Mosor2

BH Dani od 22.12.2006.

Riječ u fokusu

Snijeg



Piše: Mile Stojić



Nakon duge, sušne jeseni, stiže zima s prvim kišama i snijegom. Dok gledam prve snježne pahuljice na zamagljenom prozoru, obuzme me ona šantićevska pretpraznička sjeta, kad se ređaju slike zimske idile. Snijeg. Teško se radovati zimi bez njega.

Čitam bizarnu vijest da je ovih dana općinsko vijeće grada Lepa, na jugu Španjolske, "dekretom" odredilo da će tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, sve do šestog siječnja, na glavnom gradskom trgu 15 minuta padati snijeg. Stanovnici tog andaluzijskog gradića, naime, nisu mogli zamisliti još jedan Božić bez snijega, kojeg nisu vidjeli već više od pola stoljeća, pa su gradski oci odlučili to promijeniti. Na hotelski balkon u središtu grada instalirani su topovi koji će svaki dan navečer, između 20 i 20.15 sati trg bombardirati pahuljicama od sintetičke pjene. Nekoliko tisuća ljudi oboružanih kišobranima zaposjelo je trg kako bi promatralo prvi "snijeg" ove godine.

Kako bi zimska čarolija bila potpuna, središnji trg je pretvoren u klizalište. Jer i sa umjetnim bolje je nego bez ikakva snijega. Jer bez snijega sve je nekako nedorečeno. Dočeci Nove godine i Božića su bez štimunga i ljepote. Poljoprivrednici strahuju za pšenicu, djeca plaču jer nema sanjkanja i grudanja. Bez snijega bi bilo teško organizirati i zimske sportove; sjećam se da je zima 1984., kad je u Sarajevu organizirana Zimska olimpijada, bila suha i bez snijega sve do časa paljenja olimpijske vatre, kad se nebo najednom otvorilo i istreslo na naše glave tisuće tona bijelih pahuljica.

Snijeg srećemo u više oblika, ovisno o temperaturi. Što je temperatura niža, snijeg je sitniji. Pri niskim temperaturama pada pršić, koji sadrži tri do pet posto vode. Snijeg s oko 10 posto vode Slovenci nazivaju "južen", a mokrim se naziva snijeg s 15 i više posto vode. Vele da pojedina afrička plemena na Ekvadoru nemaju imenice koja obilježava snijeg, dok Eskimi imaju desetak snježnih sinonima.

Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio je roman pod naslovom Snijeg, turskog pisca Orhana Pamuka. Taj roman objavljen 2002. godine jedini je Pamukov politički roman, knjiga o kojoj se u Turskoj i u svijetu najviše govorilo. Progovarajući o turskom političkom životu devedesetih godina prošloga stoljeća, Pamuk u Snijegu zapravo obuhvaća cjelokupan proces modernizacije turske države i stradanje Armena za vrijeme raspada imperija. Narodna poslovica kaže da ne pada snijeg da pokrije svijet, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Zima bez snijega to vam je kao vino bez alkohola i život bez ljubavi, veli jedan suvremeni kroničar.

Odrastao sam u besnježnom hercegovačkom zavičaju, tako da su mi zimske radosti prilično strane i bolje mi prijaju snježne padavine kad sam pored tople peći. Tad mi se kroz glavu roje slike iz prošlosti, sva draga lica iščezla odavno iz mog života, tako da mi rojevi pahuljica u zimskoj noći izmame koju skrivenu suzu.

Feral Tribune od 20.12.2006.

CAFÉ NOSTALGIJA

DIVLJI ZAPAD



Piše: Mile Stojić



"Tražili ste Zapad, a dobili divlji", jedan je od najpronicljivijih grafita koje sam pročitao na sarajevskim ulicama. Poprilično se, naime, ohladila žarka ljubav prema Abendlandu nakon što je zemlju nagazila nezasitna i krvoločna aždaha divljeg kapitalizma. U Hrvatskoj, kao i u Mađarskoj i Poljskoj, raste euroskepticizam, a u Srbiji nikad nije ni posustajao. A još jučer, u carstvu socijalizma i radničke klase, Europa nam se činila kao spas i eshaton. Utopije o radničkome bratstvu pogazio je bešćutni egoizam gospodarskih mogula, napravivši od tisuće tvornica tek krš, staro željezo, a od nekadašnjih socijalističkih samoupravljača nove parije i prosjake.

Diljem Bosne i Hercegovine otpušteni radnici štrajkaju glađu. Ljevaoničari Zeničke željezare, radnice tvornice čokolade "Sarabon", obespravljeni seljaci, ražalovani policajci i s njima ministar izbjeglica i ljudskih prava Kebo štrajkuju glađu, a jugonostalgija cvate kao ladolež na đubrištu lošeg života. Od Europe još su nam jedino preostali hoteli s njenim imenom. O toj "hotelskoj" čežnji za Europom brojni su naši umjetnici stvorili vrijedna djela – Slavenka Drakulić je pod nazivom "Cafe Europa" objavila pronicljive oglede o životu nakon komunizma, ironično navodeći da je svaka socijalistička provincija imala prenoćište ili kafanu s imenom božice na biku, makedonski umjetnik Goran Stefanovski napisao je dramu "Hotel Europa"...

Doista, Europa je bila veliki opijum za socijalistički narod. Prag, Ljubljana, Sarajevo, Kruševac, Podgorica, Celje – samo su neka od mjesta što su u centru imala (i još imaju) hotelsko zdanje kršteno europskim imenom, kao vidikovcem s koga se bar malo mogao nazrijeti marcipan nekog boljeg a nedostižnog života. U sarajevskom je hotelu "Evropa", tako, centralno mjesto zauzimao tzv. Bečki restoran, gdje su se uz kavu i čaj mogle naručiti tradicionalne bečke slastice, kao sjećanje na aristokratska vremena Monarhije. Apfelštrudl i kuglof (austr. Guglhupf) bili su zaštitni znakovi ovog hotela, koji je dugo vremena služio kao bedem obrane od sveopćeg egalitarizma radničkih menzi i sindikalnih prenoćišta. Taj centralni sarajevski hotel u ratu je potpuno uništen, a zbog neriješenih imovinskih prava, njegove razvaline još uvijek strše kao crna rupa u novokomponiranom blještavilu sarajevskog oldtowna.

Istini za volju, hotel "Europa" podignut je za vrijeme Austro-Ugarske, baš kao i veliki hotelski kompleks na Ilidži, koji su nekad sačinjavali hoteli "Srbija" i "Bosna", a danas je, u skladu s vremenom i običajima, ovaj prvi preimenovan u "Austrija". U ilidžanskom hotelu "Bosna" svoju posljednju bračnu noć su prespavali prestolonasljednik Ferdinand i njegova supruga Sofija, o čemu su u Sarajevu i danas žive brojne anegdote. Kazališni i filmski scenograf Kemal Hrustanović u svome ateljeu i dandanas drži tu carsku postelju, odakle se nadvojvoda sa suprugom uputio neposredno u veliki prasak prvoga svjetskog rata.

No, najpoznatiji hotel s bosanskim imenom ocvali imperij bijaše izgradio u Banjoj Luci, daleke 1885. godine. Podignut u samom gradskom epicentru, hotel "Bosna" je za vrijeme Austrije i Kraljevine Jugoslavije bio stjecište banjalučkog kulturnog i javnog života, a bijaše ušao i u brojne kronike, putopise, priče i pjesme. U strahovitom zemljotresu 1969. godine, hotel je bio srušen do temelja, ništa od njega nije ostalo nego ulazni portal izgrađen u neoklasicističkome stilu s velikim latiničkim natpisom "Bosna". Hotel je ponovno izgrađen polovicom sedamdesetih u obliku moderne arhitektonske građevine, projektirane da zadovolji visoke hotelske standarde. Međutim, arhitekt je na ulazu ostavio taj stari portal, da svjedoči o tradiciji ovog hotela, o vremenima koje je strašni potres samljeo u prah i pepeo.

Početkom devedesetih banjalučka "Bosna" postaje ponovo centrom političkog života i epicentrom novog potresa, izazvanog srpskom secesionističkom politikom, predvođenom Radovanom Karadžićem. Paljanski psihijatar je dekretom, na području koje je osvojio ognjem i mačem, bio izbrisao svako mjesto koje nosi bosansko ime, te ga preimenovao, pokušavajući stablo vremena posjeći sjekirom zaborava. Pod njegovom vladavinom tako Bosanski Brod postaje Srpski Brod, Bosanska Gradiška samo Gradiška, Bosanski Šamac samo Šamac, Bosanski Novi – Novi Grad, a skinuta je bila i neonska reklama sa centralnog banjalučkog hotela. Jedino što je od Bosne i njezinog imena bilo ostalo u Republici Srpskoj bio je stari austrougarski portal ispred banjalučkog hotela, na kome je stajao natpis "Bosna".

Nakon gotovo dvadeset i pet godina prenoćio sam prije desetak dana ponovno u tom banjalučkom hotelu, kao gost Kočićeve zadužbine, koja me ove godine ovjenčala svojim književnim priznanjem. Ispred hotela nalaze se još biste heroja NOR-a, među kojima prepoznajem i imena Ivice i Josipa Mažara, Karla Rojca i Vahide Maglajlić, prezimena kojih nakon najnovije nacionalne "revolucije" u gradu više nema. Hotel "Bosna" je isti kao i nekad – restoranski prostori su ponešto renovirani, ali su sobe zapuštenije nego prije dva desetljeća. U sobi se osjećao jak miris duhana i kuhinjskih isparenja. Na zidovima su visile iste one apstraktne grafike, požutjele od duhanskog dima i laganog hoda godina.

Noćivao sam tu više puta, kao student i mladi književni bog, očaran banjalučkim nimfama, ili kao urednik koji je svoje spisateljske projekte ostvarivao u tiskari Glas, potom sudionik književnih susreta, na kojima su se veličale čari bratstva i jedinstva, revolucije koja teče. Zadnje moje noćenje u hotelu dogodilo se početkom travnja 1981. godine, kad me H. s trbuhom do zuba i jednosmjernom voznom kartom dopratila u ogromnu banjalučku kasarnu "Kozara". Predao sam se tad sivomaslinastoj beskonačnosti kasarne, vjerujući da socijalizam koji smo uživali zaslužuje naše žrtve, ni ne sluteći da će te žrtve biti tako strašne i krvave.

Nisam mogao zaspati u toj romboidnoj sobi s tamnomodrim mobilijarom, rojila su se u mojoj glavi lica s kojima sam nekad bio blizak, što su danas zavijana u progonstvu i grobu. Svijet koji sam spoznao i živio nalazi se pred potonućem, ali još se grčevito drži i otima o žalo mog pamćenja. Stari hotelski portal s natpisom "Bosna" tek je preostali krajputaš prema zemlji nazvanoj Misir, ili Atlantida.

Gosti: učesnici skupa u organizaciji Helsinškog odbora: Slobodan Antonić, Nenad Prokić, Vesna Pešić, Žarko Korać i Olivera Milosavljević; sociolog Mladen Lazić, psiholog Dobrila Mirković i stručnjak za marketing Nadežda Milenković
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Što se tiče štrajka glađu vojvode Šešelja, bilo bi šteta da umre iz dva razloga. Jedan je da bi bilo dobro da se suđenje završi i on bude osuđen za svoje zločine, a drugi je da bi nepravedno da on može da bira kada će i kako da umre. To pravo je svojom politikom oduzeo mnogim ljudima; umirali su od kama njegovih paravojnih formacija, bacani u blato, na kolena, streljani.

...

Dobrila Mirković: Saznala sam da je još jednom štrajkovao glađu i to duže nego sada. To u Americi zovu kraljica mature, kraljica parade - on mora da bude glavni. On je ležao po skupštini, oni su ga nosali po skupštini, on je batrgao nogicama. To je bio cirkus. Njemu uzmu džipče, i to kradeno, molim fino, da se zna, a čovek uzme i batrga istim tim nogicama - čovek od 200 kila. Neukusno, čoveče, batrga nogicama da mu vrate džipče, jer svi imaju, samo on nema. I sad, šta se dešava, on tamo čami tri godine, a njegov karakter je samodovoljnost - kada se on vidi u ogledalu, to je čudo jedno šta on tamo vidi. I sada on jednostavno mora da izađe iz anonimnosti. To je cela njegova muka, što više nije glavni.

...

Nadežda Milenković: Mene pogađa to što, ako ne saosećam sa izgladnelim Šešeljem, sa mnom nešto nije u redu. Pa ja stvarno ne saosećam i neka ovo bude moj kraj u javnosti, u političkom životu - pristajem da me nema, da me svi napljuju, ali na to jednostavno ne pristajem. Znaš, to je ono - u noći kada gori Hilandar, ti me pitaš zašto sam obijao trafike. To je postepena priprema javnog mnjenja, pa kada to prođe, onda idu dalje – ne smeš da me pitaš na slavi, pa – zar sada, kada se otcepljuje Crna Gora, pa – ti me pitaš, a Šešelj štrajkuje glađu. Stalno postoji taj kao viši državni interes i ne znam da li ste primetili, kako se završio referendum, odjednom su krenule TV reklame koje sve kao potku imaju narodnjake. Banke na primer. To je odjednom postalo društveno poželjno i prihvatljivo, jer ko ne razume trubu i Guču, ne razume Srbiju. I samo gledaš ko pada brže i dublje. Onda na B92 bude kviz i pitanje - kako se zove preterani strah od stranaca. I nikom nije sumnjivo što po toj logici postoji umereni strah od stranaca, koji je normalan. Ali ne, ksenofobija je patološki strah od stranaca. Zašto bi imao strah od stranaca? Nije to strah od ajkule, pa je kao normalno da je se plašiš. Taj neko ko je pripremio pitanje, momak koji je pitanje izgovorio, cela publika, svima je bilo normalno da se u zemlji Srbiji pita kako se zove preterani strah od stranaca.

...

Nenad Prokić: Srpsko društvo je postalo talac jedne netransparentne interne moći, trenutno oličene u Vojislavu Koštunici, u okviru koje se advokati zločina ili čak i sami zločinci pojavljuju preobučeni u patriotsko ruho. Tu se odlučuje o svemu i svačemu, od Guče do Brisela, preko Tjenanmena. Ernest Renan je još 1872. dao dosta ciničnu, ali istinitu definiciju nacije - nacije su skupine ljudi koje povezuje zajedničko pogrešno viđenje prošlosti i mržnja prema susedima. I još je tvrdio kako je egzistencija nacije zasnovana na svakodnevnom referendumu. Ukoliko je esencija nacije u tome da svi njeni pojedinci imaju mnogo zajedničkih stvari, kaže Renan, onda mora da su zajedno i mnogo stvari zaboravili. I tako dolazimo na drugo pitanje, neodvojivo od prvog: ko blokira promene i suočavanje u Srbiji. Ko drugi do mađioničari logike, oni koji najviše galame da je volja naroda uvek dobra, oni koji opstaju na nepostojanju političke kulture, pa se pozivaju na domaćinsku i svetosavsku tradiciju, oni koji se kunu u nužnost po kojoj narod uvek hoće ono što je ispravno, znajući vrlo dobro da će zapravo oni sami odlučivati o toj ispravnosti, ali ne kao nekadašnji suvereni, koji su trpeli posledice svojih odluka. Naprotiv, ovde imamo uzurpatore u političkim elitama koji se nikada ne suočavaju sa posledicama svojih odluka sklanjajući se iza aklamativne narodne volje. Tipičan slučaj takve mahinacije jeste novi srpski ustav.

Suočavanje u Srbiji sprečavaju isti oni uzurpatori koji su verbalno za progres, ali iz petnih žila je vuku u XIX vek, kada je suverenost nacije bila progresivan element u okviru kojeg su ljudi zajedno napravili velike stvari pa su, nažalost, poželeli da naprave još. Taj dodatni napor je nesrećno urodio epohom svetskih ratova, a iz istog izvora su potekli i tam-tam ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Takvi uzurpatori onda tvrde kako se nakon katastrofe može dalje mirno živeti bez suštinskih i strukturalnih promena, bez suočavanja sa zločinom i suđenja ratnim zločincima i rame uz rame sa sprovodiocima politike, koja ne bi da odgovara za ono što je učinila. A prilikom svakog prinudnog suočavanja pozivaju se na suverenost, onu istu koju su onomad uskraćivali drugima oko sebe. Na taj način suština njihove politike postaje očiti kompromis sa zločinom koji ide do koketiranja sa genocidom, uz sve očajniji napor da se promene spreče ili barem odlože, bez obzira na cenu koju celo društvo plaća.

Osim što smo u regresiji, većini nije jasno da smo i poraženi i da nam je pre svega potrebna moralna obnova. Tamo gde je obezvređeno čovekovo postojanje, gde vlada krajnje nepoverenje prema ljudima, gde dominira mentalitet prevare, podaništva i egzistencijalne frustracije, teško je zauzeti moralno stanovište. Čoveku je mnogo lakše da se prilagodi bukačima, međutim, gde nema morala nema ni individualne slobode, a znanje je podloga morala i čovek mora znati šta je dobro, pa će i sam biti dobar. U okviru tog znanja neophodno je imenovati krivce za remećenje moralnog poretka. Problem Srbije je što mnogi od njih i dalje sede u parlamentu i u vladi, jer napokon – koliko košta da se uspostavi pravda? Prvo, oni koji krše zakone treba da idu u zatvor i drugo, svi oni za koje postoji indicija da su učestvovali u krivičnim delima ne mogu da budu na funkcijama. Ali kako da to utvrde oni koji su i sami krivci za remećenje moralnog poretka? Nikako i sve to onda predstavlja pad u varvarstvo, pad ispod civilizacijskog minimuma, a rezultati su vidljivi svuda unaokolo.

...

Mladen Lazić: Ko je danas pročitao novine, ne može biti siguran da li su to zaista današnje novine ili možda novine od prošle godine ili od pre nekoliko godina. Svi nastoje, i to sa različitih strana političkog spektra, da stvarnost postave i predstave kao put u lošu beskonačnost, stalno ponavljanje istog. Skoro da nema smisla čitati novine svakog dana.

Ova politički desna hrvatska stranka krajem 2006. doživljava politički redizajn. Novi plakati posve odstupaju od dosadašnjeg "tvrdog" i romantičarskog nacionalnog prizvuka HSP-a, jedino je novi stranački moto "za naježiti se", a marketinški stručnjaci proglašavaju ga - izvrsnim. "Mi smo korijeni, mi smo budućnost", slogan je koji će u izbornoj godini ulaziti mnogima u uho.

- Dosad smo za najvećim hrvatskim političkim strankama zaostajali jedino u političkom marketingu, no sada ćemo SDP i HDZ prestići i u tom segmentu izborne kampanje - kaže čelnik HSP-a Anto Đapić. Stranu agenciju odabrali smo zato što ona može biti posve objektivna prema tradiciji i budućnosti HSP-a, zamišljenog kao glavne stranke hrvatskog političkog desnog centra, kaže Đapić, no kao zmija noge čuva ime agencije. Riječ je o velikom iznenađenju - agencija je iz Tel Aviva..., novi imidž HSP-u rade Izraelci! Riječ je o stručnjacima koji su proteklih godina na tri kontinenta vodili pobjedničke izborne kampanje, a koji, otkriva Đapić, "smatraju da HSP može već na idućim izborima postati pojedinačno najjača stranka, barem ravnopravna HDZ-u i SDP-u".

petak, 29.7.2005.

NAKON PRIJAVE DVAJU SPLITSKIH PROFESORA
"MONITOR STATISTICI", BURA NA SVEUČILIŠTU

Fakulteti će istražiti slučajeve korupcije


Prijave koje je proteklog tjedna zaprimila Udruga za monitoring visokog obrazovanja, Monitor statistica, u kojima se za moguću korupciju i nečasne radnje optužuje dvojicu sveučilišnih profesora iz Splita, podigle su na noge splitsko Sveučilište, a posebno profesore prozvanih Pomorskog i Ekonomskog fakulteta. Da podsjetimo, oba profesora optužena su za ucjenjivanje i prodaju ispita na način da bi rušili studente iz svog predmeta sve dok im oni ne bi platili za prolaznu ocjenu. Profesor Ekonomskog fakulteta navodno je uz novac od studentica tražio i seksualne usluge u zamjenu za prolaz na ispitu.

U ime Uprave Ekonomskog fakulteta u Splitu izjavu nam je dao prof. Branko Grčić.

— Ovo je jako osjetljivo pitanje, a Uprava našeg fakulteta zbog nedostatka bilo kakvih službenih informacija ne može se trenutačno očitovati o ovom slučaju. Ipak, polazeći od principa odgovornog obavljanja svoje javne funkcije, Fakultet je spreman, ako se ukaže potreba, za potpunu suradnju s nadležnim institucijama u cilju zaštite digniteta studenata i djelatnika Ekonomskog fakulteta u Splitu — u ime Uprave fakulteta poručio je prof. Grčić kojeg smo uspjeli jučer dobiti na mobitel.

Profesori Pomorskog fakulteta u Splitu drže kako ovakve informacije, pogotovo kada nisu provjerene, isključivo štete ugledu fakulteta.

— Neugodno smo iznenađeni jučerašnjim tekstom u vašem listu gdje se proziva i Pomorski fakultet u Splitu u kontekstu izravnog sudjelovanja jednog nastavnika u neetičnim radnjama. Odlučno odbacujemo ovakvo tendeciozno etiketiranje, proizvoljno prozivanje i donošenje presuda bez konkretnih činjenica. Čelništvo fakulteta spremno je poduzeti sve postupke koji jamče saznanje istine o možebitnim događanjima, te ćemo poduzeti odgovarajuće mjere — kazao je prof. Marko Tomašević u ime Uprave Pomorskog fakulteta. Kako saznajemo, i prije nekoliko mjeseci bilo je anonimnih prijava na račun korumpiranosti nekih profesora s Pomorskog fakulteta, ali nakon temeljitog proučavanja predmeta došlo se do čvrstih dokaza kako prijave nisu podnosili studenti, nego samo jedna osoba. To je po riječima prof. Tomaševića potvrdio i grafolog iz Zagreba kojemu su poslane te prijave, jer se sumnjalo da ih piše jedna te ista osoba.

Rektor Splitskog sveučilišta prof. dr. Ivan Pavić obavijestio nas je kako će Sveučilište u skladu sa svojim ovlastima već sljedećeg tjedna, kada dobiju kompletnu dokumentaciju vezanu uz ove dvije prijave, oba slučaja vrlo temeljito istražiti.
L. KOVAČIĆ

BH Dani od 01.12.2006.

Hemonwood

Sa pivom u ruci do koljena u krvi


Piše: Aleksandar Hemon



Pošto u svom pariškom obitavalištu nemam ni televizor, a kamoli kablovsku televiziju, osuđen da sam fudbal gledam u kafani, najčešće u irskom pabu u Latinskoj četvrti, gdje je sve tako skupo da moram da cirkam jednu do jednu i po pintu čitavu noć. Ali posljednju utakmicu Liverpoola u Ligi šampiona gledao sam u jednom škotskom pabu u Le Maraisu, pošto je na tabli ispred paba obećalo da će prikazivati tri utakmice istovremeno: Liverpool - PSV, Werder - Chelsea, Sahtjor - Roma.

Još nadomak paba, Teri (žena koju volim) i ja čuli smo kako se iz paba ori pjesma navijača, i ja sam se ponadao da su to navijači Liverpoola. Ali u pabu nije bilo baš ništa crveno - dominatna boja je bila plava. Na zidovima su bile plave zastave Škotske, a dobar dio navijača, od kojih je svaki dužio po najmanje jednu pivu, nosio je plave dresove Glasgow Rangersa. Mi smo bili jedni od rijetkih koji su se instalirali ispred ekrana koji je prikazivao Liverpool. Pored nas je stajala grupa navijača Rangersa, koji su skoro bez prestanka pjevali pjesme očigledno davno uvježbane na tribinama i ulicama u Glasgowa. Ja sam, kao šatro stručnjak, objašnjavao Teri ko su navijači Rangersa, kakvi su njihovi odnosi sa navijačima Celtica - nepatvorena mržnja, koja kulminira najmanje dvaput godišnje kad se igra derbi (Old Firm) i koja ima nekakve veze sa tenzijom i (navodnom) vjekovnom mržnjom između protestanata i katolika, te tako-nekako-i sa kijametom u Sjevernoj Irskoj. Otud se navijači Rangersa i Celtica furaju da su bitke na terenu nastavak rata koji u različitim oblicima traje već stoljećima, pa je na repertoaru navijača Rangersa, recimo, obavezno pjesma u kojoj oni stoje "do koljena u krvi Finijanaca". (Finijanci su pogrdno ime za Irce i katolike).

Ja ne znam da li su navijači Rangersa u pabu pjevali tu pjesmu - a sva je prilika da jesu, pošto je to neizbježni klasik - jer se nije moglo razaznati gdje jedna njihova pjesma završava, a druga počinje. Činilo se, zapravo, da kontinuirano pjevaju jednu te istu pjesmu i da je razlika samo u stepenu urlanja u različitim dijelovima - u lirskim pasažima imali su vremena da malo udahnu i progutaju pola svoje pinte. Meni je, moram priznati, bilo pomalo neugodno pored njih, ne samo zato što se nisam mogao koncentrisati na utakmicu Liverpoola, nego i zato što su mi instinkt i iskustvo odrastanja na ulicama Sarajeva govorili da je svaka grupa pretjerano uzbuđenih muškaraca potencijalno nasilna. Pa ipak, nisam mogao odoljeti radoznalosti - čisto antropološke prirode - te sam ih zdušno posmatrao.

Većina je bila u svojim tridesetim ili ranim četrdesetim, dobar dio njih kratko ošišan i sa obrijanom glavom, plus minđuše i tetovaže, što je sugerisalo izvjesno huligansko iskustvo. Naslanjali su se i stavljali svoje čaše na klavir na kojem je pisalo da se čaše ne smiju stavljati na klavir. U svakom trenutku svaki od njih je imao pivu u ruci, a tu i tamo bi jedan od njih iz džepa izvadio malo magičnog praha i dodao ga jednom od ahbaba koji bi onda to ušmrknuo sa zgloba kažiprsta. Ako bi kroz njihovu teritoriju prošla žena (jedna od tri u pabu, uključujući i Teri, koja nije išla na tu stranu), malo bi se udrvenjeli, jer ne znaju tačno šta bi jednoj ženi mogli reći, ali bi je zato od glave do pete prozentali. Kad je među njih zabasao prodavac ruža vidljivo južnoazijskog porijekla, oni su ga okružili, unijeli mu se u lice i na engleskom sa glasgovskim akcentom vikali: Are you a Paki? Are you a Paki?- "Jesi li ti Paki?" (Paki je pogrdno ime za Pakistance). Prodavac cvijeća se, mučenik, nemoćno smiješio, dok mu je jedan od rendžera na uho vikao da svi njegovi prisutni jarani imaju velike kurce. Prodavač cvijeća se onda nekako izvukao iz te situacije i nastavio da po pabu beznadežno nudi crvene ruže, ali onda se neobjašnjivo ukazao još jedan prodavač cvijeća, također južnoazijskog porijekla, koji im je bio nešto manje zanimljiv, pa su mu samo ukrali jedan cvijet. Jedan rendžer je od njega zahtijevao da se izjasni da li zna za Johna Carewa, tamnoputog Norvežanina, pod pretpostavkom, činilo se, da svi ljudi tamnopute kože potiču iz istog, malog, neškotskog sela.

Problemi porijekla i identiteta su ih jako zanimali, pa bi tako tu i tamo jedan od njih podviknuo: Sieg heil! valjda u čast bremenskog Werdera koji je vodio protiv Chelsea. Taj je nacistički pozdrav bio upotrebljiv i za provociranje navijača Rome - uz skandiranje: "Lazio!Lazio!" - koji su pored njih prolazili do šanka. U jednom trenutku, jedan je od mene zahtijevao da sa njim zapjevam jednu navijačku pjesmu Rangersa, što sam ja potpuno ignorisao, odolijevajući sa velikim naporom iskušenju da se iz inata izjasnim kao ljubitelj Celtica. Poslije je par njih zabasalo u ženski WC, jedan se skinuo go do pasa da pokaže svoje tetovaže, i ko zna šta se sve desilo te noći - trenutak nakon što je utihnuo posljednji zvižduk sudije na utakmici u Liverpoolu, Teri i ja smo bili preko vrata.

Ja nisam hrabar čovjek - naprotiv - ali ni jednog trenutka me te noći nije bilo strah goreopisanih rendžera, zato što mi je bilo jasno da je u pitanju bila idiotska muško-navijačka koreografija potaknuta pivom i rutinom pseudonacionalističkog navijanja. Oni su, drugim riječima, vježbali grupnu lojalnost i kurčenje, igrali se borbe sa zamišljenim neprijateljem. Bili su to pijani ratnici koji, za sada, svoje ratove sa Finijancima ili Pakijima vode posredno ili verbalno.

Pa ipak, ono čemu sam prisustvovao i možda izmakao, bio je, nekako, početak nekog stvarnog belaja - sve što je rendžerima trebalo da budu patriotska vojska je Arkan ili vožd, neko ko im ne bi dao niti da se previše napiju niti da se ikad otrijezne, a ne bi zgoreg došao ni konkretniji neprijatelj koji na uvrede ne odgovara nemoćnim osmijehom. I naravno, treba im zajednički projekat: odbrana vjere ili nekih "vrijednosti" (škotskih, protestantskih, britanskih, zapadnih), nešto što bi ih dugoročno opijalo umjesto pive.

U ovom i ovakvom svijetu čovjek nikad ne zna gdje jedan rat prestaje, a drugi počinje.

Dr. ŽARKO PRIMORAC, EKONOMSKI ANALITIČAR, GOVORI O PRORAČUNU ZA 2007., VLADINU OTKAZIVANJU MMF-u, PRIVATIZACIJI INA-e I NASTAVKU ZABRINJAVAJUĆEG RASTA JAVNE POTROŠNJE

HRVATSKO POTROŠAČKO LUDILO
Vedran MARJANOVIĆ
30. studenoga, 2006.


Sudeći prema medijskim izvještajima s tradicionalnog okupljanja hrvatskih ekonomista u Opatiji, taj nekoć utjecajan i kritički nastrojen skup poslužio je ove godine ponajviše kao pozornica za emitiranje pozitivnih i ohrabrujućih informacija o stanju u hrvatskom gospodarstvu od strane najviših Vladinih dužnosnika. S jednim od sudionika opatijskih događanja, ekonomskim analitičarem i savjetnikom ugledne konzultantske kuće "Delloite Touche" dr. Žarkom Primorcem razgovarali smo, među ostalim, i o Vladinoj interpretaciji ekonomskog stanja u zemlji, odnosno o onome što je u njoj prešućeno.

- Kako gledate na makroekonomske pokazatelje na kojima se temelji optimizam službene politike, ali i državni proračun za 2007., poput rasta BDP-a od 4,5 posto, rasta industrijske proizvodnje, smanjivanja vanjskotrgovinskog i budžetskog deficita?

- Kada se govori o hrvatskom gospodarstvu u posljednjih pet-šest godina, a to je razdoblje za koje je moguće dobiti nešto objektivniju sliku, dolazi se do ocjena koje su, u najmanju ruku, proturječne. S jedne strane, istina je da ima pozitivnih pomaka. Ostvaren je relativno zadovoljavajući rast GDP-a – oko 4,5 posto, što je u rangu tranzicijskih zemalja, osim onih najbrže rastućih kakve su Estonija, Slovačka, Litva. Nadalje, smanjuje se deficit državnog budžeta, ostvaruje se određeni rast izvoza, povećavaju se plaće i produktivnost rada. I konkurentnost ukupnog sustava se, barem prema mjerenju Nacionalnog vijeća za konkurentnost, nešto povećava. Zaposlenost zaslužuje širi osvrt. Premda se skromno smanjuju i pokazatelji nezaposlenosti, pokazatelji zaposlenosti ne pokazuju neki rast.

S druge strane, fundamentalne neravnoteže ekonomskog sustava se produbljuju. Najjednostavnije rečeno, geneza naših problema proizlazi iz deficita: budžeta i platne bilance. Oba deficita, posebno ovaj platne bilance, pokazuju da ukupni sustav troši više nego što stvara. Dakle raspoloživi društveni proizvod je veći od onoga koji se stvara u zemlji. Razlika je deficit koji se plaća zaduživanjem u inozemstvu. I tu smo na prvom velikom problemu, a to je inozemni dug. On je prešao kritičnu granicu. U posljednjih pet godina porastao je s oko 12 na 27 milijardi eura. Gore od visine inozemnog duga je tendencija njegova rasta. Naime, ekonomski sustav je razvio kapacitet potrošnje koji nije moguće pokriti iz sadašnjeg nivoa proizvodnje. Rezultat je deficit, koji će se opet pokrivati zaduživanjem. Kako to u praksi izgleda, ne treba ići daleko. Pogledajmo prijedlog budžeta za narednu godinu.

Umjesto da dobro punjenje budžeta iskoristimo za smanjivanje potrošnje, za redistribuciju budžetske potrošnje, mi dalje razvijamo postojeća prava na potrošnju i najavljujemo nova. Što ćete, izborna je godina, ali prema rastu potrošnje, u nas je svaka godina izborna!

Ozbiljna zamka

- Vlada ne samo da ne govori o strukturi prihoda u budžetu, nego ističe i sve bolje njegovo punjenje.

- Kada se radi o dobrom punjenju budžeta, mora se istaknuti jedna ozbiljna zamka koja se izvodi iz povezanosti budžetskih prihoda i deficita trgovinske bilance. Naime, jedan dobar dio prihoda budžeta dolazi iz tzv. deficitarnog financiranja, odnosno iz prihoda na uvoz roba (PDV, akcize, carine) čime se stvara deficit trgovinske bilance. Tako dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju: što je veći deficit trgovinske bilance, to je bolje punjenje državnog budžeta. A cijena koju, na dugi rok, plaćamo je rast inozemnog zaduživanja, jer jednostavno deficit trgovinske bilance se mora platiti.

Pogledajmo još jedan paradoks. Država je smanjila svoje zaduživanje u inozemstvu i orijentirala se na zaduživanje na domaćem financijskom tržištu. No, državni udio u inozemnom dugu nije oko 25, 26 posto, kako se obično govori, nego oko 40 posto, kada se uzmu u obzir dugovi javnih poduzeća za koje jamči država. Ako se vratimo tijeku zaduživanja, vidimo da pojavno smanjivanje državnog duga prati rast zaduživanja poduzeća, uglavnom onih koja su u državnom vlasništvu. Ta poduzeća ne mogu dobiti kredite po istim kondicijama kao i država. Za njih su inozemni krediti skuplji. Tako dolazimo do paradoksa: umjesto države, u inozemstvu se, uglavnom, zadužuju njezina poduzeća koja plaćaju skuplja inozemna sredstva i rezultat je - ukupno skuplje nacionalno zaduživanje.

- Kakva je na ovom primjeru, i uopće kada govorimo o stanju vanjskog duga, odgovornost bankarskog sustava u Hrvatskoj, kakva Hrvatske narodne banke, a kakva izvršne vlasti?

- Mnogi od nas su skloni vjerovati da sve teškoće dolaze od banaka koje su u inozemnom vlasništvu. Obično se kaže da su banke te koje forsiraju zaduživanje, one preferiraju zaduživanje za dobra iz zemalja svojih matica, one nas tjeraju u dugove. Ima svega toga pomalo, ali to nije meritum stvari.

- Bi li se banke ponašale drugačije da su u domaćem vlasništvu?

- Ne bi. Svaka banka je "obična" trgovina novcem. Jeftinije nabavlja novac (koji je roba sui generis) i skuplje ga prodaje. Pri tome teži što više prodati svoje robe, odnosno novca, i tako više zaraditi. To što im ekonomska politika pruža mogućnost da unose velike količine jeftinijeg, inozemnog novca i "prodaju" ga na domaćem tržištu najmanje su one krive. Ovime ne opravdavam sadašnju strukturu vlasništva u hrvatskim bankama. U tom pogledu, vjerojatno, nismo mogli izbjeći glavni trend. Međutim, izvan svake je sumnje da smo, uz malo više pameti i strategije, mogli mnogo bolje uraditi posao, tj. privatizirati domaće banke. E sada, te banke nastoje uzeti što više inozemnih kredita, a HNB ih ograničava.

Bankarski rizici

- Može li HNB još dugo biti uspješan u ograničavanju vanjskog zaduživanja banaka?

- Taj sistem kočenja može ići do izvjesne granice, ali ne mnogo dalje od sadašnje situacije. Ako zahuktala potrošnja bude i dalje usisavala inozemne kredite, banke će naći načina da to financiraju. Bez obzira u čijem su vlasništvu. Dakle, problem je strukturne naravi, a ne u ponašanju banaka. Opet kažem, ne branim banke; one iznose dosta akumulacije iz ove zemlje, bankarske usluge kod nas su među najskupljima, ali se mora priznati da su u financijskom sustavu te banke nešto i unaprijedile.

Ovdje se mora istaknuti da i bankarski rizici rastu, usporedo s produbljavanjem fundamentalnih neravnoteža u ekonomskom sustavu. Rizici su valutne prirode, jer je zemlja vrlo ranjiva na vanjske šokove, zatim tu su i rastući rizici stanovništva koje je visoko zaduženo i ima visoku sklonost daljnjem zaduživanju. Nadalje tu je i devizni rizik, jer je devizna bilanca zemlje prenapregnuta.

Spomenimo još jedan rizik koji se rijetko ističe. Naime, nije poznato kako bi se ponašale inozemne centrale naših banaka u slučaju neke krize. Nema mnogo takvih iskustava ni u ostalim tranzicijskim zemljama, premda kod nas postoji jedan primjer koji je dosta indikativan. Njemačka Bayerische Landensbank, bivši vlasnik Riječke banke, ubrzano je napustila svoju banku u Rijeci kada je ova došla u krizu. Brzo ju je, dakle, vratila hrvatskoj državi za jednu kunu naknade. Srećom, ta se kriza jedne banke nije pretvorila u sistemsku krizu. Ovaj slučaj upozorava na još jednu dimenziju rizičnosti bankarskog sustava o kojoj bi trebalo voditi računa.

- Kako gledate na podatak da je Hrvatska jedina među zemljama tranzicije koje su ušle u Europsku Uniju, ili se u nju spremaju ući, koja nije dostigla svoj GDP iz 1989.?

- Najprije mala ispravka, Hrvatska je dosegnula predratni nivo GDP-a u 2004. godini, što je dosta iza naprednijih tranzicijskih zemalja. Hrvatska, međutim, još nije dosegnula predratni nivo industrijske proizvodnje. Sada smo negdje na nivou od 80 posto. Kakva je sadašnja dinamika rasta industrijske proizvodnje, ne izgleda da ćemo predratni nivo dosegnuti i u narednih nekoliko godina. I to je jedan od najlošijih pokazatelja naše poslijeratne transformacije. Postoji više razloga zašto je tome tako. Neke bismo mogli svrstati u objektivne, dakle na one na koje nismo mogli utjecati. To je svakako rat i agresija. U ratu je oštećeno ili izgubljeno mnogo proizvodnje i radnih mjesta.

Uz to dolazi grupa uzroka na koju smo mogli i morali utjecati. Nema nikakve sumnje da je ekonomska politika zemlje u devedesetim ubrzavala destrukciju nacionalne ekonomije. U sklopu tadašnjih politika istaknuo bih samo dvije, koje su bile prilično pogubne: privatizacija i politika deviznog tečaja. Bespredmetno je ponavljati što je sve izgubljeno u jednom grabežnom obliku privatizacije. Najgore je što se danas teško nešto ozbiljno može popraviti. Nestale su proizvodnje, poduzeća, radna mjesta. Čak i dobar broj onih koji su bili dograbili veliki dio nacionalnog bogatstva su, uglavnom, nestali s ekonomske pozornice. Tako to obično biva. Sve što je stečeno na neregularan način, lako se, iz neznanja ili oholosti, izgubi. Štoviše, gledao sam na televiziji neki dan jednog od "vitezova" hrvatske privatizacije, koji prijeti da će tužiti hrvatsku državu za milijardu kuna, jer mu je onemogućila da do kraja "uništi" sve što je bio uzeo.

Kada je u pitanju politika deviznog tečaja, drugi bitan razlog koji sam spomenuo, podsjetio bih da je bilo nužno provesti stabilizaciju u ranim devedesetim i politikom fiksnog, deviznog tečaja. To ne treba dovoditi u pitanje.

Najteža posljedica

- Gdje je onda nastupio problem s deviznim tečajem?

- Problem je što se nije, istovremeno, trasirala i strategija razvoja u kojoj bi politika deviznog tečaja bila u funkciji razvoja. Umjesto toga, ostalo se samo na tečajnom sidru – fiksnom tečaju koji je ozbiljno smanjivao konkurentnost izvoza, slabio izvozni sektor, doprinosio enormnom rastu uvoza i zaduženosti. Najgore od svega je da se deformirala struktura nacionalne ekonomije. Njezina struktura se sada temelji na potrošnji i uvozu, umjesto na proizvodnji i izvozu. I to je najteža posljedica nerealnog deviznog tečaja, jer će zahtijevati najviše napora i vremena da se nešto ispravi.

Istina, imali smo kroz sve ove godine i relativnu stabilnost cijena, najviše zahvaljujući politici fiksnog tečaja i enormnom uvozu koji je kompenzirao rastuće domaće troškove usluga. Ali unutrašnju stabilnost, postignutu putem ovog sidra, plaćamo, i plaćat ćemo, godinama kroz deficite trgovinske bilance, visoku domaću potrošnju, poremećenu strukturu nacionalne ekonomije i rast inozemne zaduženosti.

- Može li se Hrvatska, kako neki stručnjaci i jače političke opcije smatraju, osloniti u svom razvoju na uslužne djelatnosti turizma i tranzita, bez razvijanja pojedinih industrijskih grana?

- Orijentacija da naša razvojna kralježnica mogu biti usluge i/ili turizam je dosta diskutabilna. Naime, Hrvatska zaista ima veliki potencijal za razvoj turizma i drugih, vrhunskih usluga. I tu razvojnu priliku treba maksimalno koristiti. Međutim, i u takvim uvjetima industrija, posebno sofistificirane suvremene industrije, ostaje osnovnim razvojnim stupom svake moderne zemlje. Pokušajte u Europi pronaći i jednu razvijenu zemlju, osim možda Cipra, u kojoj su usluge razvojna kralježnica. Nećete je naći, jer je industrija u njima svima djelatnost koja "nosi" sve ostale. Ona je ta putem koje se transferira suvremeni know-how, razvijaju znanja i kadrovi, podiže tehnološki nivo i stupanj modernosti, pa ako hoćete, i civilizacijski nivo neke zemlje. Zbog svega toga, Hrvatska ne može bez industrije. Zato treba stvoriti moderni koncept reindustrijalizacije Hrvatske i uporno ga realizirati.

- Je li privatni sektor u Hrvatskoj, ovakav kakav sada imamo, sposoban riješiti problem reindustrijalizacije, ali i nezaposlenosti i siromaštva, bez obzira na razilaženje oko stvarnog razmjera dotičnih problema u ovoj zemlji?

- Kad je riječ o reindustrijalizaciji, odnosno o tome tko treba nositi glavnu ulogu u tome procesu – privatni ili javni sektor, odnosno država, ne postoji sumnja u to da je privatni sektor značajan. Domaći privatni kapital u zajedničkim pothvatima s inozemnim tvrtkama koje donose kapital, tehnologiju, znanje. Tako je i u drugim zemljama. Uloga države je da osigura najpovoljniji poslovni ambijent: stimulativne poreze, jednostavnu administraciju, pravnu sigurnost, efikasno sudstvo, dobro upravljanje prostorom i efikasnu konkurenciju. Posebna uloga države je u jačanju i razvijanju znanja i suvremenog obrazovanja potrebnih modernim industrijama.

U našim uvjetima, uloga države se ne iscrpljuje samo osiguravanjem općih uvjeta. Ona mora i direktnije sudjelovati u procesu reindustrijalizacije. Ponajprije u procesu restrukturiranja "starih" industrija kao što su: brodogradnja, aluminijska industrija, metaloprerada, proizvodnja umjetnih gnojiva i slično. Taj sklop industrija treba restrukturirati, privatizirati i podržavati dok se osposobe za normalnu tržišnu utakmicu. Nadalje, državna uloga je i u stvaranju održive industrijske politike koja, pored već rečenog, sadržava i druge važne elemente.

Raskid s MMF-om

Koliko je za njezinu ekonomsku politiku i perspektive izlaska iz sadašnjeg ekonomskog stanja u kojem se nalazi, za Hrvatsku uopće relevantno odustajanje od novog stand-by aranžmana s MMF-om?

- Izlazak Hrvatske iz stand-by aranžmana s MMF-om je, u suštini, dobra stvar. Taj čin pokazuje da smo postigli odgovarajući stupanj stabilnosti i pouzdanosti; drugim riječima, zrelosti. Nama suštinski nije ni trebao stand by aranžman, pod uvjetom da smo bili dovoljno samodisciplinirani i imali jasnu strategiju. Ali budući da nismo, MMF je bio neka vrsta supervizora koji vrši pozitivan pritisak da se reforme energičnije provode.

Prestanak ovog oblika suradnje s MMF-om ne znači da smo sasvim oslobođeni od svih pozitivnih pritisaka. Sada će tu ulogu igrati financijsko tržište. Ako se uvjeti našeg zaduživanja budu pogoršavali, to će biti znak da ne ispunjavamo ciljeve koje smo bili uspostavili u dosadašnjoj suradnji s Fondom. Pomalo se pribojavam naše odgovornosti. Mnoge reforme su tek započete, poslovno okruženje nije najbolje, potrošnja buja. Ubrzo ćemo vidjeti reakciju financijskog tržišta.

- Kako komentirate aktualnu medijsku pompu o privatizaciji INA-e, odnosno zov koji Vlada upućuje građanima da upišu dionice te kompanije?

- Privatizacija INA-e je pozitivna stvar. Treba nastaviti i privatizirati i druge tvrtke iz javnog sektora: energija, metaloprerada, poljoprivreda, turizam, komunalna infrastruktura. Pametni programi restrukturiranja i privatizacije mogu poboljšati efikasnost tih sektora. Vladina velika angažiranost da hrvatski građani kupuju INA-ine dionice je pomalo predizborna kampanja. Cilj te kampanje je da se pokaže da hrvatska firma ostaje u rukama hrvatskih građana. U osnovi je ta mjera popularna, ali će sutra tržište određivati tko će biti glavni kupac INA-inih dionica i stvarni vlasnik INA-e. Bitno je da se INA modernizira i podigne svoju efikasnost. U tome ona dosta kasni. Usput, INA je ispustila veliku prednost koju je u devedesetima imala pred svojim konkurentima i sadašnjim (i budućim) vlasnicima. Ona je imala predispoziciju i snagu da bude regionalni lider. To je ispušteno, kao što su i neke naše druge firme ispustile svoje pozicije.

Nedostatak strategije i autarhičnost ekonomske politike u devedesetim je umnogome smanjilo naše potencijale i konkurentsku prednost. To bi se moglo reći, osim za INA-u, za farmaceutiku, brodarstvo, agrokombinate, neke firme iz metaloprerade i druge. Ali to je, nažalost, prošlost, koja se više ne da popraviti.

Dobar političar: Između kontradikcije i utopije




Autor: Svjetlana Nedimović
Datum: 01.09.2006. 12:55


Česti su ovih predizbornih dana glasovi iz onog politički najzanimljivijeg dijela građanstva – o neodlučnim ili, možda vjerodostojnije, neodlučenim je riječ – da na izbore neće izaći jer nemaju za koga glasati. Ovaj stav, međutim, nije specifičnost bosanskohercegovačke političke stvarnosti. Uloga i profil političara predstavljaju problem za promišljanje političke sfere od samog nastanka moderne republike, čime se nepovratno fragmentira jedinstvo interesa zajednice, podanika i vladara, odnosno nestaje poistovjećenje interesa zajednice i podanika s interesima vladara, čiji autoritet je, prije početka historijskog vremena, utemeljen na božjim zakonima. Moderni političar tako se formira kao medijatorska figura, te otud poređenja s trgovcem nisu bez osnove, i to u društvu koje prevashodno karakteriše rastući pluralizam političkih subjekata u sprezi sa, kako ističe jedan od savremenih teoretičara moderniteta Peter Wagner (Theorizing Modernity: Inescapability & Attainability in Social Theory), principom autonomije svakog od njih. Imamo li u vidu tako zahtjevno političko okruženje, nameće se pitanje šta je to uopšte dobar političar?

Ovdje kriterij dobrote, međutim, ne treba poistovjetiti s etičkom dobrotom, kriterijem u jednom momentu nametnutim politici, na koncu antike. Od tog momenta  historijskog, dakle, ne pukog hronološkog  do Machiavellija, sasvim je izblijedilo uvjerenje na kojem je bila zasnovana politička zajednica u antičkom svijetu evropskog Mediterana, uvjerenje da je istinski dobar život, život vrijedan življenja, samo onaj koji se živi među sebi ravnima u neprekidnoj političkoj diskusiji i političkom djelovanju, te su otud etika i politika neodvojive.


Razdvajanje etike i politike nije, ipak, značilo odsustvo svakog dodira između njih. Do renesansnog doba teistička etika dominira i političkom sferom, barem na nivou ideja. Drugim riječima, političko djelovanje se vrednuje etičkim normama. Zato kad Machiavelli (Il Principe) savjetuje vladaru da ne bude dobar, odnosno da se ne bi smio rukovoditi etičkim normama, normama etički dobrog, već normama dobre politike, to se ne može prevesti onim već vulgarizovanim da “cilj opravdava sredstvo”  stavom koji mu je pribavio slavu ali i sveopšte nerazumijevanje (ili slavu upravo zbog sveopšteg nerazumijevanja) – i tek površno gledano se da tumačiti nekakvim nemilosrdnim utilitarizmom. Ovaj savjet je samo filozofski trag koji ostavlja jedan drugi Machiavelli, historičar republikanske Firence (History of Florence). Taj Machiavelli govori o hrabrosti onih koji su spremni žrtvovati spas duše za spas svijeta, svijeta ovdje u smislu političke zajednice. Tu se Machiavellijev makijavelizam pokazuje ne kao beskrupulozna kalkulacija interesa, ciljeva i sredstava, već kao otpor renesansnog građanina dominaciji ranokršćanskog duha u političkoj sferi.


Nakon rastakanja antičkog svijeta, rano kršćanstvo politiku podvrgava nepolitičkim ili vanpolitičkim normama vlastitog etosa, koji zagrobni život pretpostavlja ovozemaljskom svijetu. Naravno, mora se naglasiti da se kršćanska filozofija ne da svesti na ovo pojednostavljeno shvatanje svijeta i ovozemaljskog života. Tako se, da pomenemo samo njega, Augustinova misao hvata u paučinu nedoumica za kršćanina na ovom svijetu – kako živjeti u svijetu kojeg se odričeš, ili kako živjeti ovdje a za ono tamo, s one strane života. Međutim, nijansiranost filozofske misli ne ogleda se u određenom svjetonazoru utoliko što je filozofija uvijek složenija, otud i maglovitija od raznoraznih „priručnika“ za življenje (Heidegger, The Basic Problems of Phenomenology); i po tim priručnicima, u ovom slučaju, hijerarhija je jasna: ovaj svijet se ima tretirati kao manje vrijedan od onog. Ovaj svijet možda jeste ključ za onaj, ali – kako je upozoravao Machiavelli – kad dođe trenutak ili-ili, vrlo čest u politici, kršćanski nazor nalaže žrtvovanje ovog svijeta u ime spasenja duše na onom svijetu.


Machiavelli je dobro znao da su rijetke političke odluke u kojima se sjedinjuju i prožimaju etično i politično. Upravo zato se toliko često pominje Brandtovo izvinjenje žrtvama Holokausta. Politička svijest  dakle, svijest o zahtjevima konkretnog trenutka u društveno-historijskoj stvarnosti, kao i o implikacijama i mogućim posljedicama političkog djelovanja  i moralna savjest češće su, znatno češće suprotstavljene. Pri tome nije bespotrebno naglasiti da ovaj antagonizam nije uzrokovan nekakvom moralnom iskvarenošću političke sfere, nego time da je etički ispravno često politički pogubno. Drugim riječima, da je ”put u pakao popločan dobrim namjerama” možda je najtačnije upravo u politici, o čemu ponajprije svjedoči mnogo slavljena Francuska revolucija, kada je pokušaj rješenja socijalnog pitanja, odnosno problema siromaštva (što se shvatalo ne kao ekonomski već kao moralni problem) doveo do političkog kraha, iako ne historijskog, same revolucije. (Hannah Arendt, On Revolution)


Nije ovdje riječ o izmještanju političkog djelovanja van sfere etičnosti ili o pokušaju potpunog razdvajanja dvije sfere. Ključ je u priznavanju političkog etosa, koji nije van domašaja kategorija dobra i zla, ali su te kategorije – kategorije političkog dobra, odnosno zla. Čuvajući se dobro iskušenja da ovdje ne zagazimo u tako snažnu filozofsku maticu kakvo je definisanje političkog dobra i zla, jedino što o ovim kategorijama možemo reći jeste da je svaki takav pokušaj apriornog i vanhistorijskog utvrđivanja političkog dobra i zla nasilje nad politikom uopšte i konkretnom političkom zajednicom, za koju je konkretan historijski trenutak, historijska stvarnost dakle, a ne bilo kakav apsolut, najveće ograničenje, ali podjednako i izvor za mogućnosti promjene.


Weber u Politici kao pozivu ovaj problem odnosa etičkog i političkog dobra pokušava riješiti opreznim podsjećanjem na potrebu dinamičnog nadopunjavanja etike uvjerenja i etike odgovornosti u političkom djelovanju, uvijek iznova upozoravajući da niko političaru ne može dati recept kada da djeluje iz uvjerenja a kada iz odgovornosti. Nekakav podtekst njegovih opservacija ipak svjedoči da je etika odgovornosti primjerenija politici, a da etika uvjerenja sama po sebi karakteriše „vjetropire koji nemaju realan osjećaj za ono što preuzimaju na sebe, nego se opijaju romantičnim senzacijama.“


Čini se banalnim ponavljati da političar odgovara onima koji su ga izabrali. Ali politička odgovornost ima i jednu drugu dimenziju: u momentu preuzimanja vlasti, uslovno rečeno ovim donekle realpolitičkim idiomom, kada političar borbu za vlast treba da zamijeni službovanjem javnosti, njegova odgovornost više ne može biti odgovornost advokata prema svojim klijentima, bez obzira na sve ostale učesnike u procesu. Politička odgovornost ne može se svesti na odgovornost prema svojim biračima. Vrijedi se prisjetiti govora Georga W. Busha 2004. i Romana Prodija 2006. godine, nakon dramatičnih izbora na kojima su se Amerika i Italija podijelile na gotovo jednake dijelove, što je obje izborne pobjede učinilo neuvjerljivim. Zanemarićemo na trenutak problematične političke karijere i jednog i drugog i reći da su se obojica u govorima obraćali cjelokupnoj političkoj zajednici, ne samo onima koji su za njih glasali, preuzimajući u tom momentu odgovornost za zajednicu kao cjelinu, sa svim njenim raznolikim a i suprotstavljenim segmentima.


Za političara koji preuzima određenu funkciju u javnim institucijama najbitnije je da je dobar političar, dobar predstavnik svog polisa kao cjeline. To podrazumijeva da je sposoban pregovarati s onima koji ne misle kao on i koji ne vjeruju u isto što i on, ali su dio te cjeline, što nekad zahtijeva i odstupanje od vlastitih pozicija i uvjerenja, jer se političar u svemu tome uvijek mora rukovoditi sviješću kako o grupi koju zastupa tako i o cijeloj političkoj zajednici koju vodi.


Ali etika odgovornosti podrazumijeva još šire tumačenje pojma odgovornosti kao odgovora ili odgovaranja na situaciju zajednice čak i kada se čini (a ovome se ne može odreći donekle surov rusoovski prizvuk) da ta zajednica nije svjesna svoje situacije, a možda nije ni odgovorna spram same sebe. Politički akt, prije svega, mora biti odgovor na otvoreno pitanje kakvo je situacija, u smislu vremena ili historijskog trenutka i u smislu prostora, konkretnog ovdje jedne zajednice. U tom odgovaranju uvjerenja mogu biti neka vrsta okvira, ali se ne smiju shvatiti kao kakva precizna mapa puta, jer mape nastaju upravo u sudaru sa stvarnošću, dok uvjerenja tom sudaru prethode.


Jedan od zanimljivih primjera u smislu odgovornog političkog djelovanja može se pronaći u donekle zapostavljenom kutku naše moderne političke historije. Naime, ono čega se neki danas odriču jeste upravo političko, na stranu ideološko, nasljeđe partizanskog pokreta. Odluka o oružanom otporu i formiranju tog pokreta u tom momentu jeste politička odluka par excellence, u smislu već pominjane odgovornosti kao odgovora na otvoreno pitanje koje politička situacija uvijek jeste, a bez oslonca u etici uvjerenja i direktno protiv etike koju nalaže elementarna empatija. Naime, ukoliko se uopšte ima smisla upuštati u tu vrstu perverzne matematike, razmjere odmazde fašista nad civilnim stanovništvom, bar u početku, uveliko su nadmašivale razmjere i značaj štete koju su partizanske snage nanosile okupacijskim vojnim i administrativnim strukturama. Istovremeno, cjelokupno vođstvo partizanskog pokreta odgovara po partijskoj liniji Moskvi, odnosno Staljinu, koji je izričito bio protiv bilo kakvog nezavisnog vojnog djelovanja u tadašnjoj Jugoslaviji uprkos potencijalnoj koristi od takvih akcija za prvobitno nimalo zavidnu vojnu poziciju Sovjetskog Saveza. Odluka o pokretanju i održavanju oružanog otpora je tako jasno i očigledno s one strane etičke (i etične) etike – narod je u neku ruku žrtvovan, a žrtvovana je i komunistička linija komandovanja utoliko što su prenebregnuti ciljevi globalnog komunističkog djelovanja koji su u tom momentu definisani u apsolutnoj saglasnosti s političkim ciljevima Sovjetskog Saveza. Međutim, za one koji su Jugoslaviju tada doživljavali kao vlastitu političku zajednicu to je bila jedina politički legitimna odluka, odluka o političkom dobru jedne zajednice, definisanom kao održavanje te zajednice kao političkog subjekta u međunarodnim okvirima na platformi otpora fašizmu. Na stranu već pomenut, željen ili neželjen ideološki prtljag, ali ovdje je u pitanju politički akt u svim dimenzijama kompleksnosti i u svim procijepima politike koja nikada ne nudi nikakve garancije i uvijek je „korak u otvoreno“, korak kojim se preuzima rizik kako (u eksplicitno deridijanskom duhu) govori Žižek (Welcome to the Desert of the Real), rizik promjene paradoksalno zasnovane na prihvatanju postojećeg.


Weber u ovaj rizik ne zadire; njemu je u njegovom historijskom momentu još uvijek više nego blizak optimističan protestantski okvir u kojem nema nerješivih problema, bar ne u praksi, pa se tako oslanja na nekakvu „mjeru unutrašnjeg težišta“ koja vodi političara. Žižek, međutim, nastupa s pozicije postmodernih magli bez orijentira – rizik je za politiku ontološka činjenica, neotklonjiv, rizik jeste politika. Prihvatanje takvog rizika  što nije samo gest nego podrazumijeva nošenje tog rizika, a to može trajati onoliko dugo koliko i posljedice datog političkog čina kojim je rizik preuzet  karakteriše veberijanski tip političara, kod kojeg postoji poziv za politiku, za razliku od onog kojem je politika poziv. Weber je vjerovao da ovo drugo bez prvog nije moguće i da onaj koji tek ”obavlja” politiku jeste činovnik, možda i dobar činovnik, ali nikako nije političar.


Nepošteno bi ipak bilo okončati ovaj tekst ovdje, slavodobitno mašući Weberovom perjanicom pojmovne distinkcije (donekle nejasne upotrebne vrijednosti u političkoj praksi), a pritom kukavički ne priznati da sva ova filozofija ipak ne rješava niti zatvara pitanje  šta s onom instinktivnom odbojnošću koju u nama izazivaju pojedini ili, vjerovatnije, mnogi politički likovi? Šta je s onim glasovima i licima na koje naši želuci sve burnije reaguju, od izbora do izbora? Šta je, na kraju krajeva, s onim koji su predstavnici nama najbližih političkih opcija, ali jednako padaju na ovom „želučanom testu“ kao i oni drugi, ne-naši uslovno rečeno, jer za sobom vuku isti, dug i olinjao rep skandala? Filozofija ne bi trebala niti smjela na ovo odgovarati, ali zato može podsjetiti na to da bi isti osjećaj odgovornosti, prihvatanja stvarnosti, ali i preuzimanja rizika promjene, trebalo da karakteriše i dobrog građanina kao politički subjekt, a ne samo dobrog političara. Šta to može (radije nego treba) značiti u ovom trenutku bosanskohercegovačke politike, možda je najprije tretiranje ponuđenih nam političkih likova kao političkog materijala, ne kao gotovih političara, koji tek građanskim djelovanjem možda možemo oblikovati po ovdje naznačenom modelu dobrog političara. Samo valja imati na umu da materijala ima i boljeg i lošijeg.

BH Dani od 17.11.2006.

Hemonwood

Donald Rumsfeld


Piše: Aleksandar Hemon



Prije otprilike mjesec dana, vozio sam se taksijem u Washington DC-u, na kratkom putu od nemila do nedraga. Mada ja volim da proćakulam sa taksistima, spočetka ništa nismo pričali, dijelom zbog nedostataka kofeina u mom organizmu, a dijelom zato što smo slušali radio na kojem su dvojica stručnjaka (Mr. Nemio i Mr. Nedrag) raspravljali o tome hoće li Donald Rumsfeld dati ostavku. Mr. Nemio je rekao da hoće, a Mr. Nedrag da neće, pošto su u ta doba Mr. Rumsfeldu otvoren otpor pružali raznovrsni američki đenerali. U toj diskusiji su citirali Mr. Rumsfelda i puštali snimke njegovih vrsnih nebuloza, dovodeći u pitanje njegove sposobnosti vođe (leadership), pošto je, prema mišljenju đenerala i Mr. Nedraga, usrao rat u Iraku, koji bi inače išao kao pjesma.

Na šta se moj takstista sav uznemirio i odjednom ljutito rekao: "Kako te ljude nije sramota? Kako mogu?" Na šta sam mu ja dao svoj uobičajeni odgovor na slična moralno-politička pitanja: "Ne znam." "Kako ti ljudi mogu odlučivati o tuđim životima?", nastavio je taksista. "Odakle Rumsfeldu pravo da šalje tuđu djecu u rat?" Ni na ta pitanja nisam znao odgovor, što sam mu i rekao. "Imaš li ti djece?", pitao me je. Na to pitanje sam znao odgovor pa sam rekao: "Nemam." On je imao dvoje: "Ti ljudi ni ne znaju kako je teško podići dijete, a tuđu djecu šalju u rat. Znaš li ti kroz šta je sve tvoja majka prošla da te podigne?" O tome sam nešto znao - da joj, recimo, nije bilo lako.

Taksista je bio iz Eritreje ili Etiopije (nisam ga pitao), u svakom slučaju iz ratnog područja. Rekao mi je da je bio u ratu i da je vidio strašne stvari i da tako zna da nema ništa što je vrijedno ljudskog života. Ti ljudi - koje, prećutno smo se složili, predstavlja Rumsfeld - ne znaju ništa o vrijednosti ljudskog života, ne cijene ga, njima su ljudi teoretska kategorija itd. Taman sam i ja počeo pjeniti kad smo stigli do željezničke stanice, odmah pored nedraga i tu smo se srdačno oprostili.

Pa sam onda razmišljao: kako to da jedan obični taksista zna ono što gotovo niko u Washingtonu DC ne zna i neće da zna - da rat nije zajebancija ili teoretski problem, da rat neizbježno dovodi do zagađenja ljudskosti čak i kod onih koji se ratu protive, da se, uprkos propagandi i prekrajanju historije, neće zaboraviti ono što je u ratu počinjeno, da zločini uvijek rađaju nove zločine. Sve što treba da se to zna je izvjesna doza ljudskosti, malo sposobnosti sućuti - čega su Rumsfeld i njegovi ahbabi patološki lišeni. Pod povećalom te ljudskosti i sućuti, nekako dostupnom taksisti ali nedostupnom bogobojaznim kongresmenima koji jecaju nad fetusima, jasno je da je Donald Rumsfeld ratni zločinac, da mu je um zločinački i da bi, da je kojim slučajem živio prije šezdesetak godina i zvao se Helmut, bio jedna od zvijezda Nirnberškog procesa.

To što su demokrati pobucali republikance na izborima i to što je Rumsfeld dao ostavku - sve je to lijepo i krasno. Ali Rumsfeldova ostavka je prihvaćena ne zato što se neko konačno pokajao i dosjetio da je on jedan od arhitekata zločinačke ratne strategije koja uključuje Abu Ghraib, Guantanamo Bay i tajne logore u koje CIA smješta američke neprijatelje, niti čak ni to što je aktivno učestvovao u friziranju obavještajnih podataka koje je služilo kao lažna pretpostavka za rat. Po onome što čovjek može pročitati po novinama, Rumsfeld je dao ostavku zato što je on profesionalac koji je profesionalno obavljao svoj posao, ali kad se nisu ukazali željeni rezultati, bilo je vrijeme za smjenu - što je uobičajena praksa u svakoj osrednjoj kapitalističkoj firmi. U Rumsfeldovoj ostavci nema ni sjene pokajanja ili osjećaja odgovornosti za moralnu katastrofu vezanu za irački rat. On je - kao i ostali u američkoj vrhuški - imao dobre, patriotske namjere, samo je malo uprznio izvedbu. Sad će neko drugi da proba, pa ako i on uprzni, nije problem: količina patriotskih profesionalaca je praktično neograničena, kao što je to i količina tuđe djece koja će u tim profesionalnim izvedbama izginuti.

Lijepo je, dakle, što su glasači naružili republikance, njihovo licemjerje i zločinačke sklonosti. Ali, jebemliga, nekako je prekasno - nakon šest godina bušijade, tri godine nakon invazije Iraka, kojoj je prethodila godinica spektakularnog maslanja, nakon neizbrojanih iračkih žrtava i oko tri hiljade američkih, nakon serije katastrofalnih strateških i taktičkih odluka vidljivih u svakodnevnim masakrima u Iraku - dosjetili se glasači da nešto nije u redu. U nekom trenutku u nedavnoj prošlosti, ispalo je da za uspješan rat nisu dovoljne naizgled dobre namjere i tu su se američki patriotski glasači najedili i rekli to historijsko "Ne!". Nakon šest godina, stigao im je rat na kućna vrata, ali ako sve bude išlo kako treba, ako demokrati budu pametni, vratiće se rat tamo daleko, tamo daleko kraj mora i neće nas više previše gnjaviti.

Ono što eritrejsko-etiopski taksista bez sumnje zna, a ja nisam uvjeren da dovoljan broj Amerikanaca zna, to je da je rat rak i da se širi i da proždire američku (a i šire) ljudskost i djecu, da to neće stati zato što je profesionalni Rumsfeld dao ostavku, a Bush priznao da su počinjene izvjesne greške. Za moralno-politički opravak Amerike potrebna je ne samo deramsfeldizacija, nego i debušizacija. Treba neko da bude u stanju da se suoči sa činjenicom da problem sa Guantanamom i Abu Ghraibom i eskadronima smrti u uniformama iračke vojske nije problem profesionalne izvedbe nego problem moralne korumpiranosti čitavog ratnog projekta i - implicitno i očigledno - bušovske Amerike, uključujući i prevrtljive glasače. Taj je problem postao akutan ne kad je broj američkih žrtava prešao granicu prihvatljivog, nego u prvoj minuti planiranja iračke invazije, uz veliku podršku istih onih američkih glasača koji su se netom predomislili. Problem je postao praktično nerješiv kad je američka javnost prihvatila da im šupak kao Rumsfeld šalje djecu u rat, nešto što moj dobri taksista nikad ne bi prihvatio.