Ljevičari
Ne izlazi mi iz glave kako me ono borgman proglasio ljevičarom, štoviše, napisao kako sam vjerojatno prelijev za prosječnog blog - konzumenta. Nije da me to vrijeđa, čini mi se, međutim da se radi o zabludi uobičajenoj na ovim prostorima. Zabluda se zasniva na jednoj pomalo paradoksalnoj anomaliji: desno orijentirane stranke u Hrvatskoj (a također i Srbiji i BiH, te nekim zemljama proizašlim iz Istočnog bloka) zapravo su dosta desnije nego što je to u demokratskim zemljama uobičajeno (i dozvoljeno). U Zapadnoj Evropi, politički program jedne moderne stranke desnog krila najčešće je konzervativan, prožet tradicionalnim i religijskim vrijednostima, zagovara kapitalizam i sklon je imućnijim slojevima. Međutim, uvijek se bazira na antifašizmu. Nema relevantnog francuskog političara koji bi se divio Petainu, niti norveškog koji bi veličao Quislinga (ovdje ne govorimo o političkom polusvijetu i populistima za jednu sezonu). Možda je rezoniranje konzervativnog političara najbolje opisao Winston Churchill, rekavši kako je čovjek koji u svojim dvadesetima nije socijalist najvjerojatnije bezosjećajan, dok je čovjek koji je i u svojim pedesetima socijalist najvjerojatnije budala. Nećemo polemizirati s Winstonom, pogledajmo radije kako stoji stanje na hrvatskoj političkoj sceni. Na krajnjem desnom njenom kraju stoji HSP i stranke Hrvatskog bloka, u kojima je dosta onih što otvoreno ašikuju s Pavelićem i sličnima (što bi u normalnoj državi bilo dovoljno da im se zatvori dućan). Ove stranke pomiču težište scene toliko udesno, da se sasvim desni HDZ predstavlja kao stranka centra. Stranke koje se kod nas doživljavaju kao ljevica - SDP, ostaci HSLS i LS, te nešto profiliraniji HNS - normalno bi bile percipirane kao stranke centra - kod nas međutim ljevije od njih naprosto nema ničeg. Koji je tome razlog, tko zna - možda danas nije probitačno boriti se za socijalna prava populacije kojoj ona izgleda i ne nedostaju, a možda se ljudi boje da im ne nalijepe etiketu komunista ili jugonostalgičara - to se do sada pokazivalo kao dobra taktika za zastrašivanje i odvraćanje pažnje. Uostalom, crkvenjaci nas svakom svojom poslanicom plaše jačanjem snaga komunizma - makar nikakvih komunista ovdje odavno ne vidjesmo, osim naravno onih bivših u prvim redovima na misi. Dakle, u Hrvatskoj nema komunista, i nema jugonostalgičara, tek kod nešto starije populacije postoji neko maglovito prisjećanje da se u SFRJ živjelo bolje i dostojnije čovjeka. To je prisjećanje sasvim bezopasno dok se ne poveže sa subverzivnom mišlju da smisao osamostaljenja Hrvatske nije u vijorenju zastava i pjevanju "Lijepe naše" unedogled (što smo, uzgred, mogli i u SFRJ), nego u postizanju boljih uvjeta života i višeg nivoa demokracije (i što ni za 15 godina nismo ostvarili). Tko god nam to ponudi, sa ljevice, centra ili desnice (u demokratskom, nipošto fašistoidnom smislu), skinut ću mu šešir (kojeg doduše ionako ne nosim). I zato, iako nisam religiozan, i iako cijenim "slavno djelo partizana i napredne ljude svijeta koji žele slobodu i mir", nisam ni ljevičar, ni desničar. Tek čovjek kome je dodijalo nuditi drugi obraz onima koji su nam osim love, odnijeli i 15 godina života. Zasad. |