Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
subota, 18.09.2021.
SRCE OD GLINE (U2 Bad)
Ako se okreneš i ogledaš
Ako se opet rastrgaš na dvoje
Da mogu, da, ja bih
Pustio
Predao se
Izmjestio.
Kad bih mogao baciti ovu beživotnu sigurnost u vjetar
Ostaviti ovo srce od gline
Gledati kako se udaljavaš, odlaziš
U noć
I kroz kišu
U polusvijetlo
I kroz plamen
Kad bih mogao kroz sebe
Osloboditi tvoj duh, vodio bih tvoje srce
Gledao bih kako si se razdvajaš, slamaš
U svjetlosti
Sve do dana
Da pustim
Da nestane
Sasvim sam budan
Potpuno
Ne spavam
Oh, ne...
Ako bi ih ti trebala i pitati, možda bi oni
Rekli što bih ti ispričao.
Prave boje lebde u plavoj i crnoj
Pomućeno svileno nebo i goruća zastava
Boje se sudaraju, sukobljavaju u zamućenim očima.
Da mogu, znaš da bih, da mogu
Pusti to
Ovaj očaj
Izmjesti se
Od odvajanja, osuđivanja
Otkrivenja u iskušenjima
Izolaciji, pustoši.
Pusti to
Da nestane
Dopusti
Da možeš nestati
Pusti to
Oh baš sad, i tako da se sve ugasi
Potpuno sam budan
Potpuno sam budan
Sasvim budan
Ne spavam
O, ne.
....
Lijepa sjećanja. Lijep je dan. Dan kad se radujemo i brojimo davna veselja.
A za ovaj prijevod (U2 -Bad) su krive nove slušalice.
Isprobavao sam ih, naletio na pjesmu. Moćna pjesma na moćnom čudu sićušne tehnike.
Pa sam pažljivije poslušao riječi. I vidio ono što kao dječak nisam ni trebao ni mogao razumjeti niti čuti.
A vidim sada i "srce od gline"... motiv ljudi od gline, koji me mjesecima drži u pripravi.
Klinci smo ja i moj Gico bili, danima bauljali po Novom Zagrebu i čekali koncert samo zbog naših heroja. A bome su razvalili tada! Live Aid.
Svirali su Irci ovu pjesmu jedno 15 minuta. Moji heroji za koje je malo tko tada čuo! Mladi, zanimljivi band su bili tada.
Postali su preko noći najpopularniji (i najbolji) rock band još koju godinu i onda otišli u nekom čudnom pravcu. Kao i ja...:)
..
Oznake: U2
srijeda, 08.09.2021.
Kako se Supermen brije ili Ljudi od gline
Da. To se pitam. Kako se Supermen brije. Od čega je oštrica. Kako kosu šiša? Kako će se cijepiti protiv Covida i jel mu to uopće treba.
Kako nokte reže?
Priča ide da je prolaskom kroz Sunčev sustav, od topline koja nas čini živima, dobio natprirodnu zaštitu od svega što nas obične ljude muči. Pa se pitam, kako je onda uvijek onako uredan i uljuđen?
Pitam se ovog ljeta i koliko priča još imam u sebi. I čemu služi to bezimeno dijeljenje intime sa svima Vama koji ste voljni pročitati što pišem.
Postoje teorije da imamo u sebi određeni broj tema, ideja, iscrpljenjem kojih ćemo izgubiti tu potrebu za iznošenjem nutrine.
Nisam pisac. Nisam spisatelj. Potreba mi je došla sama po sebi. Pa možda, kada ispišem svoju normu, presahnem. Odustanem. Izgubim potrebu za skrivanjem i pozornošću. Prestanu nemiri, potrebe, štogod da je.
Znam da mi je ostala jedna priča.Znam joj i ime unazad par mjeseci. I najavio sam ju. I sinopsis sam ovdje ispisao. Da me potakne. Jer priča postoji ali ne izlazi iz mene.
Ljudi od gline se trebala zvati.
Pa sam u raspravi dobio predivnu pomoć. Rekla mi je (slobodni citat):" ta priča ti je nastala, ona postoji, nju ne trebaš ispričati nego opisati jer si ju proživio. To nije takva priča." Da, baš tako mi je rekla i oslobodila me gadnog bremena kopanja po sebi i struganja po nestajućoj inspiraciji.
Jer smo djelomično zajedno proživjeli iskustvo prolaska kroz izazov koji je djelovao na mene iscjeljujuće. Kao da sam kroz peć prošao od koje nisam više Čovjek od gline.
Gledam se u ogledalu. I vidim sebe. Ne dijete koje želi nešto sretnije djetinjstvo. "Jer nikad nije kasno imati sretno djetinjstvo" (Mark Twain). Ne vidim ni ostarjelog muškarca koji je propustio životne radosti pa se žali sudbini.
Vidim sebe. Ovakvim kakav jesam. Vidim Muškarca. Gledam se i vidim Sebe. Zadovoljan sam. Jesam, šta ću. Sretan sa sobom. Zadovoljan. Ovakav kakav jesam. Čemu sam oduvijek težio a nikad nisam vjerovao da će mi se ispuniti.
Vjerujem sebi i svojim prosudbama. Ne dvojim i ne bojim se. Zadovoljan sam sobom. Vjerujem da uz dosta truda takav mogu ostati.
Ne mogu pisati niti želim sastavljati tu priču. Sama se napisala. Mogu samo reći tko su Ljudi od gline. Ako to ikoga zanima. A ni to nisu moje misli. Dobio sam te riječ kao divan poklon.
A ovakav sam opis Ljudi od gline dobio na dar:"Do sada sam se uvijek nakon takvog nekakvog otvaranja ili pokušaja tog, poslije imala osjećaj da jesam izgubila nešto, dio sebe nepovratno ostavila sugovorniku... a ostao mi je umjesto toga gorak osjećaj gubitka. Čega. Ne znam. Nečega što je bilo samo moje. Moja nutrina. A taj je prazni prostor nakon mog otvaranja i puštanja, postao ispunjen nelagodom, strahom, žaljenjem za gubitkom nečeg što je dotad bilo samo meni znano (..), jer je drugoj strani došlo nedozivljeno, nerazumljivo ili too much u tom trenutku".
Predivne sam poklone tako dobio. S jedne strane materijal za priču, a s druge strane dopuštenje da priču ne ispričam, nego samo izložim. Pa to i činim sa zahvalnošću ljudima koji su mi pomogli.
Možda sam prošao kroz Prostor vrućine koja me zapekla i stvorila samo moj osobni štit. Pa sam skoro neranjiv kao Supermen. Možda sam samo odrastao. Možda sam ispričao svoju priču. Ne znam i nekako ne marim.
....
Oznake: supermen
