17
srijeda
siječanj
2018
TABULA RASA
Neki dan, dok smo odlazile sa večernjeg predavanja,kolegica me upitala što bih ja željela iza faksa. To kada me je upitala mislila je želim li se vratiti nazad odakle sam došla ili želim ostati u metropoli. Moj odgovor je bio metropola, ali isto tako sam dodala da ne znam što će mi život još donijeti kroz ovih narednih godina i možda me ipak vrati na more.
Mnogi bi pomislili, gle koja frikuša koja se ne želi vratiti kući ili nešto slično. Nije stvar volim li ja mjesto odakle sam došla u Zagreb, ljude koji tamo žive, nedostaje li mi obitelj, radi se o tome gdje ću u budućnosti dobiti šansu da se ostvarim.
Zvuči utopijski, nerealistično što sanjam o nekakvoj šansi uopće?
U svakom slučaju, veći grad, više ljudi,više potencijalnih mjesta za rad, no ne mogu reći da je igdje jednostavno dobiti tu svoju šansu.
Pitanje je što nam se uopće pruža? Kakvo smo društvo? Što dajemo mladima i kako ih potičemo da mijenjaju ovo društvo?
Mislim da je premalo konkretnih odgovora, a još manje onih afirmativnih.
Stvar je u tome, složit će se moje kolege sa mnom koji su na drugoj godini, da ponekada ne znamo koja nam je svrha na onome fakultetu. Kolegiji, takvi kakvi jesu, neki bolji neki lošiji, ali što se tu može. Ne radi se ništa pretjerano da se išta promijeni. Neki kolegiji su suvišni, neki preteški, a ostavljeni kao jednosemestralni. Mnogo,mnogo nepotrebnog "štreberaja". Na tome slovi cijelo naše školstvo.
Umjesto da nas uče našoj praksi. Da nas vode među ljude, da zaista osjetimo taj rad, taj poziv za koji smo se opredijelili. Da učimo,debatiramo,demonstriramo.
Ne! Uzmi knjigu i nauči koliko teorijskih pravaca poznaje naša struka.
Od pustog učenja činjenica kasnije smo opet kao guske u magli koje uče ispočetka. Koja je svrha diplome kada neću biti dovoljno kompetitivna na tržištu rada?
I što od nas naprave? Kvazi radnike. Kvazi ljude. Kvazi profesionalce.
Mnogo je dobrih profesora (pretežno su to oni koji nas uče struci i koji s nama rade vježbe), ali isto tako ima onih kojima je cilj ugnjetavati. Jer student je samo crv koji nikada nije dovoljno naučio. Zašto da ne koristi rokove? Nijedan nikada neće dati konkretan razlog za svoje takvo ponašanje. Ljudi jednostavno vole koristiti svoju moć.
Šuti i trpi, kao neke stvari idu bolje s bolonjskim procesom.
Iako se ja ne bojim za studente jer još uvijek se nekako izbore za svoja prava koliko mogu. Samo ne znam do kada, budući da nam se populacija mladih smanjuje iz dana u dan.
Zato je uvelike i zaslužno ovo društvo koje fokus stavlja na druge stvari. Mladi su mladi, nesposobni, lako ćemo za njih. Stavit ćemo ih na minimalac, pa neka rade dok ne dobiju papire za nešto bolje. Ne pruža im se prilika da pokažu ono što znaju, da uče. Jer naše društvo te ne potiče na napredak već te tada debelo diskriminira!
Kultura smo u kojoj nismo učeni razmišljati, već slijediti autoritete. Nismo učeni pustiti svoj glas kada na to imamo pravo. Nismo učeni tražiti, pitati, boriti se za nešto bolje. Ma kao da pojedinac išta može napraviti. Tako razmisle svi i eto nismo onda u stanju srediti i one sitne stvari u životu.
Od pojedinca se i kreće.
Zadivljena sam koliko divnih ljudi na mojem fakultetu ima koji zaista djeluju. Volontiraju, pokreću razne akcije da bi pokrenuli bilo kakvu reakciju. Divno okruženje koje te zaista potakne da se mijenjaš, da možda ovo hrvatsko sivilo nije toliko sivo, da možda ima nade u poneko ostvarenje kasnije u budućnosti.
Živim za dan kada će naše društvo biti otvoreno promjenama.
Mnogi su otišli upravo zato jer nikada nisu dobili šansu. Jer su shvatili da se uzaludno boriti.
Zato bih željela da krene otvorenost. Da naučimo misliti, pružati prilike, prihvaćati različitosti,pokazivati ljubav i ljudskost svaki dan. Ova naša zemlja može biti prekrasno mjesto samo ako ga mi takvim napravimo.
A što će biti od mene, mojih snova u ovoj zemlji za koju godinu to samo nebo zna. Prepustiti se pesimizmu ili zaista vjerovati?
komentiraj (16) * ispiši * #
05
petak
siječanj
2018
Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!
Prošlo je poprilično vremena kada sam zadnji put uzela pero u ruke (točnije tipkovnicu na laptopu). Blagdani su iza nas, sva ta euforija, doček nove godine, zabava, smijeh, zaborav na realnost i sl.
Back to college! No, svaka nova godina donosi nešto novo. Svi se mi nastavljamo na želje, ideje, snove koji su nas možda pratili i prethodnih godina, ali isto tako poželimo i nešto novo. Naslov ovoga posta me je itekako inspirirao za ono što želim postići ove godine.
S druge strane jasno je kao dan da život nije ono što upišete u planer i da se sve točno ostvaruje po onome redu po kakvom ste ga odredili. Upravo suprotno, kažu da je život ono što se događa kada mi pravimo planove, ali isto tako mislim da je važno imati nekakvu viziju sebe i svoga života. Na to me je upravo asocirao ovaj citat "Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!". Tumačeći ga došlo mi je do glave mnogo slučajeva kada sam jednostavno odustala jer mi cilj nije bio pred očima,jer mi se rješenje nije činilo blizu, jer mi je bilo preteško. Ponekada se jednostavno treba malo više potruditi, sagledati stvar iz više kutova, reći sebi da nije vrijeme za odustajanje i krenuti naprijed. Stvar je u tome da nekada ne dademo cijeloga sebe, a trebali smo, kako bismo došli do pojedinog cilja.
Nova godina zato daje nove prilike za popravak stvari ili za činjenje nečega što vas je do sada bilo strah, niste imali mogućnosti ili sl.
Ono što je tu ključan faktor je vrijeme. Vrijeme teče, mi stojimo, a ono nam dirigira život na neki način. Najbolji način da pobjedimo vrijeme je da ga iskoristimo za ono što želimo. Sad, a ne sutra! Mi smo svi vrlo skloni odgađanju bilo čega radi xy razloga koji, budimo iskreni, nisu neki strašni razlozi. U puno slučajeva stvar je hrabrosti, jednostavno doći i reći ja to mogu, ja to želim i ići ka tom da se to i ostvari. Ja sam prva bila ona osoba koja je vječno govorila- „ma ima vremena za sve“. Ima, i onda se okrenete i prošle su 4 godine,a vi se niste pomaknuli s crte po pitanju nekih stvari. A onda se zapitaš gdje ti je vrijeme prošlo. Jednostavno treba shvatiti na što treba trošiti vrijeme, a na što ne, jer život je jedan i zaista je prekratak.
Zato ako imaš želju pomoći-nađi prvu osobu u blizini i pomozi (jer ljudi u potrebi ima napretek). Ako želiš volontirati-volontiraj! Projekata je bezbroj. Želiš putovati? Putuj, svijet čeka samo na tebe! Želiš preboljeti? Preboli, nisi zaslužio patiti. Želiš voljeti? Voli, netko na ovome svijetu čeka upravo na tvoju ljubav! Želiš osobu za razgovor? Uvijek postoji netko s kime možeš podijeliti probleme, pa makar to bio i potpuni stranac (barem će saslušati, a nakon toga možeš pobjeći)! Smatraš da nisi dovoljno učio? Pomisli samo koliko ti znanje omogućuje lakši život i osobni razvoj. Misliš da te roditelji ne razumiju dovoljno? Saslušaj ih i neka oni saslušaju tebe i pokušajte naći zajednički jezik. Jer oni te ipak najviše vole (što je u mnogo slučajeva neshvatljivo). Želiš se upustiti u neki hobi? Nikada nije kasno krenuti u nešto novo. Život nam nudi toliko boja, a naše je kako ćemo mi obojati svoj crtež.
Ponekada jednostavno treba poslušati svoje vlastito srce i ne razmišljati pretjerano o razmišljanjima okoline. Jer greške su moje, ne njihove. Najgore je biti preopterećen drugima. To je jednostavno znak kako energija koja treba biti usmjerena na osobni rast stagnira ili je bazirana na krivome.
Život je prekratak da bismo neke stvari odgađali. Sreća kreće od malih stvari i čovjek je taj koji radi promjene. Zato udahni zrak, pripremi se i kreni u novu avanturu. S novim željama, snovima, ambicijama, ali samo kreni! I ne odustaj! Nikada ne znaš kada će se otvoriti nova vrata i donijeti nešto novo u životu. Bilo pozivino ili negativno, ali nešto doći mora. Jer to je život! Bitno je samo ne odustati, ne prestati sanjati, ne prepustiti se,već tu i tamo ponešto naučiti o sebi,drugima,svijetu oko sebe. Promjene kreću od sutra! Što čekaš?
I ne zaboravi-što od radio nikada se nemoj odreći SEBE.
komentiraj (9) * ispiši * #
