Pregled posta

BOLJE IŠTA, NEGO NIŠTA

Jučer pročitam da nije najveći uspjeh žene udati se, da živimo u dvadesetprvom stoljeću. Meni je to mozak registrirao kao najnormalniju stvar, jer tako ja razmišljam, a tako su me i odgajali. No, nije to uvijek slučaj. Ova rečenica glasila je za žene, ali, kako dolazim iz manje sredine, vrijedi jednako i za muškarce. Vrlo je važno „imati nekoga“. Nema veze kakav je, tko je, važno je da si ti nekako „skućen“, jer ima šanse da se udaš, oženiš, skrasiš. Može te taj netko i tući ili verbalno zlostavljati, ali važno je da imaš vezu, ili brak. I da su ta loša veza ili brak osobno pitanje. No, to je priča druge vrste pa bi se vratila na temu.

Kao, krenula sam s time da je važno imati nekoga. Pa je, kako kaže moja mala sredina, ali i naše društvo koje je, još uvijek, u mnogočemu vrlo primitivno. Dovoljno je da se okrenem u svoju bližu okolinu i sagledam nekoliko stvari te shvatim koliki je kompleks biti sam. Koliki je kompleks kada ti vlastiti roditelj non stop nameće pitanje ima li koga u tvojoj okolini, postoji li netko „potencijalan“? Sigurno da to nije najugodnija stvar, svakako, ali jednostavno se to „očekuje“. A o očekivanju sam već pisala pa se ne bi previše vraćala na to. To je ona priča, tipičan primjer iz manjeg mjesta gdje neka žena ili muškarac je taj za kojega će se reći da je „uspješan“ jer ima brak i djecu, a ne jer ima fakultet, posao, tko zna što ili je jednostavno sretan sa onim što je postao u životu. Jer nemila je sramota da do tridesete nemaš brak i djecu. Već tada si propalitet, jebivjetar, kako god to kako zove.

I budući da živimo u takvom društvu u kojem se takvo što jednostavno očekuje, a ne da je to izbor, no, ne uvijek, naravno, neki ljudi to žele i sretni su sa svojim životom, no pričam o onima koji su neke stvari napravili samo da ispune određenu normu. Tako sam na svoje oči vidjela mnoštvo primjera veza u kojim postoji očito nasilje i nezadovoljstvo, ali su tu jer otići nije rješenje i sramota je, bez obzira što se zapravo tu događa. Pa krene od verbalnog, pa do fizikog, pa do kaznene prijave i prekida. Jasno, ne osuđujem, jer nije lako kada se zaljubiš, nisi svjestan, razum nije najjača strana, ali znaš da se ne događa ono najbolje, nadaš se, ali sjediš i ne mijenjaš, a i čovjek mrzi mijenjati rutinu. A što se tiče brakova, ne bih previše, premlada sam možda pa bi naišla na osuđivanje, ali vide i supružnici i okolina kada nešto nije u redu, ali zažmire da mogu reći da je naoko sve u redu. Jer svi mi želimo biti u redu prema van, što je u redu skroz.

Da se vratim u svoju „domenu“. Žalosno mi je oko sebe gledati mlade ljude koji su opterećeni time da su sami, da im se već dugo nitko nije javio, poslao poruku, nikoga već dugo nisu upoznali. Nije, doduše, sve ni u tome pritisku. Određeni ljudi traže sebe u drugoj osobi, rješavaju svoje komplekse i strahove, nastoje pronaći sebe kroz različite veze. Traže puninu u drugome, slamku spasa koja će ih poštedjeti toga da nemaju u određenoj točki svojega života vezu. Žele nekakav drugi, prilagođeni život, a u mnogo slučajeva, nisu pronašli sebe. Ma važno je da se vidi, nažalost, a od sreće i zadovoljstva ni traga. Onda krenu opravdanja da sreća tek dolazi, da će se ta neka osoba xyz promijeniti ili da će se ona sama promijeniti.

Suma svega ovoga je da nije važno kada, važno je tko i tu nema mnogo objašnjenja. Važno je upoznati pravu osobu, pa kada god bilo, a ne kada se očekuje samo zato što već radiš i imaš određen broj godina. Važno je upoznati sebe i znati svoje želje, potrebe, osjećaje, da bi, danas, sutra, mogao uživati kvalitetnu blagodat zajedničkog odnosa. Sve što je na silu, bez ljubavi, bez poštovanja, sreće, zajedništva, potpore i svega onoga najljepšega što ovozemaljski život pruža je samo puko zadovoljavanje forme.

A to nije život.

Naročito tvoj.

Nemoj se voditi naslovom.

Post je objavljen 30.06.2019. u 22:37 sati.