Struka uzvraća udarac (2)
 Mili moji i rođeni - nikako da sjednem i napišem nastavak posta o osebujnim prosvjetarima O.Š. Mertojak iz Splita. Prvi je razlog što se ništa posebno nije desilo od zadnjeg puta. O da, sastala se neformalno skupina od desetak roditelja đaka 5.b i poslala delegaciju razrednici s molbom da se organizira roditeljski sastanak na kome bi se roditelje obavijestilo i situaciju razriješilo - odgovor v.d. razrednice je bio da je "to sada vrlo nezgodno, jer je u toku istraga, ali sastanak će se održati, vjerojatno prije Uskrsa". Na inzistiranje kako se "istragom" eventualno utvrđuje osobna odgovornost nastavnika, a problem je pedagoški i tiče se čitavog razreda, rekla je samo: "To je jedino što vam za sada mogu reći - a sad me ispričajte - moram ići". Uzgred, školska inspekcija (koja je predmet primila tek prošli tjedan), a ni policija ne smatraju kako je "istraga" prepreka održavanju roditeljskog sastanka - nego da, štoviše, situacija koja je nastala, po pravilima struke zahtijeva ozbiljan pedagoški angažman. Umjesto toga, ravnatelj škole svim silama se trudi sve pomesti pod tepih, a neki od nastavnika pred razredom istupaju na neprimjeren način: "Trebala bih srediti frizuru - da u novinama izgledam dobro ako me tuže zbog zlostavljanja". Nastavnik od kojega je sve krenulo od dana incidenta je na bolovanju (ne suspenziji) - prije nekoliko dana je iz zbornice plasirana informacija da se vraća na posao, ali je reakcija roditelja bila takva da je brže - bolje izjavljeno kako će do daljnjega ostati na bolovanju. Drugi razlog moje šutnje je moje rastuće i sve izraženije uvjerenje kako se ništa posebnog i neće desiti, koliko god mi trubili o tome. Posebnog, u smislu isprike ravnatelja zbog laganja u medijima, te suočavanja svih aktera - škole, đaka i roditelja sa problemom discipline i prevencije nasilja. Kao što ništa neće natjerati Poreznu upravu u Kaštelima da konačno riješi (ne, još nije) moj banalni predmet koji prosljeđuje na više instance kako bi se steklo dojam kako nešto pametno radi. Kao što se ništa neće desiti što bi ubrzalo Općinski sud u Splitu koji (navodno zbog sporosti svojih arhivara i dostavljača) ni nakon tri godine požurivanja nije kadar dopuniti jedno jednostavno rješenje. Ili potaknuti firmu koja nam je prozore postavila tako kvalitetno da pri svakoj većoj kiši cure da svoj posao naprave ispravno, a da ne moramo prijetiti tužbama i novinarima. Ili navesti nekoga da dovede u red medicinske sestre iz Kinkynog članka. Ili... niz nastavite sami. Sve u svemu: smučilo mi se. Na nekom nivou, svatko se u ovoj državi susretne sa zidom, kojega se može preskočiti jedino vezama i poznanstvima, mitom ili golom silom. Već smo toliko oguglali, toliko se navikli, da smo to prestali i primjećivati. I dok puzimo pred svakim činovničkim laprdalom, pokorno privijamo kičmu ispred šaltera, zadnje kune prinosimo kao žrtvu gospodarima našeg života i zdravlja - i iz dana u dan gledamo kako bezobrazluk ostaje nekažnjen, a sila i moć postaju model uspjeha, molimo boga da se nađe neka veća zvjerka, neki viši pop, koji će ove naše bilmeze bar na trenutak svesti u razumne okvire. "Danas te tuče ovaj, sutra onaj, udri, dok najzad ne zaboraviš da si čovjek. U vola se pretvoriš." - napisao je Ćopić u knjizi "Orlovi rano lete". Temu o pljusci pokrenuo sam smatrajući kako je ravnateljevo zataškavanje kuriozitet - nešto što će se brzo i zadovoljavajuće razriješiti. Sad mi se čini da sam bio u krivu - ali tek me je val reakcija običnih ljudi - što na blogu, što po forumima, što u običnom životu - uvjerio kako je naše društvo temeljito bolesno. To je društvo u kome vladaju konfuzija, nesigurnost i strah, nepovjerljivo društvo koje je izgubilo sposobnost empatije, društvo osuđeno na propast. Inspekcije, policija, sudovi - kompletni državni represivni sustav - osim kao sredstvo samozaštite države - služe zato da prividom pravednosti funkcioniraju kao ventil, koji će spriječiti nagomilavanje tenzija. Ako taj ventil prestane funkcionirati, pa postane pravilo da kriminalci ostaju neosuđeni, mitomani neometani, a silnici nagrađeni, jednoga dana ćete vi ili vaš susjed "pravdu" uzeti u svoje ruke, pa ćete na pljusku odgovoriti šakom, na krivu dijagnozu šipkom, a na ružnu riječ metkom. Očajanje i nemoć rastu - slučajevi nasilja među djecom i mladima to pokazuju - i ne bi me začudilo da neki od naših moćnih političara neki od svojih starih grijehova uskoro plati guzicom - i to od ruke amatera, ne mafije. Evo, zašto ne bi neki nasmrt bolesni radnik Salonita, neki frustrirani branitelj, neki roditelj doktorski sfušanog djeteta sutra potegao pred Vladu i smjestio šaržer metaka u odgovarajućeg resornog ministra, ili bilo koga drugoga koga drži odgovornim? I najbolje osiguranje vas koliko - toliko može zaštititi od profesionalca, čovjeka koji procjenjuje rizik i nagradu, ali je nemoćno protiv očajnika koji je sebe pregorio. Scenario o kome pričam nije mi mio - jer u tom slučaju nitko i nigdje neće biti siguran - ali je nažalost realan, i ne vidim ozbiljnog faktora koji bi ga u dogledno vrijeme zaustavio. Imam poznanika koji je pomorac, putuje svijetom, i pun je pesimističnih prognoza - već nekoliko godina za Hrvatsku najavljuje južnoameričke scenarije s pucanjem po ulicama - ovih dana sam po prvi put shvatio da možda i ne pretjeruje. Već dvadeset godina ovo se društvo zasniva na lažima i polulažima, apsurdnim svetim kravama koje se nitko relevantan ne usudi dovesti u pitanje, moralnim prazninama koje nas svih čine taocima, ucijenjeno je izmišljotinama zapravo nepostojećih autoriteta. A prosvjeta, po definiciji zadužena za indoktrinaciju u društvu (u pozitivnom i negativnom smislu), dovedena je u situaciju da širi nauk koji u sebi ima logičku falingu, ugrađenu kontradikciju koja onemogućava tome društvu uspostavljanje kritičkog odmaka, zdravorazumske distance, stvarne moralne vertikale - shvatljivo je a možda i pravedno da je sve počelo škripati prvo u tom segmentu. Ono što ovome društvu treba je priznanje, a potom i javno pokajanje za svaku glupost koja je u zadnjih dvadeset godina činjena u naše ime, i prije - ali prije svega u zadnjih dvadeset godina, jer smo svi mi punoljetni građani Hrvatske u tome na ovaj ili onaj način sudjelovali, i malo nas je ostalo čistih (iskreno, nisam ni ja). Jedna temeljita lustracija (katarza, deblesavizacija) od doba vladavine HDZ, ali i ove njihove pseudoopozicije. Koliko nas je uopće toga svjesno i sposobno za promjene? Odgovor na to pitanje pokazao bi i našu sudbinu u slijedećim godinama. Iskreno, plašim se tog odgovora. |
