Odrastanje i nije baš tako zanimljivo

Ne, ne mislim se sada pozivati da sam Petar Pan i da ne želim odrasti. Iako je mi je to, u mnogo slučajeva, velika želja.
Ne želim pametovati da mnogo znam, ali samo ću izreći ono što se u meni odvijalo u posljednje vrijeme, valjda jer se nalazim u razdoblju novih odluka i promjena.

Kod mene je općepoznata stvar da volim djecu, da im se divim i razumijem.
Zašto i kako jedna mlada osoba može voljeti male balavce koji ne razumiju ništa osim njih samih? Koji su razmaženi, zahtjevni i plaču? Ovo su samo jedni od odgovora moje generacije kada se spomene ljubav prema djeci.

Ja ih volim zato jer sam im na neki način zavidna. Zavidim im na iskrenosti, osmjehu, ljubavi kojom odišu kada ih vidite.
Volim ih jer komplicirane stvari čine zanimljivim i iako se čine egocentrični oni mnogo više vide nego odrasli ponekada. Njihov zagrljaj liječi sve duševne bolesti jer je iskren u svakom pogledu.

Ne treba im mnogo za sreću. Malo pažnje i igra su za njih sve. Bezbrižni su, vjeruju u nestvarno, kreativni su.

Sve zvuči idealistično kad si dijete. Mama i tata liječe sve bolove i imaju kontrolu nad plaštom zla kojim si okružen. Živiš za druženje, igru, izmišljaš priče, vjeruješ u bajke.

Zavidim im jer mi nedostaje vrijeme u kojemu sam imala djetinjstvo. U kojemu sam bila bezbrižna i nisam trebala voditi računa ni o čemu jer sam za sve imala mamu i tatu. Danas kad god treba napraviti nešto dobijem odgovor da sam odrasla i da mi je vrijeme to učiniti sama bez obzira što nemam pojma o tome. Nije možda stvar u tome što ja ne znam nego jednostavno što nisi svjestan da si odrastao. Da već imaš dovoljno godina za samostalan život i brigu o sebi. Shvatiš da te vrijeme nije pitalo za spremnost već su godine jednostavno proletjele.

Cijelo djetinjstvo jedva čekaš postati odrastao da bi mogao slušati priče za odrasle, odijevati se kao odrasli, gledati filmove za odrasle, voziti auto, imati svoju kuću, raditi i imati vlastiti novac...

I onda dođu određene godine kad shvatiš da to uopće nije tako zanimljivo kao kad se činilo kad si bio dijete.

Da bi sada malo vratio vrijeme kad si spavao s lutkom, bojao se čudovišta iz ormara, piškio u krevet. Gdje su ti najbolji prijatelji bili Hugo, Mickey Mouse, Minnie...i da ne zaboravimo Zvonka i Žutokljunca.

Da bi se još malo ljuljao na ljuljačkama i "letio" do oblaka, pravio torte od pijeska, plakao zbog ogrebanih koljena.


Shvatiš da si s odrastanjem ušao u sasvim novi svijet. Idealno je postalo realno.

Da te najbolji prijatelj može iznevjeriti.

Da ti ljubav ne mora svaki put biti uzvraćena.

Da roditelji ipak ne znaju odgovore na sva pitanja.

Da se novac ne zarađuje tako lako.

Da nisu svi ljudi na svijetu zadovoljni i sretni.

Da se ne dobije odmah sve ono što se poželi,već da se za to treba dobro izboriti.

Da nisi toliko poseban kao što si mislio.

I to ti nedostaje. Shvatiš da je ono u što si vjerovao o odrastanju kao dijete čista glupost i da bi, da se vratiš, nikad više poželio odrasti.