Što reče ona dalmoška novokomponovana:
"Makarska je pravi raj - lipa je ka Jadran plavi
kad u zoru sunca sjaj iznad Biokova se javi".
I ajde, nisu puno falili. Što nedostaje Makarskoj, obilato nadoknađuju stijene i sipari Biokova što joj tvore impresivnu pozadinu. Uostalom, zdrav razum i iskustvo upozoravaju da si u životu ne možemo priuštiti pretjeranu kritičnost - treba se skoncentrirati na ono lijepo oko nas.
I tako šetam prije nekog vremena makarskom rivom, mislim pozitivno, klikam romantične palme i ferale, biram motive škura i kamenih zidova između klima uređaja i reklama.
Dok mi pogled ne privuče udaljena nezgrapna tvorevina u kutu tražila.
Približivši se, ostajem zatečen koncentriranom ružnoćom objekta koji kao da je s neba tresnuo i zabio se u zemlju inače uređenog i održavanog parka. Obilazim objekt i s nevjericom ustanovljavam kako se radi o spomeniku.
Pomnijim uvidom otkrivam da je riječ o spomeniku hrvatskom branitelju
Autor mu je akademski kipar Kuzma Kovačić.
Dakle... Kako fotografija nema učinak izravnog iskustva, pokušat ću vam dodatno opisati tu stvar. Na uzorak kvadratičnih kamenih pločica smještena je krnja kamena piramida, grubo zalivena crnkastim oksidiranim slojem metala, a na nju nova kamena gromada. Na ovoj su postrano naznačeni hrvatski heraldički kvadratići a po gornjem rubu utori koji ovlašno podsjećaju na otvore prsobrana i asociraju da bi struktura mogla predstavljati stiliziranu nacionalnu kulu koja izranja iz morskih valova. Do zla boga otrcano, ali ipak u granicama očekivanja.
Na vrh je kule međutim natandarena neopisiva, nevjerojatna kompozicija metalne gvalje u koju je zaboden kameni križ, dok okolo lepeću crne prikaze najsličnije muhama. Koje je značenje te uznemirujuće slike - što predstavlja - govno na štapiću, srce probodeno glogovim kolcem, kadaverični bubreg - dovraga, ne pitajte mene. Znam samo da isijava neviđenom, upravo nakaznom ružnoćom.
Dojam uokviruju četiri ugaone metalne "baklje" - vječni plamen je valjda skup za održavanje - koje međutim više vuku na masne gute.
Na umjetničkom nivou stvar je očit debakl. Na ideološkom ćorak, jer provocira više negativnih nego pozitivnih asocijacija (Hrvatska je kičasta inscenacija, na čijem su vrhu govna i muhe, na oltaru hrvatstva žrtvovali su nam srce, na pijedestalu su život smijenili nekrofilski obredi, Kafka rulz,...).
Posjetitelj stoji i u nevjerici se otvorenih usta pita kako jedan akademski kipar, profesionalac, pa bio to i podobni Kuzma može načiniti nešto toliko pogrešno i trivijalno? Gdje je granica neukusa? Pa i ti hrvatski branitelji, kojima je spomenik posvećen - minirali su toliko spomenika iz NOB koji su izgledali bolje, a u ideološkom smislu bili neutralni, ili čak kompatibilni ideji Hrvatske i Domovinskog rata - zašto su ostavili ovaj grozni užas koji im se doslovno ruga?
A onda shvatim - ovo mora da je umjetnost, jer svaka umjetnost je tu da provocira. Ljepotom ili ružnoćom, nebitno. Tko zna, možda ova gadljiva instalacija na makarskoj rivi predstavlja ciničnu gestu umjetnika utopljenog u salu domoljubnog poduzetnika. Jesu li sluganstvo, taština i pohlepa, kvaziduhovne i patetične tlapnje u nekom trenutku ipak prevršili mjeru pa je čovjek Kuzma zgađeno pljunuo u lice svojim gazdama na namještenom natječaju, toj blaziranoj, niškorisnoj publici i na koncu samome sebi - i u ogledalu nam pokazao sebe i nas - sav fascinantni gnoj našeg aktualnog trenutka.
I je li to zapravo svejedno? Jer nitko nije primijetio razliku.
|
