PANOFOBIJA

Jutros otvaram facebook i vidim ispovijest studenta sa Save koji je gej i koji je ispričao svoju priču. Čitajući retke, naravno da mi se vrtilo milijun i 800 stvari na pameti i nije mi bilo drago što je on tu izložio. Nije mi bilo drago zato što je takva ispovijest samo potvrdila teze homofobije koja je prisutna u našem društvu. (Inače riječ je bila u tome što su mu cimeri odlazili od njega kada su saznali za njegovu seksualnu orijentaciju.) Meni su takve stvari žalosne u 21.stoljeću, zaista. No, ne bi to bilo toliko čudno i iznenađujuće, tj. ne bi me to toliko ljutilo da nisu u pitanju studenti. Studenti kao budući akademski građani, ljudi koji kroz studij upoznaju različitosti, istražuju, uče iz različitih dokazanih teorija, promišljaju. U Hrvatskoj to očito nije slučaj.

Ne generaliziram, dapače. Samo želim prenijeti neka svoja iskustva. Moj fakultet s tim nema toliko problema. TOLIKO je ključna riječ, jer se i tu nađe tu i tamo neka fobija prema nečemu što je nepoznato, drugačije, ali evo meni je moj fakultet proširio vidike pa se ne žalim. Stvar je u tome da sam primijetila da moja generacija, iznad, ispod, više, manje, mislim na neku skupinu mladih, ponekada uopće ne koristi mozak, koji nam je svima dan i koliko toliko funkcionira. Nitko ni o čemu ne promišlja pretjerano. U našem društvo se nažalost više vjeruje rječima rekla-kazala nego provjerenim činjenicama koje su znanstveno dokazane. Ljudi krenu u nešto i zastupaju stajalište koje uopće ne znaju pravilno argumentirati. Tako nas odgajaju, valjda. Samo primaj informacije i ne propituj. Pokoravaj se autoritetu! Mene takve stvari stvarno rastužuju.

Ova priča sa ovim studentom (koji ako čita ove retke može biti ponosan jer je inspirirao barem moju priču) samo me je potaknula da pričam o fobijama općenito. Mi se bojimo bilo kakve različitosti. Različite religije, rase, boje kože, seksualne orijentacije. Svega se mi bojimo. Jer sve bi moglo poljuljati temelje koje smo zidali tolike godine. Trebamo čuvati naše, nisam protiv toga, no isto tako trebamo razumijeti da su svi ljudi satkani od istoga „soja“, da smo međusobno jednaki. Bojim se ovakvoga društva. Bojim se netolerancije. Užasno mi je kada danas smatramo drugačiju seksualnu orijentaciju bolešću. Kada se bojimo migranata. Osobno sam bila u doticaju s njima. Žive u Zagrebu, U Dugavama, u užasnim uvjetima. I oni su ljudi od krvi i mesa. Dokaz da se s mržnjom ne rađamo već ju naučimo je dijete koje je bilo u Porinu, kraj kojega sam samo pošla nakon što sam krenula kući, stalo ispred mene, ispružilo rukice i signaliziralo da ga podignem. Nasmijala sam se, podignula ga, a ono me obgrlilo svojim ručicama, a njegov roditelj mi se također samo nasmijao. Nisu znali hrvatski, ni ja njihov jezik. To je bio jezik prihvaćanja. To je bio jezik tolerancije.

Radi takvih primjera sam tolerantna. Također, homoseksalne osobe su ljudi od krvi i mesa, ne prenose bolesti, ne ujedaju, vole. Fizički nikoga ne možemo nikoga etiketirati. Samo ponekada trebamo izaći iz vlastitih okvira i pokušati razmišljati drugačije. Razmišljati kako bi se mi osjećali kada bi nas netko dikriminirao. Kada bi diskriminirao naše bližnje radi određenog obilježja. Mislim da to nikome ne bi bilo ugodno.

Ne znam vidim li nadu u ovome društvu s obzirom kada primjetim neke pojave. Shvaćam ja sve je to strah, ljudi iz straha mrze, ne vole, a zapravo ne znaju mnogo o tome. Čitala sam nedavno neki članak, mladi odlaze, jer smo pretradicionalno i homofobno društvo, gdje se ne bavimo pravim društvenim problemima već ideologijama. Mene to nije iznenadilo već i mene to krene motivirati da uzmem kartu u jednom smjeru. Da se zapitam od čega to kreće. Mene su od malih nogu učili poštivanju. Nikoga mi ne moramo voljeti. To biramo, to je krug naših bližnjih, ali bi trebali poštivati. Poštivati jer smo ljudi. Jer svaki čovjek ima pravo na slobodu, jednakost, svoje dostojanstvo.

Još jedna mala crtica. Ja sa danas u vezi s osobom koja nikada nije mislila da će moći biti sa mnom jer nismo isti „đir“ glazbe. Ja sam „fina dama“, a on metalac. Zajedno smo jer nismo generalizirali jedni druge i svrstavali se u kutije. Dali smo si šansu i evo sretni smo.

Ljudi moji dragi, svijet je prepun pojava o kojima možemo razmišjati i promišljati svakoga dana. Osvrnite se oko sebe i zapitajte se - koliko dajete da ovaj svijet bude bolje mjesto?

PS. Objašnjenje panofobije je strah od svega, a ja bih to stavila u kontekst ovog teksta-bojimo se svega što je različito. Mijenjajmo sustav! Širimo vidike!