30

nedjelja

lipanj

2019

BOLJE IŠTA, NEGO NIŠTA

Jučer pročitam da nije najveći uspjeh žene udati se, da živimo u dvadesetprvom stoljeću. Meni je to mozak registrirao kao najnormalniju stvar, jer tako ja razmišljam, a tako su me i odgajali. No, nije to uvijek slučaj. Ova rečenica glasila je za žene, ali, kako dolazim iz manje sredine, vrijedi jednako i za muškarce. Vrlo je važno „imati nekoga“. Nema veze kakav je, tko je, važno je da si ti nekako „skućen“, jer ima šanse da se udaš, oženiš, skrasiš. Može te taj netko i tući ili verbalno zlostavljati, ali važno je da imaš vezu, ili brak. I da su ta loša veza ili brak osobno pitanje. No, to je priča druge vrste pa bi se vratila na temu.

Kao, krenula sam s time da je važno imati nekoga. Pa je, kako kaže moja mala sredina, ali i naše društvo koje je, još uvijek, u mnogočemu vrlo primitivno. Dovoljno je da se okrenem u svoju bližu okolinu i sagledam nekoliko stvari te shvatim koliki je kompleks biti sam. Koliki je kompleks kada ti vlastiti roditelj non stop nameće pitanje ima li koga u tvojoj okolini, postoji li netko „potencijalan“? Sigurno da to nije najugodnija stvar, svakako, ali jednostavno se to „očekuje“. A o očekivanju sam već pisala pa se ne bi previše vraćala na to. To je ona priča, tipičan primjer iz manjeg mjesta gdje neka žena ili muškarac je taj za kojega će se reći da je „uspješan“ jer ima brak i djecu, a ne jer ima fakultet, posao, tko zna što ili je jednostavno sretan sa onim što je postao u životu. Jer nemila je sramota da do tridesete nemaš brak i djecu. Već tada si propalitet, jebivjetar, kako god to kako zove.

I budući da živimo u takvom društvu u kojem se takvo što jednostavno očekuje, a ne da je to izbor, no, ne uvijek, naravno, neki ljudi to žele i sretni su sa svojim životom, no pričam o onima koji su neke stvari napravili samo da ispune određenu normu. Tako sam na svoje oči vidjela mnoštvo primjera veza u kojim postoji očito nasilje i nezadovoljstvo, ali su tu jer otići nije rješenje i sramota je, bez obzira što se zapravo tu događa. Pa krene od verbalnog, pa do fizikog, pa do kaznene prijave i prekida. Jasno, ne osuđujem, jer nije lako kada se zaljubiš, nisi svjestan, razum nije najjača strana, ali znaš da se ne događa ono najbolje, nadaš se, ali sjediš i ne mijenjaš, a i čovjek mrzi mijenjati rutinu. A što se tiče brakova, ne bih previše, premlada sam možda pa bi naišla na osuđivanje, ali vide i supružnici i okolina kada nešto nije u redu, ali zažmire da mogu reći da je naoko sve u redu. Jer svi mi želimo biti u redu prema van, što je u redu skroz.

Da se vratim u svoju „domenu“. Žalosno mi je oko sebe gledati mlade ljude koji su opterećeni time da su sami, da im se već dugo nitko nije javio, poslao poruku, nikoga već dugo nisu upoznali. Nije, doduše, sve ni u tome pritisku. Određeni ljudi traže sebe u drugoj osobi, rješavaju svoje komplekse i strahove, nastoje pronaći sebe kroz različite veze. Traže puninu u drugome, slamku spasa koja će ih poštedjeti toga da nemaju u određenoj točki svojega života vezu. Žele nekakav drugi, prilagođeni život, a u mnogo slučajeva, nisu pronašli sebe. Ma važno je da se vidi, nažalost, a od sreće i zadovoljstva ni traga. Onda krenu opravdanja da sreća tek dolazi, da će se ta neka osoba xyz promijeniti ili da će se ona sama promijeniti.

Suma svega ovoga je da nije važno kada, važno je tko i tu nema mnogo objašnjenja. Važno je upoznati pravu osobu, pa kada god bilo, a ne kada se očekuje samo zato što već radiš i imaš određen broj godina. Važno je upoznati sebe i znati svoje želje, potrebe, osjećaje, da bi, danas, sutra, mogao uživati kvalitetnu blagodat zajedničkog odnosa. Sve što je na silu, bez ljubavi, bez poštovanja, sreće, zajedništva, potpore i svega onoga najljepšega što ovozemaljski život pruža je samo puko zadovoljavanje forme.

A to nije život.

Naročito tvoj.

Nemoj se voditi naslovom.







16

nedjelja

lipanj

2019

OD MENE SE TO OČEKUJE

Sjedila je na krevetu sobe s licem zabijenim u knjigu iz anatomije. Podigla je lagani pogled prema meni kada je ušla, nasmješila se nije. Kratko smo popričale, jer sam ja sam vrlo brzo shvatila da, ostanem li duže, ću joj tratiti njezino dragocjeno vrijeme posvećeno anatomiji.

Inače kad je pitaš, sretna je, zadovoljna jer je upisala ono što ona želi. Iako iz drugog puta, no to zaista nije važno. Život nije savršen, mnogo je tu stramputica dok ne dođeš do svojega cilja, ali važno je da dođeš, jel. Upisala je što je htjela, ustraje u tome, ide joj, ali meni taj njezin pogled nije izlazio iz glave.

Umorna je, jasno. Lipanj je, a ispitni su rokovi i nehumano je učiti po ovolikoj vrućini, naročito tako opsežno i teško gradivo, ali neda se ona. No, ja tu, nažalost nisam vidjela samo umor. Izgledala je kao da lebdi u nekom drugom svemiru, da nije tu, da sanja da je negdje drugdje. I okej je to, nitko ne voli rokove, ali njezin izraz lica mi je odavao dojam kao da polagano gubi sebe. Da je uronila u monotoniju. Da nije sretna, što između ostalog se toga dana isčitavalo iz njezina lica. I mene je to zaista rastužilo. Tek je prva godina, a toliko se troši i ono što je najgore udaljava se sama od sebe. Apetit nikakav, bezvoljnost, monotonija svakog dana, žaljenje za odlaskom vani zbog onog vremena koje je trebalo biti utrošeno u učenje. Radi toga mi je žao. Divna je to cura, ali za bilo koga mi je žao kada znam da gubi sebe, da postaje stroj koji je tu samo da bi ispunjavao ono što se zove obaveza, jer to se od nje očekuje. Ovaj zadnji dio posljednje rečenice nije njezin, al mi se nekako uklapa, ali o tome ćemo kasnije.

Cijeli život je dobra učenica i svakako da se od nje očekuje da i dalje ispunjava kriterije. Imala sam i sama problema s time „očekuje se“, ali hvala Bogu pa sam se toga rješila, ali treba i za to vremena. Nije smisao fakulteta i studiranja da na tome putu izgubiš sebe, da zaboraviš da imaš dušu koja čezne za upoznavanjem, za samoćom koja ti je ponekada potrebna da bi ovaj svijet uspio preživjeti. Pretvaranjem u stroj jednostavno postaješ stroj, a strojevi nemaju dušu.

Teško je oduprijeti se tome da se udovoljavaju nečiji tuđi kriteriji, a ne naši vlastiti. Teško se izboriti, teško je ne upasti u konformizam, teško je raditi na sebi i suočiti se sa sobom. Jednostavno je lakše raditi „po špranci“ i udovoljavati nečijim željama, odnosno usrećavati druge ljude, a ne same sebe. Shvaćam, teško je. No, teško je nositi i Velebit na ramenima jer se nisi suočio sa samim sobom, jer si nisi dao vremena da udahneš i staneš na trenutak. Da dobro promotriš trenutak života u kojem se nalaziš. Zapravo, teško je to osvijestiti, a kamoli raditi na sebi. Naročito kad si odgojen da budeš savršeni stroj. Stroj bez potreba, emocija, ljubavi, a o ljubavi prema sebi neki drugi put.

Eh, da, rekla sam da ću se osvrnuti na ono „očekuje se“. Je, da, lijepo je da se nešto očekuje jer to znači da si dosta u životu dao, pa se PODRAZUMIJEVA da moraš tako nastaviti. Isto tako, kao što se za nekog kriminalca PODRAZUMIJEVA da će postati kriminalac opet.

NEMA PODRAZUMIJEVANJA. Događa se život, događaju se ljudi, događa se bolji i lošiji dan. Najvažnija je stvar zapitati se očekuješ li ti to od sebe ili to od tebe očekuju drugi?

Kažu da se živci ne obnavljaju. Čuvajte ih od iscrpljivanja.






Oznake: živci, voljenje sebe, despiritualizacija

03

ponedjeljak

lipanj

2019

Piši, piši mi...ja više neću

U posljednje vrijeme previše razmišljam o tome kako dugo nisam ništa „dobro“ napisala, pa kao da ne razmišljam ni o čemu ili kao da se ne mogu sastaviti sama sa sobom, što bih opovrgnula jer, kao i uvijek, makar u tramvaju sa slušalicama u ušima razmišljam o mnogočemu. No, nije fokus toga da sam napokon uzela tipkovnicu u ruke i krenula prenositi sebe na papir, a kad ljudi pitaju ja kao u slobodno vrijeme pišem, a već 2 mjeseca ni traga ni glasa od mene. Kvalitet mi je uvijek bio važniji od kvantiteta, pa evo kad me „uhvati“ se usudim.

Odnosi. Oni su fokus mog razmišljanja već duže vrijeme, ali se nikako sabrati i dati sebi neke odgovore i strukturirati misli. I to ne bilo kakvi odnosi, već prijateljski odnosi. Prečesto sam od ljudi oko sebe odnedavno počela slušati kako gube veze tj.prijateljstva s drugim ljudima, da se više ne žele truditi, ne žele „vući konce“, stalno se prvi javljati i biti tu povremeno. Prečesto sam čula kako im nedostaje pravih prijatelja, onih koje nazoveš u ponoć i u podne da kažeš kako ti je nešto super ili teško. Ne mogu reći da i sama nisam imala takva iskustva. Jesam, itekako, prekinula sam neka prijateljstva tj.udaljila se od ljudi jer više nisam htjela davati ono što nisam dobivala nazad. I to je bio krucijalni trenutak za mene, a i za ljude u mojoj okolini. Jednostavno sam vidjela na njihovim licima, čula u njihovom glasu da su više iscrpljeni od ljudi koji su neozbiljni, neodrasli ili preciznije nisu na istoj razini razmišljanja kao i oni. I potpuno ih razumijem. O različitim stvarima pričaš u srednjoj školi s 15, a o drugim stvarima pričaš s 21. No, da ne bi ispalo da ako pričaš o istim stvarima tada i sada da je to nužno loše, ne, dapače. Primjer, neke vrijednosti su kod mene i najbolje prijateljice ostale iste i s 15 i s 21, no nekakvi životni pogledi, vizije, želje i percepcije su počele ići u neke šire, ozbiljnije vode. I nije kod svakoga tako. I kada ne možeš naći s nekim zajednički jezik, tvoje potrebe za tom osobom blijede, jer ljudima je važno da ih razumiješ, da dijeliš neke vrijednosti i viđenja, da se možete koliko-toliko poistovjetiti. Kada to nestane, nestanu i veze. Jednostavno u nekom trenutku, nažalost, progledaš i shvatiš da to prijateljstvo nema budućnosti. I bude ti žao, i ne pomiriš se tako lako, ali odeš, slično je i s ljubavi. Treba dugo, ali kad progledaš, gotovo je, koračaš dalje.

Nikada nisam vjerovala da s nekim s kim budeš toliko nerazdvojan možeš postati jako razdvojen. Naročito kad mi je to mama govorila u srednjoj školi kada je govorila da će mi iza fakulteta ostati ona mala „šačica“ ljudi kojima je zaista stalo. Mislim da se to pomalo obistinjuje, mudra je žena ta moja mama. Iako ja ne mogu reći da imam 3 osobe oko mene, imam ja njih nekolicinu. I ta nekolicina će biti tu kad zatrebam pomoć, ali i onda da me potapša kada se dogodi ono najbolje. I ja se smatram blagoslovljenom radi te šačice ljudi. Volim ih, do neba, naročito one s kojima godinama održavam prijateljstvo jer mi daju onoliko koliko ja dajem njima. Nema tu neke velike komplikacije.





Sada već pričam s određenom dozom smirenosti i zrelosti na ovakve teme, nažalost, postaje mi sve više svejedno, sve više uobičajeno, no prije 3,4 godine to je bilo daleko od istine, takvo što je bilo jednostavno nezamislivo. Ma bit ćemo zauvijek prijateljice, zajedno čuvati jedna drugoj djecu, biti kume na vjenčanju i svakojake priče koje pričate u djetinjstvu i adolescenciji. I onda shvatiš da život nije to i da nas oblikuje i mijenja kako prolazi. Neki stanu, neki napreduju, svatko u svom smjeru i putovi se ukrštavaju, ali i razilaze, no to ne znači da sa završetkom jednog ne može doći drugo. Može, dapače. Za sav onaj maleni broj ljudi od kojih sam se jednostavno udaljila kroz vrijeme, došlo je 3x više ljudi u moju neku široku socijalnu okolinu da je to predivno. Život da, pa uzme, tako to nekako biva.

Na početku mi je, također, bilo jako nelagodno, neugodno, osjećala sam se tužno jer sam odmah svaljivala krivnju na sebe. Razbijala sam glavu danima razmišljajući je li problem u meni, tražim li ja previše od ljudi, jesam li ljudima naporna, preambiciozna, prepričljiva, prebrižna, dosadna, previše pametujem...ma nema što meni nije kroz glavu prošlo. Uhvatila bih se u razmišljanju „Ma to ti je sve ona tvoja jezičina odnijela“, jer sam nekada preiskrena, preizravna i tako dalje. Nisam to prihvaćala, dapače, niti očekivala od ljudi s kojima sam bila jako bliska. Bilo je pitanje u glavi „Pa pobogu, zašto me sada šutaš, zašto me sada odbacuješ?“ Bilo je i suza, no nisam o njima previše pričala, niti ću. Sada shvaćam da nisu bile vrijedne.

Sto ljudi, sto ćudi i tako će valjda uvijek biti. Treba cijeniti ljude oko sebe, voljeti, reći im lijepu riječ i gestu što su tu, prisutni u tvom životu i kad je najgore. No isto tako, treba znati i svoju vrijednost, svoje potrebe i svoje želje. Vrijedi li više da sam sam i sretan ili punog društva, a praznog srca i duše? Prioriteti su prioriteti, pa će o tome i ovisiti kvaliteta prijateljskih veza koje posjeduješ. Razmisli kome trebaš pisati, a kome više ne, kao što sam naslov kaže.



Oznake: odnosi, prijateljstvo, Razočaranja, život

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.