16
subota
rujan
2017
Godina u kojoj sam te upoznala/My safe harbour
Naslov otkriva knjigu Cecelie Ahern i film Nicolasa Sparksa, ali oni su tu samo da uvedu u moju priču.
Pa počnimo.
Shvatila sam da su svi moji postovi utemeljeni na tuđim pričama, uglavnom.
Postoji u njima doza iskustva, ali nikada nisam ja ta koja je u prvom planu.
No, kako su danas društvene mreže pretrpane raznim virtualnim vezama koje,znamo i sami nisu nikada toliko idilične, tako sam odlučila da predstavim svoju, ne baš previše, virtualnu vezu. Ne kažem da nisam objavila baš ništa u ovih nekoliko mjeseci,ali je to,u usporedbi s nekim ljudima koje pratim zaista mizerno. No, svako ima svoje razloge, a najvažnije je da širimo ljubav.
Nije Valentinovo, ali meni je od prije malo manje od pola godine, Valentinovo svaki dan. Ovo je priča koja je imala svoj smiješan početak. Neplaniran izlazak na početku tjedna. U silnoj gužvi od predavanja, smogla sam snage i taj dan prihvatila prijateljev poziv za izlazak.Tada nisam ni slutila što me dalje čeka. Ne znam kako opisati, vjerojatno su to neki osjetili, ali s nekim jednostavno "kliknete" na prvu. Meni se to dogodilo upravo tada. Moram priznati da mi nije bilo na kraj pameti da će mi se dogoditi ljubav. Prava istinska ljubav. Zašto? Zato jer sam se do tada nadala nečemu što je već odavno bilo osuđeno na propast.
Kako znam da je ovo nešto što zaista vrijedi? Stvar je u tome da kad ste s osobom trebate osjećati potpunu predanost, mir, nevjerojatan osjećaj sigurnosti. Osoba koja je izbrisala rane prošlosti i dala osjećaj da se određene stvari nikada nisu dogodile. Uzajamni osjećaji trebaju biti toliko prirodni da imate osjećaj da traju godinama. To je osoba koja vam uvijek nedostaje i osoba koju ste uvijek spremni čekati, bez obzira na sve. Dokazi nisu isprazne riječi, nego djela koja su tu svaki dan.
Ne nužno ogromna djela, već i male geste koje su tu da pokažu da ste nekome cijeli svijet. "Javi se kad stigneš doma", mi je osobno najdraža. Ljubav se neizmjerno očituje u pogledu. Kažu da su oči ogledalo duše, a to spoznate-ljubavlju. Vrlo važan faktor je i sklad. Uzajamno pomaganje i nadopunjavanje.
...
On je moja sigurna luka. Kako objasniti sve ovo što moja duša proizvodi? Nekada je toliko nemoguće.
Kako znam da ga volim? Tako što ne mogu zamisliti dan bez njegova pogleda,dodira i tople riječi.
Osjećati da je uvijek tu za mene,bez obzira da li moje lice obasjava osmijeh ili iz mojih očiju teku suze.
On je taj koji mi je dokazao da se prava ljubav čeka,ali kada dođe trebaš se potruditi da je zadržiš.
On je dokaz zašto sve u prošlosti nije uspjelo. Njemu ništa nije teško napraviti za mene.
Bez obzira na kilometre,novac i sl.
Cijeni ono što jesam i ono što radim.
Potiče me da rastem,da budem bolja sebi,njemu i društvu oko sebe.
Jednostavno budi najbolje od mene dokazujući mi moje kvalitete,a ni sam ne zna koja je njegova vrijednost ponekada.
Divim mu se. Na snazi koju ima u sebi,bez obzira na to što ga život nije mazio.
Na neizmjernoj ljubavi prema meni.
Na strpljivosti u radu i učenju.
Na tolikoj zainteresiranosti za stvari koje voli.
Na tome što mu se smjer gledanja budućnosti poklapa s mojim.
...
Riječi je premalo. No, bitan je osjećaj. Osjećaj da je duša mirna i ispunjena. Takvo nešto želim svakome,jer je danas rijetkost. Da nađete nekoga kome ste bitni. Jer svijet je prepun lažnog sjaja, a život je kratak da biste ga trošili na svakoga.
Uvijek tražite ljubav! I kada sve lađe potonu, jer možda vam se posreći.
Baš kao što se i meni.
https://www.youtube.com/watch?v=bfxM07ylbQs
komentiraj (7) * ispiši * #
11
ponedjeljak
rujan
2017
Čovjek na kiši
Jutro je.
Kiša pada, kako bi mi u Dalmaciji rekli, "ko iz kabla".
Kavu sam popila.
I taman da ću pospremati, ali prvo krenem da zatvorim balkonska vrata i u oči mi upadne čovjek koji je vukao hodalicu, hodao polako s vrećom u ruci, (za koju pretpostavljam da su bile boce), cijeli pokisao.
Kako sam i sama empatična cijeli me prizor jako rastužio i zapravo podsjetio da ponekada i sama premalo cijenim neke stvari. Po glavi mi se počelo motati mnoštvo pitanja.
Zamislila sam cijelu priču o čovjeku koji vjerojatno nema mnogo, koji trenutno nema zaklona, teško hoda, ali i dalje ga kiša ne ometa. Vjerojatno smatra kako je to kap u moru problema borbe za egzistenciju.
Možda nema gdje, pomislih i da bih vrlo rado voljela da mu mogu makar dati barem suhu odjeću da se presvuče, ali je trenutno nemam.
Koliko god sam tada bila tužna, toliko sam mu se i divila.
Na hrabrosti.
Na upornosti.
Na snazi.
Žalosna je pomisao što vas tek neki trenutak, slika, zvuk ili štogod, podsjete da male stvari i mali trenutci čine životnu sreću.
Jučer sam slušala na misi kako je važno širiti ljubav, kako se više moramo okretati prema onome kome smo potrebni.
Rastužuje me činjenica da ponekada premalo obraćamo pažnju na svijet oko nas, da nas zamaraju krivi ili sitni problemi koji su neznatni i lako rješivi.
Koliko često smo zapravo zahvalni na stvarima koje posjedujemo? Vrlo rijetko vjerojatno, mogu zaključiti i iz vlastitog primjera, jer vani je kiša, a ja imam krov nad glavom i ne moram se smrzavati.
Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo, a ne bismo trebali.Koliko se puta zapitamo jesmo li sretni sto su nam roditelji, braća i sestre živi i zdravi, obitelj normalna i povezana te imamo krov nad glavom, svu tehnologiju današnjeg doba i tome slično.
A mi kukamo radi nekog malog komada odjeće, tehnologije koja je ionako prolazna, ispita na fakultetu, profesora...
Zato u najgorim trenutcima se trebamo okrenuti mislima koliko smo sretni i koliko trebamo zahvaliti za sve ono sto posjedujemo, bilo materijalno, bile to osobe u našem životu.
Koliko bi svijet tada bio ljepši.
Kada bismo malo vise reagirali, a malo manje samo gledali.
A promjene kreću od tebe.
I zato najmanjom gestom si napravio mnogo samo je bitno da si krenuo.
Jer ljudi smo.
Od krvi i mesa te svatko zaslužuje dostojanstven život pod ovim nebom.
Zato se okreni oko sebe i razmisli s kojom gestom želis započeti.
komentiraj (6) * ispiši * #
