Ne osramotiti se kao stil života

Živim u sredini kojoj je sramota najveći problem. Zvuči ovako apsurdno kada se napiše, jer nikome sramota nije ugodna. Uz nju se doživljavaju različite emocije poput srama, krivnje, neugode, pa možda i ljutnje. No, ovo je druga vrsta sramote. Ne osramotiti se kao stil života.
Sebe uvijek opisujem kao nekoga tko je osjetljiv, pa i pretjerano, te me svaka sitnica koja se događa u širem društvu pogađa, a gdje neće nešto što se događa u bližoj okolini. No, vratimo se na tu sramotu.

Sramota je razvesti se. Zašto? Zato što onda dušmani jedva čekaju pričati iza leđa kako im zapravo ništa nije nedostajalo, kako su osramotili obitelj, pa što će sada biti s djecom. No, još veća sramota je napraviti preljub. Jer je taj netko, najčešće žena, kurva koja je nezadovoljna jer joj je suprug sve priuštio pa sad ona nije tako zadovoljna. Taj netko tko je inicirao razvod je crna ovca, pljuje ga se, blati, smatra najvećim zlom, dok se onoga ili onu koji su ostavljeni smatraju žrtvama koje ni za što krivi nisu.

Sramota je imati problem mentalnog zdravlja. Svjesna sam da je to problem društva uopće, ali specifično je da je ta osoba luda, nepovjerenje prema njoj raste, te ju se, što je još najgore, sažaljeva. O izloaciji te osobe neću niti govoriti. No, kada bi i došlo do najgoreg ishoda, dušmani bi se javili i rekli kako je ta osoba sama kriva, ona opet sramoti (jer je sramota težak problem), a nitko od takvih se ne želi zapitati koju on ulogu ima u ovom društvu u istoj toj zajednici prema toj osobi. Koliko je takvoj osobi pomogla ili odmogla. S druge strane tu su osobe koje imaju problem, ali ga ne liječe, a problem je vidan. Jer sramota je potražiti pomoć.

Sramota je prijaviti obiteljsko nasilje. Jer nekome ćemo se zamijeriti jer, kada se jednom zamjeriš, nema povratka. I to je još jedan od problema s kojim se susrećemo. Nećemo izraziti nezadovoljstvo jer ćemo se nekome zamijeriti. Bolje živjeti u miru, slušajući buku i viku iz susjedstva i živjeti ne zamijerajući se drugima. Jer nije važno da djeca odrastaju u sigurnom okruženju, punom ljubavi, uz roditelje koji se slažu i koji im pružaju sve ono najbolje koliko mogu da odrastu sretna. Bitnije je ne zamijeriti se. No, da ne bih samo ispalo sve crno, postoji tu i strah onoga koji bi prijavio, nije to lako i ljudi se boje, što je u redu. No, najveći je problem kada znaju svi, a nitko nije hrabar, a za mnoštvo drugih stvari svakodnevno su hrabri Hrvati, baštinici i ljubitelji svoje zajednice.

Ovo je samo mali segment, tračak onoga što me boli kada se osvrnem oko sebe. Kada dođem u tu sredinu u kojoj, ponekada, ljudi ne gledaju izvan svoje kutije. Ne želim generalizirati da je baš svatko takav, jer to nikada nije slučaj, ali je žalosno kada je to ta većina.

I pitaš se, jesu li te roditelji odgajali krivo kada su ti objašnjavali što je dobro, a što nije u ovome svijetu, da svakoga trebaš poštivati i da je svatko vrijedan? Ponekada svoje roditelje mrzim zbog toga. Mrzim jer je lakše kada ne razmišljaš u 7 perspektiva, eventualno u jednu do dvije. Žuč ti preplavi želudac, pitaš se bi li se borio ili ostao na mjestu ne govoreći ništa. I onda se tu jave moje dvije ličnosti. Jedna bi govorila, a jedna bi šutjela i pustila. Jedna bi mijenjala smjerove, a jedna ne bi trošila energiju. I vječito ratuju njih dvije.

Ne znam uopće više zašto sam počela pisati ove stvari izprva, no vjerojatno jer me to golica, pa razmišljam o tome, brine me, potiče na razmišljanje. Odkada sam došla, prije 12 godina, do danas, pitam se pripadam li tamo. Mislim da ne pripadam potpuno. Potpuno je ta riječ koja nedostaje priči. Potpuno je ono što još uvijek vuče uže i stvara staklenu stijenu između mene i tamo nekog dolje svijeta.

Sramota svakako ne spada u domenu onoga što netko tamo dolje smatra.