Ova je o poštovanju

Ova je o poštovanju. Nisam tu da ga definiram niti tražim neke definicije, već iznosim ono što su me učili i ono što ja smatram istim.

Na kraju gimnazije trebalo je odlučiti čime se želim baviti ostatak života. Znala sam da to trebaju biti ljudi ili djeca. Osjećala sam kao da sam ja za takvo što. Rješila sam valjda sve moguće dostupne testove da se uvjerim da mislim dobro. Testovi su mi izbacivali odgojiteljica u vrtiću, učiteljica, psihologinja, socijalna pedagoginja, socijalna radnica, pedagoginja. Ne trebam ni spomenuti da sam svaku istražila, a da me je socijalni rad zainteresirao. Rekla bih čak, sada već kada sam i na kraju studija, da me je odabrao. Zašto? Upravo zbog poštovanja.

Vratimo se opet u prošlost. Moji roditelji su me cijeli život učili o poštovanju. Uvijek su me upozoravali da ljudi nisu isti i da različitosti treba poštivati. Tako sam od malih nogu učena kako oni koji su siromašniji od nas nisu manje vrijedni, već da je važno kakav je netko kao osoba, kao prijatelj (tada sam bila dijete pa se mjerilo u prijateljstvu). Nadalje, da nekoga tko je druge nacionalnosti (išla sam u školu gdje djeca nisu bila samo Hrvati) ne treba izrugivati, već opet oni o tom prijateljstvu. Govorili su mi kako ljudskost ne definira ni to da si katolik (odrastala sam u okolini gdje nisu svi bili katolici), da nema veze koje je čovjek boje kože, dobi ili ima nekakav „nedostatak“. Sjećam se kada sam prvi put čula za termin gej ili lezbijka, a roditelji su mi tada, (nisam imala više od deset godina zasigurno), rekli kako su i oni ljudi koji zaslužuju poštovanje, da ih ne smijemo mrziti, izrugivati ili ne znam što gore. To je bilo razdoblje 2000tih u Hrvatskoj, a znamo da danas ljudi nisu tolerantni na štošta, a kamoli tada. Oni su ostali pri svojim tezama. Suma svega ovoga je da su me od malih nogu rekli da poštujem. Sve. Bez obzira koliko je to slično ili nije od mene ili nečeg mojeg.

Sad se čini da se blesavo vrtim u krug no, ne. Zbog ovakvih stvari volim reći da me je socijalni rad odabrao, jer socijalni rad traži poštovanje (zapisano je čak i u kodeksu, ne pričam napamet). Socijalni rad traži upravo to jer nam dolaze različiti ljudi, različitih povijesti, imena, sudbina, vjeroispovjesti, seksualne orijentacije, dobi, spola i slično da ne duljim. A o tome kako se trebamo brinuti za socijalnu pravdu, boriti i promicati prava za one koji to ne mogu, a i kada mogu tu smo da im držimo ruku na ramenima. To je već tema za nešto drugo.

Nije lako poštivati različitost. Ja sam na to navikla, ali evo jedan banalan osobni primjer. Mislim da nikada ne bih bila sa sadašnjim dečkom da ne poštujem razlike. On je metalac. Nismo iz istih „krugova“, no ja nisam na prvu mislila o tome, nego smo ušli u razgovor i bilo je bitno srce, a ne i kojeg kruga tko potječe. Kada je došao kod mene, mojima je bilo najvažnije da je meni dobar, a ne to što on ima dva piercinga, nosi lanac na hlačama i sl. Obožavaju ga iako nemaju isti ukus glazbe, niti su mu ikada dali da posumnja u to da ga zbog nečega odmjeravaju. No, nije svugdje isto. Iz osobnog primjera znam da je otišao na upoznavanje negdje drugdje da bi dobio etiketu već na vratima. Govorim o većini u okolini u kojoj ja živim, da ne bih slučajno generalizirala.

Socijalni rad mi je samo još više otvorio srce, dušu i oči. Ne bih nikada rekla da sam bila osoba koja je imala kutiju na glavi no ako sam imala i malu, uklonila sam je. I zato ga volim. Puno toga me je naučio. Naučio me je još šire od onoga što su me roditelji učili. Postala sam još otvorenija prema svakome, vidjela koliko je svijet predivan u svojoj različitosti, a poštovanje svega toga došlo je prirodno. Naučio me je kako treba razumijeti, kako voljeti, kako zastupati ono što je važno. Odrasla sam uz njega svakako. I ne bih mijenjala ni za što to što ću biti socijalna radnica. Ona socijalna radnica koja će pružiti poštovanje prema svakome bez obzira na sve, ona koja će naći pravu riječ za bilo koga tko se nađe u njezinom uredu, ona koja će biti podrška, vikati, zastupati one koji ne mogu, poticati onu ljudskost iza koje stoji struka, konvencije, ali i ja sama. Ja to gledam kao na neki tip misije. Kada (ako) prestanem imati srce u tome što ću biti neka me netko upozori da predam komori licencu.

Ne želim osuđivati nikoga. Nije lako prihvatiti razlike, nije lako razmišljati, informirati se, učiti o nečemu. Lakše je imati predrasude i živjeti u kutiji, jasno je. Teže je boriti se i znati, onda više boli bilo kakva nepravda. No, kada si budući socijalni radnik trebaš skidati te kutije s očiju, učiti, učiti i informirati druge o tome koliko su ljudi lijepi, takvi kakvi jesu, no prije toga trebaš srediti svoje srce i svoju kutiju na glavi.

Prije nego postane kasno.