Cukar i sol

Kad se sjetim riječi „emocija“, proradi u meni mnoštvo osjećaja i razmišljanja. Zeznuta je to stvar, imati te emocije, kakve god one bile, no dio su nas od rođenja pa ih prihvaćamo kao sastavni dio onoga što jesmo. Nekada je to naravno lako, a nekada baš i nije. I naravno da je manje ugodno tada kad ih nelako prihvaćamo.

Svima nam se, s vremena na vrijeme, događaju situacije kada ne prihvaćamo sebe tako rado. Kada bismo vrlo jednostavno istrgnuli ovu nutrinu u nama i bacili je ili zatražili zamjenu. To je sasvim normalna stvar koja se i meni samoj dogodi s vremena na vrijeme. Samo je pitanje kako se nositi s time.

Dobro je kada se osjećamo dobro. Tada nam tijelo treperi od sreće, smijemo se, srce kuca od radosti, život i okolina su vedri, vjerujemo u sebe, život, sve što nas okružuje. I tada život ima okus čokolade, one slatke.
No kad dođe crna čokolada od života pitanje je kakva nam je tada percepcija. Čitam vrlo često kako odluke ne valja donositi ni previše sretan, a ni previše tužan. Ima tu neke istine, jer su to 2 dosta ekstremna pola u kojima nam razum baš i nije najbolja strana. Kažu da je najbolje neka zlatna sredina, ali nitko ju baš konkretno nije odredio, pa to vjerojatno znači kako je svačija zlatna sredina indvidualna i da ju sami trebamo odrediti.

Da se vratim na te „neugodne“ emocije. Svatko ih na svoj način prihvaća i pušta u svoju svakodnevnicu. Nekome traju sat, dva, nekome dan, dva, ovisi kakav je tko. I upravo o tome kakav je tko ovisi kako ćemo se s njima boriti.
Nije loše, a kamoli sramota reći „boli me duša“, „boli me srce“, „osjećam da ću se raspasti“. Loše je ako se to gomila u tebi i raste kao brdo koje će se rasplinuti kada najmanje budeš očekivao. Zasigurno neke stvari nije jednostavno izgovoriti. Ljudima zadrhti usna, počnu se tresti, plakati, teško dišu, gutaju knedle dok to ne izgovore. No, tu se nazire pitanje imaju li uopće kome to izgovoriti jer nije nam socijalna mreža svima jednaka, također. Onima koji imaju jaču socijalnu mrežu zasigurno je manje teško to izgovoriti, već su stvorili određene veze i osobe od povjerenja pa to lako prelome, no važno je da prelome, da to prorade i da dalje nastave sa životom.
No događaju se situacije u kojima ljudi i nemaju tako razvijene socijalne mreže. Nemaju kome reći da im je teško, tonu sami u sebe, povlače se, izoliraju, tonu u svoj svijet u kojem nemaju nekoga tko bi im bio podrška dok proživljavaju „emocionalnu buru“.
Nije nužno da je socijalna okolina idealan faktor i da je tada sve lako. Naravno da nije. Mnogi ljudi sami sa sobom sve najbolje riješe, bez igdje ikoga i savršeno funcioniraju. Također, ljudi okruženi ljudima možda ne mogu naći osobu od povjerenja u silnom tom mnoštvu i nemaju nikoga da im bude podrška. Sve ovisi.

No, jako je važno normalizirati stanje „neugodnih“ emocija. Važno je osvijestiti ono što osjećamo i vidjeti koliki su nam kapaciteti da takvo što podnesemo. Ako možemo sami, sami ćemo. Neki pobjegnu u pisanje, čitanje, crtanje, igranje igrica, prirodu i tko zna još što i rješe problem sam sa sobom. I to su osobe koje su osvjestile svoje kapacitete i mogu sami. No, postoje osobe kojima taj problem nadilazi kapacitete i ne mogu sami. I tada nije nikakva sramota potražiti pomoć. Nekada tu ne mogu pomoći ni najbliže osobe u okolini jer je problem možda malo veći ili jednostavno ne mogu/ne znaju pronaći prave riječi. Tada je sasvim u redu potražiti pomoć stručnjaka.

Meni je užasno što je to dan danas kod nas stigma, neugoda i sram, a ne bi trebao biti. Kad nas boli ruka, noga, oko, grlo, bez problema odemo liječniku i to zna cijela uža i šira obitelj. A kada bi nekome rekli „bole me emocije“, svi bi te, nažalost, krivo pogledali, a to ne bi smjelo biti tako. Kao što sam i na početku rekla, to je sastavni dio nas i uvelike utječe i na tjelesne reakcije, što ih čini još važnijima. Kao što je kirurg tu kada slomimo nogu/ruku, tako je tu stručnjak/inja rada s ljudima (psiholog/inja, socijalni radnik/ca, socijalni pedagog/inja, pedagog/inja, psihijatar/ica...) kojemu se možemo obratiti kad imamo bol emocija. Naročito je kod nas prednost što zaista ima mnogo takvih usluga koje su potpuno besplatne! Naravno da nisu svima jednako dostupne jer je opet pitanje u kojem mjestu stanujete, no ima mogućnosti.

Sada bih se još samo malo osvrnula na to koliko je ono što radimo i govorimo važno za naše, ali i tuđe emocije. U svakoj ljudskoj interakciji se izmjenjuju i emocije. Pa bilo to da govorite ravnodušno, poletno, radosno, to se osjeća, ali i manifestira na neverbalnoj komunikaciji. Emocije su uvijek tu.

No, mi ljudi smo s njima, vrlo često, jako nespretni. Svoju bol i frustraciju izlažemo na način da onoga drugog dovedemo do stanja potpune propasti bez velikoj razmišljanja kako je toj osobi. Kao da nam ponekada nedostaje one empatije, tj.ulaženja u cipele te osobe. Vrijeđamo se, vičemo, govorimo ono što nam prvo padne na pamet, bez da previše razmislimo. Vrlo često mislimo samo na to kako ćemo se mi „izventilirati“ bez previše razmišljanja o onoj drugoj strani u cijeloj priči, bez obzira o kome se radilo. Jer da ponovimo, svi imamo emocije, nisu svima iste, naravno, ali su tu.

Svi griješimo u tome, svi posrnemo i povrijeđujemo jedni druge, no u takvim situacijama je najvažnije da smo toga svijesni. Iskrenost i otvoreno srce otvaraju sva vrata. Reći oprosti zaista ne odnosi mnogo vremena, pa tek pokoju sekundu. Tada se sve te izgovorene emocije prorade, diskutiraju se hladne glave i međusobno se dijele-dvostruka korist-razgovor o emocijama, a li i stvaranje dobrih odnosa, ma jednostavno dobitak na lotu.

Kao suma sumarum, nemojte biti neprijatelji svojih emocija! Prigrlite ih i krenite koračati u istom smjeru da bi život dobio novu boju i dimenziju. U redu je da te boli i u redu je griješiti s njima, pa ljudi smo. No, nikada ne smijemo zaboraviti koliko su nam važne.

Čuvan te, jubavi mala

Najdraže mi je kada mogu sjesti sama sa sobom i razmišljati o čemu god mi duša toga trenutka želi razmišljati. Tada se volim prisjećati naših zajedničkih trenutaka i toga kako je sve to nekako započelo. U duši mi se tada jednostavno pojavi blagostanje i pobjegne onaj slatki osmijeh jer je duša puna i zna koliko si mi radosti unio u život. I sada kada i nakon ovoliko vremena stanem i razmislim isto se osjećam-to je taj neki neopisivi smiraj koji me obuzme.

Uh, koliko ti puta želim reći da si divan jer me i dalje voliš bez obzira što sam ponekada zaista nemoguća u nekim svojim razmišljanjima i postupcima. Brzopleta, ponekada nepromišljena, bez ikakve krive namjere, ali ti to razumiješ, nasmiješ se, zagrliš me i obrišeš sav teret s leđa koji sam do tada nosila sa sobom. Uvijek mi čuvaš leđa u čemu god da krenem i to je zaista blagoslov. Ja sam pomalo teška osoba priznajem, sve bih ja nešto htjela, pa hoću, pa srljam, ali ti mi i dalje kažeš „Ajde“, iako ponekada sve te moje ideje jesu možda malo nerealne. Jednostavno, divno je imati tako nekoga kraj sebe koji je uz svo moje vlastito ludilo osoba koja to ludilo razumije i podržava, ali i smiruje sve moje iscenirane, histerične napade bezazlene panike. Pa, mora neko od nas i biti normalan.

Tvoja je ljepota i tvoja velika brižnost i nježnost dušo moja, koja me tjera da se osjećam voljenom, zaštićenom, maženom i paženom do svemira i nazad, pa se opet ponekada zapitam jesam li ja to i zaslužila u tolikoj mjeri. Uh, voljela bih kada bi se mogao vidjeti mojim očima. Voljela bih kada bi i ti mogao vidjeti koliko veliko srce imaš i koliko mi radosti i mira donosiš u život. Volim reći da postoji život prije i poslije tebe. To ne daje mojem životu prije tebe crnu, ružnu i neugodnu notu, već samo želim naglasiti koliko se stvari u meni promijenilo odkako si došao u moj život. Ostala sam ja i dalje sanjar, ali malo racionalniji. I dalje meka i lakovjerna srca, ali malo promišljenija. Naučila sam voljeti svim srcem i umom po prvi puta u životu što je za mene bio veliki korak.

Dobila sam svog muškarca! Dobila sam osobu koja zna što želi, tu je uvijek uz mene, u dobru i u zlu i neda me nikome. To je to! Taj osjećaj pripadnosti je bolji i jači od svega što imam. Znati da si uvijek tu, za sve za mene, tu, prisutan, zainteresiran, ne iz navike, već iz goleme ljubavi i potrebe prema meni. Ma ljubavi ti ti moje bogatstvo koje se neda dušom opisati. Moje utočište u koje uvijek pobjegnem kada ovaj svijet postane pomalo nepodnošljiv za mene. Kada mi se iscrpe kapaciteti. Kada pomislim da sam slaba, nikakva i da ne mogu dalje. Tu se javljaš ti. Zagrliš, ne puštaš i kažeš kako će sve biti u najboljem redu. A to mi je trebalo cijelo vrijeme dok te nije bilo. Ali pronašla sam te. Hvala Bogu da jesam, onda kada mi je to najviše trebalo. I zato mi srce zatitra dan danas kada vratim vrijeme unazad na taj događaj. Nismo se ni tražili, a pronašli smo se. I neka smo. Ja znam da ću ja tebe uvijek voljeti i nadam se da ćeš i ti mene bez obzira na sve što jesam i ono što sam bila i ono što ću postati. Samo znam da se je teško odreći tebe, ako ću ikada to trebati, jer tada bih izgubila dio sebe. A do tada, ja ću i dalje sanjati snove u kojima me ti držiš pod ruku.

Oznake: samo ljubav