27

petak

rujan

2019

Vjeruj mi

Volim kad me određena pjesma podsjeti na tebe. Možda je to zbog toga što oboje volimo glazbu i što nam toliko znači, a možda i zbog toga što želim da me toliko stvari podsjeća na tebe.
Volim te znaš, iako ti to kažem nekoliko puta dnevno ponekada mi se čini da je nedovoljno. Jer ljubavi nikada dosta, naročito prema tebi.
Volim kada me zoveš nekoliko puta dnevno samo da me čuješ, da osjetiš da sam ti blizu iako tada znamo biti po nekoliko stotina kilometara razdvojeni.
Volim kada s tolikom strašću pričaš o stvarima koje voliš, koje te vesele, koje planiraš.
Volim te gledati nasmijanog.
Volim kada me gledaš u oči ne izgovarajući ni jedne riječi iako mi tada bude neugodno, jer me nitko nikada nije tako gledao.
Volim te jer me voliš. Jer ne odustaješ. Jer na svaki moj pad imaš pravu riječ kojom ne daš da se slomi moj duh.
Volim te jer imam osjećaj da u svemu što radim tvoja desna ruka je na mom ramenu čak i kad nije tu, nešto kao neka vrsta anđela.
Volim kada te provociram, pa i ti kreneš mene provocirati pa se zajedno smijemo.
Volim te naše rituale, taj naš zajednički otok , svemir, nazovi ga kako hoćeš.
Volim te u svim svojim oblicima.



19

četvrtak

rujan

2019

Daj, odrasti!

Nedavno sam doživjela jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme. Ne želim staviti bazu i svrhu ovog teksta na taj sam čin ili događaj već jednostavno, kao i uvijek, želim pisati o tome što je tada kroz mene prolazilo i što sam naučila.

Prva reakcija bila je ljutnja, neopisiva ljutnja na tu osobu prožeta razočaranjem, kao da je sve ono u što sam vjerovala lagano palo. Najžalosnije od svega je što to uopće nije osoba iz moje bliže okoline. Kasnije se sve preokrenulo u tugu, baš u tugu, jer me je udarila surova realnost svijeta, svijet odraslosti, stvarnog života koji je u mnogočemu često surov i razočaravajući.

Nije uopće bit te osobe, mene je to vrlo brzo prošlo, ali se i promijenila moja percepcija prema njoj i to je ono što se meni uvijek dogodi nakon razočaranja, a čak i nije tako neobično jer nam vrlo često neki događaji jednostavno poremete percepciju.

Tada sam razmišljala, u toj svojoj tugi i razočaranju, koliko sam ispala zelena, glupa. Možda su te činjenice ono što me je najviše „ubilo“ u svemu tome. Teško je čovjeku kada mu se njegova vjerovanja, uvjerenja, misli, djela malo poljuljaju. Izgubi čovjek vjeru u svoju sigurnost, u svoj neki „idealizam“ od života. Ja to volim reći sigurna luka u kojoj plovim. Razmišljala sam kako sam mogla ne razmišljati o tome da ljudi jednostavno nisu tako dobri kao što ih mi često percipiramo. Kako se odjednom pretvore u ljude koji egoistično razmišljaju o sebi i gledaju samo svoju korist, a tebi na štetu. Da se razumijemo, nisam za ono da ne treba gledati sebe i brinuti se o sebi i svojima, ali nikada, baš nikada u svemu tome nisam za onaj stav da bilo što što radiš ide na nekakvu štetu drugima.

Razočarala me u svemu tome i moja kriva procjena. Kriva procjena osobe koja će u budućnosti, u svome poslu, raditi procjene. Zaboli to, zaista, pa se pitate hoćete li ipak to moći danas, sutra, te koliko će proći do sljedećeg razočaranja? Nitko ne voli biti u krivu sa svojim procjenama, naročito ljudi za koje mislite kao da ih „nekako poznajete“, a zapravo se prevarite. Tada sam shvatila da, ponekad, malo previše u sve stvari idem srcem, a manje razumom. Koliko god voljela tu svoju osobinu toliko mi ona, za svako razočaranje u životu, ide neopisivo na živce.

Tu je opet i stvar da sam okružena sa previše dobrih ljudi. Ono istinski dobrim prijateljima, obitelji, kolegama s faksa, mojim pjevačima u zboru, mojim kolegama volonterima u kojima nikada nisam osjetila da samo traže onu korist, nego da su spremni primiti i prihvatiti tebe, takvog kakvog jesi u svoje društvo, uvijek. E sad nećemo razglabati o tome koliko je ta moja percepcija točna. Nitko nije savršen, da se razumijemo, ali ono što sam do sada doživljavala, evo već četvrtu godinu, kod nekih više, a kod nekih manje mi nije dalo povoda ni za kakvu sumnju i voljela bih da tako i ostane.
I onda kad imate neke svoje, dobre ljude oko sebe koji vam čine neki „zaštitni sloj“ nemate razloga za sumnju i razočarenja, ali se ona ipak u životu ponekada moraju dogoditi. Da nas nauče, očeliče, malo vrate u životnu realnost i slične stvari.

Što sam ja sada izvukla iz svega toga?

Izvukla sam da ne treba svakome previše vjerovati. Previše, ali i bezuvjetno i da je to rezervirano za osobe u koje je stečeno dugogodišnje povjerenje i koje su to povjerenje već odavno troduplo opravdale. Shvatila sam da ponekada treba malo više koristiti razum, a ne srce koje je vođeno emocijama, lakovjerno, dobro i vjeruje u onaj nepokolebljivi optimizam i dobrotu ovoga života. Razum zna odvagnuti, on je kritičniji, on je taj koji bi trebao biti malo jači kada se donose određene odluke, ali je savršenstvo kada se pokuša u svemu tome naći balans, kada se srcu i razumu daje na važnosti, stavi na vagu i donese odluka. Nije to baš tako jednostavno kao napisati ovu rečenicu. Stvar je prakse, učenja.
Mene je sve ovo razdrmalo upravo zbog toga što mi je srce uvijek na prvom mjestu, što sam neopisivi emotivac, naivac, koja bi dala sve svakome, bez zadrške, bez ikakve očekivane koristi nazad. Koliko god volim to kod sebe, još uvijek se moram naučiti kontrolirati. Upravo zbog razloga da moja duša ne doživljava ovakve krahove, tj.da barem budu malo manje bolni.</em>

Naučilo me je da ljudi vrlo često ne idu srcem kroz sve, nego razumom, vođeni vrlo često pokvarenošću svijeta, materijalizmom, a ne suludom dobrotom. Život tako funkcionira, ljudi se razlikuju i to treba prihvatiti. Život nam daje mnoge izazove, a na nama je kako ćemo se s njima suočiti.

Ovaj tekst mi je vrlo važan zbog toga što me je potaknuo na rad na sebi, a raditi na sebi se može jako puno, jer uvijek ima stvari za naučiti. Život nam toliko nepredviđenih stvari stavlja na stol. Zato se treba upoznati, da bi znao kako najbolje reagirati, no ni to najbolje ponekada nije dobro. Važno je učiti, razvijati se, stvarati tu svoju sigurnu luku da bi se lakše suočili sa svime što nas čeka.

Koliko god želim izvući pozitivne stvari iz ovoga, toliko želim naglasiti da se u životu moraju i trebaju javiti i te neugodne emocije. One su prirodne reakcije, reakcije koje nam isto tako nečemu služe, jer život nije bajka, a na nama samima je da odlučimo u kojoj mjeri od svoga života želimo stvoriti bajku, tj.živjeti onako najbolje kako znamo. A propusti? Oni će uvijek biti sastavni dio života.







<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.