OD MENE SE TO OČEKUJE

Sjedila je na krevetu sobe s licem zabijenim u knjigu iz anatomije. Podigla je lagani pogled prema meni kada je ušla, nasmješila se nije. Kratko smo popričale, jer sam ja sam vrlo brzo shvatila da, ostanem li duže, ću joj tratiti njezino dragocjeno vrijeme posvećeno anatomiji.

Inače kad je pitaš, sretna je, zadovoljna jer je upisala ono što ona želi. Iako iz drugog puta, no to zaista nije važno. Život nije savršen, mnogo je tu stramputica dok ne dođeš do svojega cilja, ali važno je da dođeš, jel. Upisala je što je htjela, ustraje u tome, ide joj, ali meni taj njezin pogled nije izlazio iz glave.

Umorna je, jasno. Lipanj je, a ispitni su rokovi i nehumano je učiti po ovolikoj vrućini, naročito tako opsežno i teško gradivo, ali neda se ona. No, ja tu, nažalost nisam vidjela samo umor. Izgledala je kao da lebdi u nekom drugom svemiru, da nije tu, da sanja da je negdje drugdje. I okej je to, nitko ne voli rokove, ali njezin izraz lica mi je odavao dojam kao da polagano gubi sebe. Da je uronila u monotoniju. Da nije sretna, što između ostalog se toga dana isčitavalo iz njezina lica. I mene je to zaista rastužilo. Tek je prva godina, a toliko se troši i ono što je najgore udaljava se sama od sebe. Apetit nikakav, bezvoljnost, monotonija svakog dana, žaljenje za odlaskom vani zbog onog vremena koje je trebalo biti utrošeno u učenje. Radi toga mi je žao. Divna je to cura, ali za bilo koga mi je žao kada znam da gubi sebe, da postaje stroj koji je tu samo da bi ispunjavao ono što se zove obaveza, jer to se od nje očekuje. Ovaj zadnji dio posljednje rečenice nije njezin, al mi se nekako uklapa, ali o tome ćemo kasnije.

Cijeli život je dobra učenica i svakako da se od nje očekuje da i dalje ispunjava kriterije. Imala sam i sama problema s time „očekuje se“, ali hvala Bogu pa sam se toga rješila, ali treba i za to vremena. Nije smisao fakulteta i studiranja da na tome putu izgubiš sebe, da zaboraviš da imaš dušu koja čezne za upoznavanjem, za samoćom koja ti je ponekada potrebna da bi ovaj svijet uspio preživjeti. Pretvaranjem u stroj jednostavno postaješ stroj, a strojevi nemaju dušu.

Teško je oduprijeti se tome da se udovoljavaju nečiji tuđi kriteriji, a ne naši vlastiti. Teško se izboriti, teško je ne upasti u konformizam, teško je raditi na sebi i suočiti se sa sobom. Jednostavno je lakše raditi „po špranci“ i udovoljavati nečijim željama, odnosno usrećavati druge ljude, a ne same sebe. Shvaćam, teško je. No, teško je nositi i Velebit na ramenima jer se nisi suočio sa samim sobom, jer si nisi dao vremena da udahneš i staneš na trenutak. Da dobro promotriš trenutak života u kojem se nalaziš. Zapravo, teško je to osvijestiti, a kamoli raditi na sebi. Naročito kad si odgojen da budeš savršeni stroj. Stroj bez potreba, emocija, ljubavi, a o ljubavi prema sebi neki drugi put.

Eh, da, rekla sam da ću se osvrnuti na ono „očekuje se“. Je, da, lijepo je da se nešto očekuje jer to znači da si dosta u životu dao, pa se PODRAZUMIJEVA da moraš tako nastaviti. Isto tako, kao što se za nekog kriminalca PODRAZUMIJEVA da će postati kriminalac opet.

NEMA PODRAZUMIJEVANJA. Događa se život, događaju se ljudi, događa se bolji i lošiji dan. Najvažnija je stvar zapitati se očekuješ li ti to od sebe ili to od tebe očekuju drugi?

Kažu da se živci ne obnavljaju. Čuvajte ih od iscrpljivanja.

Oznake: živci, voljenje sebe, despiritualizacija