Marketing
Kaubojska posla
Ja ili sam blesav, ili mi je dosadno, kad svako malo zapnem daljinskim za kakvu “pametnu” emisiju neke od naših novinarskih zvijezda: Hloverke, Hrge, Latina,... Sinoć je to bio Bilić, koji je doveo svog bivšeg šefa Vrkića i nekog povjesničara žutih zuba pa su u beskraj filozofirali (palamudili) na temu hrvatske šutnje, radi li se možda o genetskoj karakteristici, ili samo o fatalnoj sudbinskoj predodređenosti.
Hrvatskih mitoloških tema poput ove ima koliko hoćeš: hrvatska šutnja, hrvatski jal, hrvatska kultura i uljudba, hrvatske guske u magli, hrvatska predziđa i bespuća... i baš sve te općenite hrvatske teme tek su poziv na isprazna kavanska preklapanja, jer se o njima ništa pametnoga i ne može reći, barem ne na način sugeriran naslovom teme. Najbolji, zapravo jedini suvisli dio sinoćnje emisije (iako sam, priznajem, bez prekida gledao samo zadnjih deset minuta) bio je kad su nazvali neku mlađu žensku, profesoricu na nekom zagrebačkom faksu, koja im je lijepo rekla da od npr. radnika u trgovini i ne mogu očekivati nego šutnju, kad rade 10 sati za 2500 kn i još prije nego zinu dobiju otkaz. Rekla je još da je to i normalno kad državni organi ne čine ništa da ih zaštite, pa na izgradnji građanske svijesti rade još samo nevladine organizacije. Ali je rekla i to da su građani sve manje spremni opraštati, i da dolazi godina izbora, u kojoj bismo glasanjem konačno mnoge stvari mogli spremiti na svoje mjesto. Bilić se ljubazno zahvalio i brže - bolje je odjebao iz etera, naravno, jer njegova i slične emisija služe za zamagljivanje, a ne razjašnjavanje i bježe od pravih pitanja, a pogotovo odgovora, kao poslovični vrag od križa.
A što je još trebalo reći? Na primjer, da “hrvatska šutnja” nije hrvatski endem. Na isti način, s istim uzrocima i posljedicama šuti se i u BiH i u Srbiji. Naime, većina šuti, a manjina se uglavnom trudi da tako i ostane pored ostalog zagušujući medijski prostor bukom kako ne bi bilo komunikacije. Zbog toga se postavljaju kriva pitanja i zamjenjuju teze. Gomila doduše mrmlja, ali po meni to nije zvuk kritički raspoložene javnosti, nego patrijarhalnog stada rogatih preživara. Koji svakih nekoliko desetljeća doduše preraste u grmljavinu stada, ali samo zato što se nekom kauboju prohtjelo da ga natjera u stampedo. Je li to zaista naša zajednička slika i prilika?
Post je objavljen 18.12.2006. u 19:15 sati.