Začepi usta i otvori srce

Danas ja izgovaram rečenicu „Baš mi je ponekada teško razumijeti kako netko može imati drugačiji stil života od mene.“ I sada se ja nakon toga kratko zapitam, pa kako se to može dogoditi osobi koja će jednog dana biti socijalna radnica i podrazumijeva se da je ta ista osoba puna razumijevanja za različitosti, da ih očekuje u svojem poslu, pa time da ih i prihvaća. I sada da sam to rekla nekome od svojih profesorica/profesora rekle/i bi: „Pa, joj, dobro. Ljudski je to. Važno je da ste Vi to sebi kolegice osvijestili i da pokušavate na tome raditi.“ Sve je to meni jasno i ja sam osoba koja je zaista tolerantna i jako poštujem ljude oko sebe sa svim svojim manama, vrlinama i tome slično i uvijek sam prva u društvu koja će reći: „Gle, to je njegov/njezin izbor.“, ali i da ću to zaista i razumijeti i misliti. No, ni meni ponekada vrag u meni neda mira i pitam se: „Ma kako to?“ i javi se u meni ona mala osoba koja se krene čuditi i na tren zapostaviti sve ono što inače cijenim kod ljudi i radi čega ih ne osuđujem.

Zaista se uvijek trudim ljude bezgranično poštivati, bez obzira što mi ponekada neopisivo i beskrajno idu na živce, ali nekako napravim izraz lica i stav tijela na način da ne želim dati do znanja da mi smeta neka različitost. To sada nužno ne znači da ja tu glumim ili da sam neiskrena pa eto konformistički se slažem, a olajavam iza leđa, već da ne mogu niti želim svoj put nametati kao jedini ispravan. Kada me po normalnom danu pitate što ja to zapravo mislim o ljudima reći ću vam da smatram kako je svaki čovjek dobar i da ima potencijal. Sada, stvar je u tome što ga je netko bolje, a netko lošije iskoristio/otkrio. No, nikada neću na prvu osobu degradirati ili joj ne dati priliku. Sada to naročito radim jer mi se dogodilo niz situacija u životu gdje sam na temelju samoispunjavajućeg proročanstva zaključila da xyz osoba nije dobra jer eto sam ja tako to zaključila u svojoj vlastitoj glavi. I od tada to ne radim. Dajem šansu, oprezno, ali dajem jer se nikad ne zna što se krije iza čahure tj.iza tog prokletog prvog dojma. Taj prvi dojam u većini slučajeva vara, vjerujte mi.

Tako je bilo razdoblje u srednjoj školi gdje sam otišla na kavu s dvije jako dobre prijateljice i gdje su mi one rekle da na prvi pogled izgledam kao najhladnija i najopasnija osoba na svijetu, a da se ne govori da su rekle da izgledam zločesto. Ja? Pa zločesto. Ta dva pojma nikako sebi nisam uspjela predočiti jer sam uvijek bila bolesno naivna, otvorena i ono, svima sve dajem, pa do iskorištavanja. I onda sam se opet počela pitati o vlastitoj percepciji sebe kao osobe i drugih. Tada sam baš aktivno počela raditi kako se ja to otvaram i predstavljam drugima, jer nisam htjela da steknu loš prvi dojam, a istovremeno se događalo da sam ja radila krive prve dojmove. No, danas se samo spasim sa činjenicom da sam to spoznala i da nastojim to poboljšati.

Da se mi vratimo na to prihvaćanje. Zaista ima mnogo ljudi oko mene koji itekako nisu isti kao ja. Prvi primjer je moja najbolja prijateljica koja ima apsolutno drugačije interese i zanimacije od mene. Evo nerazdvojne smo više od 10 godine, no opet su tu neke dodirne točke s njom koje nas i dalje vežu. I tako je s mnogim ljudima iz moje okoline-dijelimo dodirne točke. Ja sam sretna s time i to tako treba biti. Nismo svi isti, jer da jesmo svijet bi bio jedna velika monotonija.

Za one koji me poznaju, a nadam se da misle da sam podržavajuća i da poštujem ljude oko sebe, (dobro, priznajem i dalje ja volim pametovati i moralizirati, i valjda ću uvijek biti takva, ali me upozorite kad prijeđem granicu), da nastojim biti poštena i imati normalan i poštivajući odnos prema ljudima oko sebe. Volim ljude pohvaliti i reći da imaju potencijala, volim biti tu za druge, jer volim da ljudima mogu na bilo koji način pružiti podršku, pomoći, biti tu kada netko od mojih bližnjih osjeti potrebu za tim. I vjerujte mi, kada zakažem u raspoznavanju nečijih potreba na koje nisam na prvu pravilno reagirala, uhvati me savijest, ždere u srži, do suza, krvnički i pita kako sam to mogla učiniti. Da, i dalje me vuče moje luđačko srce koje bi dala svakome, što nije nužno ni loše, ali treba znati kome i kako dozirati.

No, mene je to prihvaćanje/neprihvaćanje drugačijeg načina života prije puno više žderalo nego danas. Pa pitala sam se zašto ljudi ne razmišljaju dovoljno o sebi, ne iskorištavaju svoje potencijale, ne traže zanimacije, ne otkrivaju ovaj svijet i sve što on nudi, zašto kritički ne razmišljaju, zašto govore stvari o kojima nemaju pojma pritom se praveći da imaju i sl. I onda u nekom trenutku, nakon tolikog mozganja i filozofiranja sama sa sobom u svojoj glavi, shvatila sam da ljudi ne moraju biti moja kopija. Ma ne samo da ne moraju, nego niti ne smiju. I tada sam se spasila.Počela sam razmišljati na način da je svatko odgovoran za sebe, svoj život i svoje postupke i da si svatko kroji onaj životni put koji tog nekoga usrećuje. I danas volim reći da, ako je ta neka abc osoba sretna sa svojim životom, ja sam još sretnija jer je ta osoba sretna. I tu priča staje. Mislim da sam u tom trenutku najviše počela poštivati različitosti među svima nama jer sam uvidjela da ja tu nemam što. Da je moje biti podrška ljudima oko mene u svemu što me trebaju (tu, ono, dušu dajem), ali da svatko slijedi svoj zvjezdani put i to me svaki puta izvuče iz ovog sumornog razmišljanja i vrati u normalu. Sve ono što vidim i čujem, a po mojim standardima je to čudno, samo duboko udahnem i kažem sama sebi da to tu osobu usrećuje ,maknem „breme“ s moje duše i uštedim si jedno pola života živaca. Tako i sada. Uvijek će se javiti ta neka kriza. Uvijek pitanja, ma ljudi smo, a i psihologija kao znanost kaže da jednostavno volimo i da nas privlače sličniji ljudi, no dok god me ova misao bude izvlačila ja se ne bojim sebe, a ni svojeg posla. Još uvijek volim ljude i vjerujem u njih. I voljet ću i vjerovat naivno da me vuče ta moja ludost i kada krenem raditi, a svima koji će pokucati na moja vrata želim da iskuse tu istu ljubav i vjeru.

Oznake: osuda