24

utorak

travanj

2018

Ispočetka

Jesi li se ikada osjetio izgubljen?

U onom smislu da nemaš pojma gdje si stao, gdje trebaš nastaviti, ma uopće se pitaš ima li ikakve svrhe sve ono što se do sada dogodilo. Dođeš, zastaneš i zapitaš se jesu li odluke koje si donio u svojem životu, a bile su od velike važnosti, zaista one prave? Poželiš nestati u nekome trenu, pustiti mašti na volju, zaboraviti što su to obaveze i odgovornosti, barem na kratko. Osjećaš se nesposobnim za daljnji korak. Svi sokovi su se istrošili i pitaš se možeš li utjecati baš na apsolutno sve što ti se događa. Teško je kada ti život na bilo koji način "poremeti" onaj plan koji si sebi zacrtao. Teško je kada ne ostvariš onakav rezultat kojemu si se nadao i u koji si uložio trud. Iskreno, bojim se svoje mladosti i neiskustva koliko god bila "odraslija" od ostalih u nekom trenu. Da, priznajem, bojim se i bude mi teško. Vraški. No, trudim se da se ne primijeti toliko dok izgaram u vlastitom kaosu duše i pitanju kako ću dalje. Nije mi potrebno puno da me vrati u borbu da zaista postoji potencijal za dalje, ali k vragu i ja sam čovjek koji poklekne, padne, razočara se i treba mu doći i reći da će sve biti dobro. Toliko je malo potrebno. Nekada je u pitanju samo mir, samo malo predaha sa svojim mozgom.


Sjeti se da si toliko toga postigao, pa bi sada na ovome pao? Pa nijedan dvorac se nije izgradio za 1 dan? Za sve veliko potreban je dug i težak put. A odustajanje je za kukavice, kažem ja, a i sama se nađem u toj ulozi. Kao što već rekoh, čovjek sam. Malen ispod zvijezda. Je li to ispravno? Pa vjerojatno jest, jer uvijek ostaneš prizemljen, svjestan da si malen, a s druge strane znaš da si poseban za ono u čemu si dobar.

Kako se osloboditi tog kamena što mi koči dušu? Sjedi i plači, ako je to za tebe najbolji način da bol nađe svoj put vani! Važno je da se vratiš onome čemu si toliko težio. Budi svjestan da imaš snove, da voliš, da imaš ljude oko sebe koji su te vrijedni da nastaviš. Slab si, pa što, samo ću ti reći da nisi jedini. Nakon pada je važno ustati, mnogi kažu. Koju god kutijicu otvoriš,crnu ili bijelu, obje će ti reći da je prolazno. Sreća je prolazna, a i tuga je isto. Imaš svoj cilj. Imaš svoju misiju. A ovo je samo 1 od padova pri tvojem putu. Ništa neobično. Bravo i za tugu. Pokazuješ da imaš ljudskosti. Moraš imati sve vrste emocija u sebi da bih preživio. Sve je to došlo s razlogom. Nekada je samo duša preumorna. Moć uma čini čuda. Bježi! Odi malo od stvarnosti! Um ti to dopušta. Samo da se vratiš još jači. Jesi krenuo?




04

srijeda

travanj

2018

O njoj

Znaš, kažu da papir trpi sve pa ti ja barem ovako želim izreći sve ono što mi je na duši već duže vrijeme. Pitaš se koliko je to duže vrijeme? Rekao bih da to traje već jedno godinu dana sigurno. Kako je krenulo? Ovo zvuči toliko glupo, ali svidjelo mi se kako se smiješ. Onako jako, srčano, iskreno. To je bio samo dodatni plus tvojoj ljepoti koju su mnogi mogli zamjetiti. Počeo sam nakon toga intenzivno razmišljati o tebi, promatrati tvoje pokrete, pokušavajući da ne utječu toliko na mene, ali nije uspjevalo. Vrlo brzo postala si centralni objekt moje svakodnevice. Pojavljivala si se u snovima, postajala prva i zadnja misao, tiha patnja kojoj sam se priklanjao. Nastojao sam ti se približiti, zaista jesam, ali u nekim razmjerima. Znao sam, osjećao sam,da nisi moj „rang“. Shvatio sam da nisam toliko dobrog izgleda kao ti, nisam tolikog samopouzdanja,ma odustao sam od početka, koga ja zavaravam.

Postoje određeni tipovi koji su jedni za druge. Ti si ta koja će pasti na dominantne, glasne dečke, najčešće na one od kojih će moliti za neku vrstu pažnje, za neku emociju. Siguran sam da bih ti ja to mogao pružiti. Dao bih ti pažnju, srce,cijelog sebe, sve što bih poželjela za ono malo osmijeha, ali ja sam samo u sjeni, veliki emotivac koji nema dovoljno hrabrosti. Kad god pročitam neke „cmoljave“ postove po društvenim mrežama svaka cura hoće romantiku, dobrotu, podršku...a kada to dođe najčešće to zamijene za onoga za kojim moraju trčati da bih ga dostigle. Da bih skužio da su tu. I to samo privremeno. Eh, ljepotice moja, kada bih samo znala da imam cijeli bunt pjesama o tebi. Koliko sam snova sanjao o nama dvoma. Koliko sam čaša ispio u tvoje ime, u tvoju sreću, a kidalo me iznutra. Da su mi uzimali mobitel kada sam ti želio priznati osjećaje. Priznajem, jedino tada sam imao hrabrosti. Sam sam kriv. Ciljao sam na visoko, a nemam samopouzdanja u sebe.

Pišem ovo jer me boli. Boli me jer te nemam, jer sam te izgubio, iako te zapravo nikada nisam ni imao. A sada te ima netko drugi. Sretna si. To me jedino i drži da ne puknem do kraja. Mislim da ti bilo što napravi, da ti oduzme osmijeh da bih ja njemu oduzeo zube. Zaslužuješ najbolje jer si predivna. Zračiš dobrotom, pozitivnošću, moj melem za moje crnilo.

Najbolje je za njega da ti ne naudi. Samo se ti smij moja ljepotice, a ja ću nekako preboljeti. Ljubav će ugasnuti negdje u tišini,na listu papira, u nekim notama. A ja ću nastojati jednog dana biti dovoljno hrabar da nekome zaista poklonim tu ljubav koju čuvam u duši. Nemam mnogo za ponuditi, ali sam siguran da nikada ne bih odustao.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.