2 godine unazad/Kad sam bila mali maturant

U krizi sam. Golemoj. Pregolemoj. U zadnje vrijeme nijedna misao nema svoj početak i kraj, riječi ne dolaze, ali sve do sada kada sam se napokon odlučila napisati pokoje slovo za one koji me čitaju i podržavaju, ali i za one koji me ne vole i koji galantno popljuju svaki moj post. No, kažu da živimo u demokraciji pa je to sve legitimno.

Nije sad riječ o mojem psihološkom stanju, već o tome kako sam se osjećala prije 2 godine. Kada sam bila malo mlađa, usudila bih se reći i gluplja nego danas, ali to je sve život i kažu da je normalno da s vremenom postaješ zreliji (ne vrijedi za sve, naravno).

4. srednje. Završna godina srednje škole. Godina D. Maturalna. DRŽAVNA MATURA kao suza oka moga, ali i oka bilo kojeg maturanta tada, ali i sada. Svaki dan ste pod stresom, istovremeno sretni jer završava jedno poglavlje života. No, stvar je da se javlja milijun i jedno pitanje u glavi. Gdje ću? Što ću? Što mene uopće zanima? A krucijalno pitanje mi je tada bilo kako ću ja sa glupih 18 godina uopće odlučiti što ja želim raditi barem jedno 40 godina cca. Tada je konfuzija sastavni dio života. A vama se pije kava, gleda u more, razmišlja o propaloj ljubavi i sl.

Moram priznati da sam sebi tada bila najveća podrška. Dodala bih tu i roditelje koji su vjerovali u mene i moj izbor. Mrzila sam to, dok s druge strane je bilo ohrabrujuće što vjeruju da ću donijeti dobar izbor. Nisu me forsirali, nisu mi punili glavu od kojeg posla ću imati manju/veću plaću, kada i gdje ću se zaposliti i sl. Rekli su mi da slušam sebe, svoje srce i da krenem u pohod u svoje snove. Danas sam im na tom beskrajno zahvalna.

No, da se vratim na sebe. Sve sam radila sama. Pripremala sam se sama (ne, nisam nadarena, nego ti ispiti nisu zahtjevali veću pripremu pa sam mogla sama). Isto tako me je bilo strah, stres se očitovao i na određenim promjenema koje mi je tijelo signaliziralo. U vezi izbora zanimanja, pregleda fakulteta i ostaloga sve mi je pomogao G. Google i smotra Sveučilišta. Jedina stvar koju je poduzela naša gimnazija je ta smotra za što smatram da je sramotno. Ni u jednom trenu se pretjerano nije procjenjivalo nikoga u kompetencijama i interesima da se vidi što bi nam „ležalo“. Ako ne poduzmeš nešto sam u vezi svojim interesa, od škole nećeš dobiti mnogo. Makar kada sam ja bila maturant. Možda se nešto u međuvremenu promijenilo, nadam se.

Sjećam se kako bi mi više podrške od sustava više bilo od koristi. Maturant si. Nalaziš se na prekretnici života gdje odlučuješ što ćeš dalje, a nemaš jasno usmjerenje. Školi je tada bilo važno da samo odradi svoje i beskrajno se pričalo samo o državnoj maturi, koja je RJEŠIVA. Zaista jest. Ne morate biti članovi MENSA-e da bi ju riješili.
Neopisiv je to strah. Nikada neću zaboraviti koliko sam dugo čekala rezultate upisnih lista za fakultete. Nisam znala što me čeka. Za Zagreb sam išla s grčem u želudcu, istovremeno sretna i uplašena s torbom snova na leđima. I odrasla već nakon 2 godine. A nakon 5,6 tko zna što će biti.

Lijepa je to godina koja nosi svoje pluseve i minuseve. Mislite da donosite najbolju odluku, a kasnije se može ispostaviti da je bila najgora. Život je to i ne trebamo se gristi ako smo pogriješili iz prve. Važno je da to na vrijeme spoznamo i ne tratimo vrijeme na nešto od čega nam se puni srce, kako to kaže Ingrid Divković. Neki će od prve donijeti ispravnu odluku i samo s godinama biti sigurniji i potpuniji radi nje. Sve je moguće, samo se ne treba bojati, već hrabro koračati za svojim snovima. Sjećam se da mi je tada samo nebo bila granica. Da mi se nudio studij u Norveškoj, vjerojatno ih i tamo bila otišla.

Zato svima koji budu čitali ove retke, a sada su u životnoj dilemi ili ih to tek očekuje, slušajte svoje srce, propitujte se o čemu ste sanjali potajno u mislima da se vidite, koja je vaša uloga u ovome svijetu. Čime želite pridonijeti? A kao najvažnije jeste li uopće upoznati sebe? Najvažnija činjenica na kraju je da budete prvenstveno ljudi, a onda ta uloga u kojoj se nađete. Da iskoristite i spoznate sve potencijale koje imate. Da date od sebe pa makar i pali, ali da možete reći da ste pokušali. Najgore je odustati na početku. Ne budite kao sustav koji je vrlo često neefikasan i nepodržavajući. Budite svoji! Budite kontra! Svijet treba mlade nade.