ORLOVI RANO LETE (ulomak)
Početkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi učitelj, zloćud stariji čovjek, koga su, po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Čim su ga, prvog školskog dana, đaci ugledali onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv šapat:
— U-uh, s ovim neće biti lako. Bome ćemo se poželjeti naše dobre učiteljice Lane.
— Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugački Stric, najviši đak u razredu, sjedeći u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao svojim rođenim očima: zar umjesto njihove Lane da dođe ovaj ovdje?
— Ne, ne, to nije istina!
Stric je čvrsto zažmurio očekujući da novi učitelj iščezne kao priviđenje, ali kad je ponovo otvorio oči, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli stranac s crvenim nosom.
— Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika!
Stric je ponovo zažmurio i počeo u sebi da čita nešto kao molitvu:
— Dragi bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu staru učiteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oči, za katedrom je i nadalje stajao natmureni crvenonosi.
— Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmuri, prisjeća se imena svih svetaca koje je čitao u nekom starom kalendaru, načetom od miševa, pa počinje da ređa:
— Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Časne Verige, i sveta Petko, i sveta Suboto, i sveta Bogorodice Trojeručice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oči, a novi učitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
Dječak ogorčeno pljucne.
— Phi, baš su mi i to neki kićeni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se igramo »trule kobile« ili šta bilo drugo, ja bih odmah skočio.
— Ma šta ti to gunđaš? — upita ga Jovanče, njegov drug iz klupe.
— Ništa. Naš se učitelj zove »gospodin Paprika«. Javi dalje.
Jovanče stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
— Pero, ovaj se učitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku »Paprika« stigla negdje do sredine razreda, novi učitelj primijeti kako se đaci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
— Šta vi tu šapćete, a?! — grmnu on tako strogo da najbliži đak šaptač i nehotice sunu naviše i ukoči se u mjestu kao ledenica.
— Šta šapćete?
Preplašenom đaku — škljoc-škljoc! — samo zazvoniše zubi i riječi same od sebe poletješe iz usta:
— Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
— Paprika! Ko je to kazao?
— Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni učitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjećao kako mu se njegove duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obična bukova štapa. Da lav na nj jurne, čini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrči uz nogavicu, ne bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
— Ko je od vas dvojice ono kazao?
Odjednom, neočekivano, Jovanče ustade s mjesta i mirno, čvrstim glasom, odgovori:
— Ja sam rekao.
Iznenađen, učitelj malčice ustuknu.
— Baš ti?
— Jeste.
Dječakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada vreknu kao jare:
— A tako, ti, buntovniče, je li! Čekaj samo! Ej ti dugački — viknu on na ukočenog Strica — brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Stričeve noge-drvenlije i začas iznesoše dječaka napolje iz razreda. Prolazeći uzduž zida on se oglednu na prozorčiću od nužnika i sam udari sebi žestok šamar.
— Magarče, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom će da ga biju, a! Evo ti još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorčiću i progunđa:
— Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu. Stric se nađe u velikoj neprilici. Koji god bi prut odabrao, taj bi mu se činio isuviše opasan.
— Zar ovaj? A, ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
— Ne, ne, ni taj neću! Nečim sličnim vijali su me oko crkve kad sam skidao vrapčija gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlučio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na rođenim leđima, znao je da se suvi prutovi najlakše lome, već od prvog udarca.
— Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, učitelj se nabusito otrese na nj:
— Jesi li bio na Sjevernom polu kad te tako dugo nema?
— Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru — odvrati Stric tako ozbiljno da čitav razred, i pored svega straha, prasnu u smijeh.
Učitelj švićnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog trenutka puče preko sredine. Gospodin Paprika sinu poput munje na dječaka podnoseći mu pod nos patrljak od pruta.
— Je li ovo ta tvoja šiba, a?
— Pa to je samo polovina moje šibe — zbunjeno dočeka Stric.
— Dobićeš polovinu i ti i onaj tvoj drug! — razgoropadi se učitelj, pa jurnu prema posljednjoj klupi, ali Jovanče istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte iskoči napolje.
— Opa! — ote se Stricu oduševljen uzvik.
Učitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
— Hvatajte ga! Svi za njim!
Čitav razred, kao da je jedva dočekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz dvorište u pravcu gusta ljeskara kud je umakao bjegunac.
— Drži ga! Drži gaaa!
— Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutito zurio za njima, gonioci se brzo izgubiše u lisnatu ljeskaru derući se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoči ispod niska žbuna i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
— Eto ga tamo! Drž, ne daj!
Još uvijek larmajući kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika, koji su već sami ispadali iz svojih požutjelih čašica. Preduzimljivi Stric već je čučao visoko u krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
— Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj!
|
