Glazba-bol i ponos/Once upon a time there was a star

Zatvorite oči i prisjetite se najvećih grešaka koje ste u životu napravili. Mnogi od vas prisjetit ćete se mnogočega jer blago onima koji imaju samo jednu. Vi ste zaista sretnici. Ili je bit života stvarati greške?

I u stanju emocionalne, intelektualne, kreativne blokade, slike na zidu svaki dan me podsjećaju na davno razdoblje života. Čisto da opišem sliku. Na njoj se nalazim ja, s mikrofonom u ruci, iza mene prateći band. Slike su najčešće ozbiljne,a to objašnjavam dubokom fokusiranošću na pjesmu.

Da, nekoć davno, ili ne baš toliko davno, bina je bila moje veselje, moj zrak koja sam tako rado disala. Mojih 5 minuta slave i još peterostruko toliko pripreme prije nastupa. Nema gaziranog taj dan, nema prežderavanja, sat vremena upjevavanja, mamine asistencije. Sve to da bi bilo što bolje. To su bile nikakve žrtve. To su bile sitnice odricanja koje su donosile ljubav i zadovoljstvo osobi poput mene. Nikada nisam imala tremu. Barem ne veliku. Bila bi ona sitna, ali uzevši mikrofon u ruke, sve je nestajalo, pretvaralo se u neku novu galaksiju, neki moj skriveni svijet, bez obzira na ljude koji su bili ispred mene.

Vodila sam računa o mnoštvu detalja. Od glasa do stasa što bi se reklo. Greška jednostavno nije bila dio repertoara. Neću ni kriti kako sam težila biti među najboljima. Ili tako ili nikako. Sanjala sam snove o sebi u budućnosti. Željela sam svirati. Željela sam pisati pjesme. Zaista jesam i mnogi su me u tome poticali, no moj perfekcionizam je bio prevelik da bih ja ikakvo moje stvaralaštvo prihvatila kao dobro. Ili je sve to bio prevelik strah? Jer upuštanje u takvo što je izlazak iz sigurne zone,a glazba je upravo to-izazov u nepoznato.

Kako je vrijeme prolazilo dopuštala sam toj sigurnoj zoni i strahu da nadvladaju moju ljubav i snove. Da se danas kajem radi toga? Kajem. Nije da sam potpuno nezadovoljna životom, ali svaki mali trenutak stajanja na pozornici, za mikrofonom vrati me u sretne dane, ali isto tako zada toliku bol u duši jer sam se odrekla tolike ljubavi. No, silom prilika morala sam otići iz te sredine jer sam kretala na fakultet u drugi grad. „Naći ću ja nešto drugo u toj metropoli.“, govorila sam iza sebe.

Dogodilo se drugačije.

Ja sam se zaljubila u tu metropolu, u moje buduće zvanje, u kulturu, volontiranje i jednostavno sam u rasporedu izostavila svoju veliku ljubav, moju glazbu koja mi je u srednjoj školi bila dio statusa, uloge, prijateljstava, ljubavi, druge dimenzije i svega sličnoga. Kao da sam je ostavila zajedno sa prošlošću. Svaki puta kada bih se sjetila da sam ja ta glavna i odgovorna bila bi mi muka, hvatala bi me tjeskoba i suze su mi navirale. Ali sama sam bila kriva što se nisam trgnula.

Najbolnije pitanje ikada bilo bi (od ljudi koji me d vremena ne bi vidjeli) je da li još uvijek pjevam. Ja bih se tu povukla u sebe i kao rekla: „Ma ne, još uvijek nisam našla gdje bi...“, itd. Srećom nisu tada mogli razumijeti kolika mi je bol u prsima. Ono što bi me posebno dotuklo je to kada bi na to rekli da je to prava šteta jer su me uvijek s guštom slušali i da sam izvrsna.
U tom trenu bih radije da su me ispljuvali pa bi barem znala zašto sam prestala.

Eh sad zašto je mene to sve toliko pogađalo?

Moja povijest seže od daleke 8. godine (a danas mi je 21. pa računajte) kada sam krenula svirati i pjevati u crkvenom zboru. Tada mi je već bilo jasno da mi to znači jer sam brojala utorke kada ću ići na probu. U četvrtom sam razredu ušla u školski zbor u koji se inače ulazilo od petoga razreda i profesorica mi je već na božićnoj priredbi dala solo. Prvi solo s 10 godina! I dan danas mi srce poskoči kada slušam „White Christmas“ koji me vrati u stare dane.

U 11. godini sam se uključila u mladi band u kojemu sam ostala do svoje 18./19. godine. U tom periodu sam učila odrastati u glazbi i na sve ostale načine. Otkrivala sam sebe, razvijala glas, scenski izričaj, emociju. Dok sam bila mlađa nije bilo jednostavno jer je bilo starijih i iskusnijih pjevačica koje su uvijek bile starije, iskusnije, glasovno moćnije i ostalo. No, to me je nekako uvijek tjeralo da vježbam, učim, istražujem vlastite kapacitete i idem naprijed s mišlju da ću i ja jednog dana biti starija, iskusnija i ostalo. Da se mi razumijemo, od početka je mentor bio ponosan kakvu energiju imam u sebi, koliko pjesama znam, koliko dobro pjevam za svoje godine, no bila sam mlada i nedostajalo je tu još iskustva.

U tim silnim godinama bilo je mnogo koncetara, festivala, čak i natjecanje kako koje, putovanja na raznorazna mjesta županije, ovacija, razočaranja i ostalog. Sjećam se tih ovacija kao da su bile jučer i to spada u najdraži dio nastupanja na pozornici-dokaz da su ljudi uvidjeli tvoj rad i trud, a što je meni osobno bilo najvažnije-emociju, koju je većina izdvajala i hvalila. Tada bih mi srce bilo puno, iako meni to nikada nije bilo dobro do kraja, uvijek mi je moglo bolje i uvijek sam barem neku sitnicu pogriješila u svojoj izvedbi, bez obzira što to nitko nije osjetio. Ja jesam i to je bilo jako važno. Zaista sam živjela za te svoje 3,4 minute na pozornici. To je bio moj svijet, ogoljenje do kraja, odvajanje duše od svijeta i put prema novoj galaksiji. To sam bila ja, ja u cijelosti.

Sjećam se jedne prilike, ima od toga, kada sam na jednom festivalu pjevala samo prateće vokale bez samostalne izvedbe. Nije mi bilo jednostavno, ali tada sam to shvaćala kao dio profesionalnog poziva jer je naglasak bio na lokalnim pjevačima/pjevačicama iz mjesta u kojem se festival odvijao, no svake godine do tada sam pjevala, bez obzira na uvjete. Na kraju festivala voditeljica turističke zajednice je pitala našega mentora zašto ja, navela me je imenom i prezimenom (gdje sam odmah osjetila neizmjeran ponos jer mi je uopće zapamtila ime) zašto ja nisam pjevala, jer da je ona cijelu večer čekala moju izvedbu. Ja sam tada nahranila ego valjda najviše ikada u svome životu. Bilo mi je drago kako je doslovno „posrala“ (ispričajte me na izrazu) našeg mentora koji baš i nije imao neki jasan razlog zašto se to tako zbilo.

Prije nekoliko godina bio je pokušaj projekta u našoj županiji. Glazbenog projekta na kojega sam se bila prijavila. Eh, sad bila je teška dilema što pjevati, kako, kada, ja se nikada nisam natjecala i ostale stvari. Tu su velika podrška bili moji roditelji koji su uvelike vjerovali i govorili da imam dovoljnog iskustva nastupanja da mogu na takvo što. I tako sam se ja prijavila, uzela pjevati Massima i Meritas (jer bezvezna pjesma nije dolazila u obzir) i pokušam ja. I ljudi se oduševe. I žiri također. I dodijeli mi 2. mjesto.Što mi je to značilo? Značilo mi je što su stručni ljudi prepoznali moj trud i talent kao nagradu za dugogodišnje bavljenje glazbom. Iako sam perfekcionist to je mi je možda bio najbolji nastup u životu.

I sad bih ja mogla tako u nedogled. Tek sam ove godine spoznala činjenicu da je vrijeme prošlo, a da se ja nisam maknula s mrtve točke. Da mi prolazi život,a da se nisam pokrenula, da nigdje nisam otišla pjevati, a forma opada, moje najbolje vrijeme je vjerojatno prošlo, ali sada mi je važno da pjevam. Nebitno kada, gdje, s kim. Mogu se pohvaliti da barem tražim audicije za klape/zborove. Malo po malo se pomičem. Gle, ja znam da ja nisam nova Celine Dion, ali gajim veliku ljubav prema pjevanju pa mi je jednostavno teško to ispustiti pa makar cijeli život pjevala u lokalnoj klapi. Samo da pjevam, da redovno osjećam pozornicu, ljude koji vide moju emociju. Svjesna sam da se kitim starom slavom, ali nije zabranjeno sjećati se, živjeti zlatne stare dane i nadati se da će moj glas opet negdje javno zaoriti.