Danas jesi,sutra nisi

"Ajme ovi moji starci, nema napornijih ljudi."

To je rečenica koja vrlo često izađe iz mojih, ali i usta mnogih mladih ljudi.
Roditelje shvaćamo kao neku vrstu prijetnje, optužujemo ih da nam se previše miješaju u život, pametuju...

Kažu svi da je to na neki način normalno, moraju nas pomalo nervirati. No,moja današnja tema neće biti o tome kako nas roditelji nerviraju već ono što su nam dobro donijeli.

Roditelji su ljudi koji su vas podigli, koji su, vjerojatno, mnogo toga svoga žrtvovali da bi dali vama. Oni su ti koji uvijek misle na nas, oni koji su prvi u redu za pomoć, oni koji nas bezuvjetno vole.
Bez obzira na sve,uvijek nam žele dobro, pa se zato naša i njihova mišljenja znaju vrlo često mimoići, no kasnije shvatimo da su ipak oni ti s malo više iskustva.
Oni su osobe koji su se dizali u gluho doba noći na naš plač, brisali krvava koljena, liječili naše prehlade, odveli nas prvi put u školu, pročitali prvu priču, naučili nas voziti bicikl,naučili nas napisati prvo slovo,učili nas pjevati,plesati...

Sjećam se moga tate koji mi je obožavao čitati priče za laku noć,bez obzira što bih ja unaprijed već znala retke,ali njega to ne bi omelo i sa strpljenjem bi čitao opet i opet.
Ja se još mogu pohvaliti da spadam u one generacije koje su gledale crtiće preko video kazeta-koje mi je snimao upravo tata.
Mama je bila ta koju je budio svaki moj kašalj, koja je kuhala čaj i davala sirup u bilo koje doba noći, bez obzira što je ujutro odlazila na posao.
Bila je ta koja mi je pokazala ljubav prema pjevanju i čitanju.

To su sitnice i slatka sjećanja iz djetinjstva.

Naučili su me kako biti čovjek. Kako voljeti. Kako pomoći. Kako biti pošten.

Mogla bih u nedogled.

Dali su nam mnogo i sigurno su se trudili biti najbolji.

I mislim da ovi mali redci su neznatni da opišu tu zahvalnost koju osjećam prema svojim roditeljima.

Ovo što sam danas, što imam i što sam postala ponajviše zahvaljujem njima-svojim roditeljima.

Oni su poseban dio nas, naši heroji i osobe koje mi danas sutra želimo postati.postati.


A poseban fokus dajem ljudima oko mene koji su jednog roditelja izgubili u nekom dijelu svoga života. Oni su za mene istinski heroji (koji će se prepoznati u ovim redovima koje sada pišem).
Roditelja ne može nitko tako lako zamijeniti. Kad ode s ove zemlje ostavlja prazninu u duši svoga djeteta.
Samo se sjetiš vremena koje je još trebao provesti tu, proživjeti neke ključne trenutke s tobom, a nebo ga je pozvalo da bude tvoj anđeo.
A ti trebaš nastaviti živjeti s time. Ići naprijed s gubitkom iza leđa.
Rane pomalo zacijele u nekom trenutku u životu,ali nikada do kraja.

I zato se ja takvim ljudima zaista divim iz svega srca.

Oni su mi podsjetnik da zaista trebamo cijeniti sve voljene koje imamo i svaki dan zahvaljivati na njima, bez obzira na sve.

Jer zaista to može nestati u trenutku. Jer svaki je čovjek unikatna jedinka i nije tako lako zamjenjiv.

Vjerujem da su njihovi anđeli ponosni na ono što oni danas jesu,na sve njihove uspjehe,neuspjehe,boli i radosti.

Zato se zamislite...kad ste zadnji puta rekli roditeljima koliko ih volite.

Jer da nije njih,ne bi bilo ni vas, zato se nemojte baš uvijek ljutiti na njih. Kakvi god da jesu, vaši su i nezamjenjiv su.njiv su.

Oznake: snaga