Mosor2

Gosti: istoričar Slobodan G. Marković, novinar Petar Luković, putnik Pavle Rak, Andrej Nosov, Sara, Maja i Časlav iz Inicijative mladih
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Sada slušate Petra Lukovića. Počeli smo pričom o spotu na CNN-u, koji je emitovan pre neki dan, kojim Srbija pokušava da popravi svoj imidž u svetu.


Petar Luković: Kako je Srbija razbila blokadu CNN-a, a? Ne, spot je prikazan jutros i ići će četiri nedelje i to za neku smešnu sumu, pola miliona evra, ta reklama u kojoj nigde nema ljudi. Znaš, u svim reklamama imaš neke ljude, turiste koji skaču u vodu sa nekih stena, nekih koji nešto jedu, a kod nas uopšte nema ljudi, samo neka priroda, naravno hram svetog Save, to nije moglo da omane, onda neka reka za koju pretpostavljam da je srpska, otkud znam, možda i nije. Onda su tu neke planine i šume koje su takođe, pretpostavljam, srpske, onda Kalemegdan, pa neki vozić sa nekom decom, možda budućih malih DSS generacija, živela Srbija. Onako jedan grozomorno amaterski spot, podseća me na nekakav dil toga koji ga je radio, kao - hej, majstore, imam ortake, imamo kameru, možemo mi to, mi ćemo to na brzaka. Znaš ona srpska čuvena šema - da se i mi utalimo u nešto.

I izgleda onako imbecilno, ali taj imbecionalizam ne bi bio ni toliko strašan, ostao bi na nivou amaterizma i neprofesionalizma, nečeg što je tipično za nas, da se iznenada tamo ne pojavljuje ogroman grb, sa onim orlovima, samo je još falio Koštunica kako potpisuje ustav i naš Velja Ilić koji širi ruke i viče - živela Srbija. Zašto grb, ja nigde na sličnom mestu nisam video ni grb ni zastavu, piše samo koja je zemlja, jebote. I poslednji kadar je neka ptica, ode ptica iz te zemlje. Ne znam šta je poruka, zemlja bez ljudi iz koje i ptice odlaze. Dobro, kakva je ovo zemlja iz koje čak i ptice na kraju odlaze. Dakle, nikakva blokada CNN-a tu nije ukinuta, niti je osvojena Amerika, niti smo mi sada medijski profitirali. Ti i ja sada da im damo pola miliona dolara, i mene će da puste, i sa pticama i bez njih. Valjda ako već nešto takvo radiš, onda napraviš nešto što se pamti. Pamtim reklamu za Kipar i za Tursku, Maleziju, Indiju - koju god pomenem, sve su fenomenalne. Ovo je apsolutno najgora reklama od svih koje sam video, ta reklama je identična kampanji DSS-a - sve je to kilavo. Ako pamtiš 1999, kada smo se naslušali pesme Volim te, otadžbino moja, pa je l' se sećaš kako je uz nju išao onaj spot - žito, pa nasmejani ljudi, pa odlučni ljudi, pa borci, pa tenkovi, pa sve. Znaš šta, šta god mislili o tom spotu, taj je spot imao nekakvu priču, ovaj spot nema ništa. Šta je ideja spota, da privuče ljude da na osnovu toga dođu u Srbiju. A drugi deo te kampanje je predviđen u štampanim zapadnim medijima i jedan od osnovnih argumenata te kampanje biće fotografija Koštunice sa glasanja za srpski ustav. Pa, zamisli ti Norvežanina, Šveđanina, Danca, Francuza, Italijanku, pojma nemam, koji će da dođu u Srbiju zato što će videti fotografiju Koštunice koji glasa za ustav. Pa jebe im se i za ustav i za Koštunicu i za sve ostalo.

Svetlana Lukić: A zar nije njihova ideja da se tim spotom menja imidž Srbije? Ja sam to tako razumela, kao da smo mi jedan pitomi svet, pitoma zemlja, da popravimo taj loš imidž.

Petar Luković: Da, verovatno zato nema ljudi. Znaš, kad bi prikazali te ljude verovatno bi ovi pomislili - pa, nisu se ovi baš previše promenili, jer ti kad vidiš te ljude kod Palme ili kod Velje ili na DSS-u teško bi nekog ubedio da je Srbija miroljubiva, tolerantna, obrazovana, civilizovana, koja teži Evropi. Ti ljudi tako izgledaju, jebi ga, šta da ti radim. Uostalom, ti sad gledaš na Palmi plus te njihove kampanje i slušam priče o njihovim rezultatima i 70 odsto tih rezultata se svodi na to da Palma kaže - evo, mi smo sad u nekom selu kod Jagodine, ovih dana smo uveli struju, tu nije bilo struje 106 godina i sad smo mi uveli struju, to je kapitalan događaj. I srećno stanovništvo se ljubi sa banderama zato što ima struju. Onda je Velja u nekom drugom selu napravio jedan deo puta, drugi deo puta će eventualno da im napravi kada bude video kako će da glasaju. Ali i taj deo puta njih čini srećnim, a u trećem selu dobili su vodu, nisu imali vodu, nisu mogli da se kupaju godinama i sad je tamo potpuno oduševljenje. I kada ti sabereš šta su njihova dostignuća, dakle, to su voda, struja i put, pazi, 2007. godine. Pa, jebo te Bog, i kanalizacija, izvini, i kanalizacija, uvedena je kanalizacija, neće više govna plutati po površini, sada ćemo ih uterati u zemlju, kao što su Rimljani radili pre 14 vekova. E, a šta se ne pominje, ne pominje se Evropa - šta ćeš u Evropi. I onda vidiš tu intenzivnu samodovoljnosti jedne samoizolacije, potrebe da kažeš - ma, nas ništa, bre, ne interesuje, uopšte nas ne interesuje šta se dešava van granica ove zemlje. Čak i mlad svet koji nekom teškom mukom, ne znam kako, pređe granicu pa ode negde, najebao je. Jedan poznanik nedavno je otišao u Dortmund, došao je u 11 sati uveče na železničku stanicu i čovek nije znao da izađe iz stanice, jer se ne kupuju žetoni, nego se ide na kompjuter da se ukuca nekakva šifra, da bi dobio neki mali čip ili već neku kartu da izađeš napolje. Čovek to ne zna, on to nikad nije video. Pa ljudi će da odu, pa će biti izgubljeni. Jedno od osnovnih pitanja ovde je postalo - kako ste se vi snašli u svetu. Pa teško.

Pazi konkurencija, šta će nama konkurencija. S druge strane, kad ti pogledaš, a šta mi radimo u ovoj zemlji, šta mi proizvodimo. Evo ti, na ovom stolu, u mom stanu, šta ti imaš iz Srbije. Mi ne proizvodimo ni peglu, ni čačkalice. Okreni sve te stvari, pa ćeš videti - Made in PRC - People Republic of China, sa simpatičnom skraćenicom koja se zove - PRC. Hoću da kažem da postoji jedna užasna averzija prema svetu koja je vidljiva ili nevidljiva, jer nas svet uopšte ne interesuje. 80 i nešto odsto Srba nikada se nije vozilo avionom, a ja se kladim da bar 90 odsto njih nikada nije ni videlo avion uživo. Zašto bi ga videlo, neće valjda da ide na aerodrom da ga gleda, razumeš. Mi smo jedna od četiri zemlje u Evropi koja nema unutrašnji vazdušni saobraćaj. Pa nema, gde da putuješ iz Beograda, gde da putuješ u Srbiji avionom, gde?

Ta averzija prema Evropi nije samo stvar trenutka ili trenutnog prekida pregovora. Nas generalno to uopšte ne interesuje. Nas interesuju ove lokalne stvari, voda i struja, pa kada imaš vodu i struju, ma idi, bre, ceo svet je tvoj. To je ta domaćinska Srbija. Gledam kako izgledaju ti skupovi, oni izgledaju kao neka vrsta, daleko bilo, parastosa. To je toliko ozbiljno, to je sve tragično, to je sve teško, uzvišeno, tu nema zezanja, ne možeš da čuješ smeh, šalu, ništa, to je sve ozbiljno, smrtonosno. S druge strane, imaš jedan ludistički pokret kod ovog Dinkića. Mislim da je za ovih mesec dana taj čovek obećao, odnosno rasprodao, dao u amanet jedno 6,5 miliona stanova, duplo više firmi. Toliko je zaposlio ljudi da cela bivša istočna Evropa može da nađe uhlebljenje u Dinkićevim planovima. Imaš ove radikale o kojima nemam više šta ni da kažem. Imao sam tu nesreću da sam sinoć slušao Vučića u nekoj emisiji. Njihovo ponašanje na tim televizijama u tim kravatama je potpuno drukčije od njihove kampanje kroz spotove i bilborde. Vidiš te neke ljude koji se pojavljuju u njihovim spotovima, ti ljudi izgledaju kao da su se pojavili iz neke druge partije. Oni koriste dezodorans, neki nasmešeni, mladi ljudi koji ne greše u padežima, izgledaju fino. Jedna od njihovih parola je - živeti kao sav normalan svet. Pazi, oni koriste parolu koju je Građanski savez koristio 1996/97. Međutim, onog časa kada počnu razgovori na televiziji, toga nema, tog sekunda počinje ludilo i to je nezadrživo.

Sama ta kampanja, evo, sad ulazi u zadnju fazu i slušam ta obećanja, tu vrstu ludila. Pa dobro, jebote, to stvarno postaje neka vrsta cirkusa. Možeš čak i da se prihvatiš da partije kupuju ljudima torbe, tašne, pa im daju patike - ne znam da li greše, pa im daju dve leve, ali nebitno je, neka se ljudi snalaze, neka se menjaju. Kada idem po tim gradovima i razgovaram sa ljudima, postoji jedna reč, koju nisam često čuo ni u vreme Miloševića, a to je strah. Uzmi Jagodinu, tu je ovaj Palma, dakle, ne čovek nego drvo, on je tamo feudalni gospodar. Gledao sam ga u nekoj emisiji kako stoji okružen kamerama i pokazuje ovako - odlučio sam da tu bude trgovački centar. Mislim, on je odlučio, ne možeš ti da kažeš da je to glupo, da je bolje da tu bude park. Ne, on je odlučio i ponovo nas vratio u one prve višestranačke dane devedesetih, kada je stvarno postojala ta vrsta straha, koji je bio prosto vidljiv. Tada smo bili suočeni sa onim sumanutim izborom – s jedne strane Ante Marković, hiljadu maraka plata, imaš pasoš, pa možeš da putuješ u svet, a s druge strane Milošević, rat, ludilo. I onda sam mislio - pa jebote, valjda je narod pametan, pa zna šta će da odabere. Onda shvatiš, naravno, da nije pametan i da je odabrao ovo. I sada slušamo sve ove priče o demokratiji, o fenomenalnim slobodnim izborima, a videli smo kako to izgleda kada je bio referendum za ustav. To je iskustvo od pre tri meseca i slutim da je svašta moguće 21. januara. Nemam nikakvu garanciju da će se onaj CESID, koji se onako ponašao 28. i 29. oktobra prošle godine, sada ponašati drukčije, otkud ja znam. Ako su me jednom zajebali, ne znam zašto me ne bi zajebali drugi put. Stvarno više nikome ne mogu da verujem i to je jedna mešavina umora i straha, umora zato što sve to previše traje.

Tema Kosova se u ovoj kampanji tu i tamo pominje. Koštunicu ili bilo koga kada pitaju da li država Srbija, njena vlada, odnosno premijer, odnosno on, ima plan za slučaj da se dogodi neka vrsta nezavisnosti - uslovna, refleksna, sportska, nebitno je, da li imaju plan. Ne, njihov odgovor je sledeći - nije se još u istoriji desilo da nekoj zemlji oduzmu 15 odsto teritorije, mi verujemo u međunarodno pravo, to se neće desiti. Pa dobro, čekaj, polako, pretpostavimo, daj mogućnost da se to desi. Ne, to je nemoguće, mi stvarno ne verujemo u mogućnost da će Ujedinjene nacije to dozvoliti, a osim toga tu je Kontakt grupa, pa Kina i Rusija. Pa dobro, čekaj, da li postoji mala teoretska mogućnost – ne. Oni više nemaju veze sa realnošću, nas vode nekakvi bolesnici. Samo mentalno poremećen čovek odbija da vidi ono što jeste, on vidi svoju sliku sveta u kojoj mi ne učestvujemo, mi nismo tamo. Kažu - Kosovo je u preambuli Srbije, a što bi rekao Nenad Čanak - jeste, pa i na tarabi piše sladoled, pa još nikog nismo videli da liže tarabu.

Tema Evrope, tema Mladića, čega se god dohvatiš, tema svih mogućih afera – ti vidiš da reč je o jednoj vlasti koja je potpuno rastočena. Ne samo što je feudalizovana sa ovim ministarstvima, u kojima svako radi šta god hoće sa parama koje mu ne pripadaju. Ko je bilo gde na svetu video ministra tipa Velje Ilića sa takvim kompetencijama? Zamisli da u Americi postoji ministar kapitalnih investicija, koji bi iz Vašingtona odlučivao da se gradi put u Arizoni, da li je to iko čuo. Ne postoji ni ministar koji je u ostavci kao Dinkić, koji je valjda dao ostavku, a ja želim da verujem da je on konačno dao tu ostavku, a i on tvrdi da ju je dao i da je otišao. Mesec dana nakon davanja te ostavke, on tvrdi da je baš ovih dana on ljudima dao po 5.000 u zdravstvu i da je on to poklonio, dakle, lično i da on lično predstavlja njegov, pazi, njegov nacionalni plan. Ja bih razumeo da Dinkić ima svoje pare, milijardu i 700 miliona dolara, pa da kaže - to je moj plan i ja to mogu da dam kome ja hoću, a takve su njegove reklame na televiziji. I onda mogu da razumem vrstu gađenja od politike kod ljudi, ali ne mogu da razumem ljude koji kažu - ja se ne bavim politikom, meni su svi isti, mene politika ne interesuje. Pa, slušaj, to možeš da kažeš ako živiš na Islandu ili u severnom delu Švedske, stvarno možeš. Ali ne možeš nijednu stvar ovde u Srbiji da obaviš bez politike, žao mi je. Naš život zavisi od nje, moj i tvoj život. Kako da ti kažem, postavlja se pitanje da li će Srbija ostati poslednja, najgora zemlja u Evropi ili postoji neka makar mala nada da krenemo napred, da budemo nekakva mala normalna zemlja. Ne kažem odmah, to je nemoguće.

Udvara se biračima, kao da su oni najgenijalniji, najpametniji, najfenomenalniji, a to je apsolutna laž. Mi znamo kakav smo mi narod, svako od nas zna kakav smo mi narod. Većina tog naroda je glasala za Miloševića punih 15 godina. Ko je kupovao njegove knjige Godine raspleta, ko je kupovao one kalendarčiće, znaš one džepne, u kojima se obeležavaju rođendani, menstruacija ili već šta. Devet miliona ih je štampano svih tih godina. Ko je to koristio i gde su oni posteri sa Miloševićem, koji su prodati u 2-3 miliona primeraka. To je visilo po sobama i ja se stalno zajebavam kada se žale kakav nam je natalitet. Pa naravno da ti je takav, kada ti Milošević visi u sobi. Ko će da tuca u sobi sa Miloševićem koji te gleda. I kada se sve to završilo, ti maltene nisi mogao da nađeš nikog od tih ljudi. Gde su ti socijalisti, nema nijednoga. Pa naravno da ih nema, svi su prešli u druge stranke - pa kako je stvoren DSS? Dileme koje imamo u vezi sa Koštunicom su iste kao one u vezi sa Miloševićem - Mladić, ratni zločini, istorija. Zato najiskrenije verujem da su ovi izbori, neću da kažem istorijski, možda i jesu, pojma nemam, ali su užasno važni. Kako da čovek ponovo izdržava pod Koštunicom, Veljom Ilićem, Dinkićem, Zoranom Stojkovićem? To je stvarno strašno. Voleo bih da živim u zemlji u kojoj će policajac, što bi rekao Nikola Samardžić, pri izlasku iz te zemlje da vam kaže - gospodine, srećan vam put, lepo se provedite i obiđite što više, pa nam se vratite da nam prenesete to iskustvo. Zamisli tu scenu. A ne, nego ti ulaziš u ovu zemlju, a tebe policajac pita, kao što je mene pitao sto puta - a gde je lice putovalo, jer je lice sumnjivo, lice je bilo u inostranstvu, zna jezike, šta je ono tamo radilo.

Želim da ono što je normalno i prirodno postane vlasništvo svih nas, da taj jebani pasoš i ta jebana viza bude nešto što je najnormalnije. Da ne moram da objašnjavam u ambasadi zašto idem u inostranstvo. Nemam pojma zašto, možda ću da odem jednog dana, a onda mi oni kažu - pa vi nemate pozivno pismo. Nemam - e, pa onda nećete moći. E, pa onda ko vas jebe, odbijam da budem deo pozivnog pisma, neću. Imam svoje pravo da kada mi se digne ona stvar, ako mi se putuje i imam pare - da otputujem negde i da ne moram nikome da objašnjavam gde putujem. Zato kažem, kada čovek bude ovde glasao neka pogleda svoj stav, pa neka taj svoj stav poklopi sa nekom od partija. Ne mogu da verujem da u ovoj zemlji danas ne postoji partija koje će pokriti svaku vrstu ukusa. Kod nas postoji sve, ima i koljačkih i manje koljačkih, fašističkih, desničarskih i Obren Joksimović je napravio partiju, imaš manjine jedne, pa manjine druge, imaš dve romske, možeš da biraš da li ćeš Rome ovakve ili ćeš Rome onakve, imaš tri mađarske ili dve, otkud znam. Imaš mogućnosti i ne mogu da poverujem da neko ko je mlad kaže - mene politika ne interesuje, svi su oni isti. Pa nisu isti, sorry, nisu isti. Imamo užasno puno razmaženog tog sveta koji bi najviše voleo da mu neko donese listić, pa da kaže - hajde da zaokružim nekoga. On je iznad glasanja, jebote, on je umetnik, znaš, on nešto radi u životu. Ti ljudi mi se najviše gade, gadi mi se ta lažna prepotencija, kao mi smo iznad, mi nećemo u tome da učestvujemo, a vi ste svi neka niža kasta. Samo se nadam da će puno ljudi izaći i iskreno verujem da postoji ono što mogu da osetim, da kod jedne generacije konačno postoji neka vrsta bunta prema svemu što je anticivilizacijsko. Njima je već dosadno da stalno viđaju sve isto. Znaš šta, živeti u jednoj zemlji među istim ljudima sve vreme, pa nema tužnije stvari. I koliko god me oni ubeđivali da je ovo Srbijica, mala zemlja, prelepa, sa divnim planinama i rekama i božanstvenim pticama koje pokušavaju da pobegnu odavde - mislim, dosadno je. Ne možeš stalno da sediš ovde i da se praviš pametan da je ovde najbolje i da je ovo centar sveta, pupak planete i da odavde popuješ kakav je svet, a nisi nikad bio u svetu. Svaki idiot ovde zna kako se živi u Danskoj, u Nemačkoj, kako crnci užasno žive i belci i svi mogući - čuo je on to od svog kuma, koji mu je preko svog prijatelja to pričao prošle godine.

Sad smo bili u Aranđelovcu i Nikolu i mene su pitali - dobro, a šta vi obećavate. Kada smo rekli - ništa, čovek samo što se nije srušio - pa kako vi ne obećavate ništa - pa ništa ne obećavamo, ni zaposlenje, ni stan, ni kredit, ni smanjivanje stope za prenos stanova od 5 na 2 odsto, ništa vam ne obećavamo, ništa. Nije poenta politike da na takav način manipuliše ljudima. U Srbiji postoji apsolutna posvećenost naroda državi kao takvoj, od države se očekuje sve, da ti da posao, da brine o tebi, da otvori fabrike, da ti da kredite. Država mora da bude kao majka i otac i ljubavnica i švalerka i švaler, sve mora da ti bude država, bez države si nemoćan. Pa neće država da ti daje stanove, neće država da ti daje kredite, bar moja država. To daju banke, pa moraćeš sam da se potrudiš da to nađeš. Ništa vam država neće dati. Čim pređeš granicu to je tako, to je svet, to je Evropska unija, to je Amerika, to je tako i nemoj da se lažemo. Ja ne znam šta zamišljaju ti ljudi koji glasaju za Koštunicu, Ilića, Nikolića, kako se živi u Evropskoj uniji, šta je u njihovoj glavi, kako to izgleda. Evo, sad je bila vest o tome da su iz Bugarske poslali neke koske, nečije mošti, jebi me, sad ne znam, na Kosovo su poslali. Bugari su nam u dobroj volji poklonili te svete mošti koje smo preneli na Kosovo i zanimljiv je kraj te vesti. Kaže da će dolaskom tih moštiju na Kosovo život procvetati u selima gde će mošti biti. Dakle, taj hepening pokazuje da je đavo odneo šalu. Kao da smo svi zaboravili kako je počela 1990, kada smo one mošti šetali po zemlji, pa otvarali jame, pa prebrojavali mrtve, pa šta je sve iz toga nastalo. Ali sama činjenica da se ljudi 2007. bave time, izvini, to je malo bolesno, bolesno je na pojedinačnom, a još je bolesnije na kolektivnom nivou. Zato, kad sve to saberem, 21. januar će biti vrlo bitan za sve nas, jer tri godine pod Koštunicom je bilo užasno naporno izdržati. Meni je to bilo napornije od šest godina pod Miloševićem, na mentalnom nivou mi je bilo gore, odvratnije, jer smo pre te tri godine imali jednu drugačiju Srbiju. To je kao u onim jevrejskim kletvama – da bog da imao pa nemao. Mislm da je došao trenutak da malo odahnemo i da nam svima bude malo bolje. Suprotno od one ptice u spotu, koja odlazi u pizdu materinu, da se mi ipak malo vratimo, da dođemo k sebi ili će ona ptica biti u pravu.

U zadnjih 15 godina ti i ja živimo u četiri države, pa malo je mnogo. I svaki izbori su bili istorijski: da li će 1998. predsednik Srbije da bude Lilić ili Šešelj, pa hajde da glasamo za Milana Milutinovića, manje je zlo nego da glasamo za Šešelja. I hajde da glasamo za Koštunicu 2000. godine, pojedeš govno pa glasaš, gadno ti je u ustima, naravno kada si pojeo govno, ali ipak je on manje govno nego onaj drugi. I stalno tako te dileme istorijske, pa hajde, jebote, sad je bitno, pa daj, pojedi govno, pa još jedanput. Ovo je prvi put u mom životu, da vam kažem iskreno, da sam srećan što glasam za nešto što je slika i prilika mene. Moraju malo ljudi da misle, da ostanu sami makar dva minuta, makar jedan minut, makar 30 sekundi, pa da kažu - jebote, stani, moram o sebi da mislim. Pogledaj nam zdravstvo - ako si, daleko bilo, bolestan pa treba da vadiš nekakvo uverenje, da ideš na nekakve komisije, to se pretvara u noćnu moru. Ako treba da zatvoriš firmu u ovoj zemlji, a imao si nesreću pa si je otvorio, pa si se nešto zajebao i probaš da je zatvoriš, pa najebao si. Svet je smislio sistem - jedan dan otvorio, drugi dan zatvorio, gotovo, završena priča. Ne bre, jebote, ja sam imao neku firmu, taj XPress sam imao, jebote, tri i po godine ne mogu da zatvorim firmu, ne mogu da dokažem da uopšte ne radi. Edukacija, život, zaposlenje, posao, teško je ljudima objasniti da njihov glas ima direktne veze sa njihovim životima, autobusom, cenom hleba i smogom u gradu, sa Pančevom, njihovom decom, školom. 2007. moram da budem do te mere plastičan i primitivan i da objašnjavam ljudima šta znači glasati.

Znaš, osećam se kao 1945, kada su išli u planine da objašnjavaju seljacima zašto je bitno da znaju da čitaju i pišu. Neverovatno je koliko ljudi ne osećaju korelaciju između glasanja i svog života. Znamo gde vodi svako pogrešno glasanje, to smo videli, pa zašto se ljudi ne sete šta je bilo, svi koji su glasali za Miloševića i za radikale, pa u šta su nas uveli. Pa ovi koji su glasali 28. decembra 2003. u šta su nas uveli. Pa dobro, da li ima kraja, da li mogu da računam po prvi put u životu na neku elementarnu logiku ove nacije? Ja bih strašno voleo da živim u zemlji koja ima preciznu ideju šta hoće. Ne bih imao ništa protiv da nam se ovde kaže - Okej, mi nećemo u Evropu, pa ćemo mi koji smo za Evropu nekako da se snađemo, ali nas sve vreme ubeđuju da oni hoće u Evropu, a čine sve da mi tamo ne uđemo. I sad, pola ljudi ovde veruje da oni hoće u Evropu, a mi koji smo malo sumnjičaviji vidimo da oni neće u Evropu. To ti je i priča u vezi sa Mladićem - hoćemo da rešimo problem oko Haga, ali pod b - nećemo da hvatamo Mladića. Ili - mi smo za kapitalizam, ali pod našim uslovima. Nijedna zemlja nema takve probleme u ostvarivanju bilo kog cilja kao što ima Srbija. Kako su druge zemlje iz tranzicije došle u situaciju u kojoj se nalaze, kako su nas prepišale i Albanija i Hrvatska i Mađarska i Slovačka, Bugarska, Rumunija. Kako se oseća premijer Koštunica kada čuje da 5.000 Piroćanaca kopa po knjigama pokušavajući da pronađe nekog Bugarina kao svog pretka, ne bi li dobilo bugarsko državljanstvo, a samim tim pasoš i vizu. 5.000 Piroćanaca hoće da postanu Bugari. Da ti je to neko rekao pre 10 ili 15 godina, ti bi se upišao od smeha, pa svi bi se upišali od smeha da im je 1988. neko pomenuo Čaušeskua i rekao da će Rumunija da uđe u Evropu pre Srbije i Jugoslavije u to vreme, koja tada samo što nije ušla u Evropsku uniju. Zar nekog nije malo blam zbog toga? Uopšte se ne ljutim na Rumune i Bugare, kako da se ljutim, nemam nikakvog razloga, super su oni, čak su i previše fini prema nama, kad pomislim kakvi smo mi bili prema njima u ono vreme. Ne zaboravljam da je gomila ljudi odlazila u Rumuniju da sa 100 dolara pokaže kako je moguće kupiti ceo grad, hotel, žene, decu, da ih poniziš, da pokažeš koliko smo mi fenomenalni, a oni bedni. Točak istorije se malo okrenuo.

Mi smo izgubili godine, godine su straćene, upropašćene. Kada su Bugarska i Rumunija uspele da prođu taj tranzicioni period, da prilagode svoje zakone - pa u devedesetim, nisu to uspele samo u zadnje tri godine, to je proces koji traje 15 godina. Kod nas se očekuje mi to možemo za godinu dana, za šest meseci. Evo, čujem sad da će tri meseca od formiranja vlade biti nastavljeni pregovori sa Evropskom unijom, a već iduće godine ćemo biti u članstvu, a one tamo punopravni članovi i verovatno predsednici Evropske unije i najbolja država na svetu. Svako od nas je gospodar svoje sudbine, svako od nas mora u svojoj glavi da vidi šta hoće. Ne možemo više da budemo taoci ove zemlje, osećam se stvarno kao da živimo u nekoj vrsti rezervata. Izdržali smo kao pojedinci i kao neka vrsta kolektiva ne znam koliko godina. Pa da smo nekog ubili, odležali bi 15 ili 10 godina, a ovo traje od 1987, ovo ludilo traje 20 godina. I dokle? I ako sada ponovo sami sebe kaznimo i sami sebi udarimo kaznu od četiri godine, pa jebiga, bolje nismo ni zaslužili, stvarno.

31.01.2007.

JUTARNJA PROPOVIJED
Piše: Živko Kustić

Bilanca vjere i ateizma



“Neka Crkva radije prebroji koliko je lošeg učinjeno u ime ateizma, a koliko u ime vjere, pa ćemo vidjeti kakva je bilanca”, poručila je spisateljica Zrinka Pavlić u ovim novinama 5. i 6. siječnja, osvrćući se na nedavnu Papinu izjavu o ateizmu. Ali kako prebrojiti što su vjernici zla učinili u ime vjere, a što protiv svoje vjere? Za ateiste - kako naciste tako i komuniste - možemo utvrditi da su masovna pogubljenja i druge zločine vršili po nalozima centralnih komiteta i svojih velikih vođa - čak u skladu sa svojim revolucionarnim ideologijama. Za kršćane je, pak, lako utvrditi da su sva nasilja u tijeku povijesti vršili protiv izričite Kristove zabrane.

Kada je Petar - kojega je već bio proglasio poglavarom zajednice svojih sljedbenika - povukao mač protiv stražara koji su ga došli uhititi, Isus je rekao: “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu” (Mt 26,52; Iv 18, 10-11). Isus je to proglasio u Jeruzalemu, a katoličke države europskoga Zapada će baš na Jeruzalem od 12. stoljeća nasrtati s mačevima prolijevajući potoke krvi. U naše se doba i Papa usudio reći da su se time Bogu protivili. Ali ne bi li se vedrija i jasnija bilanca provela uspoređivanjem velikih humanih pothvata u ime Isusovo s takvim - ako ih ima - pothvatima u ime bilo kojeg ateizma? Isusovu su volju tijekom povijesti provodili sveci poput Benedikta, Franje Asiškoga, Vinka Paulskoga, Majke Terezije, sve do upravo preminuloga Abbe Piera.

Slijedili su ih i slijede ih stotine tisuća redovnika i redovnica u službi siromaha, beskućnika, napuštene djece, svih obespravljenih. Ti sveci čovjekoljupci svjedoci su utjecaja vjere na međuljudske odnose. Na žalost, u dugoj povijesti nije se našlo organiziranih ateista koji bi takvo što poduzimali u ime ateizma. Znam, nema se smisla nadglasavati dobročinstvima, ni druge ušutkavati njihovim zločinima. Možda je ovo dobra prilika upozoriti vjernike da Isus nikad nije odobrio nasilje i da su svi koji su u ime vjere vodili ratove, nijekali Isusovu vjeru. Nažalost, još uvijek je potrebno na to upozoravati. Premda je u određenim okolnostima potrebno silom sprečavati nasilje, vjeru se nikad nikome ne smije silom nametati.

Tuesday, March 22, 2005


Hot Under the Almighty Collar
By Art Buchwald


Everyone has an opinion on the environment. Recently, evangelical church leaders warned that global warming is dangerous and cannot be ignored.

Here is how the Kyoto Bible would read.

Before there was Heaven and Earth there was only darkness, so God said, "Let there be light" and there was light. Then God decided to create the Earth. He commanded the rivers to lie in their banks, and the oceans to roll back from the land. He made plants and trees to grow on the land and bear fruit.

First God made the fish, and then the birds and all the animals big and small to walk the Earth.

God created one more creature to make the world complete. He took the clay from the Earth and molded it in the shape of a man and named it Adam.

And that's when God's troubles began. God put Adam in a beautiful place called the Garden of Eden. But Adam was lonely, so God took one of his ribs and created a woman, Eve, to be with him and do his work.

They would have been happy forever, but a snake crawled into the garden. God told Adam and Eve he did not create the snake, who really was His enemy, Satan.

One beautiful day, the snake offered Eve a cigarette. It was cork-tipped. He said: "Have a puff. It will bring you knowledge."

Eve, who was thirsting for knowledge, took a few puffs. When God smelled burning tobacco, he called down to Adam and asked, "Who's smoking?"

Adam said: "Eve. She had a few drags because she thinks it makes her smarter and look more sophisticated."

"I told you both that you were forbidden to light cigarettes in the Garden of Eden because it is a smoke-free zone."

Adam said: "Eve is trying to quit. But you can't expect her to go cold turkey in a month."

God was furious because they had disobeyed Him, and He decided to punish them. He made them leave the Garden of Eden and go out into the real world, which God was sorry He had ever created.

A few weeks after that, God looked down on Earth and saw a large forest fire that swept from Trenton to Malibu.

"Who set the forest fire?" God asked angrily.

Adam replied, "I think it was set off by someone smoking a cigarette."

God said: "There are only two of you on Earth. It must have been one of you."

Adam said, "We're trying to quit."

A year went by and God looked down and saw nothing but smog. He spoke to Adam through the soot and haze.

"I can't see anything," God said, coughing. "What's going on down there?"

"The smog is coming from the exhaust pipes of automobiles," Adam said.

"Automobiles?"

"Yes, our two sons, Cain and Abel, have car dealerships. Cain sells Chevrolets, Fords and Chryslers, and Abel deals with Honda, Nissan, BMW and Mercedes. They're very competitive, to the point where Cain is threatening to kill Abel. Half of all global warming comes from cars."

God asked, "And the other half?"

Adam said, "The other half is from burning coal, gas and oil, and cooking hamburgers on the barbecue."

God said: "The Earth seems to be getting warmer, the arctic ice is melting and the Gulf Stream is changing course. Man has made a mess of the world I created."

Adam asked God, "So what are you going to do about it?"

God said: "I'm going to cause a flood to cover the land and start all over again. No more Mr. Nice God."

Slobodna Bosna - Broj 530 - 11.01.2007.

MASOVNA POBUNA RATNIH ZLOCINACA
Štrajk gladu u ime zakona
Pise: Suzana Mijatovic

SINDROM “ŠEŠELJ I GLAVAŠ“ U BH. ZATVORIMA

Pocetkom ove nedjelje više od dvadeset pritvorenika optuženih za ratne zlocineotpocelo je u zatvoru Kula štrajk gladu a uskoro su im se prikljucili i ratnozlocinacki osumnjicenici iz drugih bh. zatvora; naša novinarka otkriva pozadinu ovog ekscesa sa dugorocno ogromnim posljedicama po nestabilni pravni poredak BiH.


Dvadeset i tri pritvorenika u Kazneno-popravnom zavodu “Kula” u Istocnom Sarajevu koji su na Sudu BiH osudeni, optuženi ili osumnjiceni da su pocinili kazneno djelo ratnog zlocina, poceli su u ponedjeljak (8. januara) štrajk gladu! Nedvojbeno pažljivo isplaniran i vec dulje vrijeme najavljivan, štrajk je zvanicno zapoceo u 8.30 sati ujutro, kada je dežurnim zatvorskim stražarima urucena lista zahtjeva, uz obavijest kako do njihovog ispunjenja pritvorenici nece uzimati hranu, vec samo vodu i, eventualno, lijekove.

Svega nekoliko sati kasnije u zenickom je zatvoru štrajk gladu poceo i Abduladhim Maktouf koji je na Sudu BiH, zbog istog kaznenog djela, u aprilu 2006. osuden na petogodišnju zatvorsku kaznu. Potom je stigla vijest da se s pritvorenicima u Istocnom Sarajevu “solidariziraju” Duško Kneževic i Momcilo Mandic (obojica se nalaze u pritvorskoj jedinici Suda BiH) protiv kojih se, takoder, vodi sudski proces pod optužbom da su odgovorni za ratne zlocine. Realno je ocekivati da ce se Mandicu i Kneževicu uskoro pridružiti i ostali optuženici za ratne zlocine u pritvoru Državnog suda, njih ukupno sedamnaest.

I mada je, dakle, posve jasno da su nakon Vojislava Šešelja u Haagu i Branimira Glavaša u Hrvatskoj, i ovdašnji optuženici za ratne zlocine posegnuli za istom metodom ucjene, situacija u kojoj su se našli suci Suda BiH, ipak je bitno drugacija. Osim što ce se, u poredenju s Haškim tribunalom i njihovim kolegama u Hrvatskoj, suci u BiH suociti sa mnogo vecim brojem štrajkaca (moguce da ih na kraju bude i cetrdesetak), postoje i stanovite razlike u njihovim zahtjevima.

UZORI IZ SUSJEDSTVA

Cetnicki vojvoda Vojislav Šešelj je, podsjetimo, od Haškog suda tražio pravo da se sam brani, kao i izvjesne olakšice u pripremi obrane, dok je ratni zapovjednik Osijeka Branimir Glavaš štrajkom ucjenjivao hrvatsko tužiteljstvo i sud kako bi protiv njega bila obustavljena istraga. Pritvorenici Suda BiH koji su pocetkom ovog tjedna stupili u štrajk gladu traže, medutim, jednak tretman za sve optuženike za ratne zlocine, bez obzira na kojem se od ovdašnjih sudova protiv njih vodi postupak.

U tom su smislu “štrajkaci” zahtijevali da se optuženi za ratne zlocine na Sudu BiH procesuiraju prema zakonskim propisima preuzetim od bivše Jugoslavije koji se primjenjuju na entitetskim sudovima, odnosno u Distriktu Brcko. Pored toga, kao jedan od zahtjeva za prekid štrajka,
navedeni su isti uvjeti prilikom vodenja sudskih procesa, buduci da optuženici Suda BiH u pritvoru mogu ostati pune tri godine, dok se vecina optuženih za ratne zlocine na kantonalnim/županijskim ili okružnim sudovima brani sa slobode. Pozivajuci se, takoder, na medunarodne konvencije o ljudskim pravima i Ustav BiH, pritvorenici koji su zapoceli štrajk gladu zahtijevali su poništenje svih presuda koje su po optužnicama za ratne zlocine do sada izrecene na Državnom sudu, navodeci kao argument kršenje nacela zakonitosti.

“Ja vec godinu dana upozoravam domacu i medunarodnu javnost da se u BiH krše ljudska prava optuženih za ratne zlocine zbog neharmoniziranih zakonskih propisa. Sudije Državnog suda postupaju prema clanu 4a Zakona o izmjenama i dopunama Krivicnog zakona BiH koji daje pravno tumacenje po kojem se može upotrijebiti sadašnji Krivicni zakon BiH gdje je zaprijecena kazna za djela ratnog zlocina do 45 godina. Ovo je pravno pitanje koje entiteti sasvim drugacije tumace, polazeci od vremena SFRJ kada je ukinuta smrtna kazna. Ja sam ranije govorila kako je pravo svakog osumnjicenika da sebi traži izlaz i da teži da bude blaže kažnjen ako za to postoji mogucnost. Buduci da takva mogucnost postoji, naravno da ce je svako tražiti i ova se situacija mogla ocekivati”, objašnjava predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso.

Predsjednica Kreso smatra da bi se, stoga, novi državni ministar pravde morao fokusirati na nastavak reforme pravosuda, odnosno, uskladivanje kaznenog zakonodavstva u BiH. Podsjetimo da u BiH trenutacno paralelno egzistiraju cetiri pravna sistema; u Federaciji BiH, Republici Srpskoj, Distriktu Brcko i na Državnom sudu, odnosno, da se istodobno primjenjuju cak cetiri kaznena zakona i cetiri zakona o kaznenom postupku!? U konkretnom slucaju to znaci da optuženiku za ratne zlocine protiv kojeg se sudski proces vodi na nekom od kantonalnih/županijskih sudova u Federaciji može biti izrecena zatvorska kazna u najdužem trajanju od 15 godina, u Republici Srpskoj do dvadeset godina, dok je na Sudu BiH maksimalna kazna 45 godina! Što, opet, znaci da ce optuženik kojem za pocinjeno kazneno djelo ratnog zlocina na Sudu BiH bude izrecena maksimalna kazna u zatvoru provesti cak trideset godina duže nego što bi bio zatvoren da mu se sudilo na, nekoliko kilometara udaljenom, Kantonalnom sudu u Sarajevu.

RIJEC ADVOKATA

“To je direktno kršenje ljudskih prava, jer nema retroaktivne primjene zakona. Civilizacijski je standard koji se primjenjuje na svim sudovima da se optuženima sudi prema zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela. I prema svim medunarodnim konvencijama, optuženi imaju pravo tražiti da im se sudi prema zakonu koji je za njih povoljniji”, tvrdi Krešimir Zubak, odvjetnik Kreše Lucica, ratnog pripadnika HVO-a iz Kreševa, kojem se na Sudu BiH sudi zbog protupravnog zatvaranja bošnjackih civila.

Zubak, ciji branjenik, takoder, štrajkuje gladu, podsjeca kako su optuženici Državnog suda ranije upozoravali na kršenje njihovih ljudskih prava i da se ovi zahtjevi, naprosto, nisu mogli ignorirati. Poznati sarajevski odvjetnik Fahrija Karkin koji zastupa Željka Leleka i bracu Gorana i Zorana Damjanovica pojašnjava da su on i njegove kolege koji na Sudu BiH brane optužene za ratne zlocine u proteklih godinu dana uporno ulagali prigovore i tražili da se njihovim branjenicima sudi prema zakonima koji su bili na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo pocinjeno. “Sada je pitanje šta ce imati veci efekat, upozorenja ili štrajk? Što se mene tice, ja štrajk pritvorenika opravdam”, kaže odvjetnik Karkin. On napominje kako se vecina ovdašnjih branitelja, nakon otvaranja istrage protiv njihovih branjenika, “bori” da se sudski procesi vode na entitetskim sudovima.

“U nacelu, ja sam veliki protivnik da se problemi rješavaju tako što ce se organizovati štrajk gladu, mada mi se cini da je to, izgleda, pomalo postalo i pomodno. Ali, kao i u slucaju kada se pojavi neka bolest, pa se traže uzroci i simptomi, i ovo je jedan od simptoma da treba ubrzano razmotriti cjeloukupnu reformu pravosuda”, smatra državni ministar pravde Slobodan Kovac. U razgovoru za Slobodnu Bosnu ministar pravde je izrazio bojazan da bi štrajk gladu mogao proizvesti ozbiljne probleme. “Bojim se iz razloga jer je primjena zakona važno pravno i prakticno pitanje, mada sam uvjeren da su sudska vijeca o tome vodila racuna. Ma koliko da su anglosaksonski elementi koji su inkorporirani u naše domace pravo potpomogli da se ubrzaju postupci, isto su tako unijeli i odredene nejasnoce i nesnalaženje. Nisam siguran ni koliko su ovdašnje sudije educirane da se uhvate u koštac sa velikim problemima u pravosudu i da adekvatno primjenjuju zakon.”

Na naše pitanje zbog cega dužnosnici Ministarstva pravde BiH nisu ranije inicirali uskladivanje zakonskih propisa na državnoj razini kako bi sprijecili da paralelno funkcioniraju cetiri pravna sistema, ministar Kovac je odgovorio da je u tom Ministarstvu formiran Sektor za strateška planiranja i europske integracije cija je zadaca upravo rješavanje ovog problema. On se, medutim, složio da je nastavak reforme pravosuda politicko pitanje, te da ce biti teško iznaci kompromisno rješenje.

No, cinjenica je da, kada je harmonizacija važecih zakona posrijedi, nije “zakazalo” samo Ministarstvo pravde BiH, vec i nadležna entitetska ministarstva, kao i Visoko sudsko i tužiteljsko vijece i udruge sudaca i tužitelja koji su morali znati da ce se optuženi, kad-tad, požaliti na nejednak zakonski tretman. Posebice jer je vecina optuženih za ratne zlocine na Državnom sudu vec uputila apelacije Ustavnom sudu BiH i tražila da im se sudi kako je definirano Europskom konvencijom o ljudskim pravima, odnosno, prema entitetskim zakonima.

SINDROM “GLAVAŠ“ I U BiH

“Mislim da smo do sada harmonizirali preko 90 posto propisa i da ih treba objediniti u jedan zakon o krivicnom postupku na nivou države koji ce vrijediti za sve. Isto tako smatram da bi trebalo donijeti jedan krivicni zakon na državnom nivou, s tim da bi entitetima, eventualno, bila ostavljena mogucnost da reguliraju ostala krivicna djela iz svoje oblasti”, prijedlog je predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso koja je ranije, u više navrata, tražila da se formira regionalna komisija ciji bi clanovi, uz pomoc medunarodnih pravnih eksperata, dogovorili jedinstvena zakonska rješenja za sve optuženike za ratne zlocine na prostoru bivše Jugoslavije.
Do konca ovog tjedna, kada bi se s božicnog i novogodišnjeg odmora trebale vratiti njihove strane kolege (?), suci Odjela za ratne zlocine Suda BiH održat ce zajednicki sastanak kako bi dogovorili na koji ce nacin odgovoriti na zahtjeve štrajkaca. “Cini mi se da je Glavašev sindrom ušao u BiH, ali Sud nece podleci pritiscima. Za mene je to neprihvatljiva metoda. Ne mogu optuženi ucjenjivati sudove i sprjecavati ih da sprovedu pravdu”, stav je Meddžide Kreso. I mada u tvrdnje predsjednice Suda BiH ne treba sumnjati, uistinu je teško povjerovati da ce ovaj problem, nakon što predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti pune tri godine nisu povukli nijedan konkretan potez, uspjeti riješiti suci i tužitelji?!


Ko štrajuje gladu
OD MOMCILA MANDICA DO MAKTOUFA

Do zakljucenja ovog broja “SB” u štrajk gladu su stupili Boban Šimšic, Nedo Samardžic, Marko Samardžija, Nikola Kovacevic, Nenad Tanaskovic, Željko Lelek, Radmilo Vukovic, Damir Brekalo, Dragan Šunjic, Nikola Andrun, Krešo Lucic, Zdravko Mihaljevic, Marko Radic, Petar Mitrovic, Branislav Medan, Milovan Matic, Goran i Dragan Damjanovic, Radislav Ljubinac, Mladen Blagojevic, Zdravko Božic, Željko Zaric i Zoran Živanovic koji se nalaze u pritvoru KPZ “Kula”. Buduci da je štrajk gladu u zenickom zatvoru zapoceo Abduladhim Maktouf, a u pritvorskoj jedinici Suda BiH Momcilo Mandic i Duško Kneževic, izvjesno je kako ova brojka nije konacna, kao što je posve jasno da zahtjeve štrajkaca nisu pisali oni sami, nego iskusni pravnici. Pored toga, ne treba iskljuciti ni mogucnost da lista zahtjeva u meduvremenu bude dodatno proširena, jer su štrajkaci tijekom razgovora s Meddžidom Kreso prosvjedovali tvrdeci kako se na Sudu BiH za ratne zlocine procesuiraju uglavnom Srbi?!


Kolaps suda BiH
ŠTRAJKACI NE ŽELE U SUDNICU!?

I mada, sudeci barem prema izostanku zvanicnih reakcija, štrajk pritvorenika Državnog suda u ponedjeljak još nitko nije uzimao zaozbiljno, dan kasnije je postalo jasno kako odbijanje hrane nije jedina metoda ucjene za kojom su posegnuli optuženi za ratne zlocine.

Tako su vec u utorak (9. januara) cetvorica ratnih pripadnika Vojne policije Bratunacke brigade Vojske Republike Srpske Zdravko Božic, Mladen Blagojevic, Željko Zaric i Zoran Živanovic odbili da se pred Sudom BiH izjasne o krivnji po optužnici koja ih tereti za pocinjene ratne zlocine u rejonu Srebrenice. Treceg dana štrajka na Sudu se nije pojavio Radmilo Vukovic iz Foce. Prvi optuženik za ratne zlocine u BiH koji je odbio prisustvovati sudenju je Radovan Stankovic cije je procesuiranje prošle godine Haški tribunal prepustio Državnom sudu. Nakon incidenata koje je taj ratni zlocinac iz Foce izazvao u Haagu (kada je u sudnici vrijedao suce i tužitelje), Stankovic je i po dolasku u Sarajevo zaprijetio da ce, ukoliko ga policajci dovedu nasilu, u sudnici skinuti gace?! Poslije ove prijetnje, državni suci su zakljucili da je Stankovicu pružena prilika da prisustvuje sudenju i da, premda je on odbio mogucnost pracenja procesa, Sud ne može zaustaviti svoj rad. Radovan Stankovic je sredinom novembra 2006. oglašen krivim za zlocin protiv covjecnosti i osuden na 16 godina zatvora.

SOCIOLOGIJA JEDNOG ZABORAVLJENOG RATA

Josip Županov



VOJSKA ILI PARTIZANIJA?


Dvadeset i šesta divizija, u kojoj sam proveo cijeli svoj ratni vojni rok, u nekim se stvarima bitno razlikovala od drugih partizanskih divizija i “divizija”.

Prvo, razlikovala se normalnom popunjenošću ljudskih efektiva. Kako nisam vojni stručnjak, niti su ovo ratni memoari, neću iznositi nikakve brojčane podatke, a koji se mogu naći u poratnim vojnim izdanjima. Navest ću samo podatak, koji mi je osobno poznat, da je svaka četa Prvog bataljona brojila oko 120 ljudi, što znači da je bataljon brojio oko 400 ljudi, a toliko nisu imale ni mnoge partizanske “brigade” na kopnu.

Drugo, ta je divizija bila dobro naoružana ne samo lakim pješačkim oružjem (uključujući i, za ono vrijeme, dosta automatskog oružja) nego i teškim oružjem (minobacači od 81 milimetar, topovi i haubice). Dok su u nekim brigadama na kopnu vojnici odlazili u akciju s desetak metaka (otuda i naziv za te vojnike “petmetković”), u Prvom bataljonu svaki je borac bio zadužen za 150 metaka i šest ručnih bombi (engleske proizvodnje). U paljbi na bojišnici nije bilo nikakva racioniranja streljiva (ne samo pješačkoga već ni artiljerijskoga): trošilo se koliko je u datoj situaciji bilo potrebno. Opskrba (logistika) funkcionirala je kao i u svakoj modernoj vojsci a nije se oslanjala na oružje i streljivo zaplijenjeno u akciji.

Treće, stacionirana na otoku Visu punih osam mjeseci (izvan dometa neprijateljske artiljerije), odakle je povremeno vršila desantne operacije na otocima i na obali, divizija je provodila najveći dio vremena u mirnodopskim uvjetima. To je omogućavalo redovitu izobrazbu i trening: svakodnevni “egzercir”, “teorijsku” obuku, pa čak i trodnevne vojne manevre, što je inače bilo nezamislivo na kopnu.

Četvrto, mnogo se radilo na fortifikaciji otoka: mine su polagane gotovo da zadnjeg dana prije odlaska na kopno, gradili su se suvremeni betonski bunkeri na obali, duboko ukopani u zemlju, minska polja su bila opasana bodljikavom žicom, a bio je postavljen i čitav niz drugih, ponekad i duhovito smišljenih prepreka i stupica eventualnom iskrcavanju (primjerice, na rtu uvale Oključna, u kojoj nije bilo operativne obale, pa bi se eventualni desant morao obaviti čamcima, bile su postavljene bačve benzina, koji se mogao upaliti električnim putem, pri čemu bi se zapaljeni benzin razlio po morskoj površini). Sve što su na planu fortifikacije radile partizanske jedinice na kopnu nije se moglo mjeriti s onima na Visu.

S obzirom na sve to, u kratkim ali žestokim operacijama divizija se nije, poput većine drugih partizanskih postrojbi, držala samo izreke “stići i uteći” već i “na strašnom mjestu postojati”. Upuštala se u teške frontalne sukobe uz masovnu upotrebu artiljerije (a ponekad i zračnu podršku), pri čemu je bilo ozbiljnih ljudskih gubitaka na obje strane.

Valja spomenuti još jednu, iz sociološkoga kuta gledanja važnu karakteristiku: pored normalne vojne hijerarhije (koja je, za razliku od drugih vojski, imala dvije “linije”: vojnu i političko-komesarsku), koja se (barem dok sam ja bio tamo) temeljila na rangu a ne na činu, bila je dosta razvijena papirologija - o svemu su se podnosili pismeni izvještaji. A papirologija je bitna značajka Weberova modela (“idealnog tipa”) birokracije.

Sve su te karakteristike navodile njezine pripadnike (dakako, i mene) na saznanje da smo vojska a ne partizanija. No jesmo li baš bili u pravu?

Partizanski duh ili, možemo reći, tradicija, bili su još uvijek živi i operativni. Po čemu se to vidi?

Prvo, društvena klima u cijeloj diviziji bila je još snažno prožeta egalitarizmom, iako su se antiegalitarne pukotine i rasjedi već jasno nazirali. To se izražavalo u mnogim detaljima. Na primjer, za razliku od partizanskih jedinica u Sloveniji, nisu postojale posebne kuhinje za oficire: svi su jeli iz istog kazana - menu je za sve bio isti. Nadalje, interpersonalni odnosi bili su izvan strogo službenih i protokolarnih situacija u velikoj mjeri neformalni. U svakodnevnoj situaciji ljudi su se, nezavisno od ranga, služili osobnim imenom (Marko, Janko i sl.) a rjeđe službenim nazivom funkcije (druže komandante, druže komesaru i sl.). Lična zamjenica “vi” rijetko se upotrebljavala - svakome se govorilo “ti”. Socijalna distanca, koja je inherentna svakoj hijerarhiji, nastojala se minimizirati. O tome će još biti govora.

Drugo, iz partizanskih odreda zadržana je lokalna decentralizacija (“demokracija”) odlučivanja na terenu za vrijeme izvođenja akcije. Ona nije bila diktirana tehnološkim razlozima kao u suvremenim vojskama (pa i u HV), nego više kulturno-ideološkim razlozima. Stoga je upitno a i nategnuto tvrditi da je partizanska vojska po tome bila ispred svoga vremena.

Navest ću dva primjera “demokratskoga” odlučivanja. Za vrijeme operacije zauzimanja Sumartina na Braču u rujnu 1944., moja je četa dobila zadatak da likvidira njemačku protutenkovsku bateriju. Kad smo izbili na polazni položaj i dobro ga osmotrili, sazvan je kratak sastanak cjelokupnoga rukovodnog osoblja i članova Partije da donese odluku o napadu. Svatko je poimenično trebao procijeniti napad na bateriju i dati svoj prijedlog. Ja sam bio prozvan prvi. Moja je procjena bila da s raspoloživim snagama zadatak ne možemo izvršiti; a ako to ipak pokušamo, pretrpjet ćemo velike gubitke a zadatak svejedno nećemo izvršiti. Predložio sam da se prema bateriji drži borbeni položaj ali da se ne kreće u napad. Kako je i većina drugih bila istog mišljenja, donesena je kolektivna odluka na temelju moga prijedloga.

No, dok smo mi tako vijećali, komandant bataljona Marko Dj. je uznemireno hodao oko stola te pozvao svoga zamjenika, kojem se obratio:

- Ma, kamo smo ih poslali - svi će tamo izginuti a ništa neće napraviti. Dovedi mi kurira da im pošaljem poruku da obustave napad.

Na to će zamjenik:

- Marko, nema ni jednoga kurira u štabu - svi su na terenu. Valjda će i sami vidjeti da se baterija ne može zauzeti, pa će odustati od napada. Valjda su toliko pametni!

Doista smo i bili toliko pametni! No, njegovo se predviđanje nije temeljilo samo na našoj zdravoj pameti, već u prvom redu na dotadašnjem iskustvu kolektivnog odlučivanja.

Drugi primjer dogodio se nekoliko mjeseci ranije (no, ne mogu se sjetiti točnog datuma). Budući da se u to vrijeme računalo s mogućom njemačkom invazijom na Vis (o planu invazije se u Hitlerovu glavnom stanu i razmatralo, ali se od njega odustalo, jer u tom rajonu Nijemci nisu raspolagali dovoljnim pomorskim i zračnim snagama), obala je bila zaposjednuta i načičkana protutenkovskim i protuavionskim topovima i mitraljezima. Partizanski brodovi, koji su prometovali između Visa i Baria, plovili su - radi veće sigurnosti - uz samu obalu. Ali u prolazu su se, na zahtjev stražara s kopna (hitac iz puške ispaljen u zrak), morali identificirati davanjem svjetlosnih signala (kombinacija crvenih i zelenih signala, koja se svakog dana mijenjala). Ako brod ne bi dao propisane (ili čak nikakve) signale, tada se - prema “standardnoj operativnoj proceduri” (premda se ona nije tako nazivala) - na brod otvarala vatra, i mogao je biti potopljen. No, bila je tu jedna tehnička neprilika: partizanski brodovi nisu raspolagali modernim svjetlosnim uređajima već su se služili i starim ribarskim lampašima, pa se događalo da se njihovi signali na kopnu uopće ne vide. To je bilo dobro poznato. Jedne večeri u blizini obale Oključna prolazio je parobrod. Na zahtjev stražara nije bilo odgovora - signal se nije vidio. Na to je teški mitraljez osuo rafalnu paljbu - meci su bubnjali po brodskom limu. Ali vatru je otvorio i protutenkovski top kalibra 40 milimetara. Prva je granata promašila, ali druga je pala tik pred pramcem. Treća bi bila siguran pogodak. A bilo je dovoljno da ga samo jedna granata pogodi na razini mora i pošalje na dno. Kad je ispaljena prva granata, na licu mjesta stvorili su se komandir baterije Fabijan, njegov zamjenik Nikola B. i komesar S. Njima je odmah bilo jasno da to ne može biti njemački brod - poslati nenaoružan brod u uvalu Oključna bilo bi, vojnički, prava ludost, a njemački oficiri nisu bili nikakvi luđaci već visoki profesionalci. Bit će da je to partizanski brod - a problem je u signalnom uređaju. Što učiniti? Odluka se morala donijeti odmah, jer brod je plovio punom brzinom - ako se odmah ne otvori vatra, brod će izmaći izvan vidokruga i domašaja oružja. Što učiniti u dilemi: potopiti brod u skladu sa standardnom procedurom ili ga pustiti da prođe, a sutra ustanoviti kako je to ipak bio njemački brod? Trenutačnu vrlo opasnu odluku mogao je donijeti samo komandir baterije, koji nije bio član Partije i usto opterećen “mrljom” iz prošlosti, o kojoj će još biti riječi. Tu su uskočili zamjenik komandira i komesar, stari članovi Partije:

- Fabijane, naredi obustavu paljbe, a za posljedice ćemo zajedno snositi odgovornost.

Tako je donesena i sprovedena kolektivna odluka. Da takva odluka nije donesena već da su poštovane odredbe standardne procedure, posljedice bi bile katastrofalne: bio je to čuveni partizanski parobrod “Bakar” koji je prevozio stotinjak ranjenika u Italiju.

Međutim, u jesen iste godine zbila se velika promjena. Jednog predvečerja krenuli smo sjeverno od Drniša u napad. Krenuli smo bez podrške artiljerije - suviše smo brzo napredovali, pa nas artiljerija nije mogla stići, a jedini teški minobacač Pratećeg voda bio je izletio iz ležišta pa stoga neupotrebljiv. To mi se nije dopadalo. A još manje mi se dopadalo što nije bila uspostavljena veza sa Četvrtim bataljonom na našem krilu, pa se moglo dogoditi da mi pucamo na njih i oni na nas. Uostalom, takve su se zabune ponekad i događale. A ništa tako ne razara moral kao spoznaja da ste pucali na svoje i oni na vas. Da stvar bude gora, s mrakom se spustio strahovit pljusak. U potpunom mraku, na nepoznatom terenu, otišli smo dalje od njemačkih položaja. A usto je nastala neopisiva zbrka: desetari nisu znali gdje su im desetine, a puškomitraljesci gdje su im pomoćnici koji su nosili sanduke municije. U takvoj kaotičnoj situaciji, sazvan je sastanak komandnog osoblja i članova Partije. Ja sam istupio riječima:

- Što se tiče mene lično, ja ću ići u napad, ali ne mogu odgovarati za vod!

Zaključak je bio da se napad odgodi do jutra, a ujutro smo krenuli pri danjem svjetlu. Iako to nisu bili neki jaki njemački položaji, u dnevnom napadu bez podrške teškog oružja pretrpjeli smo gubitke, a tom sam prilikom i sam ranjen. Na putu u bataljonsko previjalište, ugledao me je, na nosilima, sekretar SKOJ-a u brigadi, i začuđeno upitao:

- Zar ste napadali?

- Kako se vidi!

- Ali štab brigade je opozvao naređenje za napad kao nepravilno!

- Za mene prekasno - odgovorio sam.

Četa se povukla u Drniš radi odmora. U brigadnoj bolnici (previjalištu) posjetio me je komandir čete Jure G.

- Znaš li da sam kažnjen?

- Nisu te valjda smijenili?

- Ma ne, kažnjen sam samo simbolično - usmenom opomenom koja se nigdje ne bilježi. Ali sam kažnjen!

- Ali za što su te kaznili?

- Zato što one večeri nismo izvršili naređenje nego tek ujutro.

- Ali naređenje je bilo opozvano kao nepravilno!

- Da, ali tek kasnije. Kad smo mi obustavili napad, još je bilo na snazi.

- Ali, kako netko može biti kažnjen zato što nije izvršio pogrešno naređenje?

Jure se samo superiorno nasmiješio:

- Jozo, ti nikad nisi služio vojsku, pa ne znaš što je vojska. Ja sam služio kraljevsku jugoslavensku vojsku. U vojsci se mora izvršiti svako, pa i najluđe naređenje. Vrijedi pravilo: izvrši, pa se žali.

- Ali mi smo uvijek tako radili, i nitko nam nije ništa prigovorio. A sad najednom kazna. Što to znači?

-Znači da više nismo partizani - postali smo vojska, glasio je Jurin komentar.

Ukratko, na jeziku organizacijske teorije, dogodila se velika organizacijska promjena. Za mene nagla i neočekivana. Što je ona značila u daljnjim operacijama, o tome nemam nikakvih osobnih saznanja, jer se iz bolnice više nisam vratio u četu. A što je značila na Sremskom frontu, ne mogu komentirati jer nisam vojni stručnjak. Zašto se dogodila baš u tom trenutku, ni na to ne bih znao odgovoriti.

No, jedna opaka klica promjene dogodila se još u travnju 1944., samo što je onda nisam razumio - shvatio sam je tek poslije 45 godina. Bilo je to 23. travnja kad smo napadali Velu Luku na Korčuli. Slučajno sam se zatekao na minobacačkoj bateriji, na brijegu iznad Vele Luke, kad je tamo banuo u obilasku major Valentin, načelnik štaba brigade, profesionalni vojnik, koji je iz kraljevske vojske, poslije sloma Jugoslavije, otišao u domobranstvo, a iz domobranstva prešao u partizane.

- Koliko ste granata ispalili - upitao je zamjenika komesara baterije, inače moga lancmana, u civilu - stolara.

- Sedamdeset granata, druže načelniče.

- Zašto samo sedamdeset, zašto niste ispalili sedam stotina granata. Čuješ li što ti kažem: hoću sedam stotina granata, sravnaj varoš!

Zamjenik ga je bijelo pogledao, ali se snašao i odgovorio:

- Druže načelniče, naše su jedinice ušle u grad, i ne možemo više pucati, jer ćemo tući po njima!

- No dobro, dobro, onda više ne možemo pucati - nezadovoljno je promrmljao načelnik i otišao dalje.

Nisam vjerovao svojim ušima. Sedamdeset granata je bilo sasvim dovoljno da se probiju crte obrane i uđe u Velu Luku, a ovaj bi je htio porušiti i pobiti ljude, koji su usto bili većinom uz partizanski pokret. Pogledao sam zamjenika komesara, i shvatio da i on misli isto, ali ni jedan ni drugi nismo ništa proslovili.

Nisam tada shvatio što je značio taj furor militaris profesionalnog vojnika. Mislio sam da je on naprosto luđak kakvih ima svuda pa i u partizanima. Poslije rata, na tu sam scenu zaboravio. A onda sam 1991. vidio da je “sravnaj varoš” službena doktrina JNA. Jesu li njezini korijeni samo u zločinačkom velikosrpskom ludilu ili se, bar dijelom, nalaze u furor militaris profesionalaca? Ne znam - to pitanje ostaje otvoreno.



ALL ANIMALS ARE EQUAL
- SOCIJALNA STRUKTURA I BORBENI MORAL

U prethodnom sam poglavlju partizansku vojsku (onu koju poznajem iz neposrednog iskustva) opisao s aspekta formalne strukture, a posebno koliko je i kako socijalna struktura utjecala na borbeni moral i performansu. Polazište u razmatranju socijalne strukture bit će mi upravo moral i performansa.

Čini se da o borbenom moralu i performansi gotovo svake vojske, osobito u ratno vrijeme, postoje stereotipi koji se tijekom vremena pretvaraju u mitove i legende. Najčešće se ti stereotipi i mitovi izvode iz nekih nepromjenjivih osobina dotičnog naroda - danas bi se reklo, iz njegova genetskog koda. Postoji vjerovanje da neki narodi iznjedruju heroje a drugi kukavice. Heroji su onda nepobjedivi, a kukavice rođeni gubitnici. Tako je na početku rata njemačka vojska, ne samo u očima Nijemaca već i njihovih neprijatelja, bila “nepobjediva”, sve dok pred Moskvom nisu zaustavljeni a kod Staljingrada teško poraženi. Ili mit o nepobjedivosti srpskoga oružja. Taj je mit preživio 1991. kada “moćna” JNA nije mogla slomiti hrvatski otpor, što ga je pružila rezervna policija i skupine dobrovoljaca u početku naoružanih lovačkim puškama i nešto kalašnjikova. No, i nakon toga zapadni su državnici vjerovali (ili glumili da vjeruju) u nepobjedivost vojske Jugoslavije i njezinih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Bosni i time plašili hrvatsku javnost kako bi bez rezerve prihvatila Ghalijevu devizu: ”Pregovori, pregovori i samo pregovori!” Operacija Bljesak a uskoro zatim i Oluja, do temelja su razorili taj mit.

Postoje i negativni mitovi. Spomenut ću dva. Prvi je, da Židovi ne mogu biti dobri vojnici već samo dobri trgovci. U jednom davnom pamfletu, čijega se naslova više ne sjećam, Giovanni Papini kaže da Izraelci nisu bili nikakvi vojnici ni u doba kralja Davida a kamoli u njegovo doba (tj. uoči Drugoga svjetskog rata). Njihovo jedino oružje bila je inteligencija (Papini govori o razornom djelovanju plejade vrhunskih židovskih intelektualaca - od Marxa do Freuda) i - novac. Osobito novac: “Florini su bili njihovi mačevi, dolari - njihovi mitraljezi.” Od tog stereotipa nije danas ostalo kamena na kamenu. Naprotiv, stvoren je kontramit o nepobjedivosti izraelske vojske. Drugi je stereotip da od Talijana nikad dobra vojnika - on može biti dobar pjevač ili ljubavnik, ali vojnik nikako. U Dalmaciji taj stereotip postoji odvajkada. Dok sam bio dječak, slušao sam priču kako je austrijski admiral Tegethof porazio talijansku flotu u bitci kod Visa. Taj se poraz tumačio hrabrošću hrvatskih mornara na austrijskim brodovima i kukavičlukom talijanskih mornara. Tijek stvarnih događaja ponekad frapantno “potvrđuje” vladajući stereotip: porazi talijanske vojske u Prvome svjetskom ratu i napredovanje austrougarske vojske (u kojoj su se uvelike borili Hrvati i Bosanci) sve do Piave, gdje su je zaustavili zapadni saveznici; neočekivani otpor slabo naoružanih Etiopljana (neki su bili naoružani samo kopljima); neuspjesi u grčko-talijanskom ratu na tlu Albanije, gdje su ih od sigurnog poraza spasili Nijemci; neuspjesi u Sjevernoj Africi, gdje ih kao deus ex machina spašava Rommel, dok nije i on poražen; a posebno neuspjesi sull fronte balcanico (to je službeni naziv za partizansko ratište koji se rabi u svakodnevnom Bolletino delle forze armate). O tome u prvom razdoblju (do kapitulacije Italije) govori jedna partizanska pjesma, koja je kasnije potpuno zaboravljena:


Poletilo jato vrana
Jedna četa Talijana.
Prema Livnu ide ona
Sa četiri kamiona.
Na Čulašu puška puče
Kamionu u papuče,
Mitraljeza cika stade
Kolonelo mrtav pade,
Pokraj njega šofer lega,
A ostali oko njega.


Pjesma završava ovim upozorenjem:


Stoj, fašisto, kud si pošo,
Zapamtit ćeš gdje si došo.
Nije ovo Venecija
Nego kršna Dalmacija,
I njezini partizani,
Dobrovoljci odabrani.


Međutim, baš taj stereotip pruža sociologu izvanredno polazište za razmatranje vojske kao socijalne strukture i njezina presudnog utjecaja na moral.

Poslije kapitulacije Italije, kada su se mnogi talijanski vojnici pridružili partizanima, u Dvanaestu brigadu bio je uključen i posebni talijanski bataljun (Peti bataljon) pod zapovjedništvom talijanskih oficira. Međutim, u skladu s vladajućim stereotipom, njegova je borbena performansa bila nikakva, pa je na kraju rasformiran a vojnici raspoređeni po drugim bataljunima te brigade. U moju jedinicu došlo ih je, koliko se sjećam, petnaestak.

Kako sam od malih nogu bio skeptičan prema onome u što svi ostali vjeruju, bio sam skeptičan i prema stereotipu o talijanskom vojniku. Premda mi je pojam stereotipa, što ga je izmislio Walter Lipman godinu dana prije moga rođenja, bio nepoznat, a pogotovo socijalno-psihološka interpretacija pojma koja se pojavila tek poslije rata (Allport, Sheriff, Krech i Crutchfield i dr.), ipak sam naslućivao da to duboko ukorijenjeno vjerovanje o talijanskom vojniku nije točno. Jedini argument protiv toga vjerovanja bio mi je Garibaldi i garibaldinci, ali i pobuna 1848. u Milanu, gdje su civili razoružali cijeli austrijski garnizon. Međutim, rasformiranje Petog bataljona i dolazak veće skupine talijanskih vojnika u Prvi bataljon, pružili su mi bogomdanu priliku da tu sumnju i empirijski provjerim.

Iskoristio sam priliku što sam bio jedan od rijetkih koji je govorio talijanski. Uspostavio sam s novim pridošlicama komunikaciju te ih nevezano i neslužbeno “intervjuirao” (bio je to nestrukturirani intervju, kako sam poslije rata saznao). U svojim pritužbama na stanje u Petom bataljonu isticali su dvije: (1) zakidanje na hrani (“sljedovanju”) od strane oficira, na što je svaki vojnik alergičan; (2) fizičko i moralno maltretiranje od strane oficira: oficiri su ih psovali prostačkim rječnikom, čak šamarali.

Tu drugu pritužbu uzeo sam kao polaznu točku moje “analize”. Prvo pitanje: odakle takav tretman koji je u partizanskim jedinicama, ili bar u 26. diviziji, bio nezamisliv? Otprije sam raspolagao informacijom (ne znam odakle sam je crpio) da su u talijanskoj vojsci oficiri porijeklom, tradicionalno, iz aristokratskih krugova. Tako se socijalni odnos između aristokrate i “gejaka” preslikao na odnos između oficira i vojnika. Premda mi je sintagma “borbeni moral” bila nepoznata, ipak sam shvatio da velika distanca (i sintagma “socijalna distanca” bila mi je nepoznata - Bogardusova skala pojavljuje se tek poslije rata) između oficira i vojnika smanjuje na minimum spremnosti vojnika da se bori i da je rezultat toga loša performansa (ni taj mi pojam nije poznat) na bojišnici.

Talijanski vojnici obreli su se sada u sasvim drukčijoj sredini; u njoj je dominirala klima egalitarizma a socijalna distanca bila je na minimumu. Koliko je partizanska sredina bila egalitarna, najbolje kazuje ova zgoda. U slobodnom vremenu bila je u Prvom bataljonu vrlo popularna jedna gruba igra u kojoj bi se igraču stavio povez na oči a on bi tako prekrižio ruke da bi mu dlan jedne ruke ostao na leđima. Suigrači bi ga udarali po tom dlanu, ali najčešće po leđima sve dok ne bi pogodio tko ga je udario. Tada bi dotični zauzeo njegovo mjesto. Igrač s povezom mogao je u toj igri dobiti grdnih batina. Sudjelovanje u igri bilo je dobrovoljno. Osobno u njoj nikad nisam sudjelovao. Tu igru osobito je volio Roko, zamjenik komandanta bataljuna. Jednom, u predvečerje, stajao je Roko s povezom, a po njegovim leđima pljuštali su udarci. Sa mnom u društvu tu scenu je promatrao jedan britanski vojnik. Upitao me je tko je taj čovjek što ga tako žestoko lemaju. Odgovorio sam mu da je to zamjenik komandanta. On me je samo izbezumljeno pogledao. To je za nj bilo unthinkable. Da vojnici lemaju svoga pretpostavljenog, bilo je doista nečuveno!

Premještaj talijanskih vojnika bila je, u neku ruku, vrsta “prirodnog socijalnog eksperimenta” (Kaplan): potpuna promjena društvene klime (kulture). Ja sam pretpostavio da će boravak u drugačijoj sredini pozitivno utjecati na njihov “moral”, a da će poboljšanje morala voditi i boljoj performansi. Metodološki je bila sretna okolnost što borbena akcija nije uslijedila odmah po njihovu dolasku već znatno kasnije, tako da je bilo dovoljno vremena da promjena klime djeluje na moral u dovoljnoj mjeri da se to odrazi i na performansu. Trebalo je sačekati nove borbene akcije i promatrati kako će se oni ponašati na vatrenoj liniji. Na temelju vlastitih opažanja i informacija drugih promatrača zaključio sam da njihova performansa odgovara prosjeku s individualnim varijacijama prema dolje i prema gore. Za mene je zagonetka bila riješena.

Do tog sam zaključka mogao doći kao “bosonogi sociolog”, koji nije poznavao kategorijalni aparat struke i njezine istraživačke metode. Osim toga nisu mi bili poznati, niti su mogli biti poznati, empirijski rezultati jednog mamut-projekta što ga je financirao Pentagon u američkoj vojsci, a koje sam poslije rata našao u Stoufferovoj knjizi The American Soldier. Zbog toga nisam mogao dati interpretaciju uloge socijalne strukture u ratu kao što mogu danas. Nisam mogao objasniti zašto je socijalna struktura tako bitna. Struffer je pokazao da su američki vojnici na vatrenoj liniji težili grupiranju, što je vrlo opasno. U partizanima je postojalo bolje rješenje: razmak 10-15 metara, koji još uvijek omogućuje da se održava “veza”, tj. usmena komunikacija, ali bez zbijanja. U situaciji stresa ljudi normalno teže da budu jedan drugom što bliže. To se zapaža već kod malog djeteta, koje se rasplače kad u sobi nema ni jednog roditelja ili druge odrasle osobe. Čim roditelj (odrasla osoba) dođe u sobu, dijete se umiri. Sličan obrazac ponašanja vidimo i u drugim društvenim situacijama: na primjer, samo fizičko prisustvo članova radne (neformalne) grupe djeluje na pojedinca ohrabrujuće u sukobu sa šefom. Čini se da je to dio “sociobiograma” homo sapiensa, kako je J. Lopreato protumačio inače nerazumljivu Paretovu “reziduu”. Ukratko, u situaciji stresa i neizvjesnosti, socijalna distanca se mora smanjiti na minimum, inače će stradati moral. Ali to se ne odnosi samo na fizikalnu distancu (situacija koju je opisao Stouffer) nego još više na simboličku, statusnu distancu koja se u sociologiji naziva socijalna distanca. Glavni je problem - bar prema mom iskustvu - bila simbolička a ne fizikalna distanca. Kako su partizani izlazili na kraj s tim problemom?

Iako o tom problemu partizani nisu teoretski ništa znali, ipak su ga vrlo uspješno rješavali. Naime, bar u mojoj jedinici, bilo je strogo zabranjeno na borbenom položaju ikoga zvati “komandante”, “komesaru” ili prema nekoj drugoj funkciji. Svakoga, bez obzira na rang, trebalo je oslovljati samo prvim imenom (Janko, Marko, Petre i sl.). To se objašnjavalo ovako: neprijatelj je u neposrednoj blizini, kad čuje komandante, na to će mjesto koncentrirati vatru. Taj smo razlog smatrali razumnim i dovoljnim. I bio je. No bila je to samo “manifestna funkcija”.

Međutim, potpuno nam je bila skrivena “latentna funkcija” takvog oslovljavanja. “Otkrio sam je tek poslije rata čitajući Mertonovu knjigu Social Theory and Social Structure. A latentna se funkcija sastojala upravo u tome da se u situaciji visokog stresa anuliraju i one statusne razlike koje su se izvan akcije uvažavale čak i u jednoj visoko egalitarnoj strukturi.

No, takvo oslovljavanje samo je jedan način da se minimizira socijalna distanca. Mogući su i drugi načini. Na primjer, maskirna uniforma u kojoj je teško razlikovati vojnika od časnika. Dakako, i ona ima svoju manifestnu funkciju: učiniti vojnika što manje uočljivim za neprijatelja. Ali ja vjerujem da je i tu riječ o latentnoj funkciji minimiziranja socijalne distance, koje ljudi bez sociološke naobrazbe nisu svjesni. No ona je tu, i ona djeluje.



BUT SOME ARE MORE EQUAL
- BUNTOVNICI S RAZLOGOM

No, koliko je god socijalna struktura još uvijek bila u visokom stupnju egalitarna, bili su primjetni znakovi erozije. Mogao bih tu spomenuti uvođenje činova, koje neizbježno pojačava socijalnu distancu u hijerarhiji zapovijedanja koja se dotada temeljila na razlikama po rangu. Zanimljivo je da je jedan psihijatar (Hugo Klajn), koji se u prvim poratnim godinama bavio liječenjem jednog posebnog oblika ratne histerije, objašnjavao pojavu toga fenomena svojevrsnim kulturnim šokom što ga je izazvalo uvođenje činova. Ta hipoteza nije, koliko je meni poznato, znanstveno nikad dokazana, a bilo je i drugih hipoteza. Na primjer, Vera St. Erlich je taj poremećaj povezivala s autoritarnom dinaridskom kulturom, u kojoj društvena grupa stavlja na pojedinca prevelike zahtjeve u borbi s neprijateljem. Histerična pantomima - tako bi se to ponašanje moglo opisati - izražavala je psihički slom pojedinca pred neumoljivim zahtjevima grupe. Upozorila je pri tom da su psihički poremećaji kod jugoslavenskih partizana bili slični onima kod japanskih vojnika, a posve različiti od onih u američkih vojnika. Ne upuštajući se ovdje u oživljavanje jedne nekonkluzivne rasprave, napomenuo bih da je uvođenje činova na Visu prošlo bez nekih zamjetnih posljedica, jer sve do u kasnu jesen 1944. (kad sam otišao iz vojske) dominantnu ulogu u hijerarhiji ima rang a ne čin.

Međutim, koncentracija moći, osobito na višim razinama zapovijedanja kao što su štab brigade i štab divizije, nije mogla proći bez posljedica. Po logici stvari svaki moćnik (pojedinac ili centar moći) okuplja oko sebe cijelu svitu pomoćnog osoblja. Među njima su posebno vrijedna akvizicija žene - u prvom redu lijepe žene. Tako je u ljetnim mjesecima dolazila na “plažu” u Oključnoj jedna ljepotica iz polit-odjela štaba divizije. Njezino aristokratsko držanje (izbjegavanje i najmanjeg verbalnog kontakta uz neprikriveno gađenje) prema ostaloj partizanskoj raji na plaži izazvalo je, u tadašnjoj egalitarnoj klimi, pravu sablazan. To je još više potaklo razne priče i glasine o “slatkom životu” u štabu divizije.

Ali bilo je sličnih neprilika i na nižim razinama. Tako je negdje u proljeće 1944., za referenta saniteta u štabu Prvog bataljuna postavljena M.P. Ona se ubrzo spetljala s novim komesarom bataljuna koji je, za razliku od svog prethodnika, bio sirov i neprivlačan momak iz nekog sela iza Biokova, a kojeg je ta “dama” iz civiliziranog primorja naprosto očarala. Ta je veza bila za nju “politička investicija”, a što se tiče seksa, uvijek je na raspolaganju bio neki kurir s nadimkom Pitomac, za kojega se govorilo da je vrlo potentan. Njezino nadmoćno držanje prilikom obilaska četa iritiralo je neke ljude na zapovijednim položajima, u prvom redu one koji su ratovali na legendarnoj Sutjesci i Zelengori. U vrijeme dok su se oni borili na tim kultnim lokacijama, ona se zabavljala s talijanskim oficirima u malom otočkom gradiću. To je bilo dobro poznato.

Tako sam jednom, u predvečerje, pedesetak metara od zgrade u kojoj je bio štab bataljona razgovarao s komandirom čete Št. i s mojim obavještajcem M. iz te čete. Bio je razgovor o toj damici. Komandir čete Št., koji je inače bio vrlo miran i staložen čovjek, najednom je planuo:

- J...m ti boga i Sutjesci i Zelengori kad se moram bojati jedne kurve!

Ali uto se kao lupus in fabula, pojavila sama M.P. Ja sam tada rekao mojim subesjednicima:

- Sad prepustite stvar meni!

Kad se približila na desetak metara, izvadio sam pištolj, repetirao ga, uperio u nju i povikao:

- Stoj, tko ide?

Ona je, preneražena, promucala svoje ime. Zatražio sam lozinku, nije je znala, premda je prije odlaska u četu dužna zatražiti u štabu borbene znakove. Ali smatrala je da za nju pravila ne važe. Tada sam primijenio standardnu proceduru: morala je dići ruke uvis, razoružao sam je (oduzeo sam joj pištolj) i s uperenim pištoljem sproveo u štab bataljona. Na ulazu u zgradu, zamjenik komandanta bataljuna me je s neodobravanjem pogledao i promrmljao:

- Koga ti je vraga to trebalo!

Komesar je bio zaprepašten, odmah ju je uzeo u zaštitu (to što nije imala borbene znakove) i čak joj se na neki način ispričao na neugodnosti što ju je doživjela. Budući da je moj “zadatak” time službeno završio, napustio sam zgradu. Poslije nekoliko dana smijenjen sam s položaja obavještajnog oficira, uz neko izmišljeno obrazloženje koje nije imalo veze s incidentom. Epilog toga konflikta zbio se mnogo kasnije, u Drnišu - no to bi bio više biografski podatak koji nije relevantan za ovu temu.

Navedene zgode govore samo o tihom nezadovoljstvu što je tinjalo na nižim razinama hijerarhije - ali u uvjetima gotovo mirnodopskog garnizonskog života, “pobune” nije bilo. Do pobune je došlo kad je divizija definitivno napustila Vis i krenula u konačno zauzimanje otoka i obale. Navest ću opet dvije ilustracije.

Negdje 16. ili 17. rujna krenuli smo na Sumartin na Braču. Glavni njemački položaji nalazili su se na brdu (točnije, duboko u brdu) iznad Sumartina. Napad je počeo navečer kad se smrklo. Ali dočekala nas je strahovita vatra. U kiši metaka i granata bataljun se “razbio”: nastala je opća zbrka i pomutnja, komandiri i komesari četa nisu znali gdje su im vojnici, izgubljena je veza sa štabom bataljuna. Negdje u ranim jutarnjim satima komandir jedne čete samoinicijativno je preuzeo zapovjedništvo nad bataljunom dok se ne uspostavi veza sa štabom i uspio je prikupiti ljudstvo malo podalje od prve borbene linije. Kad je donekle sredio tu konfuznu situaciju, nastojao je uspostaviti vezu sa štabom, u čemu je napokon i uspio. Komandantu je bilo jasno da se u sat, dva što su preostali do zore više ne može ništa učiniti i da je jedina razumna odluka povući se prije svitanja iza brijega na polazni položaj zaklonjen od neprijateljskih očiju i direktne neprijateljske (puščane i mitraljeske) vatre, tu predaniti i onda sljedeću noć ponovo krenuti u napad. Ipak odluku o povlačenju nije mogao donijeti sam. Nekako je uspio uspostaviti telefonsku vezu sa štabom brigade. Na drugom kraju žice javio se zamjenik komesara brigade:

- Što je, Marko?

- Što da radimo u ovoj situaciji?

- Znaš li put u varoš?

- Znam.

- Pa što onda pitaš!

Komandant je onda sazvao komandire i komesare četa i izdao im naredbu da krenu u sam Sumartin. Bio je svjestan da je to prava ludost. Glavni njemački položaji na brdu nisu zauzeti, a put prema Sumartinu vodio je preko teško prohodnog terena, kojim bi i u normalnim prilikama teško bilo do zore stići u sam gradić, a kamo li noću, pod vatrom. Zračna udaljenost od njemačkih položaja u samom Sumartinu bila je manja od 1000 metara, teren se strmo spuštao i nije pružao pješaku nikakvu zaštitu, a usto je - kako smo sutradan saznali - bio gusto posijan minama - samo je jedan uski put bio čist od mina, ali to tada nismo znali. Ako nas dan zatekne na tom terenu, što je bilo vrlo vjerojatno, malo će tko preživjeti. Komandant je znao da bahata naredba iz štaba brigade zapravo znači put u smrt. Ali kao discipliniran vojnik naredio je komandirima da sa svojim četama krenu tamo gdje je naređeno. No naredbu je izdao takvim tonom glasa da je svima bilo jasno da ju je izdao protiv volje i vlastitog uvjerenja. Tim tonom su i komandiri izdavali svoje zapovijedi, pa su vojnici odmah shvatili da je to naredba da se ide u sigurnu smrt.

Bataljon je nevoljko krenuo i polako milio u koloni jedan po jedan. Ali usprkos strogoj naredbi da se mora ići u potpunoj tišini, bez ikakve buke, dogodilo se da se poneko u mraku spotakne i padne i da njegova porcija privezana uz ranac udari o kamen i zazveči. Nijemci su čuli te zvukove i osuli paklenu minobacačku vatru. Ali, kako su gađali isključivo po zvuku nisu svoje granate sasuli po samoj koloni već dvadesetak metara ulijevo, u jednu malu udolinu. Svi smo polijegali na zemlju. Nebo na istoku je počelo blijedjeti. Što sada? Čekati da tu osvanemo i da nas Nijemci sve pobiju? Kad je vatra iz minobacača utihnula, svi smo ustali sa zemlje i bez zapovijedi, odnosno protivno zapovijedi, krenuli natrag, prema polaznim položajima. Uzalud su komandiri pokušavali zaustaviti povlačenje i okrenuti kolonu prema Sumartinu - nitko ih nije slušao! Dogodilo se nešto o čemu nikad nisam ni sanjao: cijeli je bataljon otkazao poslušnost! Uostalom, bilo je krajnje vrijeme za uzmak: kad je začelje kolone zalazilo iza brijega, već je svanuo dan, naša je zalaznica bila izložena neprijateljskoj vatri.

Međutim, u mrtvom uglu iza brijega na rubu puteljka bilo je razapeto šatorsko krilo, pod njim je sjedila neka partizanka a s glavom u njezinu krilu blaženo je snivao 25-godišnji komesar brigade, poslije rata general JNA, drug Fabijan T. Šutke smo ga obilazili i bez riječi promatrali. Znali smo: ovakvi su nas poslali u smrt, da besmisleno izginemo. Ne znam što su mislili drugi, no ja sam se jedva suzdržao da ga ne izrešetam rafalom iz strojnice.

Tog jutra, kad je sunce već odskočilo, susreo sam se s Milanom S., komandirom Prve čete.

- Znaš li kakav je plan za iduću noć? - upitao me je.

- Ne znam.

Plan je da se iz svake čete odvoji jedna desetina s kojom će ići vodnik ili delegat i jedan član komande čete. Oni moraju pod svaku cijenu probiti put glavnini, oni se moraju žrtvovati.

- Ali ne razumijem zašto. Tako se radi kad se vrši proboj iz okruženja. Ali tko je ovdje u okruženju: mi ili Nijemci?

- Pa razlog je u tome što se želi zauzeti Sumartin dan dva prije no što se to očekuje, kako bi se to moglo napisati u izvještaju!

- I što sada?

- Ja ću se tome usprotiviti. Neću dozvoliti da deset mojih ljudi bude poslano u otvorenu smrt.

- Valjda znaš u što se upuštaš. To je pobuna. Znaš kako se pobuna kažnjava!

- Znam. Ali morat će najprije mene strijeljati pa tek onda poslati moje ljude u očitu smrt.

Nisam vjerovao svojim ušima. Preda mnom je stajao heroj sa Sutjeske, buntovnik kojega će Fabijan T. i njemu slični iz višeg zapovjedništva izvesti pred streljački vod.

Shvatio sam što se dogodilo. Jednakost, koja se zasnivala na zajedničkoj sudbini kao kod brodolomaca u čamcu što pluta na oceanu, definitivno je nestala. Bližio se kraj rata kojega ishod više nije bio upitan, viši zapovjednici su već isplivali na drugu obalu, njima je sada glavna briga vlastita karijera u novoj državi što se stvara. Za tu karijeru njima je potrebno da Sumartin padne dan ranije no što je planirano koliko god to koštalo. Taj uspjeh, upisan u službeni izvještaj, za njih će biti važna preporuka, a vojnici su ionako potrošna roba. Kao što su to uvijek i bili!

Ali do stvarne pobune heroja sa Sutjeske ipak nije došlo. Naime, dok smo još razgovarali, mimo nas su prošla u pratnji dva vojnika u njemačkim uniformama. Bili su to Francuzi u njemačkoj vojsci koji su radili za partizansku obavještajnu službu. Oni su se u po bijela dana probili kroz borbenu liniju i sa sobom donijeli potpune i detaljne informacije, čak i crteže, o njemačkim položajima i minskim poljima. Suočena s takvim informacijama, viša komanda je naprosto morala napustiti suludi plan o žrtvovanju četrdesetak ljudi, koji usto nije jamčio nikakav uspjeh, i prilagoditi buduće operacije stvarnoj situaciji na terenu. Ipak, Milan S. je poginuo, ali ne na bojišnici već, kao u nekom romanu, u prometnoj nesreći u prvim poratnim godinama.

BH Dani od 19.01.2007.

Hemonwood

Pod zastavom dijaspore


Piše: Aleksandar Hemon



Već godinama maštam o karti svijeta na kojoj bi u svako mjesto gdje ima Bosanaca i Hercegovaca bila zabodena mala zastava. Crvene zastavice bi obilježavale boravišta ljudi koje ili lično poznajem ili ih lično poznaje neko od mojih poznanika. Plave bi bile za one koji, za sada, postoje samo u glasinama ili njihovo postojanje nije potvrđeno. Žute bi se vile nad mjestima gdje imaju velike bosanskohercegovačke zajednice. Zelene bi obilježavale moju razbacanu rodbinu. Tako bi se naše zastave šarenile i lepršale nad Montrealom, Quebec Cityem, Torontom, Hamiltonom, Calgaryem, Edmontonom, Vancouverom u Kanadi; nad New Yorkom, Philadelphiom, Washingtonom, Atlantom, Detroitom, Chicagom, Los Angelesom, San Franciskom, Seattleom i nebrojenim drugim mjestima u Sjedinjenim Američkim Državama. U Srednjoj i Latinskoj Americi smo slabi: u ovom trenutku potvrđena je samo Havana, mada mi se čini da sam čuo za nekoga ko je u Sao Paolu i Buenos Airesu. U Zapadnoj Evropi gustina zastavica bi bila najveća: Oslo, Stavanger, Bergen, Stockholm, Getteborg, Copenhagen, Helsinki, Rejkjavik, Roterdam, Amsterdam, Dublin, London, Liverpool, Paris, Lyon, Nice, Strasbourg, Geneva, Zurich, Berlin, Stutgart, Milano, Venezia, Madrid, Kanarska ostrva, Beč, Ljubljana, Moskva, Atena, Prag, Bratislava. U Africi je najteža situacija: gotovo da nema nikoga između Kaira i Johannesburgha. U Aziji je nešto bolje, počevši od Istambula - ima nas također u Bakuu, Tokiju, Jakarti, a čuo sam i za neke u Koreji. Na Novom Zelandu ima raje u Aucklandu, a Australija je izbocana zastavicama: Sydney, Melbourn, Perth, dok moj stari ima jarana u Hobarthu, na slobodarskoj Tasmaniji. Gorepomenuta mjesta su izlistana direktno iz moje ćoškovite glave, bez nekog raspitivanja ili istraživanja, što će reći da na mapi vascijelog dunjaluka sigurno ima još mjesta za zastave bosanskohercegovačke dijaspore. A kako li bi tek bilo šaroliko kad bi se sve te tačke povezale raznobojnim linijama, bilo punim, bilo isprekidanim, kao kroj u Burdi - čitav svijet bi bio išaran mrežom naših veza, čitav svijet bi bio dijaspora.

Zamislim tako jednu takvu kartu svijeta pa mi ne izgleda samo kao lijep ukras, nego i kao izraz izvanrednog potencijala. U svim tim gradovima naš svijet radi i uči i priča najmanje dva jezika, a djeca im se školuju i furaju sa lokalnim stanovništvom i pričaju tečno lokalni dijalekt. U toj dijaspori se studira i štedi i vadi novi pasoš za koji ne treba viza. Šta bi bilo, čovjek se upita, kad na vlasti u Bosni i Hercegovini ne bi bila spektakularna kombinacija zločinaca, nesposobnjakovića, budala i ratnih profitera, nekad sabrana u jednoj osobi? Šta bi bilo da Bosna i Hercegovina nije dejtonska lakrdija u kojoj su vladini službenici, čija je glavna kvalifikacija etnički prepoznatljivo prezime, spremni zakinuti svoju državu za milione maraka kako bi sebi kupili novu mašinu za veš? Šta bi bilo kad nastavni programi ne bi bili zasnovani na mitovima i legendama i propagandnim materijalima, kad bi pismenost bila neophodni uslov za akademsko djelovanje? Šta bi bilo kad bi u etnički očišćenim krajevima neko shvatio da je možda bolje živjeti na višenacionalnom asfaltu, nego u monolitnom blatu? Šta bi bilo kad se vladajuće kleptokratske strukture ne bi bojale dijaspore i njihovog povratka? Šta bi bilo kad bi dijaspora imala dovoljno povjerenja da ulaže svoj novac, znanje, tijela, djecu, budućnost u državu koju neće raskućiti turbolopovi? Šta bi bilo kad bi se dijaspora i domovina ujedinili u zajedničkom cilju, a koji nije rasturanje domovine? Ne znam šta bi bilo, ali sigurno bi bilo bolje.

Ali kad se pogleda ta imaginarna mapa, ne bljesne samo utopijska mogućnost drugačije Bosne i Hercegovine - ukaže se i svijet koji je značajno obilježen, da ne kažem obojen, prisustvom ljudi koji su definisani bosanskohercegovačkim iskustvom, što uključuje iskustvo izmještanja i dijaspore, što je, bez obzira šta kaže Dnevni avaz i Veliki brat, najvažnije i najrasprostanjenije iskustvo današnjice. Drugim riječima, naša dijaspora, istovremeno tipična i posebna, posjeduje teško stečeno znanje o današnjem svijetu i u poziciji je da - nekako, jednom, što prije - iz te pozicije zamisli bolji svijet, u kojem bi, za njih, centralno mjesto zauzimala bolja Bosna i Hercegovina. Na mapi boljeg svijeta te linije koje pokrivaju svijet, te koordinate budućnosti, presijecale bi se negdje kod Ilidže.

Jedna od budućnosti Bosne i Hercegovine (i svijeta) leži u dijaspori, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u ovom trenutku matičnu budućnost krčme matični patrioti i idioti. Problem je u tome što dijaspora neće čekati da se matica uhaviza - odrast će nove, jednojezične generacije za koje će Bosna i Hercegovina biti samo pozornica na kojoj se odvijaju poluizmaštane priče iz djetinjstva i mladosti njihovih jezički neprilagođenih roditelja. Te nove generacije, rođene u svojim novim domovinama, neće se osjećati izmještene i biće mnogo više zainteresovane za lični, za razliku od kolektivnog, suverenitet, imaće distancu o odnosu na nacionalni identitet iz proste činjenice da će njihov biti komplikovan. Njima Bosna i Hercegovine neće trebati za bolji svijet, ali će oni njoj biti neophodni.

Kćerka jedne moje prijateljice u Sarajevu, već u desetoj godini izmaltretirana nacionalnim identitetima i suverenitetima, izmislila je sebi zemlju, koja se, ja mislim, zove Flaška. U Flaškoj se, naravno, priča flaški, jezik koji je ona izmislila i koji tečno priča, najčešće sama sa sobom. Ona je, također, neprikosnoveni flaški suveren - nekad je predsjednica, nekad kraljica, a često princeza. Flaško državljanstvo se u ovom trenutku može dobiti samo milošću suverena i zavisi od toga šta ona misli o kandidatu, pa je stanovništvo malobrojno i nestabilno. Nema, međutim, dijaspore, nema izbjeglica, zato što nema rata, a rata nema zato što svako može sebi osnovati malu vlastitu državu ako mu se Flaška ne sviđa - primjer Flaške pokazuje da svako može biti svoj suveren, samo ako se tako odluči. Flaška princeza u svojoj desetoj godini već zna ono što bosanskohercegovačke kleptokratske strukture kriju od svog porobljenog stanovništva i od dobrog dijela dijaspore - da su kolektivni suverenitet i nacionalni identitet šarene laže u kojima su dominantne boje siva i krvava. Zbog toga Njeno flaško Veličanstvo odrasta unutar vlastite nove domovine, u unutrašnjoj dijaspori nad kojom se vije ponosna zastava njene ličnosti, dokazujući tako ono što bi svi trebali znati - dijaspora nam je sudbina.

Gosti: profesor ekonomije Miodrag Zec, profesor skandinavistike Ljubiša Rajić, filozof i pisac Boris Buden, antropolog Ivan Čolović
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Danas je tačno tri godine od početka suđenja za atentat na premijera Zorana Đinđića. Najavljuju nam da će presuda biti doneta, gle koincidencije, krajem januara, možda dvadesetog. Čudno je ili nije da svi jedva čekaju da se ovo suđenje završi i to svako iz svojih razloga. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, igranka će se nastaviti dok svi ne zaborave ko je uopšte bio taj Zoran Đinđić. O tom atentatu, njegovoj političkoj pozadini tek ćemo govoriti, a o odnosu ove vlasti prema ovom suđenju, kao i prema suđenjima za ratne zločine, govori činjenica da je naša država pre neki dan od Amerikanaca uzela 50.000 dolara, valjda da plati komunalije i čistačice u specijalnom sudu. Ni za toliko nisu hteli da izdvoje iz budžeta, treba im valjda za Cecin koncert, a honorari nisu mali. U nastavku Peščanika ćete čuti Borisa Budena. Boris Buden je hrvatski filozof i pisac koji se pre nekoliko godina odrekao hrvatskog državljanstva i od tada živi širom Evrope. Trenutno je u Berlinu i s njim je tamo razgovarao Ivan Kuzminović.

Boris Buden: Bio sam nedavno u Prištini i razgovarali smo o situaciji na Kosovu. Tamo postoje dvije strane koje se međusobno isključuju i rješenja ne može biti dok god ostajemo u toj staroj perspektivi, koja je ujedno i evropska, a to je perspektiva narodne suverenosti. To je ideja po kojoj je politička zajednica bazirana na konceptu suverenosti naroda. To je nekih 300 godina star koncept, koji je danas u teškoj krizi, dakle ideja da je nacionalna država politička zajednica par excellence i da je cijeli koncept demokracije također modeliran prema konceptu narodne suverenosti. U vremenu globalizacije, upravo ta suverenosti više ne funkcionira, i to ne samo ekonomska baza suverenosti, nego ona ne funkcionira ni na klasičnoj demokratskoj razini, jer više ne postoji klasična nacionalna javnost. Taj sistem se raspada u svim sferama.

Dakle, osnovno pitanje koje sam postavio u Prištini bilo je - imaju li Srbi i Albanci danas u političkom smislu nešto zajedničko. Naravno, svi misle da imaju odgovor koji je negativan, to jest da oni nemaju ničeg zajedničkog. Rekao sam da su oni na potpuno kontradiktornim pozicijama samo ukoliko i dalje vjerujemo da je koncept suverenosti jedini koncept političke artikulacije. Moja je teza da ono što Srbi i Albanci imaju zajedničko jest da su obje nacije prešle prag preko kojega koncept suverenosti više ne vrijedi. Drugim riječima, i jedan i drugi narod su s onu stranu suverenosti. Konkretno, Srbi više nikada neće ostvariti punu suverenost na svom takozvanom teritoriju, to mogu zaboraviti, nastupio je kraj koncepta suverenosti za Srbe. Kosovski Albanci nikada neće postići punu suverenost na Kosovu u smislu nacionalne države. Dakle, i jedni i drugi trebaju početi nešto iznova što bi im bilo zajedničko, a morali bi početi od tih činjenica o kraju koncepta suverenosti. Samo suočavajući se sa nemogućnošću da se u tom starom sistemu izrazi politička volja, obje strane mogu pronaći nekakav izlaz, platformu zajedničkog razmišljanja, političkog djelovanja, kulturne komunikacije i tako dalje.

Naravno, meni je jasno da samo jedna manjina može shvatiti u čemu je zapravo problem. To je manjina koja zapravo shvaća da je stari svijet, svijet nacionalnih država, naroda, demokracija, svijet zamišljen kao klaster nacija, svjet šarenih političkih karti, gdje svaka državica ima svoju boju sa jasno razgraničenim granicama - da je taj stari svijet nestao, odnosno da on nestaje pred našim očima. Drugim rečima, šansa da se izađe iz tog zatvorenog kruga, iz tih proturječja, ona postoji, ali samo ako se ta transnacionalna perspektiva shvati kao nova perspektiva i to ozbiljno. Danas to politički uopće ne igra nikakvu ulogu niti kod jednih, niti kod drugih, time se ne može mobilizirati niti masa, niti nekakav skup politički mislećih i djelujućih pojedinaca, ali drugog izlaza nema.

Kad kažem da je koncept suverenosti došao do svog kraja, onda mislim to u kulturnom smislu, u smislu nacionalnog jezika, svega onoga što smo učili, što se reproducira u tim našim kulturnim, obrazovnim sistemima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i u Njemačkoj i tako dalje. Taj stari sistem koji se reproducira više ne funkcionira i sad je samo pitanje koji ljudi, koji slojevi su već stigli do tog apsurda. To znači da i koncept demokracije više ne funkcionira, vidite da ljudi više ne pokazuju interes da sudjeluju u političkom životu. Razlike među partijama su minimalne ili zanemarive, a ono što je svima njima zajedničko je da one ne mogu odlučivati o sudbini svoga naroda, zato što su temeljni parametri tih odluka u drugim rukama, u transnacionalnim centrima moći. Suočenje s tim realitetom prvi je korak ka otvaranju nečeg novog. A ostajanje u starom konceptu je ono što se lijepo na engleskom kaže - dead lock ili sljepa ulica.

U Prištini je sve puno mladih ljudi, kafića, to je jedan intenzivni život, pri čemu niko ne zna gdje ti ljudi rade. Kosovski Albanci su najmlađa evropska populacija i najnezaposlenija, što znači da Prištinu ne treba gledati kao nekakvu perspektivu. Priština ima smisao mjesta sa kojeg se odlazi i takozvana evropska perspektiva Prištine i Kosova je u tome da omogući tim ljudima da nestanu sa Kosova. Kosovo je mjesto s kojeg se mora otići da bi se živjelo, a ne mjesto na koje treba doći. To nije samo sudbina Srba, to je sudbina i Albanaca. Nema nikakve šanse da tamo krene nekakva nova industrija koja će zaposliti te mase. Pitanje je šta to znači kulturno, da li za kosovske Albance ima smisla graditi klasičnu nacionalnu kulturu, zato što će kultura većine tih ljudi biti migracijska kultura koja će se mješati, hibridizirati sa kulturama zemalja, naroda i kultura gdje će oni raditi i boraviti. Jedni će govoriti njemački, drugi će govoriti francuski, treći engleski, tako da se Priština više ne treba posmatrati iz kosovsko-albanske, niti iz srpske, niti iz balkanske, niti iz bivše jugoslavenske perspektive. Taj grad je grad u čekanju da se isprazni od ljudi bez posla.

Mislim da to nije bitno različito od Beograda ili od Zagreba, i to su mjesta s kojih se odlazi. U njih još uvjek ljudi dolaze, međutim, elita će se školovati vani, djeca elite će se školovati vani, jezici na kojima će oni recipirati nove ideje biće strani, neće biti domaći. To vrijedi za Albance, vrijedi za Srbe, vrijedi za Hrvate. To je konac ideje nacionalnog projekta. Čak i u trenutku kada i Srbi i Albanci još uvijek ne vide ništa izvan tih nacionalnih projekata, to ne znači da je u tome bilo kakva budućnost.

Logika nacionalizma je perpetuum mobile, jer ona se uvijek bazira na obećanju nacionalnog boljeg sutra. Ta logika je mrtva, ali ti ljudi, nacionalna elita ne odustaje od tog koncepta zato što je to jedini koncept unutar kog ona je nekakva elita. To je kao kada bismo očekivali od akademika da sami kažu - koncept SANU je zapravo mrtav koncept u kulturnom smislu, taj sistem kanonizacije najboljih muškaraca svoga naroda na području fizike, umjetnosti i tako dalje. Kakve to ima veze sa modernim, globalnim medijima, sa globalnim znanjem, sa globalnim temama i tko su uopće ti ljudi na globalnoj razini, imaju li oni nekakva imena, nekakvu važnost, značenje, nekakve ideje koje su transnacionalno od odsudne važnosti za svijet. Naravno, sve to nije nikakvo pitanje, jer oni preživljavaju, jer nacija njih kao treba u biti, oni trebaju naciju i jedni druge trebaju. U tom smislu oni nikada neće odustati, a Srbi mogu gubiti dalje - ne znam šta mogu još izgubiti, gotovo su sve izgubili.

Ali ne treba tu imati iluzije da su Hrvati suvereni ili da su Slovenci suvereni u Evropi. Teritorijalnost, ta opsesija teritorijom, koja je opsesija i Hrvata i Srba, je danas nešto patološko. Drugim rečima, moje takozvano hrvatstvo, koje sam ja konkretno odbacio upravo iz tog razloga, moglo je imati smisla samo ukoliko mi u političkom smislu osigurava pravdu, život u nekakvoj manje-više pravičnoj zajednici, a što kod nas nije slučaj. Ja doista mislim radikalno - zašto biti Hrvat, budi nešto drugo, odaberi si nešto što ti bolje paše, možeš to unutar svoje zemlje napraviti, ili izvan nje. Firme za koje rade ljudi koji žive u Hrvatskoj i onako nisu hrvatske, banke u koje odlažu svoje novce i onako nisu hrvatske, provajderi komunikacija i onako nisu hrvatski, mediji koji ih informiraju i onako nisu hrvatski. Mislim, zašto bi onda insistirali na tome da budu Hrvati? Činjenica da i u Srbiji i u Hrvatskoj ljudi to čine, ne znači da oni imaju dobre razloge za to. Po mome sudu oni su u krivu, ljudi koji vjeruju da srpstvo ima još nekakvog smisla su u krivu, jednako kao ljudi koji vjeruju da hrvatstvo ima još nekog smisla, njemstvo, austrijanstvo - ja sam konkretno Austrijanac, i dakle, u krivu sam ako to austrijanstvo za mene znači nešto bitno u kulturnom, političkom smislu.

Drugim rečima, Glavaš je samo ta - kako se to kaže srpski - žvaka zalijepljena ispod stola i svaki put kad primiš stol imaš tu sažvakanu pljuvačku svoje nacionalne prošlosti i ne možeš je se riješiti, ne možeš je se oprati i tako dalje. Hrvatska će morati na neki način to razriješiti, ali ne zato što bi političari to htjeli, ne zato što bi narod to htio, nego zato što neko izvana postavlja parametre koji se moraju poštivati, e da bi se riješili neki problemi. Da bi se recimo rješio problem nezaposlenosti, koji će se riješiti tako da ljudi mogu slobodno ići po Evropi tražiti posao, što je vjerojatno i srpski slučaj. Mislim, ako naciji nije stalo do pravde, čemu nacija. Tako da u tom slučaju Glavaš nema ničeg zanimljivog, ničeg novog, osim što taj tragikomični dramolet, koji se odvija po medijima, pokazuje koliko je ta vlast još uvijek slaba, koliko nema kritičke javnosti koja bi prevagnula. Svi znaju i svi vjeruju da je u stvari Glavaš krivac, da je on nalogodavac i niko ne vjeruje da je nekakva 19 ili 20-ogodišnja cura okolo naređivala smaknuća. Dakle, manje-više je svima to jasno, riječ je samo o tome da neki ne misle da je to zločin, ubijati ljude pod određenim okolnostima. Tako da prevelika opsesija, fokusiranje na taj problem ne vodi nikamo. Ja ne mogu utjecati na hrvatsku javnost - pokušao sam početkom devedesetih - niti ta javnost je tako strukturirana da nekakav utjecaj igra bitnu ulogu. Danas javnost više ne funkcionira onako kako je to Habermas sebi zamislio - kao mjesto na kome se odlučuje demokracija. To isto vrijedi za Srbe. Činjenica da ljude ne smeta da je Mladić na slobodi znači da srpstvo više nema smisla.

Nije riječ o tome da je Berlin zanimljiviji od Zagreba, riječ je o tome da to što radim, to što mislim, to što pišem, to što diskutiram s ljudima mogu puno bolje raditi u Berlinu nego u Zagrebu. Tamo je čovjek zaposjednut gomilom činjenica, tema, opsesija koje su potpuno irelevantne po mom sudu. Primjer je Glavaš. Ima li smisla nakon 15 godina ponovo ponavljati sve ono što sam 1993, 1994. napisao u knjizi, potrošiti cijeli život ponavljajući jedno te isto: da je ubojica loš, a da je pravda dobra, mislim, do kad se ta banalnost treba ponavljati. Očito to ne funkcionira, nacija nije tijesto koje bih ja više mjesio. Da mi netko da apsolutnu vlast nad tom nacijom, ne bih znao šta da napravim s tom vlašću.

Kada srpske države na primjer uopće ne bi bilo, onda bi Mladić već bio uhapšen. To bi uradila neka druga vlast. Eto, to je razlog više da sam ja protiv srpske države, a uostalom, bio sam i protiv hrvatske države. Ja priznajem da ovo o čemu govorim je jedna veoma manjinska pozicija, ali riječ je o jednoj perspektivi koje je sve više ljudi svjesno, ljudi koji se na toj globalnoj razini suočavaju sa globalnim problemima i koji razmišljaju kako da artikuliraju političku volju u nekom transnacionalnom prostoru. Slučajno u Berlinu ima puno takvih ljudi, pa se ovdje osjećam kod kuće, to je definicija doma. Definicija doma nije to u smislu tradicije, jezika, kulturnog identiteta, budući se sve to može promijeniti u životu. Postoji kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj jedan broj ljudi koji shvaća da tako dalje više ne ide. Taj broj ljudi je možda malen, sutra će sigurno biti veći, njihova perspektiva jest radikalna perspektiva. To znači ne prihvatiti cijeli koncept nacionalne autoritarnosti, kao što je vjera da nacionalne akademije znanosti i umjetnosti doista emaniraju nekakvu kvalitetu, pamet, logiku, simbolički autoritet.

Da Srbi nikada nisu imali srpsku Akademiju nauka i umjetnosti danas bi im bilo puno bolje, da nikada nisu vjerovali u to da sami trebaju vladati sobom, što je zasnovano na klasičnoj ideji suverenosti, također bi im bilo bolje. Možda bi za Srbe bilo zgodno da potraže po Zagorju kakvog bravara da se pozabavi problemom Kosova. Naravno, lako je zezati se izvan srpske političke scene, ali šta je ta srpska politička scena reproducirala u zadnjih 20 godina? Ništa osim jedne te iste iluzije, koja je neprestano zakazivala u realnosti. Tvrdnja da nacija ima bit i da postoje ljudi koji znaju šta je ta bit, ta ideja je ono što tim ljudima omogućava elitnu poziciju, da im neko plaća gluposti kojima se bave. Oni u konkretnom, dakle, materijalnom smislu reproduciraju tom ideologijom, tom znanstvenom laži svoj život.

Imam puno prijatelja u Berlinu koji ovdje samo žive, ali ne rade ovdje. Ja 90 odsto svog novca ne zarađujem ovdje gdje živim, čak ne u državi u kojoj živim. Mogu zamisliti da radim na nekom projektu u Zagrebu ili u Nišu, kao što sam radio u Rumunjskoj, u Jašiju, dakle na istoku Rumunjske. Nailazim na ljude koji dolaze sa različitih strana i s kojima se odlično razumijem, ali sam apsolutno siguran da se sa 99 odsto Hrvata uopće ne razumijem, da ne dijelim isto političko mišljenje, da ne dijelim isto uvjerenje o zajedničkoj kulturi i da potpuno različito upotrebljavamo takozvani maternji jezik. Cijelo to obrazovanje u socijalizmu nije bilo samo komunističko-ideološko, ono je bilo klasično, ono je bilo patriotsko, ono je bilo lokalpatriotsko. Ono je bilo zasnovano na uvjerenju da je Zagreb jako važno mjesto. To mi je danas smiješno, jer kad čovjek odraste, on shvati da je sve to manje-više neupotrebljivo. Biti u Hrvatskoj, raditi u Hrvatskoj ne znači za mene biti u političkom smislu Hrvat, biti u kulturnom smislu Hrvat. A ljudi koji su ostali tamo su u krivu ako vjeruju da su ostali na istom mjestu. To mjesto se također promijenilo. Ako ste u centru Zagreba, vi ćete kupovati robu, oblačiti se na isti način kao u Berlinu, kao u Štokholmu, kao u Londonu, a sve je to proizvedeno ili u Turskoj ili u Banladešu ili na Dalekom istoku, nema nikakve bitne razlike. Dakle, to su slični oblici života.

Ta mobilnost nije po sebi nešto ugodno, to je posao, to je oblik rada, oblik reprodukcije materijalnog života, to znači da ja živim izvan onoga što je bila klasična socijalna država, što znači da je moja budućnost potpuno nesigurna, da ja nemam radno mjesto i ne znam šta ću zarađivati u ljeto sljedeće godine, da li ću uopće išta zarađivati. To znači da sam ja u tom smislu potpuno iskorijenjen i vjerojatno imam jako puno zajedničkog sa nezaposlenim radnicima u Kragujevcu, u Zadru, u Bosni, sa nezaposlenom Albancima na Kosovu. To je iskustvo koje dijelimo, ta činjenica da smo svi ispali iz socijalne priče klasične za industrijski modernizam, klasične ne samo za Istok u smislu socijalističkih država, nego i za Zapad. I njemačka je država nekad bila socijalna država kao što danas više nije. Dakle, naši ljudi su devedesetih vjerovali u naciju u tom klasičnom, razmaženom, socijalnom smislu - a onda ćemo ostati sami na svjetu, nitko nas neće potkradati, sve ćemo dijeliti pravično među sobom kao nacija, bićemo slobodni na svom teritoriju. Sve to danas ne vrijedi pišljiva boba. Šta sada Srbima uopće znači teritorijalnost, to je samo opsesija starih akademika koji su doslovno ulupali, ne samo svoj vlastiti život, nego život milijuna drugih ljjudi u jednu praznu ideju, s kojom se ne može napraviti nikakav korak u budućnost. I to je tragični moment.

Hrvati su počeli sa tom opsesijom vjerom, katolicizmom, crkvom, puno ranije nego Srbi. Srbi se još nisu dovoljno izdivljali, još se nisu napušili tamjana dovoljno da im bude zlo. Hrvatima je već zlo, pa znaju da iza crkve stoji zapravo posao s nekretninama, pedofilija, amoralna opsesija materijalnim bogatstvima, a ne nikakva vjera u boga. Crkva je osim toga politički faktor, ona u Hrvatskoj igra onu istu ulogu koju je nekad igrala komunistička partija, koja nije bila dio sistema nego vansistemski opći regulator tog sistema, ne preuzimajući ni u jednom trenutku odgovornost. Naravno, hrvatske majke trebaju rađati po mogućnosti stotine sinova hrvatskih, jer to je dobro, ali crkva nema koncept kako će prehraniti te sinove, kako će te majke raditi i tako dalje. Crkva živi još samo od ideje identiteta, a ne od ideje boga, ona je potpuno amoralna. To je posebno žalosno u Srbiji, gdje ta pravoslavna crkva stvarno jest epohalno potpuno jadna. Najbolje je crkvi dati što je moguće veću slobodu utjecaja na sve pore društvenog života, tu će se ljudi suočiti stvarno sa tom bijedom, sa tim praznim mjestom duhovnosti.

BH Dani od 21.04.2006.


Slava ateizmu





Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih naslijeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?



"Bezbožni" nihilizam

Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u Braći Karamazovima i drugim svojim djelima, upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeći zapravo da ako Bog ne postoji - sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann čak je i primijenio dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu Dostojevski na Manhattanu.

Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da ako Bog postoji, onda je sve, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, dozvoljeno - pa makar samo onima koji tvrde da djeluju izravno u ime Boga budući da, očito, direktna veza s Bogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se više ne razlikuju od "bezbožnih" staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da su sebe doživljavali kao direktne instrumente njezina božanstva Povijesne Nužnosti Napretka Prema Komunizmu.

Tijekom sedmog križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj je gorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica mu je odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasiti Paklene vatre: "Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog straha od Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu." Danas ovo ispravno kršćansko etičko stajalište živi uglavnom u ateizmu.

Dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božiju volju i zavrijedili spasenje, a ateisti jednostavno zato što je to ispravno. Zar to nije naše najelementarnije iskustvo morala? Kad radim dobro djelo, ne činim to pogledavajući prema Bogu, zato da bih zaslužio Božiju milost, već to radim zato jer inače sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu. Moralan čin je po definiciji sam sebi nagrada. David Hume, koji je sam bio vjernik, poantirao je to vrlo oštro kad je napisao da je jedini način kako se Bogu može odati istinsko poštovanje - djelovati moralno, ignorirajući pritom Božije postojanje.

Europsko naslijeđe ateizma

Prije dvije godine Europljani su raspravljali da li bi preambula Europskog ustava trebala spominjati kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa. Kao i obično, pronađeno je kompromisno rješenje u vidu reference na općenite pojmove "religijske baštine" Europe. Ali što je s najdragocjenijim suvremenim europskim naslijeđem - ateizmom? Ono što modernu Europu čini jedinstvenom jest to da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunosti legitimna opcija, a ne prepreka za obavljanje javnih dužnosti.

Ateizam je jedino europsko naslijeđe za koje se vrijedi boriti, i to ne samo zato što osigurava siguran javni prostor za vjernike. Prisjećam se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, moje domovine, dok je ključala kontroverza oko Ustava: da li bi muslimanima (većinom useljenicima iz bivših jugoslavenskih republika) trebalo dozvoliti da izgrade džamiju? Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturoloških, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalni tjednik Mladina uporno je zagovarao izgradnju džamije, imajući na umu prava osoba iz drugih jugoslavenskih republika.

S obzirom na liberalni stav Mladine, ne iznenađuje da je taj tjednik bio me u rijetkim publikacijama u Sloveniji koje su prenijele ozloglašene Muhammedove karikature. I, sukladno tome, oni koji su izrazili najveće "razumijevanje" za nasilne muslimanske proteste izazvane tim karikaturama bili su isti oni ljudi koji redovito izražavaju svoju zabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.

Uvažavanje, ali uz dozu kritike

Ti čudnovati savezi suočavaju europske muslimane s teškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svog religijskog identiteta su "bezbožni" ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenoj praksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu su i njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks leži u tome da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavili karikature zbog efekta šoka, nego oni koji su, u znak podrške idealu slobode izražavanja, reprintali te karikature.

Pravi ateist nema potrebe hvalisati se svojim stavovima provocirajući vjernike blasfemijom, ali i odbija svesti problem Muhammedovih karikatura na pitanje uvažavanja tuđih uvjerenja. Uvažavanje tuđih uvjerenja kao najviša vrednota može značiti samo jednu od ove dvije stvari: ili drugog tretiramo patronizirajuće te izbjegavamo da ga povrijedimo kako ne bismo uništili njegove iluzije, ili prihvaćamo relativistički stav o višestrukim "režimima istine", te diskvalificiramo, kao nasilno nametanje, bilo kakvo jasno inzistiranje na istini.

Ali što je s podvrgavanjem islama - skupa sa svim ostalim religijama - uvažavajućoj, ali istodobno ne manje nemilosrdnoj kritičkoj analizi? To, i samo to je način na koji možemo iskazati istinsko poštovanje prema muslimanima: tretirati ih kao ozbiljne, odrasle osobe koje su odgovorne za svoja uvjerenja.

29.12.2006.

JUTARNJA PROPOVIJED
Piše: Živko Kustić

Otkud ateistima moralni zakon?



Potresla me primjedba Denisa Kuljiša u TV emisiji “U sridu”. Ako sam dobro čuo (ako nisam, odmah se ispričavam!) naš jedinstveni svestrani kolumnist rekao je da ateisti sami znaju što je dobro a što zlo, dok vjernici moraju za to ići po mišljenje crkvenim predstojnicima, kao što su komunisti morali ići po mišljenje u općinski komitet SK. Je li moguće da Kuljiš zaista misli to što smo od njega čuli? Zar ateisti, oni koji ne vjeruju u Boga, doista mogu sami sigurno razlikovati što je moralno zlo a što dobro, što je čovječno a što nečovječno? Otkud njima takva sigurnost? Znači li da postoji prirodno razlikovanje dobra i zla, što je njima razvidno? Kamo sreće! Ali, otkud čovjek pojedinac zna to razlikovati? Jedino po glasu svoje savjesti. A savjest ne može biti njegova proizvoljna odluka, nego spoznaja, objektivnog razlikovanja dobra i zla.

No, čim se dobro i zlo objektivno razlikuju, znači da postoji objektivni moralni zakon toga razlikovanja. Zašto bi takav zakon čovjeka obvezivao ako nema Boga koji ga određuje i sankcionira? Tko može pojedinca optužiti da čini zlo ako nema zakona za razlikovanje dobra i zla? Ako je taj zakon objektivan, to, naprosto, znači da ima Boga. Ateist to možda može drugačije izreći, ali svodi se na isto. Priznati da zakon razlikovanja dobra i zla ne ovisi o odluci pojedinca, ni države, ni ikoje skupine, znači uključno priznati da ima Boga.

Ako vjernici u nekim prilikama misle da im nedostaje glas savjesti, nego da trebaju o tome čuti crkveno mišljenje, to samo znači da moralnu odgovornost ozbiljnije shvaćaju i ne žele da odluka bude proizvoljna.

DEN HAAG, 27.11.2006: U nastavku suđenja šestorici bivših čelnika Herceg Bosne svjedoči Hasan Hasić iz Domljanovića kod Čapljine, bivši zatvorenik logora Gabela i otac tri kćerke od kojih je samo jedna preživjela 13. juli 1993. godine kada su počeli sukobi između HVO i Armije BiH na Dubravskom platou između Stoca, Čapljine i Mostara.

U predvečerje 13. jula 1993. godine Hasić je ispred svoje kuće u Domljanovićima posljednji put pogledom ispratio svoje tri kćerke koje su se zagrljene kretale cestom zajedno sa majkom, koja je u naručju nosila šestomjesečnu unuku. U jednom momentu, kako je opisao svjedok, iz pravca obližnje kuće u kojoj su bili smješteni vojnici HVO začuli su se pucnji iz oružja sa prigušivačima, a odmah nakon toga i povici u pomoć. Kada je dotrčao do kćerki najstarija Sanela je već bila mrtva. Mlađa Dženita mu je izdahnula na rukama, dok je dvanestogodišnja Tanija bila ranjena u koljeno. U momentu kada se to dogodilo u Domljanovićima, tvrdi svjedok, nije bilo oružanih sukoba. Borbe su se odvijale desetak kilometara dalje, u selu Gubavica. Jedni naoružani u mjestu bili su vojnici HVO.

Svjedok je opisao kako je sutradan sa komšijom Rafom otišao u Čapljinu da nabavi sanduke za poginile kćerke. Međutim, tamo su ga uhapsili pripadnici HVO i istog dana sproveli u logor u Gabeli. Na molbu da ga puste kako bi sahranio kćerke rečeno mu je da i "Hrvati ginu" te da on mora u Gabelu a da će se za "kćerke pobrinuti komšija Rafo".

Hasan Hasić je u hangaru broj dva u Gabeli sa još oko 500 do 700 Muslimana iz okoline Čapljine, Stoca i Mostara bio zatvoren pedeset dana. Tokom tog perioda, jedan hljeb, kako je rekao "težak ni kilo", dijeljen je na 17 ljudi, a kada je HVO gubio linije na frontu hrane nije bilo ni po tri dana. Čuvari Gabele su često s oružjem upadali u hangare i plašili zatvorenike pucanjem iznad njihovih glava. Neke od zatvorenika su izvodili i prebijali. Posebno okrutan bio je upravnik Boško Previšić koji je zatvorenicima govorio kako su "nepismene balije i neljudi" i kako bi volio da ih "sve zatrpa" u obižnju uvalu.

Hasan Hasić je osim dvije kćerke u julu 1993. godine izgubio i majku koja je poginula od granate, te dvojicu rođaka koji su podlegli tokom zatočeništva u Gabeli.

U unakrsnom ispitivanju odbrana je dokazivala da su 13. jula 1993. godine pripadnici Armije BiH napali komandu HVO u Domljanovićima te da svjedok nije mogao samo "na osnovu zvuka" zaključiti iz kojeg pravca su ispaljeni hici koji su usmrtili njegove dvije kćerke. Pitanja o vremenu koje je svjedok proveo u Gabeli nije bilo.

DEN HAAG, 05.12.2006. Na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne svjedočio bivši logoraš koji je u Dretelju, Gabeli i Heliodromu bio zatočen 236 dana. Zatočeništvo u ovim logorima, od početka avgusta 1993. do kraja marta 1994. godine, svjedok opisuje kao "tiho ubijanje".

"Bilo je to, časni sude, tiho ubijanje." Tim riječima je svjedok optužbe pod pseudonimom "CM" opisao 236 dana provedenih u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom. Uhapšen je početkom avgusta 1993. godine iako je imao samo sedamnaest godina. Pored njega u logorima je bilo još maloljetnika koji su, tvrdi, bili tretirani na isti način kao i ostali zatvorenici.

Svjedok je naveo da su pripadnici HVO početkom jula 1993. godine u Plješevičkoj gredi, kraj Stoca, pohapsili sve muškarce muslimanske nacionalnosti u dobi od 15 do 70 godina. Vidio je kako su snage HVO nedugo nakon prvog talasa hapšenja muškaraca iz sela protjerali i žene, djecu i starce. Nakon mjesec dana skrivanja, početkom avgusta '93 predao se pripadnicima HVO koji su ga odveli u zgradu bolnice "Koštana" u Stocu gdje je zajedno sa ostalim zatvorenicima fizički zlostavljan. Naveo je da su tom prilikom od posljedica zadobijenih batina umrle dvije osobe. Iz Stoca je par dana kasnije premješten u Dretelj, a potom u Gabelu i Heliodrom.

Opisujući uslove u Dretelju svjedok je naveo da je u prostoriji u kojoj je bio zatočen bilo toliko malo mjesta da su noću svi morali ležati na bokovima. Spavali su na betonskim podovima, a duže vrijeme dobijali su samo jedan obrok dnevno. Za objedovanje su imali samo 17 sekundi. Za 48 dana koliko je bio zatočen u Dretelju zatvorenici su okupani samo jedanput i to iz vatrogasnog šmrka tako da je sve više ličilo na šalu. Mnogi su, kako je opisao, bili toliko oslabili da su od mlazeva padali po pisti na kojoj se to događalo.

Tokom zatočeništva u sva tri logora nikada nije prošao liječnički pregled a u stacionar su, kako je rekao, išli samo oni koji su već umirali, najčešće od posljedica premlaćivanja. Tokom zatočeništva svjedok je izgubio 31 kilogram. Oslobođen je 22. marta 1994. godine.

Tokom unakrsnog ispitivanja Senka Nožica, braniteljica optuženog Brune Stojića, je ukazivala na naređenja i prijedloge mjera koje su trebale poboljšati uslove u logorima iako se to u realnosti nije osjetilo. Vesna Alaburić, zastupnica optuženog Milivoja Petkovića je dokazivala da je po tadašnjim propisima Herceg Bosne svjedok spadao u kategoriju vojnih obveznika jer je bio stariji od petnaest godina. Starosna dob vojnih obveznika je, kako tvrdi odbrana, na isti način bila regulisana i propisima RBiH.

Suđenje optuženima nastavlja se izvođenjem novih svjedoka optužbe.

DEN HAAG, 11.12.2006. Novi svjedok optužbe iz sela Borojevići kod Stoca na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne opisuje metode mučenja zatvorenika u logoru Gabela u kojem je bio zatočen od 2. oktobra do 15. decembra 1993. godine.

Gašenje cigareta na tijelima zatvorenika, odvođenje na prve borbene linije, premlaćivanje i iscrpljivanje glađu do smrti bile su samo neke od metoda kojima su se služili stražari i uprava u logoru Gabela, opisuje novi svjedok optužbe u nastavku suđenja bivšim čelnicima Herceg Bosne. On je pod zaštitnim mjerama opisao je kako ga je izvjesni Marinko Marić u istražnom odjeljenju ovog logora tukao čime je stigao i da mu je glavu šutirao poput fudbalske lopte.

Svjedok je prvi talas hapšenja vojno sposobnih muškaraca u Borojevićima kod Stoca početkom jula 1993. godine izbjegao skrivajući se s omanjom grupom nenaoružanih civila u šumi. Bojovnici HVO su ih uhapsili 25. septembra i odveli u bolnicu "Koštana" u Stocu gdje je svjedok bio izložen uvredama i teškim fizičkim zlostavljanjima. U logor Gabela premješten je 2. oktobra.

Samog dolaska u Gabelu se ne sjeća jer je usljed premlaćivanja bio u nesvjesnom stanju. Oko mjesec dana je, tvrdi, bio "u potpunom bunilu i skoro nepokretan." Opisao je da hrane skoro i nije bilo i da su neki zatvorenici zbog nedostatka vode pili vlastitu mokraću. Upravnik logora Boško Previšić jednom je prilikom zatvoreniku koji je pokušao sakriti komad hljeba pucao u glavu i ubio ga.

Svjedok je također opisao da su zatvorenici vrlo često odvođeni na prisilni rad na privatna imanja i prve borbene linije. Neki od njih se nikada nisu vratili. Oni koji bi ostajali u krugu logora tjerani su da golim rukama čupaju takozvanu "morsku draču, travu koja na svojim stabljikama ima mnogo trnja tako da su nakon nekog vremena mnogi na rukama imali žive rane.

Svjedok je 15. decembra prebačen na Heliodrom. Ovaj logor je, kako opisuje, u poređenju s Gabelom bio "poput hotela."

Suđenje se nastavlja sutra unakrsnim ispitivanjem svjedoka.

DEN HAAG, 14.12.2006. Svjedok tužilaštva Sejfo Kaimović tvrdi da su zapovjednik logora u Gabeli Boško Previšić i njegov zamjenik Nikola Andrun bili jako dobro upoznati sa zlostavljanjima zatočenika. Previšić je, smatra svjedok, bio alfa i omega logora Gabela.

Boško Previšić, zvani "Boko" bio je "alfa i omega" logora Gabela, izjavio je na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne svjedok tužilaštva Sejfo Kaimović, imam iz Rečice kod Domanovića. Previšić je bio zapovjednik logora i, kako ga je opisao svjedok, "među prvima u grubostima" prema zatočenicima koji su zlostavljani na različite načine.

Previšić i njegov zamjenik Nikola Andrun su bili upoznati sa svim dešavanjima u logoru, tvrdi Kaimović. Previšić je skoro svakog jutra dolazio u hangar u kojem je svjedok bio zatočen kako bi održao neki govor, obično uvredljiv i ponižavajući, ili pak sproveo raciju i oduzeo zatočenicima skrivene cigarete i komadiće hljeba.

Kaimović je pomenuo nekoliko slučajeva odvođenja zatvorenika iz hangara u Gabeli za koje se kasnije ustanovilo da su ubijeni i opisao je metode mučenja kojima su se pojedini čuvari služili. Posebno okrutan, navodi Kaimović, je bio izvjesni Marko koji je zatvorenike tjerao da legnu potrbuške s nosem na podu i prijetio da će pucati ukoliko se pomaknu. Drugi, kojeg su zvali Konjičanin, bi najprije uradio "nešto zločesto" pa bi onda sve u hangaru glasno pitao "je li pošteno". Nakon toga svi bi uglas morali odgovoriti: "pošteno". Svjedok je naveo i primjer čuvara koji je prisiljavao zatočenike da legnu na beton i pretvaraju se da plivaju, što je bilo posebno mučno i ponižavajuće jer su u pitanju bili uglavnom stariji ljudi.

Kaimović je u Gabeli bio zatočen od sredine jula do kraja septembra 1993. godine. Uhapšen je prilikom zaustavljanja humanitarnog konvoja "Merhameta". Najsvjetliji trenutak njegovg zatočeništva, kako je opisao, bila je posjete hrvatskog brigadira Luke Džanke koji je, po obilasku hangara, Previšiću stavio do znanja da će jednog dana odgovarati za loše uslove u logoru. Nakon odlaska ovog visokog oficira HV vrata hangara su češće otvarana tako da su zatvorenici imali malo više zraka. Po izlasku iz logora, HVO mu nije dozvolilo da ostane u BiH pa je neko vrijeme boravio u Hrvatskoj.

Protiv Boška Previšića u BiH je pokrenut krivični postupak i on se trenutno nalazi u bjekstvu. Njegov zamjenik Nikola Andrun odlukom Državnog suda u Sarajevu je upravo danas osuđen na 13 godina zatvora za zločine počinjene nad civilima u Gabeli 1993. godine.

Pred kraj današnje rasprave počelo je unakrsno ispitivanje svjedoka Sejfe Kaimovića.

DEN HAAG, 15.12.2006. Odbrana šestorice bivših čelnika Herceg Bosne tvrdi da je svjedok optužbe Sejfo Kaimović u ljeto 1993. godine uhapšen zbog sumnji da je umiješan u šverc oružjem humanitarnim konvojima za Armiju BiH. Prema odbrani, lanac komandovanja u Herceg Bosni nije funkcionisao iz "jednostavnog" razloga - jer Hercegovci "ne slušaju ni Papu".

Tokom unakrsnog ispitivanja Sejfe Kaimovića, imama iz Rečice kod Domanovića, odbrana šestorice bivših čelnika Herceg Bosne je tvrdila da je svjedok kao službenik Merhameta bio "možda i nesvjesno" umiješan u šverc oružjem humanitarnim konvojima u ljeto 1993. godine te da je zbog takvih sumnji i uhapšen.

Kaimović je to negirao rekavši da se u konvoju iz kojeg je on izveden i uhapšen od strane pripadnika HVO prevozilo isključivo brašno i lijekovi. Pokazane fotografije naoružanja zaplijenjenog u jednom od takvih konvoja prokomentarisao je riječima kako su to za njega "španska sela" ali je dodao da u svakom slučaju ne opravdava miješanje Merhameta u takve stvari ukoliko su se one zaista dešavale.

Optuženi Slobodan Praljak je ukazivao na činjenicu da su rat i promjene društvenog uređenja u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO predstavljali idealnu klimu za razne grupice ljudi koji su se ravnale po "moralno smanjenim prosudbama", kao i na "nemoć zapovjednog lanca" da ih kontroliše. Praljak je svjedoka podsjetio na 1968. godinu kada su po Papinom dekretu o župama franjevci trebali napustiti osam hercegovačkih župa i prepusti ih na upravljanje dijecezenskom svećenstvu. Narod u ovim župama se tada usprotivio tako što su zazidali vrata župnih crkvi. Kakvu bio efektivnu kontrolu, upitao se Praljak u sudnici, bilo ko mogao imati nad hercegovačkom populacijom koja ne sluša ni odluku Svetog oca Pape?

Nakon što se Praljak sa svjedokom upustio u raspravu o tumačenju Kur'ana i istorije Bosne i Hecegovine suci su ga opomenuli da bi za njega bilo bolje da ubuduće manje vremena troši na istoriju i geografiju a više na ispitivanje svjedoka o činjenicama koje je naveo tokom svog svjedočenja.

Vesna Alaburić, braniteljica Milivoja Petkovića, je dokazivala ranije već postavljene teze odbrane da su pripadnici HVO muslimanske nacionalnosti u ljeto 1993. godine sarađivali sa Armijom BiH i predstavljali "svojevrsnog trojanskog konja u hrvatskim redovima".

Advokati odbrane za ovog svjedoka nisu imali pitanja o uslovima smještaja logoraša u Gabeli, o čemu je svjedok najviše govorio u glavnom ispitivanju.

Suđenje šestorici bivših čelnika Herceg Bosne biće nastavljano u januaru naredne godine nakon trosedmične pauze u radu Tribunala.

Feral Tribune od 3. siječnja, 2007.

CAFÉ NOSTALGIJA

POPIVANJE



Piše: Mile Stojić



Na Badnjak sam sahranio oca Jozu, čiji je nadimak bio Popivanje. Imao je sedamdeset osam, a umro je nakon iznenadne upale bronhija, sklopio oči u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu. Zbog nastupajućih božićnih bakanalija i novogodišnjih kalenda moralo se požuriti s ukopom. Bio je blag, vedar dan i Hercegovina mi se učinila slična Odisejevu zavičaju... Na sahrani se okupilo mnoštvo ljudi, jer je moj otac bio omiljen među mještanima, a i moja sestra, liječnica, kao pripravnica radila je u rodnom mjestu, te stekla poštovanje žitelja cijelog tog kraja.

Kad sam ušao u kuću moj stari je mirno ležao, ne opazivši me, ponešto mrk i po prvi put bešćutan i nijem za moju bol. Vjerovao je da muškarci ne smiju plakati: "Šuti plačko, bolje mi je nego tebi!", kao da sam čuo njegove nijeme riječi s odra. Ja sam ga vidio svega jednom da je pustio suzu - bilo je to u travnju 1979., kad je umrla majka. Dugo je nakon njene smrti živio sâm, da bi se ponovno oženio prije desetak godina. Nisam ga nikad pitao o tome, mada mi se prošle godine potužio kako u braku nema sreće. Dan se lio u Brotnju kao žeženo zlato kada je Jozija prelazio rijeku Stiks. "Zemlja pod lopatom bila je rahla" (Benn).

Nadimak Popivanje dobio je još kao mladić, jer je volio pjevati. Pjevao je i popijevao na obiteljskim veseljima i svadbama, ponekad i u kavani, trijezan i pijan, pjevao bećarce, gange, ojkalice, starogradske, ali najviše je volio pjevati sevdalinke. "Da nije sevdalinki, za mene bi svaka pjesma bila obično revanje", jednom je rekao u ljutnji osporavajući plošnost i prostotu aktualnih šlagera. Ni prema rock-muzici, koju smo brat i ja u djetinjstvu preglasno navijali, nije bio puno obazriviji - tad popularne Indekse zvao je "insekti", a Korni-grupu - "konji grupa". Za tadašnju nacionalnu zvijezdu Ivu Robića rekao je da je najveći pjevač kad šuti.

Sjećam se njegove pjesme u blagim sumracima i tajanstvenim noćima djetinjstva, pjesme u kojima je grgoljilo mlado vino, u kojima je majka uzaludno budila kćerku Sejdefu, a rijeka Vrbas šumorila, noseći stablo jablanovo na svojim valovima. Ja nisam nikako mogao zamisliti kako taj tajanstveni kujunžija može kovati na stablu što ga nosi pomahnitala rijeka, ali u narodnim je pjesmama besmisleno i tražiti smisao. Pa ipak, najviše je volio pjevati tugovanku o tuđoj zemlji koja je već po sebi jedna "tuga pregolema", o gajtan-travi što je rasla "s one strane Plive".

Ta ga je pjesma podsjećala na dane mladalačkog progonstva, kasnije na devet gastarbajterskih godina što ih je proveo na njemačkim bauštelama. Građevinske tvrtke Gustav Epple ili Baustelle Arge bila su tajanstvena mjesta odakle su nam redovito stizala pisma u drugoj polovici šezdesetih. Brat i ja djetinjstvo smo provodili s majkom, željno čekajući Božić i zimski urlap, kad se pojavljivao s ogromnim koferima na prašnjavom horizontu. Mili bože, kakvih li je sve darova bilo u tim škrinjama od tvrdog kartona! Još nije bio ni sjeo, a mi smo već otvarali te tajanstvene kovčege, tražeći u njima dar koji smo bili u pismu naručili, ili potajno priželjkivali:

Perlonske košulje, baterijska svjetiljka na električno punjenje, škare za obrezivanje loze marke Solingen, britva Wilkinson, usna harmonika Hohner, komplet lokota i ključeva Wertheim, električna bušilica Bosch, reklamni otvarači flaschenöffner i korkenzieher, tranzistorski aparat s ugrađenim gramofonom i minijaturnim televizijskim ekranom, traperice raznih vrsta, fotoaparat Agfa, ručni sat na kinetični pogon, kemijska olovka s kölnskom katedralom preko koje pada snijeg, upaljači na plin, gramofonske ploče Petera Holma ili Uda Jürgensa, paketić cigareta Batavia, boca konjaka marke Asbach, šuškavac s kapuljačom za majku, za brata komplet bojica, a za mene naliv pero ("filfeder") Pelikan...

Tuđinu je doživljavao teško. Radio je u Kölnu, Düsseldorfu i Bonnu kao tesar i steinmaurer, a početkom sedamdesetih premjestio se bio u Frankfurt, na Messegelände, gdje je sudjelovao u izgradnji nekih hala i sajamskog nebodera. Kad sam kao mlad novinar, ili kasnije, kao afirmiran pisac, posjećivao Sajam knjige, ponekad bih ugledao njegov lik na tim bešćutnim fasadama. Strah od visine bio je povod za njegovu odluku da se definitivno vrati kući. "Nisam ja stvoren za tuđinu", govorio nam je, "niti volim Njemačku, jer mi njeni cvjetovi ne mirišu... Njemačka ljepota nije namijenjena nama, već nekim drugim ljudima". Radio je da bismo se mi školovali.

Polovicom sedamdesetih otišao je privremenu mirovinu i to zahvaljujući tuđoj zlobi. Zemljaci i rođaci koji su radili s njim na povratku kući podizali su novac izdvojen za Sozialversicherung, ne govoreći njemu da postoji i takva mogućnost. Kad su stigle godine, jedini je on mogao imati mirovinu, jer su izdvajanja za mirovinski fond njegovi rodijaci odavna bili potrošili. Kad bi dolazio u Sarajevo kod mene po cijeli dan bi sjedio i pušio, objašnjavajući: "U Sarajevu bi svaki čovjek morao pušiti, jer ako je već zrak zagađen, onda bar biraj zagađenje."

Nakon povratka iz Njemačke bio se posvetio uzgoju vina, svoju primitivnu poljodjelsku opremu obogatio je motornim frezama, prskalicama, bijaše zasadio vinograd, na koji je posadio betonske stupove i na rubu kojeg bijaše napravio betonski rezervoar za modru galicu. Podrum je obogatio novim bačvama od slavonske hrastovine. Pazio je na kvalitetu i čistoću svojih proizvoda, jer ih je najviše sam i konzumirao. Početkom devedesetih priznao mi je da se ne sjeća kad je popio čašu vode.

U zadnjim godinama života tonuo je u alkohol i melankoliju, pjevajući sevdalinke u samoćama, kao tugovanke za u svijet otišlom djecom. Sve više se odvajao od ljudi. Tokom rata namjeravao me je posjetiti u Beču, ali mu je bio problem izvaditi vizu, pa smo se sreli u Zagrebu, u stanu moje sestre. S mojim prijateljem Ladurnerom razgovarao je na prilično jadnom, ali ipak komunikativnom njemačkom, a vino koje je sobom tad donio u staklenoj pletenci prijalo mi je tad kao iscjeliteljski eliksir u boli rata i stranstvovanja. Napisao sam jednom da je išao u Njemačku kako bih ja mogao biti sretan, ali sam u zrelim godinama kao ratni izbjeglica morao njegovim stopama.

U kavani bi se često hvalio činjenicom da mu je sin pisac, ali nije odobravao moje novinske pisanije - "Mani se ti politike, nije to za tebe, jebena su vremena, istina danas nikom ništa ne znači", govorio je, brinući se za moj život. Sjećao sam se tih njegovih upozorenja često, naročito zadnjih godina kad su predstavnici ratnohuškačkog ološa nasrnuli na mene i moju obitelj. Kad sam ga posljednji put posjetio prošlog ljeta, spremio mi je nekoliko boca vina, ali sam bio u žurbi i hektici zbog nekakva književnog nastupa u Mostaru, pa sam te darove zaboravio.

Sad sam ga gledao na odru - bio je nekako blag, a bjelina satena na kojeg su ga postavili činila je njegovo lice još više mrkim. Učinilo mi se maleno to tijelo iz kojeg sam nikao, ta usamljena stijena neprestano šibana nevremenom. Počivaj u miru stari moj, pomislio sam, posljednji put ga gledajući, a kroz glavu su mi se rojili Marunini stihovi: "To je moj otac, moj otac u svim sadašnjim i budućim odajama pod zemljom, moj otac za cijelu vječnost." Sjetio sam se jedne njegove priče o tome da su ga u zlu tukli i ponižavali, a on bio nemoćan da se brani. "To je najgori osjećaj!", govorio je. Među stvarima koje su s njim došle iz bolnice bio je i novčanik, u čijem se plastičnom prozorčiću nalazila fotografija moje djece i moja bečka vizitkarta, na kojoj je uz moje ime stajalo Schriftsteller.

Dok je pogrebna povorka kretala prema drevnom krstjanskom groblju, truba je svirala Amazing Grace, potom El silenzio. Dan se lio kao zlato po stećcima i kamenim grobovima u času kad smo ga spuštali u raku. Na trenutak su pinije zatreperile. Kad smo krenuli za Sarajevo, brat mi je rekao: "Nemoj zaboraviti staviti u prtljažnik ono vino od ljetos." Iste večeri I. mi je poslao brzojav sa sljedećim riječima: "Tvomu Jozi pokoj duši. Ako u smrti ima veličine, on ju je sebi priskrbio. Između ostaloga, legavši na svoju, na plemenitu... Tko zna koji će vjetri nas, i kuda, razbacati. Zapravo, već su nas razbacali".

Za Silvestrovo ostao sam sâm u stanu. Otvorio sam i posljednju bocu očevog vina i učinilo mi se da na tren čujem njegov neumrli glas. Vani je urlala rulja, ispaljivala rakete i petarde, grad je ječao i brenčao poput pijana prosjaka. Mislio sam o vjetrovima koji su nas razbacali. Vino koje se razlijevalo po mojim ustima i tijelu imalo je žarki okus, krijepilo me kao sunce promrzloga. To vino zadnje je plemenito djelo njegovih ruku, mislio sam, tih dragih i vrijednih ruku, koje su u hercegovačkoj rahloj zemlji već počeli nagrizati crvi.

Gosti: književnik Laszlo Vegel, antropolog Ivan Čolović, pisac Bora Ćosić, putnik Pavle Rak
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Za početak, slušate književnika Laszla Vegela, koji je napustio svoj rodni Novi Sad. Već osam meseci je u Berlinu, tamo piše i mi se nadamo da hoće, ali je sasvim moguće da se više neće vraćati u ove krajeve. Sa Laszlom Vegelom u Berlinu je razgovarao Ivan Kuzminović.

Laszlo Vegel: Sa ove distance gledam Srbiju sa više humora, a manje besa. Kada čovek ne prisustvuje svakodnevnim mukama jedne sredine, on bolje vidi osnovni tok, a to je neprekidna repriza. To je kao da gleda pozorišnu predstavu i onda počinje jedna scena koja se stalno ponavlja. Donošenje novog ustava ili ovi izbori su pravi deja vu; ono što je već bilo ponovo se odigrava, malo modifikovano, malo levo ili malo desno. To iz daljine deluje pomalo komično, ali ako čovek ozbiljno promisli, zaista je tragično. I ta dva osećanja se mešaju u čoveku. Ova lična impresija nije samo moja. Mnogim ljudima koje srećem je žao što stalno gledaju reprizu iste farsične scene, pune tuge i melanholije. Srbija je jedna država i jedno društvo koje stalno ponavlja već odigranu ulogu. U društvu se nije desilo ništa što bi bitno pomerilo rezultate izbora koji dolaze. Kada bi ta vlada imala jednu racionalniju ekonomsku politiku i jasan, nedvosmislen politički program, društvo bi reklo - ne promenama ili bi reklo - da, i želimo ih još više. Ali sve što vlada kaže da je uradila je to da stojimo na nultoj tački, i to sigurno i stabilno. Sa te nulte tačke ne može se ni na jednu stranu učiniti odlučujući korak. Mislim da na tim izborima neće biti ni pobednika ni gubitnika, nego će se ponoviti isto što je bilo i ranije.

Biti na nultoj tački je komotno za generaciju koja sada vlada, ali to će biti jako veliki gubitak za mlađe generacije. Društvo sada, na toj nultoj tački, uzima kredit od budućnosti, koji će buduće generacije morati da vrate. Generacija koja sada vlada neće ništa vraćati, ona će se nekako izvući. Ona nudi strategiju da se preživi, ali na čiji račun? Generacija koja sada ima 10, 20 godina ili deca koja se tek rađaju, oni će morati sa kamatama da vrate ovo što sada drugi troše. Ovi roditelji ne troše mnogo, ne može se reći da su oni rasipnici. Ne, i oni preživljavaju ovo vreme, i oni su siromašni, ali siromašni koji ne žele da stvaraju bogatstvo, nego žele da ostanu siromašni. Oni na to siromaštvo uzimaju kredit, kojim zadužuju svoju decu. To je tužno u toj priči, da nekoliko generacija za koje se već može reći da su gubitničke zbog izgubljenih ratova, čine gubitnicima svoje novo pokolenje. To je jedna dramatična spirala. Pojedinci koji jasno misle, to kažu u Srbiji, ali to su marginalne grupe. Ne postoji centralna politička snaga, a još manje vlada, koja bi imala smelosti da započne jedan otvoreni dijalog sa društvom o tome šta možemo, a šta ne možemo da učinimo. A vlada tome služi, da nam kaže kakve su naše realne privredne, kulturne, političke mogućnosti.

Mnogi misle da je tema suočavanje sa prošlošću iznuđena politička tema, koja postoji zbog inostranstva. Ne, to je tema koja je potrebna novim generacijama, da bi društvo jasno moglo da izabere alternativu. To suočavanje danas više i ne bi bilo suočavanje sa prošlošću, nego sa budućnošću. Svaka alternativa ima korene u prošlosti i bez jasne svesti o tome šta je bilo, neće biti ni suočavanja sa budućnošću. To je najveći problem Srbije – njena budućnost je pod znakom pitanja, a to niko ne sme da kaže. Niko ne sme da kaže da ovo tapkanje, iščekivanje, život od danas do sutra, stalno prolongiranje problema u današnjoj Evropi mnogo košta. Ne govorim o političkoj i moralnoj, nego o čisto ekonomskoj ceni. Svet zaista juri napred i vremena u kojima živimo ni meni nisu baš simpatična, ali svet juri, a mi kasnimo. Nemci kažu da su u velikom zakašnjenju, Amerikanci se hvataju za glavu - zakasnili smo, a u Srbiji se kaže - imamo vremena. To je prosto nerazumljivo, znate, mi stalno nešto čekamo. Čekamo nove izbore ili čekamo da se promeni svetski poredak, da Kina valjda uđe u Evropu. Kroz taj diskurs provejava uverenje da će doći neki mesija. A znate, mesija nikada neće doći.

Danas teritorija uopšte nije najvažnija stvar na svetu. Mnoge države su zapostavile neke svoje teritorije, zato što im se više ne isplate i drže ih samo formalno, a uzimaju neke druge teritorije, koje formalno nisu njihove. Da je bilo mašte i sposobnost da se vidi alternativa početkom devedesetih, Srbija je mogla da ne izgubi skoro ništa, a dobije skoro sve. Ona je ipak bila ekonomski najjača u regionu, trebalo je samo da odustane od svojih formalno-pravnih opsesija i pokuša da zadobije ekonomsku i kulturnu moć. Očito je da velesile više ne žele da direktno rukovode regionima i da bi to rado prepustile takozvanim srednjim regionalnim silama. E sad, ko će biti ta srednja sila u našem regionu, još je prerano govoriti. Ali Srbija je imala šansu da igra značajnu ulogu na prostoru bivše Jugoslavije. Ona je tu imala i neki humani kapital, jer toliko kuđena multikulturalnost Jugoslavije sada je veliki kapital u svetu.

Ovih dana u Berlinu je održana velika konferencija pod nazivom Duša Evrope, kojoj je prisustvovalo sedam ministara kulture iz evropskih zemalja. Okupljeni političari najčešće su citirali Umberta Eka, italijanskog književnika, koji je rekao da je jezik Evrope - prevod. On tu nije mislio na prevodilačku literaturu, nego je hteo da kaže da svaki Evropljanin u svojoj glavi nosi jednu prevodilačku mašinu. Kulture i jezici u Evropi se neprekidno mešaju i to je postalo ne samo kulturno nego i ekonomsko bogatstvo Evrope. Šveđani znaju da to što svi oni odlično znaju engleski i nemački više vredi nego novootkriveni rudnik zlata. I Srbija ima to bogatstvo, jer ima manjine, ali ona nije koristila taj kapital, nego je koristila oružje, koje joj je donelo poraz.

Sve generacije, od devedesete na ovamo su nekako izgubljene, rascepkane. Kod mladih postoji postmiloševićevski miloševićizam i postšešeljevski šešeljizam. Oni ne mogu da izađu iz okvira sveta u koji su upali. To je jedan pogled na svet zasnovan na ideologiji nemoći i defanzivnoj strategiji - ne damo se, nikom se ne damo, ne damo se svetu, ne damo se globalizmu, ne damo se novom svetskom poretku i tako dalje. Čak i ako je čovek kritičar globalizma i novog svetskog poretka, on mora da primeti da je to jako uzan i pasivan program, koji ne vodi nikuda. U Srbiji se nije pojavila prevratnička generacija i kada se pojavi mlad političar, on nema generacijsku legitimacijsku osnovu i utapa se u staru garnituru. Današnji političari su većinom socijalizovani u jednopartijskom sistemu i kroz tranziciju se prolazi bez solidnog tranzicijskog kapitala. Tako su se promene u Srbiji od jednopartijskog u višepartijski sistem desile pod kišobranom nacionalizma, a ne slobode i demokratije. I čim je stvoren višepartijski sistem, počeo je rat i to je deformisalo i višepartijski sistem i ljude koji su s najboljim namerama ušli u to, ali iz te klopke nije bilo izlaza bez tranzicijskog kapitala. Ja mislim da tranzicijski kapital počinje da se gradi na veoma čvrstoj odluci da se priključite Evropi. Bez toga, ni jedna tranzicija ne može da se izvede korektno.

Pogledajte samo primer Rumunije. Ona je posle pada Čaušeskua imala velike ekonomske teškoće i stajala je mnogo slabije nego Srbija. Ali kada im je postalo jasno da žele da uđu u Evropu, kada je ta odluka doneta čvrsto i jedinstveno, i u opoziciji i u vladajućim partijama, šta se desilo - rumunska ekonomija je počela da se menja i popravlja. Isto to se desilo sa Slovačkom i zato kažem da unutrašnja odluka jedne države i društva bitno utiče na ekonomsku situaciju. Znači, to je jako subjektivna stvar, ali to kako društvo sebe oseća, takva će biti i njegova ekonomija. E, to naša tranzicijska elita nikada nije umela, nego neki tvrde da ni ne treba da ulazimo u Evropu, drugi misle da treba, ali nekakvim zaobilaznim putevima, taktizerski, treći se verbalno jako zalažu za Evropsku uniju, ali ne čine ništa da se to dogodi, a tek jedna marginalna grupa misli da je samo to naš put. Mi treba da donesemo tu odluku i onda će ekonomija početi da se popravlja.

Demokratska stranka nažalost nije radila dovoljno na tom putu koji simbolizuje Zoran Đinđić. Da sam u njihovoj predizbornoj kampanji prepoznao iskrenu političku, unutrašnju odluku da se DS vrati na Đinđićevu liniju, prvi bih to pozdravio. To bi bilo dobro i za društvo i za Demokratsku stranku. Ali kod njih ne osećam tu revitalizaciju Đinđićevih namera, više osećam kapitalizaciju njegovog imena. To ipak u krajnjem ishodu može dati dobar rezultat, u slučaju da samo članstvo Demokratske stranke, koje je ipak najdragoceniji deo ovog društva, nekako dođe do saznanja da je Đinđićevo delo zaista njihova velika vrednost. Ako se to dogodi i počne da u budućnosti utiče na rukovodstvo te stranke, onda se slažem sa njihovom kampanjom.

Boris Tadić želi da spoji nespojivo, on oseća da se takvom retorikom ne može voditi nikakva borba, ali on je upotrebljava i dovodi sebe u politički vakuum. On postaje skeptični borac izložen kritikama sa svih strana. Njega kritikuju i pristalice moderne političke tehnologije i pristalice staromodne ratničke tehnologije. On će pre ili kasnije morati da se opredeli. Politika ne može da se gradi u vakuumu i nemogućem spoju ratoborne retorike i skeptične vizije. Njegov diskurs se trenutno ne razlikuje od Koštuničinog, ali to nije samo njegov problem, to je problem Demokratske stranke. Nije se ona toliko cepala zbog pojedinih ljudi, nego je ona sama uvek bila dvosmislena stranka. Đinđić je želeo da nadvlada tu dvosmislenost svojom vizijom moderne Srbije. Posle njegovog ubistva, Tadić je ostao sa starim dvosmislenostima. On nije imao državničkog formata da ih nadvlada, a možda ni u samoj partiji više nema dovoljno energije za to. Tako da u Demokratskoj stranci latentno postoji više partija i ne bih se začudio kada bi ponovo došlo do formiranja nove partije, koja bi se odvojila od Demokratske.

Trenutne prilike odgovaraju velikim političkim kompromisima velikih partija. Imali smo kompromis u vezi sa Kosovom, kada je doneta deklaracija i kompromis u vezi sa ustavom. Znate, sa malim nacionalizmom čovek može privremeno da zadobije jedan birački sloj, ali tu političar ima alternativu: ili da održi reč i iz dana u dan ide ka većem i većem nacionalizmu ili da razočara svoje nove birače i izgubi ih u situaciji kada su ga već napustili njegovi stari glasači. Teorija malog nacionalizma je u suštini pesimistička u odnosu na srpsko društvo. Oni koji kažu da sa malim nacionalizmom možemo da pridobijemo društvo ili većinu, u stvari imaju veoma loše mišljenje o tom društvu, pa misle da se nekom dvoličnošću ono može pridobiti - malo ćemo se praviti da smo kao oni, ali mi nismo zaista takvi. Zato je svakoj logičnoj politici koja računa na dugu stazu bolje da otvoreno kaže svoj stav.

Radikali delom uspevaju zbog socijalne demagogije, a s druge strane zato što jasno kažu šta hoće. Čovek može da se s tim ne slaže i ja se ne slažem, ali oni koji veruju u tu partiju kažu - nas ta partija nikada nije prevarila. U tome je deo njihove snage, znate, i to može da privuče i neke ljude koji se ne slažu potpuno s tim, ali sama činjenica da oni u političkom smislu ne igraju prevarantsku ulogu vezuje ljude kojima je dosta kontradiktornosti u partijskim govorima, ljude koji traže jednostavno formulisanu rečenicu i konsekventan stav. I znate, na ljude ponekad više utiču takvi psihološki elementi nego politički program. Jasno mi je da partije taktiziraju i da je to deo njihove borbe, ali ponekad one previše taktiziraju i građanima to postaje sumnjivo. Taktika treba da bude elegantna i nevidljiva, ako već govorimo o nekom političkom pragmatizmu. Ako se taktika stalno vidi, ta opcija gubi privlačnost. Ne kažem da je to uvek dobro, ali glasač voli one ljude i one partije koji zaista veruju u ono što propovedaju. To ponekad može biti i opasno, jer može se propovedati i zlo i ljudi će poverovati i u zlo. Samo kažem da je samopoštovanje jako bitno za političare i partije. Za ovih šest godina, teorija malog nacionalizma je doživela poraz, jer teorija malog nacionalizma spada u teoriju velikog nacionalizma.

U rasvetljavanju okolnosti ubistva Đinđića najvažnije je videti šta se u Srbiji događalo pre tog ubistva. Meni je tu najvažnija tačka izlazak do zuba naoružanih Crvenih beretki na drumove. Ratno vozilo nije deo uniforme, kao što ni lekari ne izlaze da štrajkuju sa najskupljim skenerom. Ali nije o tome reč. Pitanje je da li je Koštunica bio saglasan s tim da oni izađu ili nije bio saglasan. Do danas, on nam nije jasno i glasno odgovorio na to pitanje. Možda ih je on podržao iz dobre namere, ali ja nikada ne govorim o ljudskim namerama, nego želim da govorim o činjenicama. A činjenica je da predsednik nije bio siguran kako da postupi u času kada jedna specijalna jedinica okupira drum i preti vladi, što je onda pretnja ustavu. Predsednik republike treba da brani ustav, ne oružjem, ali sa punom moralnom čvrstinom i ne sme da dozvoli da bilo ko vređa taj ustav. Ako nemamo takvog predsednika, a takvog predsednika u datom slučaju nismo imali, stvara se haos. Prema tome, sudovi neka rade u tom procesu šta god da rade, a društvo i političke elite treba da raščiste šta je radio predsednik republike u datom trenutku.

MIRKO ĐORĐEVIĆ, ANALITIČAR SRPSKOG DRUŠTVA, O SPREZI PRAVOSLAVNE CRKVE SA STRUKTURAMA POLITIČKE MOĆI, NJEZINOJ OTPORNOSTI NA REFORME I ODGOVORNOSTI ZA RATNE ZLOČINE

KUD PROĐU POPOVI, DOLAZE TOPOVI
Bojan MUNJIN
27. prosinca, 2006.


Predavač na beogradskoj Pedagoškoj akademiji, publicist i prevodilac, Mirko Đorđević (69), dugogodišnji je analitičar srpskog društva i žestoki kritičar crkve, a deseci njegovih eseja i knjiga, kao što su "Osmjeh boginje Klio", "Znaci vremena", "Sjaj i beda utopije" i "Srpska konzervativna misao", prevedeni su na više evropskih jezika. Radovi Mirka Đorđevića kao i njegove neprestane javne polemike pokazuju da je unutarnjim etičkim integritetom moguće spasiti elementarnu ljudskost pred poplavom javnog nemorala.

- Kakav je utjecaj Pravoslavne crkve u javnom životu Srbije danas?

- Stvar sa našom Pravoslavnom crkvom, čiji sam ja vernik, danas stoji loše. Poznati disident Mihajlo Mihajlov nedavno je rekao da ono što je Savez komunista predstavljao pod Titom, to je u današnjem društvu Srpska pravoslavna crkva. Naša crkva je u ovom momentu pre svega prepoznatljiva kao dominantna politička snaga u permanentnoj sprezi sa strukturama moći. To je deo onoga što u istoriji crkve nazivamo savezom između trona i oltara, a u srpskom društvu je savez između pravoslavnog oltara i političkog trona tandema Koštunica-Tadić aktualan i belodan u svakodnevnom političkom životu. Da bi se taj savez razumeo, potrebno je uzeti u obzir jedan važan element, a to je ono što se u istoriji Srpske pravoslavne zove filetizam a u slobodnom prevodu to bi značilo: moje pleme, moja vera… Najprostije rečeno, filetizam je crkveni nacionalizam koji je doduše prisutan i u drugim crkvama, ali nacionalizam najgore vrste trenutno je prisutan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Drugačije rečeno, mi unazad puno godina preživljavamo jedan proces koji je sada na vrhuncu, a zove se klerikalizacija društva.

- Kako se ta klerikalizacija vidi golim okom?

- Crkva je danas prisutna u svim porama javnog života. U hrišćanstvu se jako dobro razlikuje sfera svetog i sfera profanog, a u Srbiji se danas posvećuje ili blagosilja sve i svašta i to čine crkveni velikodostojnici. Od prostorija političkih partija čiji prvaci metanišu pred raspelom a do juče su bili gorljivi ateisti, pa do onoga što izaziva totalnu konsternaciju: ovde se posvećuje oružje, protivavionska odbrana, čitavi pukovi vojske, da o preduzećima i kafanama koji se takođe blagosiljaju ne govorim. Taj proces odnosa između trona i oltara započeo je još davne '89. na Gazimestanu kada se Slobodan Milošević domogao vlasti, ali iz te brazde naša se crkva do danas nije pomerila.

Srastanje s vlašću

- Kako to da se crkva u tranzicijskim društvima nije transformirala?

- Pod komunizmom crkva je bila marginalizovana, potisnuta iz javnosti i svedena na uzak prostor između porte i oltara pa smo u ono vreme očekivali da će padom jednog takvog totalitarnog sistema doći do takozvane duhovne obnove. Dogodilo se da je izostala bilo kakva duhovna obnova i crkva se pojavila na političkoj pozornici, pri čemu je posebno konzervativan postao blok istočno-pravoslavnih crkava. Ne zaboravite da dok su rimokatolici u dvadesetom veku imali jedan iskorak ka novim vremenima poznat po onoj talijanskoj reči agiornamento sa Drugim vatikanskim koncilom, u pravoslavlju takvih sabora ili koncila nije bilo. Verovali ili ne, zadnji sabor pravoslavnih crkava dogodio se pre hiljadu dvesto godina. Pravoslavna crkva uvire u matricu konzervativnih društava, tradicionalno je srasla s vlašću i vekovima se molila caru, a ne samo za cara. Zato Pravoslavna crkva nema ni jedan odgovor na savremene probleme globalnih razmera koje kao crkva može da ponudi. Na primer, Pravoslavna crkva nema ni u naznakama ono što se zove socijalna doktrina, za razliku od Katoličke crkve koja takvu doktrinu ipak ima. Generalno, ima nešto što je karakteristično na celom ovom balkanskom ili južnoslavenskom prostoru, u islamu, katolicizmu i pravoslavlju. Ove vere nisu ponudile formulu nove evangelizacije, nego su ušle u brazdu sticanja moći. Srpska pravoslavna crkva, koja je vekovima važila za vrlo siromašnu crkvu u materijalnom pogledu, danas prvi put u svojoj istoriji više nije siromašna...

- Kako u srpskom društvu izgleda spoj politike i religije?

- Naša crkva i politika ponašaju se po sistemu spojenih posuda: jedni manipulišu drugima. Grupna krštenja, slikanje političara sa vladikama, javno pozivanje patrijarha da glasa na referendumu... Radi se o tome da su političke strukture u Miloševićevo vreme i sve vlade nakon njega oberučke prihvatile crkvu kao jedan od stubova svoje moći i crkva je tu igru prihvatila. Pri tome je crkva zaboravila na svoje tradicionalne zadatke kao što je misionarstvo i humanitarni poslovi. Koliko vidim, kod rimokatolika bar postoji naznaka nekakve karitativne delatnosti, dok naša crkva u ovom trenutku nema ni jedno obdanište, starački dom ili prihvatilište za siromašne...

Vladike na tenkovima

- Kakvo je vaše mišljenje o ulozi crkava u ratu na ovim prostorima?

- Kada su počeli ovi zadnji ratovi pre petnaest godina, što se tiče Pravoslavne crkve, pojavio se jedan novi fenomen. On je dobro poznat i možemo ga i bukvalno ilustrovati: tada smo dobili vladike na tenkovima. Svet je naime obišla fotografija vladike mileševskog Filareta sa mašinkom u ruci na ratištu slavonskom. Običan narod ima jednu vrlo jednostavnu sintagmu koja deluje grubo ali istinito: prvo idu popovi pa za njima topovi. I zaista se to i dogodilo. Setite se kada je crkva počela okolo da nosi mošti cara Lazara. Tada nikome nije palo na pamet da pogleda destinacije putovanja tih moštiju od mesta do mesta. Istim tim putem prošla je malo kasnije dična JNA, sejući pustoš i unesrećivši mnoge porodice. Oficijelno se u hrišćanstvu veruje da je svetost života iznad svega, ali u ovim ratovima na Balkanu crkve ili delovi njihovih struktura blagosiljale su oružje. Pa iako ih stručnjaci ne nazivaju verskim, ovi ratovi u Hrvatskoj i u Bosni vođeni su između ostalog i u ime pravoslavlja, katolicizma i islama i imali su na žalost verski predznak. Bio sam u Bijeljini kada su Arkanovi tenkovi ulazili u grad koji je bio toliko prekriven leševima da se nismo mogli kretati, a na tenkovima su bili ucrtani pravoslavni krstovi. To je stravično delovalo.

- Je li unutar Pravoslavne crkve bilo otpora takvom militarizmu?

- Iskreno rečeno, u crkvi je bilo otpora takvom stanju, ali taj je otpor bio malobrojan i nije mogao dati ton opštoj atmosferi. Nebrojeno puta sam objavio tekstove o svemu tome, i ovde i u inostranstvu, neprestano o tome javno pričam zajedno sa nekolicinom istomišljenika ali – ne pomaže. Ovaj sadašnji patrijarh Pavle spada u slabe patrijarhe koji ima dobre namere, ali nije imao energije da zaustavi vladike u ratnim vremenima. On je u devedesetima otvoreno rekao da ne želi ni najmanju Srbiju ukoliko će ona biti stvorena po cenu smrti i jednog deteta bilo koje vere i nacije, ali to je prošlo nezapaženo. Većina vladika u episkopatu bili su ratoborni jastrebovi otvoreno u službi vojske.

Sveti antisemit

- Lider Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović govori ovih dana o potrebi da se u crkvi napravi lustracija.

- Tačno. Bez doslovne lustracije nema oporavka u crkvi. Vladike koji su sve ovo činile tokom rata treba pozvati na kanonsku i na krivičnu odgovornost. To je uostalom uradio De Gaulle koji je nakon rata zahtevao od Vatikana - i to mu je uvaženo - da ukloni nadbiskupa pariškog Suarda zbog suradnje s okupacijskim vlastima u Francuskoj, dok je velika grupa biskupa zbog iste optužbe sudski odgovarala. Starog književnika Charlesa Maurrasa u dobi od devedeset godina, on je bio nešto kao njihov Dobrica Ćosić, francuski sud je osudio na smrt... Moje crkve se tiče kada ceo svet obiđe mračna snimka pravoslavnog sveštenika sa misalom u ruci koji "činodejstvuje" dok Miloševićevi eskadroni smrti kod Šida streljaju one nevine dečake... Taj čovek koji sa misalom gleda streljanje, otac Gavrilo, nije pozvan od strane Srpske pravoslavne crkve na kanonsku odgovornost (crkvene sankcije su inače vrlo stroge) niti je po svetovnim zakonima kažnjen kao saučesnik u ubistvu nevinih. Lustracija je stoga preko potrebna, ali ne samo u našoj crkvi nego i u brojnim drugim crkvama i konfesijama na Balkanu. Otac Gavrilo ne samo da nije pozvan na odgovornost, ni u crkvi ni u državi, nego je danas vrlo popularan, bavi se nadrilekarstvom i zgrće silan novac.

- Jedno od spornih mjesta Srpske pravoslavne crkve je vladika Nikolaj Velimirović, zbog pronacističkih i antisemitskih stavova.

- On ima silno negativan uticaj na javnost u prvom redu zato što ga je Srpska pravoslavna crkva 2003. kanonizovala i proglasila svecem. S obzirom da sam bio jedan od prvih koji je pokrenuo pitanje Nikolaja Velimirovića, mogu vam reći da ničeg svetog i svetačkog u njegovom životu nema. Ova kanonizacija je izvedena po čisto političkom principu: Nikolaj Velimirović je bio ideolog ljotićevskog pokreta, koji je otvoreno s oružjem u ruci bio četiri godine u Srbiji na strani nacista. Kada je u aprilu '45. Hitler izvršio samoubistvo, Velimirović je i dalje pozivao "na borbu protiv plutokratskog Zapada, Jevreja i masona". U njegovim knjigama, navodili smo to mnogo puta, postoje mesta antisemitizma najgore vrste. On ne samo da je bio nacionalista, nego je bio uvereni nacista.

- Što zapravo znači sintagma "Srbi su narod neba"?

- To je vrlo prosto. Tu sintagmu je smislio jedan nacionalistički ideolog, Jovan Rašković, i na taj način je izvršio dvostruki falsifikat. U poslanici Filipljanima apostol Pavle kaže "mi hrišćani smo građani neba", misleći na jednu eshatološku viziju koje Rašković nije bio svestan kao totalno neupućen čovek po tom pitanju. On je tu sintagmu smislio da pokaže kako u svetu postoje samo dva stradalnička naroda, a to su Jevreji i Srbi. To je naravno besmislica, ja sam čitao sve njegove vajne spise, i od toga šta je on sve plasirao ne bi bilo ni po jada (šta sve ljudima pada na pamet), nego je ta mitologema operacionalizovana u politici i u ratu.

Suočavanje sa zabludama

- Kako se dogodilo da mitološka svijest u crkvi zamijeni konkretna pitanja duhovne egzistencije današnjih ljudi?

- To da se crkva okrene realijama života i da tome dade pečat određene duhovnosti, do toga na ovim prostorima nigde nije došlo. Komunisti su imali svoju mitologemu o svetloj budućnosti, a nacionalisti o slavnoj prošlosti. I jedno i drugo je ideološka laž koja je skupo koštala i tu je crkva, slobodno se može reći, zatajila, ne samo Pravoslavna nego i crkve šire na ovim prostorima. Crkve na Balkanu nisu umele da ponude onu energiju nade koju je Hristos dao svetu i da ju živim ljudima predstave kao vrednost, nego su, upregnuvši se sa strukturama moći, završile kao duhovni saučesnici pokolja u ovim ratovima.

- Što mislite, je li nakon nedavne posjete Pape Benedikta XVI. Turskoj, njegovog susreta s pravoslavnim patrijarhom Bartolomejom I. i voditeljem Državnog odjela za religije Ali Bardakogluom, okrenuta nova stranica u odnosu među crkvama i religijama?

- Vatikan i Papa okrenuli su se nečemu što već dugo visi u vazduhu, a to je suočenje Evrope sa svetom islama koje zbog međunarodnog terorizma sa verskim predznakom, predstavlja za hrišćane veliko iskušenje. S jedne strane, Evropa Muslimane tradicionalno ne razume, dok su sa druge strane milioni Muslimana danas na nogama verujući da se stvara hrišćanski savez protiv islama. Ti su odnosi među crkvama i religijama kompleksni, teški i opterećeni prošlošću i verskim ratovima pa zato mislim da je za razliku od Huntingtonovog "sudara civilizacija" svetu danas potreban ekumenizam, tolerancija crkava i susret među civilizacijama.

- Na kraju, kako će srpsko društvo izgledati sutra?

- Srbija je danas na raskrsnici krećući se prema napred, ali kao Lotova žena iz Biblije – okrenuta natrag. Mi Srbi treba da podvučemo crtu, i u crkvi i u državi, i da uočimo šta su sve bile naše zablude koje smo skupo platili. Drugo, trebamo se suočiti sa našom prošlošću koja je bila bolna i sa hipotekom masovnih zločina koju smo počinili i koji su stravični. U historiji, Srbi jesu bili žrtve, ali Srebrenica i Sarajevo stajat će kao mračna senka naših zločina nad budućim generacijama. Drugo, treba raskinuti sa Miloševićevim nasleđem i strukturama koje je on ostavio. Mi danas jedva da imamo neku partiju koja ne jaše na karti nacionalizma. Nema nikakve razlike između Šešeljevih radikala i Miloševićevih socijalista koji bi i danas išli na Karlobag i Viroviticu: čuli ste preksinoć Miloševićevog naslednika Dačića koji poziva ljude u rat za Kosovo. Nasuprot tome, mi treba da se hitno izmirimo sa susedima sa kojima se dodirujemo i sa kojima smo izmešani... Pomirenje je moguće jedino u istini, ali ne u nekoj srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj istini. Hristos je rekao "upoznajte istinu", ali nije rekao upoznajte moju istinu, aramejsku ili jevrejsku. Pokušao nam je reći da prepoznamo istinu bez ikakvih predznaka.

BH Dani od 29.12.2006.

Hemonwood

Turistički Beograd


Piše: Aleksandar Hemon



Ovo pišem u Beogradu, gdje se nalazim po treći put nakon rata, ali prvi put a da u javnosti i medijima nije bilo nekog i nekakvog podsjećanja na zločine počinjene od strane Miloševićeve Srbije: kad sam ovdje bio 2001., upravo je bila otkrivena hladnjača puna albanskih leševa, kao i masovna grobnica u Batajnici. Ta otkrića su bila uvertira za izručenje Miloševića u Haag. Za vrijeme mog boravka prošlog ljeta, dominirali su snimci zločina koje su u Srebrenici počinili Škorpioni, koji su bili uvertira za još jedno neizručenje Mladića. Ovaj put nema nikakvih uvertira, osim za izbore u januaru, pa Beograd osjećam drugačije - kao turista u stranoj zemlji, što je relativno prijatan osjećaj.

Naravno, Beograd - kao dio Srbije u bilo kojoj državnoj formi - zvanično je strana zemlja još od 1992., ali smo u zadnjih petnaestak godina ostali uvezani zajedničkom predratnom prošlošću, kao i ratom - nemoguće je bilo biti Bosanac a da se nema neki i nekakav odnos prema gradu koji nije mogao (i dobrim dijelom još ne može) da se suoči sa onim što je počinjeno u Bosni. Otud sam u svojim prethodnim posjetama manje-više mjerio svoje odstojanje od Beograda, gdje mi je bilo neprijatno i neudobno, gdje sam neke stvari shvatao kao ličnu uvredu i imao potrebu da nekome - najčešće prijateljima koji nisu bili ni krivi ni dužni - objašnjavam neke važne stvari, koje su oni svakako već odavno znali. Ovaj put, odstojanje mi je momentalno bilo lako izmjeriti - bio sam turista u stranoj zemlji, nezainteresovan za lokalne prilike, zainteresovan za prijatan iako kratkotrajan boravak, prehrambene proizvode, ljepotu slučajnih prolaznica itd. I u toj, konačnoj, preobrazbi u turistu, pao mi je veliki teret sa neturističke grbače. Beograd više nije bio prijestonica zločinačke države, u kojoj sam se ja nekom greškom našao, nego grad u kojem mi je bilo neophodno da imam džepnu mapu da bih se snašao na ulicama.

Ta se transformacija desila iz više razloga. Jedan je što sam ovdje povodom izlaska moje knjige (Nowhere Man), pa dajem intrevjue i namještam se fotografima i potpisujem knjige - radim dakle ono što sam radio već nebrojeno puta u mnogim drugim zemljama, gdje sam, također, bio turista.

Drugi razlog je to što sam, nekako, bio učesnik u diskusiji o sarajevskoj rock sceni sa početka osamdesetih, sa posebnim osvrtom na Plavi orkestar. Za takvu diskusiju imam minimalne kvalifikacije (drugi učesnik je bio rock kritičar), osim što sam početkom osamdesetih pobožno išao na skoro sve svirke u Sarajevu, pa sam tako gledao i Plavi orkestar; bio sam nevažni svjedok. U jednom trenutku, na platnu iza učesnika bio je projeciran omot prve ploče Plavog orkestra Soldatski bal (koji je, naravno, briljantna varijacija na omot Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band), na kojem su umjesto značajnih svjetskih ličnosti poredane značajne ličnosti iz kulture i istorije svih jugoslovenskih naroda i narodnosti: od Miće Orlovića do Zuke Džumhura, od Lepe Brene do Dražena Petrovića, od Njegoša do Šabana Šaulića. Taj omot je bio kolekcija ličnosti oko kojih je - simbolički, semiotički - bila organizovana ta zajednička, jugoslovenska prošlost. Dok sam gledao taj omot, tačno sam izmjerio svoju udaljenost od svega toga i to mjerenje je bilo apsolutno lišeno svake nostalgije ili žala za mladošću.

Spomenuta nostalgija se često manifestuje tako da imam potrebu da zamišljam kako nekom, zamišljenom strancu objašnjavam šta je sve to što me je - što je nas - konstituisalo kao ličnost(i) sa ličnom, neprevodivom istorijom. Sklon sam bio, dakle, tome da nekom zamišljenom sugovorniku sa kojim ne dijelim nikakvu prošlost objašnjavam ko su Zuko Džumhur ili Bata Živojinović, da proizvodim dugačke fusnote pune potpuno najsitnijih detalja koji nekako osvjetljavaju taj bogati, komplikovani život koji smo vodili. Pošto se svaki ljudski život sastoji od beskonačnog broja detalja koji pojedinačno imaju malo značaja, ali zajedno predstavljaju sve što smo živjeli i proživjeli, recitujući zamišljenom protivniku sve te stvari koje je bolno lako zaboraviti, zapravo sam sebi objašnjavao sebe kako bih se mogao objasniti nekom drugom. Gledajući omot Soldatskog bala, nije mi bilo stalo da ikome išta objasnim, a neki likovi na omotu bili su mi - a i drugim prisutnim - potpuno izbrisani iz pamćenja. Prošlost - zajednička, moja - doslovno je izblijedila. Goodbye teens.

Niti sam imao ikakvu potrebu da išta objašnjavam beogradskim novinarima koji su me intervjuisali, iako su neki postavljali pitanja (a onda nisu objavili odgovore na njih) koja su se ticala rata, identiteta, Srebrenice, bosanskog jezika, Mladića i Karadžića itd. Govorio sam im, naravno, šta mislim, ali bez potrebe da ih natjeram da razumiju - ko te stvari do sad nije razbistrio niko mu ih, a najmanje ja, ne može razbistriti. Nisam imao nikakve potrebe (osim možda profesionalne) da komuniciram sa Beogradom, postavši tako, konačno, turista.

Svjestan sam da u tom, novom, turističkom stavu ima izvjesne oholosti, da može lako da izgleda kako mislim da me se ništa više ne tiče, da nisam svjestan da se po ovom svijetu ne može hodati laganim turističkim korakom. Ali sam se sjećam i dana u Chicagu u doba rata kad sam najednom shvatio da već dugo hodam pogrbljen i da mi je pogled konstantno uperen u zemlju, kao da na leđima nosim veliki teret. Taj teret, moram da priznam još uvijek nosim i to je, očigledno, teret nakupljen u životu u kojem je rat centralna činjenica i najvažniji, možda i jedini važan, događaj. Taj teret nosimo svi mi, iako je raspodjela tereta neravnomjerna i neravnopravna, iako ga jedni od drugih ne možemo preuzeti niti ga olakšati. Taj teret je sa mnom gdje god da idem i osjećam ga na Novom Zelandu i u Chicagu i Parizu i u Sarajevu (naročito u Sarajevu) i u Beogradu. Ali ovaj put, u Beogradu, nekako sam se uspio kutarisati tog tereta, barem na nekoliko dana, dovoljno da budem turista koji bez teškog prtljaga tumara po stranom gradu, čekajući da krene negdje drugdje.