Pregled posta

BH Dani od 01.12.2006.

Hemonwood

Sa pivom u ruci do koljena u krvi


Piše: Aleksandar Hemon



Pošto u svom pariškom obitavalištu nemam ni televizor, a kamoli kablovsku televiziju, osuđen da sam fudbal gledam u kafani, najčešće u irskom pabu u Latinskoj četvrti, gdje je sve tako skupo da moram da cirkam jednu do jednu i po pintu čitavu noć. Ali posljednju utakmicu Liverpoola u Ligi šampiona gledao sam u jednom škotskom pabu u Le Maraisu, pošto je na tabli ispred paba obećalo da će prikazivati tri utakmice istovremeno: Liverpool - PSV, Werder - Chelsea, Sahtjor - Roma.

Još nadomak paba, Teri (žena koju volim) i ja čuli smo kako se iz paba ori pjesma navijača, i ja sam se ponadao da su to navijači Liverpoola. Ali u pabu nije bilo baš ništa crveno - dominatna boja je bila plava. Na zidovima su bile plave zastave Škotske, a dobar dio navijača, od kojih je svaki dužio po najmanje jednu pivu, nosio je plave dresove Glasgow Rangersa. Mi smo bili jedni od rijetkih koji su se instalirali ispred ekrana koji je prikazivao Liverpool. Pored nas je stajala grupa navijača Rangersa, koji su skoro bez prestanka pjevali pjesme očigledno davno uvježbane na tribinama i ulicama u Glasgowa. Ja sam, kao šatro stručnjak, objašnjavao Teri ko su navijači Rangersa, kakvi su njihovi odnosi sa navijačima Celtica - nepatvorena mržnja, koja kulminira najmanje dvaput godišnje kad se igra derbi (Old Firm) i koja ima nekakve veze sa tenzijom i (navodnom) vjekovnom mržnjom između protestanata i katolika, te tako-nekako-i sa kijametom u Sjevernoj Irskoj. Otud se navijači Rangersa i Celtica furaju da su bitke na terenu nastavak rata koji u različitim oblicima traje već stoljećima, pa je na repertoaru navijača Rangersa, recimo, obavezno pjesma u kojoj oni stoje "do koljena u krvi Finijanaca". (Finijanci su pogrdno ime za Irce i katolike).

Ja ne znam da li su navijači Rangersa u pabu pjevali tu pjesmu - a sva je prilika da jesu, pošto je to neizbježni klasik - jer se nije moglo razaznati gdje jedna njihova pjesma završava, a druga počinje. Činilo se, zapravo, da kontinuirano pjevaju jednu te istu pjesmu i da je razlika samo u stepenu urlanja u različitim dijelovima - u lirskim pasažima imali su vremena da malo udahnu i progutaju pola svoje pinte. Meni je, moram priznati, bilo pomalo neugodno pored njih, ne samo zato što se nisam mogao koncentrisati na utakmicu Liverpoola, nego i zato što su mi instinkt i iskustvo odrastanja na ulicama Sarajeva govorili da je svaka grupa pretjerano uzbuđenih muškaraca potencijalno nasilna. Pa ipak, nisam mogao odoljeti radoznalosti - čisto antropološke prirode - te sam ih zdušno posmatrao.

Većina je bila u svojim tridesetim ili ranim četrdesetim, dobar dio njih kratko ošišan i sa obrijanom glavom, plus minđuše i tetovaže, što je sugerisalo izvjesno huligansko iskustvo. Naslanjali su se i stavljali svoje čaše na klavir na kojem je pisalo da se čaše ne smiju stavljati na klavir. U svakom trenutku svaki od njih je imao pivu u ruci, a tu i tamo bi jedan od njih iz džepa izvadio malo magičnog praha i dodao ga jednom od ahbaba koji bi onda to ušmrknuo sa zgloba kažiprsta. Ako bi kroz njihovu teritoriju prošla žena (jedna od tri u pabu, uključujući i Teri, koja nije išla na tu stranu), malo bi se udrvenjeli, jer ne znaju tačno šta bi jednoj ženi mogli reći, ali bi je zato od glave do pete prozentali. Kad je među njih zabasao prodavac ruža vidljivo južnoazijskog porijekla, oni su ga okružili, unijeli mu se u lice i na engleskom sa glasgovskim akcentom vikali: Are you a Paki? Are you a Paki?- "Jesi li ti Paki?" (Paki je pogrdno ime za Pakistance). Prodavac cvijeća se, mučenik, nemoćno smiješio, dok mu je jedan od rendžera na uho vikao da svi njegovi prisutni jarani imaju velike kurce. Prodavač cvijeća se onda nekako izvukao iz te situacije i nastavio da po pabu beznadežno nudi crvene ruže, ali onda se neobjašnjivo ukazao još jedan prodavač cvijeća, također južnoazijskog porijekla, koji im je bio nešto manje zanimljiv, pa su mu samo ukrali jedan cvijet. Jedan rendžer je od njega zahtijevao da se izjasni da li zna za Johna Carewa, tamnoputog Norvežanina, pod pretpostavkom, činilo se, da svi ljudi tamnopute kože potiču iz istog, malog, neškotskog sela.

Problemi porijekla i identiteta su ih jako zanimali, pa bi tako tu i tamo jedan od njih podviknuo: Sieg heil! valjda u čast bremenskog Werdera koji je vodio protiv Chelsea. Taj je nacistički pozdrav bio upotrebljiv i za provociranje navijača Rome - uz skandiranje: "Lazio!Lazio!" - koji su pored njih prolazili do šanka. U jednom trenutku, jedan je od mene zahtijevao da sa njim zapjevam jednu navijačku pjesmu Rangersa, što sam ja potpuno ignorisao, odolijevajući sa velikim naporom iskušenju da se iz inata izjasnim kao ljubitelj Celtica. Poslije je par njih zabasalo u ženski WC, jedan se skinuo go do pasa da pokaže svoje tetovaže, i ko zna šta se sve desilo te noći - trenutak nakon što je utihnuo posljednji zvižduk sudije na utakmici u Liverpoolu, Teri i ja smo bili preko vrata.

Ja nisam hrabar čovjek - naprotiv - ali ni jednog trenutka me te noći nije bilo strah goreopisanih rendžera, zato što mi je bilo jasno da je u pitanju bila idiotska muško-navijačka koreografija potaknuta pivom i rutinom pseudonacionalističkog navijanja. Oni su, drugim riječima, vježbali grupnu lojalnost i kurčenje, igrali se borbe sa zamišljenim neprijateljem. Bili su to pijani ratnici koji, za sada, svoje ratove sa Finijancima ili Pakijima vode posredno ili verbalno.

Pa ipak, ono čemu sam prisustvovao i možda izmakao, bio je, nekako, početak nekog stvarnog belaja - sve što je rendžerima trebalo da budu patriotska vojska je Arkan ili vožd, neko ko im ne bi dao niti da se previše napiju niti da se ikad otrijezne, a ne bi zgoreg došao ni konkretniji neprijatelj koji na uvrede ne odgovara nemoćnim osmijehom. I naravno, treba im zajednički projekat: odbrana vjere ili nekih "vrijednosti" (škotskih, protestantskih, britanskih, zapadnih), nešto što bi ih dugoročno opijalo umjesto pive.

U ovom i ovakvom svijetu čovjek nikad ne zna gdje jedan rat prestaje, a drugi počinje.