Svaka priča ima pravo na slušatelje i svaka osoba zaslužuje svojih 5 minuta. Ako nema tih 5 minuta onda možda nema prave ljude oko sebe.
U posljednje vrijeme se puno propitujem o kvaliteti komunikacije prema ljudima pa tako i o svojoj vlastitoj. Po prirodi sam ekstrovert i nikada mi nije problem pokrenuti razgovor o nekoj temi, no i meni se često u razgovoru znalo dogoditi da me osoba istinski ne sluša i da je ono o čemu ja pričam uopće ne zanima.
U anketi koju sam nedavno pokrenula na instagram storiju bilo je pitanje u kojem sam htjela doznati koliko je nekome važno da ga netko drugi sluša i da je zainteresiran za ono što mu u tom trenutku priča. Naravno bilo je očekivano da će odgovori biti potvrdni, da je svima stalo da ih se čuje i to nije ništa neobično. Razgovor s drugima i dijeljenje sadržaja na glas je čak i terapijska tehnika i to s razlogom. No, uzmite trenutak i zapitajte se jeste li kroz život imali razgovore s ljudima u kojima niste imali dojam da vas netko sluša, da ste imali dojam da apsolutno nije zainteresiran za ono što mu govorite? Ja sam imala i to u više navrata. Znala sam to ponekada i samoj sebi objasniti time da sam brbljava i da se osoba umori slušajući me. Često sam znala samu sebe kriviti radi toga što ja uopće neke stvari i govorim i kako bih trebala rezati i dozirati u razgovoru. Sada, nakon nekog odmaka i s godinama iskustva rada s ljudima imam nekako i drugačiji dojam. Ne mogu reći da se danas u potpunosti ne slažem s gore izrečenim. Moram priznati da sam u rijetkim situacijama možda davala dojam nezainteresiranosti, ali danas idem logikom da pazim da budem strpljiva i pustim osobu da govori kako bi vidjela da sam zainteresirana. Osobe zainteresiranost primijete kimanjem glave, gledanjem u oči, ma ne trebam posebno naglašavati, mislim da svi otprilike znamo kako izgleda kada je netko zainteresiran. No, s druge strane zainteresiranost se očituje i postavljanju pitanja na temu koja je tako reći "na stolu". Važno je naglasiti da ako vam osoba o nečemu govori ona to najčešće čini iz neke potrebe i razloga koji je njoj jednostavno važan. Iako se možda čini da o tome ne znate ništa, kao ja kada mi moje prijateljice pričaju o programiranju ili kemijskim postupcima, barem možete staviti svoje uho na raspolaganje i možda reći da se to čini izazovno i teško i uvijek postaviti neko dodatno pitanje kako bi dali do znanja "čujem te". Kada nekome ispričate čitavu litaniju nečega, a dobijete jedno okej, aha i vrludanje okolo zapitate se je li vas ta osoba uopće poznaje, je li joj uopće išta interesantno što se tiče nečega što je vama zbilja važno. Ono što je suma svega je da trebamo povratne informacije o tome kako i na koji način kominiciramo. Moj je stav s godinama postao takav da, iako sam ekstrovert znam granice koliko ću brbljati, ali također da je odgovornost druge osobe poslušati me i pokazati određenu vrstu zainteresiranosti. Mogu razumjeti da smo ponekada i umorni, neda nam se, druge stvari nam se vrte po glavi, ali nekako mislim da se onda to treba glasno i izreći i pokazati. Jednostavna iskrenost može dovesti do produbljivanja odnosa i njegovog jačanja.
Moram priznati da prije same anketice nisam imala osjećaj da toliko ljudi razmišlja o tome kako komunicira s drugima, ali onda sam se sjetila u kojoj smo mjeri socijalna bića i koliko nam je važno osjećati se prihvaćeno i voljeno naročito od ljudi koji su u našoj bližoj okolini. Neka vam ne bude teško pitati pitanja. Ja sam nekako učena da nema glupog pitanja već time osjećamo prisutnost druge osobe. Ako pitanja i interes izostanu i sami odnosi gube na težini, no ponekad nije ni to loše koliko god nam može biti teško. Rastemo, mijenjamo se i nismo iste osobe koje smo bile prije 4,5,6, godina, imamo drugačije interese i poglede na život i to je sasvim u redu. Treba imati i naći vojsku onih kojima će biti važno postaviti pravo pitanje, ali i imati tvoje uho kada će oni pričati svoju priču.
Post je objavljen 09.09.2022. u 19:07 sati.