O ekonomiji i organizaciji jedne države, laički
|
Dakle, ja nisam ekonomist, ali ne vjerujem da je za kreiranje ekonomske strategije neke zemlje i njeno provođenje nužno imati nobelovce (što ne znači da je loše ako ih ipak imate). Naši političari međutim stalno i uporno šire dojam kako je upravljati Hrvatskom gotovo nemoguća zadaća i za to nalaze nebrojena opravdanja - poput "nedavnog" rata, zaostataka socijalističkih navika, neodgovarajuće infrastrukture, slabe obrazovanosti stanovništva, teških stanja naslijeđenih od prethodnih garnitura, i sl. U stvarnosti, upravljanje državom, posebno njenom ekonomijom, slično je upravljanju bilo kojim domaćinstvom - svodi se na optimizaciju primitaka i izdataka, uz povećanje materijalne baze i održavanje razine zadovoljstva ukućana. Ukoliko za to niste stručni, unajmite financijskog savjetnika, ili više njih. Možda se neće složiti u svemu, ali prihvatite onih 80% u kojima se slažu. Obaviti posao 80% dobro više je nego zadovoljavajući učinak. Možda je ta zadaća jedino teška ili neprovediva našoj nesposobnoj, korumpiranoj ili nezainteresiranoj političkoj "eliti". A i zašto bi bili zainteresirani? Koliko vidim, oni su prilično neprikosnoveni. Vječni su, neranjivi, nepotopivi, smjenjuje ih samo biologija, račune polažu samo šefovima, a to nismo mi. Mi jedino plaćamo račune i izlazimo na izbore. Kako se taj sloj uopće instalirao na te položaje, kako su postali tako moćni i neupitni? Zemlja malena kao što je Hrvatska mogla bi funkcionirati poput četvrti nekog velikog svjetskog grada. Sve državne službe mogle bi biti povezane s jedinstvenom bazom podataka, koja bi usto služila i građanima. Umjesto što svi hodočastimo po šalterima besmisleno prenašajući dokumente koje bi službenici trebali jednim klikom dobiti na ekran. Kad sam sređivao kredit, trebao sam u kadrovsku (državne) firme u kojoj radim donijeti ugovor o radnom mjestu i rješenje o koeficijentu - jebenoj firmi koja mi svaki mjesec isplaćuje plaću! Slično je s poreznom upravom, kojoj svake godine podnosimo prijavu poreza, s podacima koje ona zna bolje od nas. (He he, jednom sam prisustvovao razgovoru činovnice sa strankom koja nije prijavila žiro račun u nekoj banci. "Nemam," veli on. "A šta vam je ovo u XYZ banci?" "Hm, ovaj, pa sigurno je to na moje ime netko otvorio, ali nije mi rekao..." "Ali vi ste podizali u tri navrata, evo vidite, 23.06, pa onda..." - Toliko o bankarskoj tajni i žutoj liniji povjerenja). Nema opravdanja za stanje u kojem npr. zemljišne knjige i katastar nisu usklađeni, u kojem se čeka sedam godina na uknjižbu prava vlasništva. Objasnite mi jedno: kako je onda moguće požurnicom banke istovjetan upis riješiti za deset dana? Kako je moguće da istu stvar u splitskom sudu možete srediti u dan "ispod banka" uplativši 200 EUR službeniku. Ovdje nije stvar samo u korupciji, pošto ona uvijek cvate na neradu i nemoći, zanima me koji to normativ predviđa službenih sedam godina čekanja, kao u bajkama. Zašto ne šest mjeseci, godinu, dvije? Predmete splitskog suda rješavaju sudovi u Čakovcu i Dubrovniku - ljudi su u tim krajevima valjda fini, pa se ne spore kao naši - ha! vraga, nego splitskim majmunima nerad prolazi, pošto ih nitko ne poziva na red. Čudi me, zapravo, kako ovoliko ljudi još uvijek odgovorno radi svoj posao, kad je očito lakše i isplativije nekažnjeno biti nepošten. Ljutim se zbog te poštene većine, koja je očito previše glupa da bi se ponašala vučji i previše ustrašena da bi se na vukove digla. I zato dozvoljava da ih vukovi kolju, a nepismeni pastiri strižu. Moj virtualni prijatelj Borgman zbog ovoga bi me s odobravanjem nazvao ljevičarom, ali uopće se ne radi o tome. Mene na zanimaju velike socijalne utopije - samo sasvim potrošački želim kvalitetu za novac koji mi uzimaju poreznici. Želim najbolju uslugu od ljudi koje plaćam, stabilnost, pravila i zakone jednake za sve: poput najcrnjeg torijevca želim da svak radi jebeni posao za koji je plaćen, ili da leti s njega. Želim bespravne kuće vidjeti srušene, njihove vlasnike i druge ulične bukače pritvorene, prometne prekršitelje bez auta, piromane kako na robiji krče i pošumljavaju sve što su sagorili, želim da me globe ako pišam na cesti, ako slušam Thompsona, ako ne odvajam otpad. Engleski sud je prošlog mjeseca na 15 mjeseci zatvora osudio 23 - godišnjaka jer je pljunuo i uvrijedio ženu u burki; kod nas bi to vjerojatno smatrali slobodom govora.  |
