Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pisanjekaosan

Marketing

Predaj se srce

U posljednje vrijeme se stvarno dosta preispitujem. Da li je razlog to što imam vremena jer mi se je trenutno tako posložio život ili je razlog tome što sam odrasla pa puno razmišljam o ljudima u svojem životu, ne znam odgovor na to pitanje. Odnosi, naročito prijateljski, su mi zaista u velikom fokusu u posljednje vrijeme. Pitam se tko su pravi ljudi, kakav mi je odnos s pojedinim ljudima, pitam se najviše o tome kakva sam ja tim ljudima i je li negdje problem sa mnom.

Ja sam ekstrovert i sama riječ govori kako imam potrebu se družiti s ljudima te su mi isti potrebni u većoj mjeri nego možda nekome drugome i to je u redu. Netko je drugačiji pa mu treba manje. No, pitam se gdje je granica nakon koliko vremena ćemo pitati kako si i biti zainteresirani za život nekoga tko ti je navodno važan u životu, bliski prijatelj i ostalo. Pitam se često kako sam jako dostupna za druge pa budem tužna kada to nešto ne dobijem nazad. Da se razumijemo, ne tražim jednako jer smatram da nismo svi isti, no jedno obično kako si, s vremena na vrijeme je lijepo. I potrebno. Naročito u ova luda vremena kada smo više nego inače rastrojeni i gubimo puno stvari koje smo imali do sada. Koja je granica interesa i gdje je tu odgovornost za odnos, pitam se. Često ljudi zaborave kako je prijateljstvo dvosmjeran odnos u kojem obje strane trebaju ulagati. Obje strane imaju dio svoje odgovornosti za to kako to prijateljstvo izgleda. Ono što me smeta što se ponekada neke stvari podrazumijevaju, a ne bi trebale. Na što mislim kada to kažem? Mislim na ono kad netko podrazumijeva da se ovaj drugi javlja, to smo navikli, ti organiziraš, tebi je stalo i ti ćeš mene pitati. No, je li se itko zapita da i tu drugu stranu nekad to isto treba pitati i biti tu, a često se u nekim situacijama ne vidi više od vlastitog nosa. No, važno je i to kakav nam je život u tom trenu i što imamo, naravno da su potrebe drugačije posložene i to je sasvim u redu. U redu je biti u gužvi, no ako je netko stalno u gužvi to je znak da mu baš i nije stalo ili barem ne toliko koliko tebi treba ili želiš. Važno je i istaknuti kako su tu dvije percepcije. Jednoj strani će možda taj odnos biti odličan, neće ga trebati mijenjati, bit će zadovoljavajuć. Do koje granice idemo da nam to odgovara i da su nam percepcije različitog smjera? Mislim da je takve stvari iznimno važno komunicirati, reći naglas što se očekuje i ako osoba to ne može ispuniti u redu je razdvojiti se. Naravno da takve stvari nisu lagane, jer ljudi su više od emocija, tu su i zajedničke uspomene, prošlost, no ljudi se mijenjaju i to također treba prihvatiti.

Nakon svega ovoga se zapitamo imaju li ti odnosi uopće smisla? Kako da se održi vlastita osobnost, a s druge strane kaže gle i ti si odgovoran/ odgovorna i daj iskaži ponekada to malo interesa i brige. Reci to. Jednom porukom i jednim kako si. Jednim tu sam, što ti se mota u glavi, u životu, o čemu sad razmišljaš? Zapitati se kako je drugoj osobi, je li zadovoljna sa mnom kao prijateljem ili ne. Ili sam samo ja dovoljno luda da se to pitam. Stalo mi je, a opet je li to ono što zaista trebam i želim. I u kojoj mjeri? Razmišljam o vlastitoj vrijednosti i snazi, kao i slabostima. Želim reći tu sam. Potrebno mi je prijateljstvo. Želim da ti je stalo kao što to je i meni stalo. Želim da razgovaramo o tome. Želim čuti tvoje potrebe, želje, snove, ambicije, ali isto želim da nosiš sa mnom iste. Inače, ne znam, to nije to. Je li to sebičnost?

Često sam od ljudi oko sebe slušala kako gube veze tj. prijateljstva s drugim ljudima, da se više ne žele truditi, ne žele „vući konce“, stalno se prvi javljati i biti tu povremeno. Prečesto sam čula kako im nedostaje pravih prijatelja, onih koje nazoveš u ponoć i u podne da kažeš kako ti je nešto super ili teško.
Ne mogu reći da i sama nisam imala takva iskustva. Jesam, itekako, prekinula sam neka prijateljstva tj. udaljila se od ljudi jer više nisam htjela davati ono što nisam dobivala nazad. I to je bio krucijalni trenutak za mene, a i za ljude u mojoj okolini. Na početku mi je bilo jako nelagodno, neugodno, osjećala sam se tužno jer sam odmah svaljivala krivnju na sebe. Razbijala sam glavu danima razmišljajući je li problem u meni, tražim li ja previše od ljudi, jesam li ljudima naporna, preambiciozna, prepričljiva, prebrižna, dosadna, previše pametujem...ma nema što meni nije kroz glavu prošlo. Uhvatila bih se u razmišljanju „Ma to ti je sve ona tvoja jezičina odnijela“, jer sam nekada preiskrena, preizravna i tako dalje. Nisam to prihvaćala, dapače, niti očekivala od ljudi s kojima sam bila jako bliska. Bilo je pitanje u glavi „Pa pobogu, zašto me sada šutaš, zašto me sada odbacuješ?“ Bilo je i suza, no nisam o njima previše pričala, niti ću. Sada shvaćam da nisu bile vrijedne.

Da zaključim, tanka je granica između osobnog i odgovornosti za odnos. Treba štititi sebe, čuvati svoje resurse za one koji to cijene, vole, poštuju i koji su ti spremni dati jednako, ali barem približno jednako. No, to ne znači da pri prvoj prepreci treba pokleknuti. Ne, treba ulagati u prijateljstvo kao i u sve ostalo, razgovarati, diskutirati, pa i posvađati se pa iz toga izaći jači. No, biti spreman napustiti prijateljstvo koje te ne zadovoljava, a osoba svjesno ne želi dati više.

Fotografija: Klošarenilo



Post je objavljen 15.02.2021. u 19:50 sati.