29
nedjelja
prosinac
2019
SRCE NA CESTI
Svaki put se iznenadim kada shvatim koliko ljudi kreira svoj život ili postupke zbog toga što će se to svidjeti nekome iz njegove/njezine okoline, samo zato što je to ono što bi se trebalo dogoditi ovdje i sada, samo zato što je to ono što sljedeće ide po redu.
Nedavno sam imala vlastitu krizu, koja nije tema mog trenutnog pisanja, već samo poticaj da to razdradim. Počela sam planirati naredne godine onako kako bi to trebalo biti, onako kako bi to na van bio savršen život. Zastala sam, rekla sebi stani, pa život nije kao bullet journal da u njega ispisuješ svaku minutu ili sat znajući da će to biti tako. Ne ide to baš tako.
Da se razumijemo nisam ja tip koji baš ništa ne planira, niti imam nešto protiv ljudi koji to rade, ne, dapače, volim ljude koji vode život onako kako oni to žele, a ja ću fokus staviti na onome što se radi radi drugih, ne radi sebe.
Bila sam svjedok jednog zaljubljivanja koje je bilo prekinuto vezom koja je u to vrijeme bila prikladna, nametnuta, a zaljubljivanje je ostalo dan danas. Veza je nastala radi toga što su došle godine za koje se to očekivalo, od društva, od roditelja, od okoline, da bi se ispunila forma takovanog izvanjskog svijeta. Za unutarnji nitko nije niti pitao. Smatralo se da je to sreća, a ispod površine je bujalo more nejasnoća, neiskrenost, zabluda, ali je funkcioniralo jer su to bili naizgled identični svijetovi, lijepi izvana, isprazni iznutra. Puklo je. Veza, mislim, a zaljubljenost i dan danas stoji i boli.
Nadalje, bila sam svjedok veze koja nije imala elementarne elemente veze. Koji su to elementi, za svakoga su individualni, ali bit je u tome da se radilo o vjernosti, povjerenju, pažnji, a možda i o ljubavi. Razlog te veze je vjerojatno bio samo jak poriv „pripadanja“ nekome. Trajalo je godinama. Mogli ste joj/mu u očima vidjeti tugu, razočaranje, utopiju, a kroz usta racionalizaciju. Isti motiv kao i gore, samo da se nekoga ima, samo zato što je netko lijep/lijepa, ima xy godina, poželjno je imati vezu, nekome pripadati, imati rituale rođendana, Božića, Valentinova i sl. Dobro čitate rituali.
Bila sam svjedok toga da se osobe inače ne vole, ili onako po seljački „ne podnose“, a ljube se i interesiraju za te iste kao da su im vlastita obitelj. Vidjela sam i svjedočila licemjerju, više puta. Jer ogovarat će te selo ako nekoga ne voliš. Možeš ga ne voljeti, ali u tišini. Na van moraš biti ljubazan, kako oni to lijepo kažu, a iza leđa, nož i jezik.
Bila sam svjedok krađe i pohlepe. Mržnje koja je na van gluma nekih velikih humanitaraca, žrtvi kakvi je teško vidjeti. Jer njima je najteže, a njihovim bankovnim računima još gore. Na to se vežu i postupci koji su se činili samo da bi se pričalo. Koliko je to istinske sreće donijelo u srcima tih ljudi pitam se? Sve se radi danas za instagram, facebook, za neke očito nebitne ljude, kažu barem nebitne ljude, ali očito je u tome sav štos (nešto kao fora). Društvene mreže su već druga tema, ali ne manje bitna. Objavljuje se jer svi objavljuju, sve bliješti, svi sretni, radosni, a iza kulisa instagrama nasilje, droga, tuga do bola, neshvaćenost. Stvar je u tome da nam je to nažalost postalo sporedno. Važno je samo da smo kao i drugi, da objavljujemo fotografije kao i drugi, da se pojavljujemo na mjestima na kojima se pojavljuju drugi, da se ponašamo onako kako se ponašaju drugi. Gdje je nestala unikatnost?
Bila sam svjedok toga da su roditelji utjecali na izbor partnera/partnerice koji treba biti prikladan/prikladna jer se oni nalaze u visoko pozicioniranim krugovima i bitno je tko je ta osoba. Bez obzira na to je li taj netko zaljubljen u nekog drugog ili ne. Ta osoba danas bira partnera/partnericu na način da mora ispunjavati određene kriterije. Je li tu osobu itko pitao za osjećaje?
Bila sam svjedok brakova radi forme, samo zato što je to normalno stanje, ispunjavanje forme, rezultat postignuća u životu i sl, a razvod nije opcija jer što će selo reći, trebalo se pretrpjeti, svađe, batine, ljubomoru, prijevaru, sve zbog izvanjske sreće. Dogodio se primjer razvoda u kojem su ljudska usta samo osuđivala i to upravo usta iz brakova koji su tu samo radi forme. Tu je ta žalost. Pa se ja zapitam gdje je ta ljudska nutrina, gdje ona ide?
Suma svega ovoga je da se zapitam koliko ja toga dnevno, mjesečno, godišnje napravim forme radi, a ne radi toga što mi srce, um, duša ili nešto treće to smatra ispravnim. Koliko ljudi, ja, danas misle na svoje osjećaje, na vlastiti osjećaj sreće, na svoje snove, ambicije, na svoj put u životu koji ide onako kako ide? Koliko smo opterećeni tom okolinom? Da me ne biste krivo shvatili, čovjek ne može živjeti sam, važno je imati ljude oko sebe, ali je pitanje kakve to ljude imamo oko sebe i čije nam je mišljenje zaista važno? Koliko nam ta nebitna okolina nameće način života? U tome je bit. U toj zadnjoj rečenici. Kraj je godine i vrijeme je da se zapitamo koliko radimo na sebi, na tome da nam je duša ispunjena, a ne da je na nama najnovija košulja određene marke ili najskuplja šminka u izlogu drogerije? Zapitajte se, jer ja upravo jesam.
komentiraj (2) * ispiši * #
19
četvrtak
prosinac
2019
Put ka sreći
Dogodi se, s vremena na vrijeme, da jednostavno odem, raspadnem se, ne znam koji mi je smisao, izgubim se u surovosti svijeta koji je preda mnom. Tada suze same od sebe krenu, kao neki oblik katarze koju doživljavam kada suze pokušaju izbrisati sve to negativno nakupljeno u grlu. Ona teška nakupina što stoji. Ne miče se. Guši.
Pitam ja tada samu sebe, pa čemu to? Koji je razlog toga što si se "raspala", nazivajući samu sebe slabićem koju je srušila neka beznačajna priča, reakcija i sl. No, s vremena na vrijeme, shvatila sam kako se ne raspadam, već se ponovno sastavim sa svakom suzom, sa svakim porazom koji se tada javi. Divota. Olakšanje koje nema cijenu.
Današnji ritam života kao da ponekada ne dozvoljava emocije. Ponekad smo zaista "mašine" koje rade od 0-24 bez jasne slike o tome što rade, a sve se svodi na to da se nema vremena. Nema se vremena razmisliti, stati, pa i zaplakati kada je potrebno? Pa nisu samo "sretne" emocije poželjne jer inače ove "manje sretne" nikada ne bi mogli posjedovati. Iz svog vlastitog primjera ponekada mi se čini da sam počela "robovati" stvarima oko sebe, stvarima kojima se bavim, koliko god ja to sve jako voljela. Sad je ovo zaista pomalo kontradiktorno. Robujem, a volim to. Moguće je. Jednako kao i veza u kojoj volite osobu, a zapravo joj se stalno podređujujete pa ispadne da ste joj fizički ili psihički rob. Ili barem nešto slično tome. Stvar je u tome što ponekada treba stati na loptu, reći ne, okrenuti se i biti sam sa sobom. Razmisliti što mi je dalje činiti, što želim od života, sebe, svojih bližnjih? Reći nekom da želiš biti sam sa sobom, nasmijati se, zaplakati, stati, razmisliti, baviti se onim što te boli, onim što stvori kamen, a u koncu i te suze.
Ne želim reći da su suze loše, dapače vrlo često su znak da smo živi, da srce još pulsira, želi, živi i ne odustaje. Želim reći kako ne treba biti stalno usmjeren na ono što je oko nas, neprestano potiskujući ono što živi unutar. Jer to unutar, nazovi to kako hoćeš, kad tad želi svoj red, svoju minutu da bi ga se saslušalo. To je nešto zbilja važno. To je samo naš signal, onaj koji samo mi čujemo i koji želi da reagiramo.
Vrlo često se događa i to da vrlo rado pričamo o sreći, o nekim uspjesima, lijepim događajima, uspomenama i tome slično. No što onda kada nas boli? Kada se osjećamo da danas nema smisla? Da smo tužni, potišteni, razočarani, iznevjereni, nesigurni u sebe i svoje izboreni postupke? Tada je malo teže izgovoriti, bol je jača, javlja se neugoda zbog toga što su negativne emocije za slabiće, što se takve emocije jave kod grešaka, neiskustava i tome slično? Sve su to emocije i trebalo bi ih moći izreći. Negdje. Nekako. Nekome. Trebalo bi ih prevaliti preko usta da se dogodi kazarza. Nešto kao meni sa suzama, da se prizna sebi ili već kome da se dogodio život koji me ovaj put nije pomazio već pomogao da shvatim što je to što je u meni, oko mene, iznad, ispod, na sve načine. I to je iskustvo koje nema cijenu.
komentiraj (5) * ispiši * #
