Marketing
Kako se Supermen brije ili Ljudi od gline
Da. To se pitam. Kako se Supermen brije. Od čega je oštrica. Kako kosu šiša? Kako će se cijepiti protiv Covida i jel mu to uopće treba.
Kako nokte reže?
Priča ide da je prolaskom kroz Sunčev sustav, od topline koja nas čini živima, dobio natprirodnu zaštitu od svega što nas obične ljude muči. Pa se pitam, kako je onda uvijek onako uredan i uljuđen?
Pitam se ovog ljeta i koliko priča još imam u sebi. I čemu služi to bezimeno dijeljenje intime sa svima Vama koji ste voljni pročitati što pišem.
Postoje teorije da imamo u sebi određeni broj tema, ideja, iscrpljenjem kojih ćemo izgubiti tu potrebu za iznošenjem nutrine.
Nisam pisac. Nisam spisatelj. Potreba mi je došla sama po sebi. Pa možda, kada ispišem svoju normu, presahnem. Odustanem. Izgubim potrebu za skrivanjem i pozornošću. Prestanu nemiri, potrebe, štogod da je.
Znam da mi je ostala jedna priča.Znam joj i ime unazad par mjeseci. I najavio sam ju. I sinopsis sam ovdje ispisao. Da me potakne. Jer priča postoji ali ne izlazi iz mene.
Ljudi od gline se trebala zvati.
Pa sam u raspravi dobio predivnu pomoć. Rekla mi je (slobodni citat):" ta priča ti je nastala, ona postoji, nju ne trebaš ispričati nego opisati jer si ju proživio. To nije takva priča." Da, baš tako mi je rekla i oslobodila me gadnog bremena kopanja po sebi i struganja po nestajućoj inspiraciji.
Jer smo djelomično zajedno proživjeli iskustvo prolaska kroz izazov koji je djelovao na mene iscjeljujuće. Kao da sam kroz peć prošao od koje nisam više Čovjek od gline.
Gledam se u ogledalu. I vidim sebe. Ne dijete koje želi nešto sretnije djetinjstvo. "Jer nikad nije kasno imati sretno djetinjstvo" (Mark Twain). Ne vidim ni ostarjelog muškarca koji je propustio životne radosti pa se žali sudbini.
Vidim sebe. Ovakvim kakav jesam. Vidim Muškarca. Gledam se i vidim Sebe. Zadovoljan sam. Jesam, šta ću. Sretan sa sobom. Zadovoljan. Ovakav kakav jesam. Čemu sam oduvijek težio a nikad nisam vjerovao da će mi se ispuniti.
Vjerujem sebi i svojim prosudbama. Ne dvojim i ne bojim se. Zadovoljan sam sobom. Vjerujem da uz dosta truda takav mogu ostati.
Ne mogu pisati niti želim sastavljati tu priču. Sama se napisala. Mogu samo reći tko su Ljudi od gline. Ako to ikoga zanima. A ni to nisu moje misli. Dobio sam te riječ kao divan poklon.
A ovakav sam opis Ljudi od gline dobio na dar:"Do sada sam se uvijek nakon takvog nekakvog otvaranja ili pokušaja tog, poslije imala osjećaj da jesam izgubila nešto, dio sebe nepovratno ostavila sugovorniku... a ostao mi je umjesto toga gorak osjećaj gubitka. Čega. Ne znam. Nečega što je bilo samo moje. Moja nutrina. A taj je prazni prostor nakon mog otvaranja i puštanja, postao ispunjen nelagodom, strahom, žaljenjem za gubitkom nečeg što je dotad bilo samo meni znano (..), jer je drugoj strani došlo nedozivljeno, nerazumljivo ili too much u tom trenutku".
Predivne sam poklone tako dobio. S jedne strane materijal za priču, a s druge strane dopuštenje da priču ne ispričam, nego samo izložim. Pa to i činim sa zahvalnošću ljudima koji su mi pomogli.
Možda sam prošao kroz Prostor vrućine koja me zapekla i stvorila samo moj osobni štit. Pa sam skoro neranjiv kao Supermen. Možda sam samo odrastao. Možda sam ispričao svoju priču. Ne znam i nekako ne marim.
....
Post je objavljen 08.09.2021. u 17:20 sati.