Kad se sjetim riječi „emocija“, proradi u meni mnoštvo osjećaja i razmišljanja. Zeznuta je to stvar, imati te emocije, kakve god one bile, no dio su nas od rođenja pa ih prihvaćamo kao sastavni dio onoga što jesmo. Nekada je to naravno lako, a nekada baš i nije. I naravno da je manje ugodno tada kad ih nelako prihvaćamo.
Svima nam se, s vremena na vrijeme, događaju situacije kada ne prihvaćamo sebe tako rado. Kada bismo vrlo jednostavno istrgnuli ovu nutrinu u nama i bacili je ili zatražili zamjenu. To je sasvim normalna stvar koja se i meni samoj dogodi s vremena na vrijeme. Samo je pitanje kako se nositi s time.
Dobro je kada se osjećamo dobro. Tada nam tijelo treperi od sreće, smijemo se, srce kuca od radosti, život i okolina su vedri, vjerujemo u sebe, život, sve što nas okružuje. I tada život ima okus čokolade, one slatke.
No kad dođe crna čokolada od života pitanje je kakva nam je tada percepcija. Čitam vrlo često kako odluke ne valja donositi ni previše sretan, a ni previše tužan. Ima tu neke istine, jer su to 2 dosta ekstremna pola u kojima nam razum baš i nije najbolja strana. Kažu da je najbolje neka zlatna sredina, ali nitko ju baš konkretno nije odredio, pa to vjerojatno znači kako je svačija zlatna sredina indvidualna i da ju sami trebamo odrediti.
Da se vratim na te „neugodne“ emocije. Svatko ih na svoj način prihvaća i pušta u svoju svakodnevnicu. Nekome traju sat, dva, nekome dan, dva, ovisi kakav je tko. I upravo o tome kakav je tko ovisi kako ćemo se s njima boriti.
Nije loše, a kamoli sramota reći „boli me duša“, „boli me srce“, „osjećam da ću se raspasti“. Loše je ako se to gomila u tebi i raste kao brdo koje će se rasplinuti kada najmanje budeš očekivao. Zasigurno neke stvari nije jednostavno izgovoriti. Ljudima zadrhti usna, počnu se tresti, plakati, teško dišu, gutaju knedle dok to ne izgovore. No, tu se nazire pitanje imaju li uopće kome to izgovoriti jer nije nam socijalna mreža svima jednaka, također. Onima koji imaju jaču socijalnu mrežu zasigurno je manje teško to izgovoriti, već su stvorili određene veze i osobe od povjerenja pa to lako prelome, no važno je da prelome, da to prorade i da dalje nastave sa životom.
No događaju se situacije u kojima ljudi i nemaju tako razvijene socijalne mreže. Nemaju kome reći da im je teško, tonu sami u sebe, povlače se, izoliraju, tonu u svoj svijet u kojem nemaju nekoga tko bi im bio podrška dok proživljavaju „emocionalnu buru“.
Nije nužno da je socijalna okolina idealan faktor i da je tada sve lako. Naravno da nije. Mnogi ljudi sami sa sobom sve najbolje riješe, bez igdje ikoga i savršeno funcioniraju. Također, ljudi okruženi ljudima možda ne mogu naći osobu od povjerenja u silnom tom mnoštvu i nemaju nikoga da im bude podrška. Sve ovisi.
No, jako je važno normalizirati stanje „neugodnih“ emocija. Važno je osvijestiti ono što osjećamo i vidjeti koliki su nam kapaciteti da takvo što podnesemo. Ako možemo sami, sami ćemo. Neki pobjegnu u pisanje, čitanje, crtanje, igranje igrica, prirodu i tko zna još što i rješe problem sam sa sobom. I to su osobe koje su osvjestile svoje kapacitete i mogu sami. No, postoje osobe kojima taj problem nadilazi kapacitete i ne mogu sami. I tada nije nikakva sramota potražiti pomoć. Nekada tu ne mogu pomoći ni najbliže osobe u okolini jer je problem možda malo veći ili jednostavno ne mogu/ne znaju pronaći prave riječi. Tada je sasvim u redu potražiti pomoć stručnjaka.
Meni je užasno što je to dan danas kod nas stigma, neugoda i sram, a ne bi trebao biti. Kad nas boli ruka, noga, oko, grlo, bez problema odemo liječniku i to zna cijela uža i šira obitelj. A kada bi nekome rekli „bole me emocije“, svi bi te, nažalost, krivo pogledali, a to ne bi smjelo biti tako. Kao što sam i na početku rekla, to je sastavni dio nas i uvelike utječe i na tjelesne reakcije, što ih čini još važnijima. Kao što je kirurg tu kada slomimo nogu/ruku, tako je tu stručnjak/inja rada s ljudima (psiholog/inja, socijalni radnik/ca, socijalni pedagog/inja, pedagog/inja, psihijatar/ica...) kojemu se možemo obratiti kad imamo bol emocija. Naročito je kod nas prednost što zaista ima mnogo takvih usluga koje su potpuno besplatne! Naravno da nisu svima jednako dostupne jer je opet pitanje u kojem mjestu stanujete, no ima mogućnosti.
Sada bih se još samo malo osvrnula na to koliko je ono što radimo i govorimo važno za naše, ali i tuđe emocije. U svakoj ljudskoj interakciji se izmjenjuju i emocije. Pa bilo to da govorite ravnodušno, poletno, radosno, to se osjeća, ali i manifestira na neverbalnoj komunikaciji. Emocije su uvijek tu.
No, mi ljudi smo s njima, vrlo često, jako nespretni. Svoju bol i frustraciju izlažemo na način da onoga drugog dovedemo do stanja potpune propasti bez velikoj razmišljanja kako je toj osobi. Kao da nam ponekada nedostaje one empatije, tj.ulaženja u cipele te osobe. Vrijeđamo se, vičemo, govorimo ono što nam prvo padne na pamet, bez da previše razmislimo. Vrlo često mislimo samo na to kako ćemo se mi „izventilirati“ bez previše razmišljanja o onoj drugoj strani u cijeloj priči, bez obzira o kome se radilo. Jer da ponovimo, svi imamo emocije, nisu svima iste, naravno, ali su tu.
Svi griješimo u tome, svi posrnemo i povrijeđujemo jedni druge, no u takvim situacijama je najvažnije da smo toga svijesni. Iskrenost i otvoreno srce otvaraju sva vrata. Reći oprosti zaista ne odnosi mnogo vremena, pa tek pokoju sekundu. Tada se sve te izgovorene emocije prorade, diskutiraju se hladne glave i međusobno se dijele-dvostruka korist-razgovor o emocijama, a li i stvaranje dobrih odnosa, ma jednostavno dobitak na lotu.
Kao suma sumarum, nemojte biti neprijatelji svojih emocija! Prigrlite ih i krenite koračati u istom smjeru da bi život dobio novu boju i dimenziju. U redu je da te boli i u redu je griješiti s njima, pa ljudi smo. No, nikada ne smijemo zaboraviti koliko su nam važne.