Marketing
Put ka sreći
Dogodi se, s vremena na vrijeme, da jednostavno odem, raspadnem se, ne znam koji mi je smisao, izgubim se u surovosti svijeta koji je preda mnom. Tada suze same od sebe krenu, kao neki oblik katarze koju doživljavam kada suze pokušaju izbrisati sve to negativno nakupljeno u grlu. Ona teška nakupina što stoji. Ne miče se. Guši.
Pitam ja tada samu sebe, pa čemu to? Koji je razlog toga što si se "raspala", nazivajući samu sebe slabićem koju je srušila neka beznačajna priča, reakcija i sl. No, s vremena na vrijeme, shvatila sam kako se ne raspadam, već se ponovno sastavim sa svakom suzom, sa svakim porazom koji se tada javi. Divota. Olakšanje koje nema cijenu.
Današnji ritam života kao da ponekada ne dozvoljava emocije. Ponekad smo zaista "mašine" koje rade od 0-24 bez jasne slike o tome što rade, a sve se svodi na to da se nema vremena. Nema se vremena razmisliti, stati, pa i zaplakati kada je potrebno? Pa nisu samo "sretne" emocije poželjne jer inače ove "manje sretne" nikada ne bi mogli posjedovati. Iz svog vlastitog primjera ponekada mi se čini da sam počela "robovati" stvarima oko sebe, stvarima kojima se bavim, koliko god ja to sve jako voljela. Sad je ovo zaista pomalo kontradiktorno. Robujem, a volim to. Moguće je. Jednako kao i veza u kojoj volite osobu, a zapravo joj se stalno podređujujete pa ispadne da ste joj fizički ili psihički rob. Ili barem nešto slično tome. Stvar je u tome što ponekada treba stati na loptu, reći ne, okrenuti se i biti sam sa sobom. Razmisliti što mi je dalje činiti, što želim od života, sebe, svojih bližnjih? Reći nekom da želiš biti sam sa sobom, nasmijati se, zaplakati, stati, razmisliti, baviti se onim što te boli, onim što stvori kamen, a u koncu i te suze.
Ne želim reći da su suze loše, dapače vrlo često su znak da smo živi, da srce još pulsira, želi, živi i ne odustaje. Želim reći kako ne treba biti stalno usmjeren na ono što je oko nas, neprestano potiskujući ono što živi unutar. Jer to unutar, nazovi to kako hoćeš, kad tad želi svoj red, svoju minutu da bi ga se saslušalo. To je nešto zbilja važno. To je samo naš signal, onaj koji samo mi čujemo i koji želi da reagiramo.
Vrlo često se događa i to da vrlo rado pričamo o sreći, o nekim uspjesima, lijepim događajima, uspomenama i tome slično. No što onda kada nas boli? Kada se osjećamo da danas nema smisla? Da smo tužni, potišteni, razočarani, iznevjereni, nesigurni u sebe i svoje izboreni postupke? Tada je malo teže izgovoriti, bol je jača, javlja se neugoda zbog toga što su negativne emocije za slabiće, što se takve emocije jave kod grešaka, neiskustava i tome slično? Sve su to emocije i trebalo bi ih moći izreći. Negdje. Nekako. Nekome. Trebalo bi ih prevaliti preko usta da se dogodi kazarza. Nešto kao meni sa suzama, da se prizna sebi ili već kome da se dogodio život koji me ovaj put nije pomazio već pomogao da shvatim što je to što je u meni, oko mene, iznad, ispod, na sve načine. I to je iskustvo koje nema cijenu.
Post je objavljen 19.12.2019. u 22:19 sati.