Otključaj se

Jesi li se ikada osjetio izgubljen?

U onom smislu da nemaš pojma gdje si stao, gdje trebaš nastaviti, ma uopće se pitaš ima li ikakve svrhe sve ono što se do sada dogodilo. Dođeš, zastaneš i zapitaš se jesu li odluke koje si donio u svojem životu, a bile su od velike važnosti, zaista one prave? Poželiš nestati u nekome trenu, pustiti mašti na volju, zaboraviti što su to obaveze i odgovornosti, barem na kratko. Osjećaš se nesposobnim za daljnji korak. Svi sokovi su se istrošili i pitaš se možeš li utjecati baš na apsolutno sve što ti se događa.

Teško je kada ti život na bilo koji način "poremeti" onaj plan koji si sebi zacrtao. Teško je kada ne ostvariš onakav rezultat kojemu si se nadao i u koji si uložio trud. Iskreno, bojim se svoje mladosti i neiskustva koliko god bila "odraslija" od ostalih u nekom trenu. Da, priznajem, bojim se i bude mi teško. Vraški. Izgaram u kaosu vlastite duše i pitanju kako ću dalje. Nastojim se uvijek prisjetiti koliko je važno sebi priznati „ne mogu više“. Priznati si i reći u redu je da se malo povučem od ovoga svijeta. Previše mi je teško i boli me. Malo bih se sakrila.

Kako se osloboditi tog kamena što mi koči dušu? Kako progutati knedlu koja stoji i brani da se ne dogodi poplava? Uzmi vremena da otključaš sebe, odvežeš se od svijeta i stisneš pauzu na svome srcu. Snovi će te čekati, kao i želje i planovi. Ne boj se ako trebaš vremena, ako u ovom trenutku ne želiš, ne možeš, nisi spreman. Ponekad moramo biti svjesni kako u mraku, kada se sva svijetla i svijeće ugase, ostajemo sami. Samo ja i moja duša. Kada budeš spreman vratit ćeš se onome čemu si toliko težio i ponovno se vezati za ovaj svijet. Nekada je duša samo preumorna. I treba tebe da je staviš na punjač.