BOLJE IŠTA, NEGO NIŠTA

Jučer pročitam da nije najveći uspjeh žene udati se, da živimo u dvadesetprvom stoljeću. Meni je to mozak registrirao kao najnormalniju stvar, jer tako ja razmišljam, a tako su me i odgajali. No, nije to uvijek slučaj. Ova rečenica glasila je za žene, ali, kako dolazim iz manje sredine, vrijedi jednako i za muškarce. Vrlo je važno „imati nekoga“. Nema veze kakav je, tko je, važno je da si ti nekako „skućen“, jer ima šanse da se udaš, oženiš, skrasiš. Može te taj netko i tući ili verbalno zlostavljati, ali važno je da imaš vezu, ili brak. I da su ta loša veza ili brak osobno pitanje. No, to je priča druge vrste pa bi se vratila na temu.

Kao, krenula sam s time da je važno imati nekoga. Pa je, kako kaže moja mala sredina, ali i naše društvo koje je, još uvijek, u mnogočemu vrlo primitivno. Dovoljno je da se okrenem u svoju bližu okolinu i sagledam nekoliko stvari te shvatim koliki je kompleks biti sam. Koliki je kompleks kada ti vlastiti roditelj non stop nameće pitanje ima li koga u tvojoj okolini, postoji li netko „potencijalan“? Sigurno da to nije najugodnija stvar, svakako, ali jednostavno se to „očekuje“. A o očekivanju sam već pisala pa se ne bi previše vraćala na to. To je ona priča, tipičan primjer iz manjeg mjesta gdje neka žena ili muškarac je taj za kojega će se reći da je „uspješan“ jer ima brak i djecu, a ne jer ima fakultet, posao, tko zna što ili je jednostavno sretan sa onim što je postao u životu. Jer nemila je sramota da do tridesete nemaš brak i djecu. Već tada si propalitet, jebivjetar, kako god to kako zove.

I budući da živimo u takvom društvu u kojem se takvo što jednostavno očekuje, a ne da je to izbor, no, ne uvijek, naravno, neki ljudi to žele i sretni su sa svojim životom, no pričam o onima koji su neke stvari napravili samo da ispune određenu normu. Tako sam na svoje oči vidjela mnoštvo primjera veza u kojim postoji očito nasilje i nezadovoljstvo, ali su tu jer otići nije rješenje i sramota je, bez obzira što se zapravo tu događa. Pa krene od verbalnog, pa do fizikog, pa do kaznene prijave i prekida. Jasno, ne osuđujem, jer nije lako kada se zaljubiš, nisi svjestan, razum nije najjača strana, ali znaš da se ne događa ono najbolje, nadaš se, ali sjediš i ne mijenjaš, a i čovjek mrzi mijenjati rutinu. A što se tiče brakova, ne bih previše, premlada sam možda pa bi naišla na osuđivanje, ali vide i supružnici i okolina kada nešto nije u redu, ali zažmire da mogu reći da je naoko sve u redu. Jer svi mi želimo biti u redu prema van, što je u redu skroz.

Da se vratim u svoju „domenu“. Žalosno mi je oko sebe gledati mlade ljude koji su opterećeni time da su sami, da im se već dugo nitko nije javio, poslao poruku, nikoga već dugo nisu upoznali. Nije, doduše, sve ni u tome pritisku. Određeni ljudi traže sebe u drugoj osobi, rješavaju svoje komplekse i strahove, nastoje pronaći sebe kroz različite veze. Traže puninu u drugome, slamku spasa koja će ih poštedjeti toga da nemaju u određenoj točki svojega života vezu. Žele nekakav drugi, prilagođeni život, a u mnogo slučajeva, nisu pronašli sebe. Ma važno je da se vidi, nažalost, a od sreće i zadovoljstva ni traga. Onda krenu opravdanja da sreća tek dolazi, da će se ta neka osoba xyz promijeniti ili da će se ona sama promijeniti.

Suma svega ovoga je da nije važno kada, važno je tko i tu nema mnogo objašnjenja. Važno je upoznati pravu osobu, pa kada god bilo, a ne kada se očekuje samo zato što već radiš i imaš određen broj godina. Važno je upoznati sebe i znati svoje želje, potrebe, osjećaje, da bi, danas, sutra, mogao uživati kvalitetnu blagodat zajedničkog odnosa. Sve što je na silu, bez ljubavi, bez poštovanja, sreće, zajedništva, potpore i svega onoga najljepšega što ovozemaljski život pruža je samo puko zadovoljavanje forme.

A to nije život.

Naročito tvoj.

Nemoj se voditi naslovom.

OD MENE SE TO OČEKUJE

Sjedila je na krevetu sobe s licem zabijenim u knjigu iz anatomije. Podigla je lagani pogled prema meni kada je ušla, nasmješila se nije. Kratko smo popričale, jer sam ja sam vrlo brzo shvatila da, ostanem li duže, ću joj tratiti njezino dragocjeno vrijeme posvećeno anatomiji.

Inače kad je pitaš, sretna je, zadovoljna jer je upisala ono što ona želi. Iako iz drugog puta, no to zaista nije važno. Život nije savršen, mnogo je tu stramputica dok ne dođeš do svojega cilja, ali važno je da dođeš, jel. Upisala je što je htjela, ustraje u tome, ide joj, ali meni taj njezin pogled nije izlazio iz glave.

Umorna je, jasno. Lipanj je, a ispitni su rokovi i nehumano je učiti po ovolikoj vrućini, naročito tako opsežno i teško gradivo, ali neda se ona. No, ja tu, nažalost nisam vidjela samo umor. Izgledala je kao da lebdi u nekom drugom svemiru, da nije tu, da sanja da je negdje drugdje. I okej je to, nitko ne voli rokove, ali njezin izraz lica mi je odavao dojam kao da polagano gubi sebe. Da je uronila u monotoniju. Da nije sretna, što između ostalog se toga dana isčitavalo iz njezina lica. I mene je to zaista rastužilo. Tek je prva godina, a toliko se troši i ono što je najgore udaljava se sama od sebe. Apetit nikakav, bezvoljnost, monotonija svakog dana, žaljenje za odlaskom vani zbog onog vremena koje je trebalo biti utrošeno u učenje. Radi toga mi je žao. Divna je to cura, ali za bilo koga mi je žao kada znam da gubi sebe, da postaje stroj koji je tu samo da bi ispunjavao ono što se zove obaveza, jer to se od nje očekuje. Ovaj zadnji dio posljednje rečenice nije njezin, al mi se nekako uklapa, ali o tome ćemo kasnije.

Cijeli život je dobra učenica i svakako da se od nje očekuje da i dalje ispunjava kriterije. Imala sam i sama problema s time „očekuje se“, ali hvala Bogu pa sam se toga rješila, ali treba i za to vremena. Nije smisao fakulteta i studiranja da na tome putu izgubiš sebe, da zaboraviš da imaš dušu koja čezne za upoznavanjem, za samoćom koja ti je ponekada potrebna da bi ovaj svijet uspio preživjeti. Pretvaranjem u stroj jednostavno postaješ stroj, a strojevi nemaju dušu.

Teško je oduprijeti se tome da se udovoljavaju nečiji tuđi kriteriji, a ne naši vlastiti. Teško se izboriti, teško je ne upasti u konformizam, teško je raditi na sebi i suočiti se sa sobom. Jednostavno je lakše raditi „po špranci“ i udovoljavati nečijim željama, odnosno usrećavati druge ljude, a ne same sebe. Shvaćam, teško je. No, teško je nositi i Velebit na ramenima jer se nisi suočio sa samim sobom, jer si nisi dao vremena da udahneš i staneš na trenutak. Da dobro promotriš trenutak života u kojem se nalaziš. Zapravo, teško je to osvijestiti, a kamoli raditi na sebi. Naročito kad si odgojen da budeš savršeni stroj. Stroj bez potreba, emocija, ljubavi, a o ljubavi prema sebi neki drugi put.

Eh, da, rekla sam da ću se osvrnuti na ono „očekuje se“. Je, da, lijepo je da se nešto očekuje jer to znači da si dosta u životu dao, pa se PODRAZUMIJEVA da moraš tako nastaviti. Isto tako, kao što se za nekog kriminalca PODRAZUMIJEVA da će postati kriminalac opet.

NEMA PODRAZUMIJEVANJA. Događa se život, događaju se ljudi, događa se bolji i lošiji dan. Najvažnija je stvar zapitati se očekuješ li ti to od sebe ili to od tebe očekuju drugi?

Kažu da se živci ne obnavljaju. Čuvajte ih od iscrpljivanja.

Oznake: živci, voljenje sebe, despiritualizacija