Alles gut

Vruće poslijepodne. Radno, ali to je rad u sezoni, drugačije ne ide. S radija svira glazba i govori spikerica da je danas svjetski dan mladih. Evo baš danas, 12.kolovoza.

Sad će mnogi reći: „Pa dobro, što da je svjetski dan mladih, ono koga briga?“ I meni je do maloprije bilo kao pa dan kao svaki drugi, svaki dan je nešto.

No, onda sam se sjetila da i ja spadan u te mlade i počela razmišljati malo više o tome. U misao mi je došla prva stvar, a to je obrazovanje, moje konkretno, i činjenica da je ono pri kraju. Onda sam se sjetila naše derutne zgrade u Nazorovoj 51 gdje se školuju bzdzći socijalnu radnici od početka učeni na skromnost, škripave parkete, bez adekvatne rasvjete, malih dvorana, neadekvatnih sjedalica i sl. Čak smo mi mladi podizali glas i doveli neke promjene, ali sporo i preslabo.

Korak dalje je zaposlenje. Devedesetih godina prošlog stoljeća se ratovalo, za slobodu, demokraciju i sve ostalo, kako i drugi tako i moj otac. Borio se za to da mu se djeca danas, sutra bore za posao jer niti on, niti njegova djeca nemaju člansku iskaznicu stranke i pitanje je kako će dobiti posao. I to dovodi do toga da država pušta svoju mladu, sposobnu radnu snagu vani, bez suze ispuštene, da stvaraju obitelji, privređuju i daju porez nekim stranim državama. Za što da se ja danas uopće trudim?

Korak još dalje tom, mjesto stanovanja. Ne znam točan broj, ali prosječno malo prije tridesete ili oko tridesete još uvijek živimo s roditeljima. Ima tu mnogo razloga, kao na primjer, neki jednostavno žele, neki nemaju drugog izbora, neki se ne žele osamostaliti itd. No, ja ću prokomentirati argument da zapravo nemaju kako. Stanovi tj. najam je skup, kupiti stan još gore, sagraditi kuću rijetki mogu bez kredita, a dok steknete plaće da možete dići kredit prolaze godine. Gdje su mjere koje mladima idu na ruku u osamostaljenju?

Još korak dalje. Gdje će mi dijete u vrtić ? I to vuče pitanje kako da roditelji oboje rade, tko će čuvati dijete, pa tko će se uopće i odlučivati za rađanje djece kad tome djetetu neće neke stvari moći biti dostupne, kada lokalna i gradska samouprava ulaže u neke druge, naoko "važnije" stvari, a ne u gradnju škola, vrtića, igrališta i sl.

Nabrojene stvari su one koje bi nam društvo, politika trebala dati ili barem dio njih, iako ne možemo za sve kriviti druge i ne mrdnuti prstom za ono što želimo. Želim reći i par riječi o tome koliko su i mladi odgovorni.

Moja generacija se rijetko zanina za politiku, ne idemo glasovati na izbore, ne znamo ni tko je na vlasti, niti provjeravamo programe, mjere određenih stranaka ili aktualne vlasti. Jedva se znaju nabrojiti premijer, predsjednik i sl. Dobro to vjerojatno da, ali pravo stanje zapravo rijetke zanima. Živimo u inertnosti jer smo tako navikli, tako nas uče cijelo školovanje. Pokoravaj se i ne govori ništa na glas. Što su to akcije, prosvjedi, dizanje glasa na stvari koje nisu dobre? Oduvijek je samo bilo važno pokoriti se autoritetu, ne proturječiti, što nas je i dovelo do inertnosti, do toga da na sve reagiramo odmahom ruke, bez daljnjeg truda i poticanja na ikakve promjene. Vrlo smo skloni sve prokomentirati, ali rijeko i nažalost išta poduzeti. Žalosna sam jer smo odrasli u takvom društvu , mislim i za sebe osobno, no nastojim svoj plamen nekog žara koji plamti i dalje držati aktivnim, boriti se za neke promjene, za sve ono što me čeka i što dolazi.

Tako je nažalost moja percepcija tj. onaj krug što ja gledam oko sebe. No, završila bih u veselom tonu. Svaka čast mladima koji se bore, koji su se izborili i koji će se boriti i dalje za sve što žele i hoće, koji imaju volju i snagu ostati u ovoj zemlji koja ne ide na ruku nama mladina u mnogočemu. Možda se i trudi, tko zna, ali jako sporo i treba joj još vremena i kapaciteta, a nama mladima uz to i buđenja, ali i optimizma. Ne želim tako lako otići iz ove zemlje jer je to, još uvijek, mjesto gdje sam rođena, gdje su svi moji i gdje želim doprinositi. Vrijeme čini svoje. Vidjet ćemo za što ću se izboriti i koliko će me ovo društvo držati za ruku u tome.