SRCE NA CESTI

Svaki put se iznenadim kada shvatim koliko ljudi kreira svoj život ili postupke zbog toga što će se to svidjeti nekome iz njegove/njezine okoline, samo zato što je to ono što bi se trebalo dogoditi ovdje i sada, samo zato što je to ono što sljedeće ide po redu.

Nedavno sam imala vlastitu krizu, koja nije tema mog trenutnog pisanja, već samo poticaj da to razdradim. Počela sam planirati naredne godine onako kako bi to trebalo biti, onako kako bi to na van bio savršen život. Zastala sam, rekla sebi stani, pa život nije kao bullet journal da u njega ispisuješ svaku minutu ili sat znajući da će to biti tako. Ne ide to baš tako.

Da se razumijemo nisam ja tip koji baš ništa ne planira, niti imam nešto protiv ljudi koji to rade, ne, dapače, volim ljude koji vode život onako kako oni to žele, a ja ću fokus staviti na onome što se radi radi drugih, ne radi sebe.

Bila sam svjedok jednog zaljubljivanja koje je bilo prekinuto vezom koja je u to vrijeme bila prikladna, nametnuta, a zaljubljivanje je ostalo dan danas. Veza je nastala radi toga što su došle godine za koje se to očekivalo, od društva, od roditelja, od okoline, da bi se ispunila forma takovanog izvanjskog svijeta. Za unutarnji nitko nije niti pitao. Smatralo se da je to sreća, a ispod površine je bujalo more nejasnoća, neiskrenost, zabluda, ali je funkcioniralo jer su to bili naizgled identični svijetovi, lijepi izvana, isprazni iznutra. Puklo je. Veza, mislim, a zaljubljenost i dan danas stoji i boli.

Nadalje, bila sam svjedok veze koja nije imala elementarne elemente veze. Koji su to elementi, za svakoga su individualni, ali bit je u tome da se radilo o vjernosti, povjerenju, pažnji, a možda i o ljubavi. Razlog te veze je vjerojatno bio samo jak poriv „pripadanja“ nekome. Trajalo je godinama. Mogli ste joj/mu u očima vidjeti tugu, razočaranje, utopiju, a kroz usta racionalizaciju. Isti motiv kao i gore, samo da se nekoga ima, samo zato što je netko lijep/lijepa, ima xy godina, poželjno je imati vezu, nekome pripadati, imati rituale rođendana, Božića, Valentinova i sl. Dobro čitate rituali.

Bila sam svjedok toga da se osobe inače ne vole, ili onako po seljački „ne podnose“, a ljube se i interesiraju za te iste kao da su im vlastita obitelj. Vidjela sam i svjedočila licemjerju, više puta. Jer ogovarat će te selo ako nekoga ne voliš. Možeš ga ne voljeti, ali u tišini. Na van moraš biti ljubazan, kako oni to lijepo kažu, a iza leđa, nož i jezik.

Bila sam svjedok krađe i pohlepe. Mržnje koja je na van gluma nekih velikih humanitaraca, žrtvi kakvi je teško vidjeti. Jer njima je najteže, a njihovim bankovnim računima još gore. Na to se vežu i postupci koji su se činili samo da bi se pričalo. Koliko je to istinske sreće donijelo u srcima tih ljudi pitam se? Sve se radi danas za instagram, facebook, za neke očito nebitne ljude, kažu barem nebitne ljude, ali očito je u tome sav štos (nešto kao fora). Društvene mreže su već druga tema, ali ne manje bitna. Objavljuje se jer svi objavljuju, sve bliješti, svi sretni, radosni, a iza kulisa instagrama nasilje, droga, tuga do bola, neshvaćenost. Stvar je u tome da nam je to nažalost postalo sporedno. Važno je samo da smo kao i drugi, da objavljujemo fotografije kao i drugi, da se pojavljujemo na mjestima na kojima se pojavljuju drugi, da se ponašamo onako kako se ponašaju drugi. Gdje je nestala unikatnost?
Bila sam svjedok toga da su roditelji utjecali na izbor partnera/partnerice koji treba biti prikladan/prikladna jer se oni nalaze u visoko pozicioniranim krugovima i bitno je tko je ta osoba. Bez obzira na to je li taj netko zaljubljen u nekog drugog ili ne. Ta osoba danas bira partnera/partnericu na način da mora ispunjavati određene kriterije. Je li tu osobu itko pitao za osjećaje?

Bila sam svjedok brakova radi forme, samo zato što je to normalno stanje, ispunjavanje forme, rezultat postignuća u životu i sl, a razvod nije opcija jer što će selo reći, trebalo se pretrpjeti, svađe, batine, ljubomoru, prijevaru, sve zbog izvanjske sreće. Dogodio se primjer razvoda u kojem su ljudska usta samo osuđivala i to upravo usta iz brakova koji su tu samo radi forme. Tu je ta žalost. Pa se ja zapitam gdje je ta ljudska nutrina, gdje ona ide?

Suma svega ovoga je da se zapitam koliko ja toga dnevno, mjesečno, godišnje napravim forme radi, a ne radi toga što mi srce, um, duša ili nešto treće to smatra ispravnim. Koliko ljudi, ja, danas misle na svoje osjećaje, na vlastiti osjećaj sreće, na svoje snove, ambicije, na svoj put u životu koji ide onako kako ide? Koliko smo opterećeni tom okolinom? Da me ne biste krivo shvatili, čovjek ne može živjeti sam, važno je imati ljude oko sebe, ali je pitanje kakve to ljude imamo oko sebe i čije nam je mišljenje zaista važno? Koliko nam ta nebitna okolina nameće način života? U tome je bit. U toj zadnjoj rečenici. Kraj je godine i vrijeme je da se zapitamo koliko radimo na sebi, na tome da nam je duša ispunjena, a ne da je na nama najnovija košulja određene marke ili najskuplja šminka u izlogu drogerije? Zapitajte se, jer ja upravo jesam.