Čovjek na kiši

Jutro je.
Kiša pada, kako bi mi u Dalmaciji rekli, "ko iz kabla".
Kavu sam popila.

I taman da ću pospremati, ali prvo krenem da zatvorim balkonska vrata i u oči mi upadne čovjek koji je vukao hodalicu, hodao polako s vrećom u ruci, (za koju pretpostavljam da su bile boce), cijeli pokisao.

Kako sam i sama empatična cijeli me prizor jako rastužio i zapravo podsjetio da ponekada i sama premalo cijenim neke stvari. Po glavi mi se počelo motati mnoštvo pitanja.

Zamislila sam cijelu priču o čovjeku koji vjerojatno nema mnogo, koji trenutno nema zaklona, teško hoda, ali i dalje ga kiša ne ometa. Vjerojatno smatra kako je to kap u moru problema borbe za egzistenciju.

Možda nema gdje, pomislih i da bih vrlo rado voljela da mu mogu makar dati barem suhu odjeću da se presvuče, ali je trenutno nemam.
Koliko god sam tada bila tužna, toliko sam mu se i divila.
Na hrabrosti.
Na upornosti.
Na snazi.

Žalosna je pomisao što vas tek neki trenutak, slika, zvuk ili štogod, podsjete da male stvari i mali trenutci čine životnu sreću.
Jučer sam slušala na misi kako je važno širiti ljubav, kako se više moramo okretati prema onome kome smo potrebni.
Rastužuje me činjenica da ponekada premalo obraćamo pažnju na svijet oko nas, da nas zamaraju krivi ili sitni problemi koji su neznatni i lako rješivi.

Koliko često smo zapravo zahvalni na stvarima koje posjedujemo? Vrlo rijetko vjerojatno, mogu zaključiti i iz vlastitog primjera, jer vani je kiša, a ja imam krov nad glavom i ne moram se smrzavati.

Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo, a ne bismo trebali.Koliko se puta zapitamo jesmo li sretni sto su nam roditelji, braća i sestre živi i zdravi, obitelj normalna i povezana te imamo krov nad glavom, svu tehnologiju današnjeg doba i tome slično.

A mi kukamo radi nekog malog komada odjeće, tehnologije koja je ionako prolazna, ispita na fakultetu, profesora...

Zato u najgorim trenutcima se trebamo okrenuti mislima koliko smo sretni i koliko trebamo zahvaliti za sve ono sto posjedujemo, bilo materijalno, bile to osobe u našem životu.

Koliko bi svijet tada bio ljepši.

Kada bismo malo vise reagirali, a malo manje samo gledali.

A promjene kreću od tebe.

I zato najmanjom gestom si napravio mnogo samo je bitno da si krenuo.

Jer ljudi smo.

Od krvi i mesa te svatko zaslužuje dostojanstven život pod ovim nebom.

Zato se okreni oko sebe i razmisli s kojom gestom želis započeti.