31.12.2006., nedjelja

Još malo golih... whatever (5)


http://hosted.met-art.com/Full_met-art_err_75_731/full/met-art_err_75_15.jpg

http://hosted.met-art.com/Full_met-art_tf_59_771/full/met-art_tf_59_18.jpg

http://hosted.met-art.com/Full_met-art_err_78_171/full/met-art_err_78_4.jpg
- 09:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.12.2006., četvrtak

Praznički laganini




Nešto me nema ovih par dana, a razlog je prozaičan: potjeralo je čitavu firmu na kolektivni godišnji, a doma imam pretpotopnu kantu od kompjutera i najsporiju moguću vezu - nisam baš toliki freak da otključavam lokote i dešifriram alarme samo da vam se javim... ovo danas je slučajno... vjerujte mi, nisam internetski ovisnik... pa ću i ja vama vjerovati.

Uglavnom, ovog tjedna neće me biti baš svaki dan, ali navratite, možda vas iznenadim. I sretni praznici.


- 21:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.12.2006., nedjelja

Još malo golih guza (4)


http://img12.imagevenue.com/img.php?loc=loc201&image=48761_m10b_018.jpg

http://img147.imagevenue.com/img.php?loc=loc143&image=14132_J4_134.jpg

http://img140.imagevenue.com/view.php?loc=loc261&image=02262_a9b_069.jpg
- 09:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.12.2006., subota

Studentska posla


Netko pored posla radi u fušu, netko tuče prekovremene, netko šverca, a ja povremeno dajem repeticije. Uglavnom za studente, pošto sam još prije petnaestak godina uočio kako su oni znatno ozbiljniji i odgovorniji od srednjoškolaca. U srednju školu se ipak ide pod određenom prisilom, zato srednjoškolcu kojem škola ne ide treba mrvica pedagogije, ponekad treba proučiti njegove probleme, psihologiju, porodičnu situaciju, okruženje, treba ga zainteresirati, ohrabriti, razgovarati s roditeljima,... dok student najčešće ne treba motivaciju, pošto je već punoljetan, odrastao i samostalan čovjek koji studira po vlastitoj odluci ono što je sam izabrao i što ga zanima. Uglavnom, sa srednjoškolcima je puno više posla za manje love. Hm, barem u teoriji.

U posljednjih nekoliko godina stvari su se naime prilično izmijenile. Sve je više roditelja koji ugovaraju instrukcije umjesto svojih studenata, dovoze ih i odvoze iako se radi o sasvim sposobnoj, zdravoj, pokretnoj i prilično bistroj djeci. Sve češće roditelji nakon tjedan - dva dana nazivaju i raspituju se za svog akademskog građanina uz obavezno: "Znate, zovem Vas, ali molim Vas, nemojte reći da sam zvala/zvao..." Sve više je djece koja nekako kao da nisu načisto žele li uopće studirati ili ne, kao da ih je netko drugi mimo njihove volje upisao na faks.





Iznenađujuće, dvadesetogodišnji studenti koji mi dođu na repeticije odjednom trebaju poticaj, traže razloge da bi studirali - kao da išta drugo mogu sa sobom, nisu svjesni kako je pred njima pedeset godina radnog staža (ako budu imali sreće), skore konkurencije obrazovane ali siromašnije radne snage koja će ih pomesti čim uđemo u Evropu, neizvjesnosti same egzistencije čim se svedu računi našeg petnaestogodišnjeg propadanja. Boli nezahvalnost i neshvaćanje jednostavne i osnovne činjenice - da se netko žrtvuje kako bi oni danas mogli nešto učiniti od sebe - što im je vjerojatno posljednji vlak za negdje. Poznajem doduše dosta starijih ljudi koji uspješno studiraju uz rad i obitelj, ali to je prilično zahtjevno - a ne čini mi se da će komotna, gotovanska generacija koja stasava u njihovim godinama pronaći volju za to.

Ima i komičnih situacija: imućni roditelji plaćaju nezaposlenog rođaka - diplomiranog inženjera da s njihovim sinom upiše višu školu, kako bi zajednički radili i pripremali ispite. Ili, studentici iz prigradskog mjesta roditelji kupe stan u gradu, a ona nakon nekoliko mjeseci izjavi kako ne može podnijeti živjeti sama, pa je sada svakodnevno vozikaju na fakultet i natrag. Živom i zdravom momku od dvadeset pet godina otac (penzioner) skuplja potpise. Drugima mame obilaze profesore i moljakaju.





Novine nas informiraju kako su danas na svim nivoima obrazovanja poduke mnogo učestalije nego prije dvadesetak godina. Nastavnici u osnovnoj školi otvoreno potiču roditelje da rade s djecom ili im plate stručnu pomoć - negdje sam pročitao kako u nas već preko polovina trinaestogodišnjaka povremeno ili redovito pohađa poduke iz jednog ili više predmeta. Zvuči li to vama normalno? (S druge strane, profesori se na fakultetima žale kako je interes za tehničke studije nizak, a nivo znanja i sposobnosti novih studenata u stalnom opadanju.) Čini mi se da su roditelji s jedne strane popustljiviji, a s druge zauzetiji poslom nego prije, a djeca imaju više materijalnih stvari, ali sve manje volje i interesa. Kao da su zasićena, pasivna - priznajem da me ta blaziranost na početku života nervira. Gdje su velike teme: seks, muzika, filmovi, knjige, putovanja, ekipa, izlasci, zajebancija? Mislim, bili smo i mi tinejžderi, bili smo ljuti, nesigurni, ružni i naopaki, ali nas nitko nije trebao motivirati za život - frustrirao nas je manjak života, a ne njegov višak.





Pa onda politička dimenzija - studentska populacija u svakoj je zemlji mažena i pažena od vlasti - jer su studenti relativno obrazovana, pokretna, i glasna, a opet najteže potkupljiva kategorija ljudi, pošto ih nemaš čime ucijeniti - ništa i nemaju, a dovoljno su mladi, jaki i neustrašivi da izguraju sve što požele. Kod nas, izgleda da i nisu od nekih želja, vlast si može priuštiti da ih praktički ignorira u svemu osim možda u iznosu subvencija. Ponekad kad slušaš nezadovoljne penzionere u autobusu, prestraši te slika u kojoj su avangarda našeg društva prije penzioneri nego omladina.
- 09:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

22.12.2006., petak

Iz strane i domaće štampe

Izašao je novi broj BH Dana, i evo vam iz njega jednog posve zimskog članka.


BH Dani od 22.12.2006.

Riječ u fokusu

Snijeg



Piše: Mile Stojić



Nakon duge, sušne jeseni, stiže zima s prvim kišama i snijegom. Dok gledam prve snježne pahuljice na zamagljenom prozoru, obuzme me ona šantićevska pretpraznička sjeta, kad se ređaju slike zimske idile. Snijeg. Teško se radovati zimi bez njega.

Čitam bizarnu vijest da je ovih dana općinsko vijeće grada Lepa, na jugu Španjolske, "dekretom" odredilo da će tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, sve do šestog siječnja, na glavnom gradskom trgu 15 minuta padati snijeg. Stanovnici tog andaluzijskog gradića, naime, nisu mogli zamisliti još jedan Božić bez snijega, kojeg nisu vidjeli već više od pola stoljeća, pa su gradski oci odlučili to promijeniti. Na hotelski balkon u središtu grada instalirani su topovi koji će svaki dan navečer, između 20 i 20.15 sati trg bombardirati pahuljicama od sintetičke pjene. Nekoliko tisuća ljudi oboružanih kišobranima zaposjelo je trg kako bi promatralo prvi "snijeg" ove godine.

Kako bi zimska čarolija bila potpuna, središnji trg je pretvoren u klizalište. Jer i sa umjetnim bolje je nego bez ikakva snijega. Jer bez snijega sve je nekako nedorečeno. Dočeci Nove godine i Božića su bez štimunga i ljepote. Poljoprivrednici strahuju za pšenicu, djeca plaču jer nema sanjkanja i grudanja. Bez snijega bi bilo teško organizirati i zimske sportove; sjećam se da je zima 1984., kad je u Sarajevu organizirana Zimska olimpijada, bila suha i bez snijega sve do časa paljenja olimpijske vatre, kad se nebo najednom otvorilo i istreslo na naše glave tisuće tona bijelih pahuljica.

Snijeg srećemo u više oblika, ovisno o temperaturi. Što je temperatura niža, snijeg je sitniji. Pri niskim temperaturama pada pršić, koji sadrži tri do pet posto vode. Snijeg s oko 10 posto vode Slovenci nazivaju "južen", a mokrim se naziva snijeg s 15 i više posto vode. Vele da pojedina afrička plemena na Ekvadoru nemaju imenice koja obilježava snijeg, dok Eskimi imaju desetak snježnih sinonima.

Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio je roman pod naslovom Snijeg, turskog pisca Orhana Pamuka. Taj roman objavljen 2002. godine jedini je Pamukov politički roman, knjiga o kojoj se u Turskoj i u svijetu najviše govorilo. Progovarajući o turskom političkom životu devedesetih godina prošloga stoljeća, Pamuk u Snijegu zapravo obuhvaća cjelokupan proces modernizacije turske države i stradanje Armena za vrijeme raspada imperija. Narodna poslovica kaže da ne pada snijeg da pokrije svijet, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Zima bez snijega to vam je kao vino bez alkohola i život bez ljubavi, veli jedan suvremeni kroničar.

Odrastao sam u besnježnom hercegovačkom zavičaju, tako da su mi zimske radosti prilično strane i bolje mi prijaju snježne padavine kad sam pored tople peći. Tad mi se kroz glavu roje slike iz prošlosti, sva draga lica iščezla odavno iz mog života, tako da mi rojevi pahuljica u zimskoj noći izmame koju skrivenu suzu.


A evo i Miline kolumne iz ovotjednog Ferala:


Feral Tribune od 20.12.2006.

CAFÉ NOSTALGIJA

DIVLJI ZAPAD



Piše: Mile Stojić



"Tražili ste Zapad, a dobili divlji", jedan je od najpronicljivijih grafita koje sam pročitao na sarajevskim ulicama. Poprilično se, naime, ohladila žarka ljubav prema Abendlandu nakon što je zemlju nagazila nezasitna i krvoločna aždaha divljeg kapitalizma. U Hrvatskoj, kao i u Mađarskoj i Poljskoj, raste euroskepticizam, a u Srbiji nikad nije ni posustajao. A još jučer, u carstvu socijalizma i radničke klase, Europa nam se činila kao spas i eshaton. Utopije o radničkome bratstvu pogazio je bešćutni egoizam gospodarskih mogula, napravivši od tisuće tvornica tek krš, staro željezo, a od nekadašnjih socijalističkih samoupravljača nove parije i prosjake.

Diljem Bosne i Hercegovine otpušteni radnici štrajkaju glađu. Ljevaoničari Zeničke željezare, radnice tvornice čokolade "Sarabon", obespravljeni seljaci, ražalovani policajci i s njima ministar izbjeglica i ljudskih prava Kebo štrajkuju glađu, a jugonostalgija cvate kao ladolež na đubrištu lošeg života. Od Europe još su nam jedino preostali hoteli s njenim imenom. O toj "hotelskoj" čežnji za Europom brojni su naši umjetnici stvorili vrijedna djela – Slavenka Drakulić je pod nazivom "Cafe Europa" objavila pronicljive oglede o životu nakon komunizma, ironično navodeći da je svaka socijalistička provincija imala prenoćište ili kafanu s imenom božice na biku, makedonski umjetnik Goran Stefanovski napisao je dramu "Hotel Europa"...

Doista, Europa je bila veliki opijum za socijalistički narod. Prag, Ljubljana, Sarajevo, Kruševac, Podgorica, Celje – samo su neka od mjesta što su u centru imala (i još imaju) hotelsko zdanje kršteno europskim imenom, kao vidikovcem s koga se bar malo mogao nazrijeti marcipan nekog boljeg a nedostižnog života. U sarajevskom je hotelu "Evropa", tako, centralno mjesto zauzimao tzv. Bečki restoran, gdje su se uz kavu i čaj mogle naručiti tradicionalne bečke slastice, kao sjećanje na aristokratska vremena Monarhije. Apfelštrudl i kuglof (austr. Guglhupf) bili su zaštitni znakovi ovog hotela, koji je dugo vremena služio kao bedem obrane od sveopćeg egalitarizma radničkih menzi i sindikalnih prenoćišta. Taj centralni sarajevski hotel u ratu je potpuno uništen, a zbog neriješenih imovinskih prava, njegove razvaline još uvijek strše kao crna rupa u novokomponiranom blještavilu sarajevskog oldtowna.

Istini za volju, hotel "Europa" podignut je za vrijeme Austro-Ugarske, baš kao i veliki hotelski kompleks na Ilidži, koji su nekad sačinjavali hoteli "Srbija" i "Bosna", a danas je, u skladu s vremenom i običajima, ovaj prvi preimenovan u "Austrija". U ilidžanskom hotelu "Bosna" svoju posljednju bračnu noć su prespavali prestolonasljednik Ferdinand i njegova supruga Sofija, o čemu su u Sarajevu i danas žive brojne anegdote. Kazališni i filmski scenograf Kemal Hrustanović u svome ateljeu i dandanas drži tu carsku postelju, odakle se nadvojvoda sa suprugom uputio neposredno u veliki prasak prvoga svjetskog rata.

No, najpoznatiji hotel s bosanskim imenom ocvali imperij bijaše izgradio u Banjoj Luci, daleke 1885. godine. Podignut u samom gradskom epicentru, hotel "Bosna" je za vrijeme Austrije i Kraljevine Jugoslavije bio stjecište banjalučkog kulturnog i javnog života, a bijaše ušao i u brojne kronike, putopise, priče i pjesme. U strahovitom zemljotresu 1969. godine, hotel je bio srušen do temelja, ništa od njega nije ostalo nego ulazni portal izgrađen u neoklasicističkome stilu s velikim latiničkim natpisom "Bosna". Hotel je ponovno izgrađen polovicom sedamdesetih u obliku moderne arhitektonske građevine, projektirane da zadovolji visoke hotelske standarde. Međutim, arhitekt je na ulazu ostavio taj stari portal, da svjedoči o tradiciji ovog hotela, o vremenima koje je strašni potres samljeo u prah i pepeo.

Početkom devedesetih banjalučka "Bosna" postaje ponovo centrom političkog života i epicentrom novog potresa, izazvanog srpskom secesionističkom politikom, predvođenom Radovanom Karadžićem. Paljanski psihijatar je dekretom, na području koje je osvojio ognjem i mačem, bio izbrisao svako mjesto koje nosi bosansko ime, te ga preimenovao, pokušavajući stablo vremena posjeći sjekirom zaborava. Pod njegovom vladavinom tako Bosanski Brod postaje Srpski Brod, Bosanska Gradiška samo Gradiška, Bosanski Šamac samo Šamac, Bosanski Novi – Novi Grad, a skinuta je bila i neonska reklama sa centralnog banjalučkog hotela. Jedino što je od Bosne i njezinog imena bilo ostalo u Republici Srpskoj bio je stari austrougarski portal ispred banjalučkog hotela, na kome je stajao natpis "Bosna".

Nakon gotovo dvadeset i pet godina prenoćio sam prije desetak dana ponovno u tom banjalučkom hotelu, kao gost Kočićeve zadužbine, koja me ove godine ovjenčala svojim književnim priznanjem. Ispred hotela nalaze se još biste heroja NOR-a, među kojima prepoznajem i imena Ivice i Josipa Mažara, Karla Rojca i Vahide Maglajlić, prezimena kojih nakon najnovije nacionalne "revolucije" u gradu više nema. Hotel "Bosna" je isti kao i nekad – restoranski prostori su ponešto renovirani, ali su sobe zapuštenije nego prije dva desetljeća. U sobi se osjećao jak miris duhana i kuhinjskih isparenja. Na zidovima su visile iste one apstraktne grafike, požutjele od duhanskog dima i laganog hoda godina.

Noćivao sam tu više puta, kao student i mladi književni bog, očaran banjalučkim nimfama, ili kao urednik koji je svoje spisateljske projekte ostvarivao u tiskari Glas, potom sudionik književnih susreta, na kojima su se veličale čari bratstva i jedinstva, revolucije koja teče. Zadnje moje noćenje u hotelu dogodilo se početkom travnja 1981. godine, kad me H. s trbuhom do zuba i jednosmjernom voznom kartom dopratila u ogromnu banjalučku kasarnu "Kozara". Predao sam se tad sivomaslinastoj beskonačnosti kasarne, vjerujući da socijalizam koji smo uživali zaslužuje naše žrtve, ni ne sluteći da će te žrtve biti tako strašne i krvave.

Nisam mogao zaspati u toj romboidnoj sobi s tamnomodrim mobilijarom, rojila su se u mojoj glavi lica s kojima sam nekad bio blizak, što su danas zavijana u progonstvu i grobu. Svijet koji sam spoznao i živio nalazi se pred potonućem, ali još se grčevito drži i otima o žalo mog pamćenja. Stari hotelski portal s natpisom "Bosna" tek je preostali krajputaš prema zemlji nazvanoj Misir, ili Atlantida.

- 13:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.12.2006., srijeda

Thompson




Odmah na početku, moram se ispričati svima osjetljiva želuca na gornjoj slici - ona je međutim nužna kao podsjetnik da postoje teme koje ne možemo i ne smijemo uljepšavati.

Pita me moja virtualna prijateljica što imam protiv Thompsona (je li problem u muzici? riječima? stavovima?) - pa zar je on gori od Magazina? Slažem se da njegova muzika nije ništa gori kič od one Magazina i nemam ništa protiv Thompsonovih narodnjaka, ali imam protiv njegovog opetovanog koketiranja s ustaštvom i pozivanja na ono najcrnje u našoj prošlosti. Odrastao čovjek koji danas čak i u šali ili pijanstvu veliča nacističke logore poput Jasenovca ili Stare Gradiške i pozdravlja sa “Za dom - spremni!” ili je umobolan, ili je blesav, ili je gnjida koju bi trebalo zatvoriti - četvrtog nema. A on se za svoje ispade nije pokajao - iako ih je povremeno kukavno i neuvjerljivo nijekao. Da svira kao Hendrix, pjeva kao Orbison i piše stihove kao Dylan, sve to ne bi opravdalo činjenicu da je ustaški simpatizer. Srećom po nas, nemamo posla s rock institucijom, nego s polupismenim nadripjevačem koji je popularan samo zato što titra najnižim porivima mase. A naša je mladost i bez njega dovoljno zapuštena - kažimo dakle cijelu istinu.

Narodi i sredine u kojima je nacizam ikada pokušao uhvatiti korijena trebaju biti na oprezu još i više od drugih, moraju puhati na hladno i na svaki znak obnavljanja gadnog korova reagirati svim raspoloživim pesticidima i herbicidima demokratskog društva, a prije svega informiranjem i obrazovanjem stanovništva o rizicima kontaminacije i teškom i neizvjesnom putu izlječenja. Nijemci to znaju - nedavno je jedna njemačka rock grupa napravila hit: pjesmu su međutim tiho bojkotirali radio i TV, zato što je frontman grupe petnaestak godina prije (sa 17 godina) pjevao u neonacističkom bandu. Kad je postao punoljetan, javno se odrekao svojih početaka i ispričao, ali stigma je i nakon deset godina ostala.

Činjenica da ovo nije normalan refleks i našeg društva, znak je da je nacizam ponovo među nama, pa smo se navikli ili nas strah sprečava ograditi se od njega i zatražiti zaštitu državnog aparata. U tome nema ničeg nedemokratskog - demokratsko društvo ne treba tolerirati netolerantne: svatko ima pravo na vlastito mišljenje, ali ne i na propagiranje netolerancije i nasilja. Prije nekoliko postova spomenuo sam kako se u Londonu proveo Britanac koji je “samo” pljunuo i uvrijedio ženu druge vjere - sud je uvjerljivo poslao poruku da se radi o nasilnom i sramotnom djelu. Veličanje ustaštva pljuska je svima nama. Zašto naši sudovi ne žele zaštititi vlastite građane?

Večeras, 20.12.2006, uz izravni TV prijenos, u Vukovaru i Dubrovniku će se održati veliki humanitarni koncert na kome će sudjelovati poznata imena naše estrade, poput Gibonnija, Nine Badrić, Crvene Jabuke, Karana, Massima, TBF, Graše,... Na koncertu će nastupiti i Thompson. Smatram da bi se svatko od izvođača tko imalo drži do sebe trebao zahvaliti na “časti” pojavljivanja s njim, čak i u istoj rečenici, a kamoli koncertu. Samo pojavljivanje Thompsona na TV znači povlađivanje ustaštvu, koliko god kamera cenzurirala crnokošuljaše u publici, koliko god mu režiser sjeckao pjesme.

Kada naše estradne perjanice večeras izađu na istu pozornicu s Thompsonom, čak i u hvalevrijednom predbožićnom humanitarnom i mirotvornom spektaklu, moraju znati da su dale djelić legitimiteta i njemu i njegovim idolima, te da se nešto od njegovog mraka zalijepilo i za njih. I da je zbog toga naša domovina u istoj mjeri postala još malo mračnije i jadnije mjesto za život.
- 19:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

19.12.2006., utorak

Peščanik





Pogledajmo malo u susjedno dvorište, oslušnimo što susjedi pričaju, povucimo paralele. Evo par izvadaka iz emisije Peščanik, beogradskog radija B92 od 8.12.2006, a evo i potpuni transkript te emisije .




Gosti: učesnici skupa u organizaciji Helsinškog odbora: Slobodan Antonić, Nenad Prokić, Vesna Pešić, Žarko Korać i Olivera Milosavljević; sociolog Mladen Lazić, psiholog Dobrila Mirković i stručnjak za marketing Nadežda Milenković
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Što se tiče štrajka glađu vojvode Šešelja, bilo bi šteta da umre iz dva razloga. Jedan je da bi bilo dobro da se suđenje završi i on bude osuđen za svoje zločine, a drugi je da bi nepravedno da on može da bira kada će i kako da umre. To pravo je svojom politikom oduzeo mnogim ljudima; umirali su od kama njegovih paravojnih formacija, bacani u blato, na kolena, streljani.

...

Dobrila Mirković: Saznala sam da je još jednom štrajkovao glađu i to duže nego sada. To u Americi zovu kraljica mature, kraljica parade - on mora da bude glavni. On je ležao po skupštini, oni su ga nosali po skupštini, on je batrgao nogicama. To je bio cirkus. Njemu uzmu džipče, i to kradeno, molim fino, da se zna, a čovek uzme i batrga istim tim nogicama - čovek od 200 kila. Neukusno, čoveče, batrga nogicama da mu vrate džipče, jer svi imaju, samo on nema. I sad, šta se dešava, on tamo čami tri godine, a njegov karakter je samodovoljnost - kada se on vidi u ogledalu, to je čudo jedno šta on tamo vidi. I sada on jednostavno mora da izađe iz anonimnosti. To je cela njegova muka, što više nije glavni.

...

Nadežda Milenković: Mene pogađa to što, ako ne saosećam sa izgladnelim Šešeljem, sa mnom nešto nije u redu. Pa ja stvarno ne saosećam i neka ovo bude moj kraj u javnosti, u političkom životu - pristajem da me nema, da me svi napljuju, ali na to jednostavno ne pristajem. Znaš, to je ono - u noći kada gori Hilandar, ti me pitaš zašto sam obijao trafike. To je postepena priprema javnog mnjenja, pa kada to prođe, onda idu dalje – ne smeš da me pitaš na slavi, pa – zar sada, kada se otcepljuje Crna Gora, pa – ti me pitaš, a Šešelj štrajkuje glađu. Stalno postoji taj kao viši državni interes i ne znam da li ste primetili, kako se završio referendum, odjednom su krenule TV reklame koje sve kao potku imaju narodnjake. Banke na primer. To je odjednom postalo društveno poželjno i prihvatljivo, jer ko ne razume trubu i Guču, ne razume Srbiju. I samo gledaš ko pada brže i dublje. Onda na B92 bude kviz i pitanje - kako se zove preterani strah od stranaca. I nikom nije sumnjivo što po toj logici postoji umereni strah od stranaca, koji je normalan. Ali ne, ksenofobija je patološki strah od stranaca. Zašto bi imao strah od stranaca? Nije to strah od ajkule, pa je kao normalno da je se plašiš. Taj neko ko je pripremio pitanje, momak koji je pitanje izgovorio, cela publika, svima je bilo normalno da se u zemlji Srbiji pita kako se zove preterani strah od stranaca.

...

Nenad Prokić: Srpsko društvo je postalo talac jedne netransparentne interne moći, trenutno oličene u Vojislavu Koštunici, u okviru koje se advokati zločina ili čak i sami zločinci pojavljuju preobučeni u patriotsko ruho. Tu se odlučuje o svemu i svačemu, od Guče do Brisela, preko Tjenanmena. Ernest Renan je još 1872. dao dosta ciničnu, ali istinitu definiciju nacije - nacije su skupine ljudi koje povezuje zajedničko pogrešno viđenje prošlosti i mržnja prema susedima. I još je tvrdio kako je egzistencija nacije zasnovana na svakodnevnom referendumu. Ukoliko je esencija nacije u tome da svi njeni pojedinci imaju mnogo zajedničkih stvari, kaže Renan, onda mora da su zajedno i mnogo stvari zaboravili. I tako dolazimo na drugo pitanje, neodvojivo od prvog: ko blokira promene i suočavanje u Srbiji. Ko drugi do mađioničari logike, oni koji najviše galame da je volja naroda uvek dobra, oni koji opstaju na nepostojanju političke kulture, pa se pozivaju na domaćinsku i svetosavsku tradiciju, oni koji se kunu u nužnost po kojoj narod uvek hoće ono što je ispravno, znajući vrlo dobro da će zapravo oni sami odlučivati o toj ispravnosti, ali ne kao nekadašnji suvereni, koji su trpeli posledice svojih odluka. Naprotiv, ovde imamo uzurpatore u političkim elitama koji se nikada ne suočavaju sa posledicama svojih odluka sklanjajući se iza aklamativne narodne volje. Tipičan slučaj takve mahinacije jeste novi srpski ustav.

Suočavanje u Srbiji sprečavaju isti oni uzurpatori koji su verbalno za progres, ali iz petnih žila je vuku u XIX vek, kada je suverenost nacije bila progresivan element u okviru kojeg su ljudi zajedno napravili velike stvari pa su, nažalost, poželeli da naprave još. Taj dodatni napor je nesrećno urodio epohom svetskih ratova, a iz istog izvora su potekli i tam-tam ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Takvi uzurpatori onda tvrde kako se nakon katastrofe može dalje mirno živeti bez suštinskih i strukturalnih promena, bez suočavanja sa zločinom i suđenja ratnim zločincima i rame uz rame sa sprovodiocima politike, koja ne bi da odgovara za ono što je učinila. A prilikom svakog prinudnog suočavanja pozivaju se na suverenost, onu istu koju su onomad uskraćivali drugima oko sebe. Na taj način suština njihove politike postaje očiti kompromis sa zločinom koji ide do koketiranja sa genocidom, uz sve očajniji napor da se promene spreče ili barem odlože, bez obzira na cenu koju celo društvo plaća.

Osim što smo u regresiji, većini nije jasno da smo i poraženi i da nam je pre svega potrebna moralna obnova. Tamo gde je obezvređeno čovekovo postojanje, gde vlada krajnje nepoverenje prema ljudima, gde dominira mentalitet prevare, podaništva i egzistencijalne frustracije, teško je zauzeti moralno stanovište. Čoveku je mnogo lakše da se prilagodi bukačima, međutim, gde nema morala nema ni individualne slobode, a znanje je podloga morala i čovek mora znati šta je dobro, pa će i sam biti dobar. U okviru tog znanja neophodno je imenovati krivce za remećenje moralnog poretka. Problem Srbije je što mnogi od njih i dalje sede u parlamentu i u vladi, jer napokon – koliko košta da se uspostavi pravda? Prvo, oni koji krše zakone treba da idu u zatvor i drugo, svi oni za koje postoji indicija da su učestvovali u krivičnim delima ne mogu da budu na funkcijama. Ali kako da to utvrde oni koji su i sami krivci za remećenje moralnog poretka? Nikako i sve to onda predstavlja pad u varvarstvo, pad ispod civilizacijskog minimuma, a rezultati su vidljivi svuda unaokolo.

...

Mladen Lazić: Ko je danas pročitao novine, ne može biti siguran da li su to zaista današnje novine ili možda novine od prošle godine ili od pre nekoliko godina. Svi nastoje, i to sa različitih strana političkog spektra, da stvarnost postave i predstave kao put u lošu beskonačnost, stalno ponavljanje istog. Skoro da nema smisla čitati novine svakog dana.


- 21:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.12.2006., ponedjeljak

Kaubojska posla

Ja ili sam blesav, ili mi je dosadno, kad svako malo zapnem daljinskim za kakvu “pametnu” emisiju neke od naših novinarskih zvijezda: Hloverke, Hrge, Latina,... Sinoć je to bio Bilić, koji je doveo svog bivšeg šefa Vrkića i nekog povjesničara žutih zuba pa su u beskraj filozofirali (palamudili) na temu hrvatske šutnje, radi li se možda o genetskoj karakteristici, ili samo o fatalnoj sudbinskoj predodređenosti.

Hrvatskih mitoloških tema poput ove ima koliko hoćeš: hrvatska šutnja, hrvatski jal, hrvatska kultura i uljudba, hrvatske guske u magli, hrvatska predziđa i bespuća... i baš sve te općenite hrvatske teme tek su poziv na isprazna kavanska preklapanja, jer se o njima ništa pametnoga i ne može reći, barem ne na način sugeriran naslovom teme. Najbolji, zapravo jedini suvisli dio sinoćnje emisije (iako sam, priznajem, bez prekida gledao samo zadnjih deset minuta) bio je kad su nazvali neku mlađu žensku, profesoricu na nekom zagrebačkom faksu, koja im je lijepo rekla da od npr. radnika u trgovini i ne mogu očekivati nego šutnju, kad rade 10 sati za 2500 kn i još prije nego zinu dobiju otkaz. Rekla je još da je to i normalno kad državni organi ne čine ništa da ih zaštite, pa na izgradnji građanske svijesti rade još samo nevladine organizacije. Ali je rekla i to da su građani sve manje spremni opraštati, i da dolazi godina izbora, u kojoj bismo glasanjem konačno mnoge stvari mogli spremiti na svoje mjesto. Bilić se ljubazno zahvalio i brže - bolje je odjebao iz etera, naravno, jer njegova i slične emisija služe za zamagljivanje, a ne razjašnjavanje i bježe od pravih pitanja, a pogotovo odgovora, kao poslovični vrag od križa.

A što je još trebalo reći? Na primjer, da “hrvatska šutnja” nije hrvatski endem. Na isti način, s istim uzrocima i posljedicama šuti se i u BiH i u Srbiji. Naime, većina šuti, a manjina se uglavnom trudi da tako i ostane pored ostalog zagušujući medijski prostor bukom kako ne bi bilo komunikacije. Zbog toga se postavljaju kriva pitanja i zamjenjuju teze. Gomila doduše mrmlja, ali po meni to nije zvuk kritički raspoložene javnosti, nego patrijarhalnog stada rogatih preživara. Koji svakih nekoliko desetljeća doduše preraste u grmljavinu stada, ali samo zato što se nekom kauboju prohtjelo da ga natjera u stampedo. Je li to zaista naša zajednička slika i prilika?


- 19:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.12.2006., nedjelja

Još malo golih guza (3)


http://img128.imagevenue.com/img.php?loc=loc84&image=31222_peach_s03_0020_l.jpg

http://img149.imagevenue.com/img.php?loc=loc150&image=56363_susie_s04_0052_l.jpg

http://img16.imagevenue.com/view.php?loc=loc252&image=71856_gabriela_s07_0051_l.jpg
- 10:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.12.2006., subota

O ekonomiji i organizaciji jedne države, laički

Dakle, ja nisam ekonomist, ali ne vjerujem da je za kreiranje ekonomske strategije neke zemlje i njeno provođenje nužno imati nobelovce (što ne znači da je loše ako ih ipak imate). Naši političari međutim stalno i uporno šire dojam kako je upravljati Hrvatskom gotovo nemoguća zadaća i za to nalaze nebrojena opravdanja - poput "nedavnog" rata, zaostataka socijalističkih navika, neodgovarajuće infrastrukture, slabe obrazovanosti stanovništva, teških stanja naslijeđenih od prethodnih garnitura, i sl. U stvarnosti, upravljanje državom, posebno njenom ekonomijom, slično je upravljanju bilo kojim domaćinstvom - svodi se na optimizaciju primitaka i izdataka, uz povećanje materijalne baze i održavanje razine zadovoljstva ukućana. Ukoliko za to niste stručni, unajmite financijskog savjetnika, ili više njih. Možda se neće složiti u svemu, ali prihvatite onih 80% u kojima se slažu. Obaviti posao 80% dobro više je nego zadovoljavajući učinak.

Možda je ta zadaća jedino teška ili neprovediva našoj nesposobnoj, korumpiranoj ili nezainteresiranoj političkoj "eliti". A i zašto bi bili zainteresirani? Koliko vidim, oni su prilično neprikosnoveni. Vječni su, neranjivi, nepotopivi, smjenjuje ih samo biologija, račune polažu samo šefovima, a to nismo mi. Mi jedino plaćamo račune i izlazimo na izbore. Kako se taj sloj uopće instalirao na te položaje, kako su postali tako moćni i neupitni?

Zemlja malena kao što je Hrvatska mogla bi funkcionirati poput četvrti nekog velikog svjetskog grada. Sve državne službe mogle bi biti povezane s jedinstvenom bazom podataka, koja bi usto služila i građanima. Umjesto što svi hodočastimo po šalterima besmisleno prenašajući dokumente koje bi službenici trebali jednim klikom dobiti na ekran. Kad sam sređivao kredit, trebao sam u kadrovsku (državne) firme u kojoj radim donijeti ugovor o radnom mjestu i rješenje o koeficijentu - jebenoj firmi koja mi svaki mjesec isplaćuje plaću!

Slično je s poreznom upravom, kojoj svake godine podnosimo prijavu poreza, s podacima koje ona zna bolje od nas. (He he, jednom sam prisustvovao razgovoru činovnice sa strankom koja nije prijavila žiro račun u nekoj banci. "Nemam," veli on. "A šta vam je ovo u XYZ banci?" "Hm, ovaj, pa sigurno je to na moje ime netko otvorio, ali nije mi rekao..." "Ali vi ste podizali u tri navrata, evo vidite, 23.06, pa onda..." - Toliko o bankarskoj tajni i žutoj liniji povjerenja).

Nema opravdanja za stanje u kojem npr. zemljišne knjige i katastar nisu usklađeni, u kojem se čeka sedam godina na uknjižbu prava vlasništva. Objasnite mi jedno: kako je onda moguće požurnicom banke istovjetan upis riješiti za deset dana? Kako je moguće da istu stvar u splitskom sudu možete srediti u dan "ispod banka" uplativši 200 EUR službeniku. Ovdje nije stvar samo u korupciji, pošto ona uvijek cvate na neradu i nemoći, zanima me koji to normativ predviđa službenih sedam godina čekanja, kao u bajkama. Zašto ne šest mjeseci, godinu, dvije?

Predmete splitskog suda rješavaju sudovi u Čakovcu i Dubrovniku - ljudi su u tim krajevima valjda fini, pa se ne spore kao naši - ha! vraga, nego splitskim majmunima nerad prolazi, pošto ih nitko ne poziva na red. Čudi me, zapravo, kako ovoliko ljudi još uvijek odgovorno radi svoj posao, kad je očito lakše i isplativije nekažnjeno biti nepošten. Ljutim se zbog te poštene većine, koja je očito previše glupa da bi se ponašala vučji i previše ustrašena da bi se na vukove digla. I zato dozvoljava da ih vukovi kolju, a nepismeni pastiri strižu.

Moj virtualni prijatelj Borgman zbog ovoga bi me s odobravanjem nazvao ljevičarom, ali uopće se ne radi o tome. Mene na zanimaju velike socijalne utopije - samo sasvim potrošački želim kvalitetu za novac koji mi uzimaju poreznici. Želim najbolju uslugu od ljudi koje plaćam, stabilnost, pravila i zakone jednake za sve: poput najcrnjeg torijevca želim da svak radi jebeni posao za koji je plaćen, ili da leti s njega. Želim bespravne kuće vidjeti srušene, njihove vlasnike i druge ulične bukače pritvorene, prometne prekršitelje bez auta, piromane kako na robiji krče i pošumljavaju sve što su sagorili, želim da me globe ako pišam na cesti, ako slušam Thompsona, ako ne odvajam otpad. Engleski sud je prošlog mjeseca na 15 mjeseci zatvora osudio 23 - godišnjaka jer je pljunuo i uvrijedio ženu u burki; kod nas bi to vjerojatno smatrali slobodom govora.



- 09:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.12.2006., četvrtak

"Mi smo korijeni, mi smo budućnost"




HSP ima novi slogan i pripadni imidž za njega - prije neki dan uočio sam im reklamni plakat. Vedra lica pripadnika triju generacija pogleda uprtih u bolju budućnost što se valjda pomalja na horizontu, kao lica Neckermann - ovih modela u poštanskom sandučiću. Ne znam kojim jezikom govore HSP - ovi modeli, ali sva je prilika da to nije jezik pravaških perjanica, koje su se na svojoj web - stranici http://www.hsp.hr/ požurili pohvaliti člankom iz uvijek pouzdanog "Večernjeg lista", čiji dio citiram:


Ova politički desna hrvatska stranka krajem 2006. doživljava politički redizajn. Novi plakati posve odstupaju od dosadašnjeg "tvrdog" i romantičarskog nacionalnog prizvuka HSP-a, jedino je novi stranački moto "za naježiti se", a marketinški stručnjaci proglašavaju ga - izvrsnim. "Mi smo korijeni, mi smo budućnost", slogan je koji će u izbornoj godini ulaziti mnogima u uho.

- Dosad smo za najvećim hrvatskim političkim strankama zaostajali jedino u političkom marketingu, no sada ćemo SDP i HDZ prestići i u tom segmentu izborne kampanje - kaže čelnik HSP-a Anto Đapić. Stranu agenciju odabrali smo zato što ona može biti posve objektivna prema tradiciji i budućnosti HSP-a, zamišljenog kao glavne stranke hrvatskog političkog desnog centra, kaže Đapić, no kao zmija noge čuva ime agencije. Riječ je o velikom iznenađenju - agencija je iz Tel Aviva..., novi imidž HSP-u rade Izraelci! Riječ je o stručnjacima koji su proteklih godina na tri kontinenta vodili pobjedničke izborne kampanje, a koji, otkriva Đapić, "smatraju da HSP može već na idućim izborima postati pojedinačno najjača stranka, barem ravnopravna HDZ-u i SDP-u".


Pa da, i logično je što HSP uvozi manekene za svoj plakat - lica članova i simpatizera stranke jednostavno ne izgledaju tako... Lombrosom neopterećeno (uostalom, vidi slijedeću sliku). A ni ideološka i povijesna prtljaga, ni retorika: koliko se god trudili da se pokažu reformiranima, već prvi nasumično odabrani link http://www.hsp.hr/osnovno/hsp_himna.htm s njihove stranice potvrđuje da je to ista ona bezobrazna, neumivena i glupasta ustašija, što još nije shvatila da će s pozdravom "Za dom spremni" stići "u Europu" baš kad i s "Heil Hitler", dakle nikad.




Vjerojatno se smjehuckaju svojoj "narodskoj pameti" po kojoj su za maskotu stranke izabrali vuka , uvijeno poručujući svojim još musavijim pristašama kako su, eto, promijenili samo dlaku, a ne i ćud. Ali tko to nije skužio, gluplji je čak i od njih.



- 09:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.12.2006., srijeda

Muzika raspoloženja (6)

A sada, something completely different: jedna od najboljih pop stvari svih vremena s naših područja i jugoslavenski kandidat za Pjesmu Eurovizije 1962. (dijelila 3. i 4. mjesto), u doba kad ta manifestacija nije bila tako bezvezna kao danas. Tekst Drago Britvić, muzika i aranžman Jože Privšek, izvodi Lola Novaković - Ne pali svetla u sumrak.




http://rapidshare.com/files/5520245/03_Lola_Novakovic_-_ne_pali_svetla_u_sumrak.mp3.html


Ne pali svetla u sumrak


U toploj tami sobe, još cigarete dve
Dva mala svetla kao da se traže
Taj dan je bio tako tih, sad san se spušta među njih
I dve će zvezde poć na dalek stari put

U plavom staklu vaze, tu negde ispod ruža
Dva mala svetla sve su bliže, bliže
Ta noć je stvorena za njih, taj čas je snen i tako tih
Već gasiš cigaretu, pružaš ruke snu

Taj dan je bio tako tih, sad san se spušta među njih
I dve će zvezde poć, na dalek stari put

U plavom staklu vaze, tu negde ispod ruža
Dva mala svetla sve su bliže, bliže
Ta noć je stvorena za njih, taj čas je snen i tako tih
Već gasiš cigaretu, pružaš ruke snu

Ne pali svetla u sumrak.
- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2006., utorak

Bura, aha, ali u šalici kave


Za sve one koji padaju na propagandne Vladine fore o borbi protiv korupcije, evo članka s kraja srpnja 2005. godine u kojemu se sličnom oštrinom najavljuje istraživanje slučajeva korupcije, ali i seksualnog ugrožavanja, prijavljenih na splitskom Sveučilištu.





petak, 29.7.2005.

NAKON PRIJAVE DVAJU SPLITSKIH PROFESORA
"MONITOR STATISTICI", BURA NA SVEUČILIŠTU

Fakulteti će istražiti slučajeve korupcije


Prijave koje je proteklog tjedna zaprimila Udruga za monitoring visokog obrazovanja, Monitor statistica, u kojima se za moguću korupciju i nečasne radnje optužuje dvojicu sveučilišnih profesora iz Splita, podigle su na noge splitsko Sveučilište, a posebno profesore prozvanih Pomorskog i Ekonomskog fakulteta. Da podsjetimo, oba profesora optužena su za ucjenjivanje i prodaju ispita na način da bi rušili studente iz svog predmeta sve dok im oni ne bi platili za prolaznu ocjenu. Profesor Ekonomskog fakulteta navodno je uz novac od studentica tražio i seksualne usluge u zamjenu za prolaz na ispitu.

U ime Uprave Ekonomskog fakulteta u Splitu izjavu nam je dao prof. Branko Grčić.

— Ovo je jako osjetljivo pitanje, a Uprava našeg fakulteta zbog nedostatka bilo kakvih službenih informacija ne može se trenutačno očitovati o ovom slučaju. Ipak, polazeći od principa odgovornog obavljanja svoje javne funkcije, Fakultet je spreman, ako se ukaže potreba, za potpunu suradnju s nadležnim institucijama u cilju zaštite digniteta studenata i djelatnika Ekonomskog fakulteta u Splitu — u ime Uprave fakulteta poručio je prof. Grčić kojeg smo uspjeli jučer dobiti na mobitel.

Profesori Pomorskog fakulteta u Splitu drže kako ovakve informacije, pogotovo kada nisu provjerene, isključivo štete ugledu fakulteta.

— Neugodno smo iznenađeni jučerašnjim tekstom u vašem listu gdje se proziva i Pomorski fakultet u Splitu u kontekstu izravnog sudjelovanja jednog nastavnika u neetičnim radnjama. Odlučno odbacujemo ovakvo tendeciozno etiketiranje, proizvoljno prozivanje i donošenje presuda bez konkretnih činjenica. Čelništvo fakulteta spremno je poduzeti sve postupke koji jamče saznanje istine o možebitnim događanjima, te ćemo poduzeti odgovarajuće mjere — kazao je prof. Marko Tomašević u ime Uprave Pomorskog fakulteta. Kako saznajemo, i prije nekoliko mjeseci bilo je anonimnih prijava na račun korumpiranosti nekih profesora s Pomorskog fakulteta, ali nakon temeljitog proučavanja predmeta došlo se do čvrstih dokaza kako prijave nisu podnosili studenti, nego samo jedna osoba. To je po riječima prof. Tomaševića potvrdio i grafolog iz Zagreba kojemu su poslane te prijave, jer se sumnjalo da ih piše jedna te ista osoba.

Rektor Splitskog sveučilišta prof. dr. Ivan Pavić obavijestio nas je kako će Sveučilište u skladu sa svojim ovlastima već sljedećeg tjedna, kada dobiju kompletnu dokumentaciju vezanu uz ove dvije prijave, oba slučaja vrlo temeljito istražiti.
L. KOVAČIĆ


Bolji poznavatelji prilika na Pomorskom fakultetu nasmiješit će se znalački zbog novinareva odabira sugovornika - no prof. Tomašević natjeran je na sklisku dasku ponajprije svojom funkcijom prodekana PF - iako je baš on bio osoba prozvana zbog "navodnog" uzimanja mita. (Karakteristično je i to da se temeljitije, uz pomoć grafologa proučavaju prijava i njeni pošiljatelji, umjesto onoga o čemu se u njoj govori.) Nakon odlučnih najava, nastupilo je dugo, toplo ljeto. Ne znam jesu li Sveučilište i rektor Pavić na jesen nastavili istragu - vjerojatnije je da su dekani fakulteta pozvali osumnjičene i u četiri oka im ozbiljno prikričali da se izvole više ne zajebavati na radnom mjestu. Pouzdano je jedino da je tema u međuvremenu pala u medijski zaborav. Toliko o vjerodostojnosti hrvatskih institucija.
- 09:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.12.2006., ponedjeljak

Hemonwood (3)

Hemon, naš junak iz pretprošlog broja BH Dana u međuvremenu je preplovio baru i skrasio se u Parizu. Pratimo nastavak njegovih avantura u škotskom pubu.


http://www.bhdani.com/default.asp?kat=kol&broj_id=494&tekst_rb=23


BH Dani od 01.12.2006.

Hemonwood

Sa pivom u ruci do koljena u krvi


Piše: Aleksandar Hemon



Pošto u svom pariškom obitavalištu nemam ni televizor, a kamoli kablovsku televiziju, osuđen da sam fudbal gledam u kafani, najčešće u irskom pabu u Latinskoj četvrti, gdje je sve tako skupo da moram da cirkam jednu do jednu i po pintu čitavu noć. Ali posljednju utakmicu Liverpoola u Ligi šampiona gledao sam u jednom škotskom pabu u Le Maraisu, pošto je na tabli ispred paba obećalo da će prikazivati tri utakmice istovremeno: Liverpool - PSV, Werder - Chelsea, Sahtjor - Roma.

Još nadomak paba, Teri (žena koju volim) i ja čuli smo kako se iz paba ori pjesma navijača, i ja sam se ponadao da su to navijači Liverpoola. Ali u pabu nije bilo baš ništa crveno - dominatna boja je bila plava. Na zidovima su bile plave zastave Škotske, a dobar dio navijača, od kojih je svaki dužio po najmanje jednu pivu, nosio je plave dresove Glasgow Rangersa. Mi smo bili jedni od rijetkih koji su se instalirali ispred ekrana koji je prikazivao Liverpool. Pored nas je stajala grupa navijača Rangersa, koji su skoro bez prestanka pjevali pjesme očigledno davno uvježbane na tribinama i ulicama u Glasgowa. Ja sam, kao šatro stručnjak, objašnjavao Teri ko su navijači Rangersa, kakvi su njihovi odnosi sa navijačima Celtica - nepatvorena mržnja, koja kulminira najmanje dvaput godišnje kad se igra derbi (Old Firm) i koja ima nekakve veze sa tenzijom i (navodnom) vjekovnom mržnjom između protestanata i katolika, te tako-nekako-i sa kijametom u Sjevernoj Irskoj. Otud se navijači Rangersa i Celtica furaju da su bitke na terenu nastavak rata koji u različitim oblicima traje već stoljećima, pa je na repertoaru navijača Rangersa, recimo, obavezno pjesma u kojoj oni stoje "do koljena u krvi Finijanaca". (Finijanci su pogrdno ime za Irce i katolike).

Ja ne znam da li su navijači Rangersa u pabu pjevali tu pjesmu - a sva je prilika da jesu, pošto je to neizbježni klasik - jer se nije moglo razaznati gdje jedna njihova pjesma završava, a druga počinje. Činilo se, zapravo, da kontinuirano pjevaju jednu te istu pjesmu i da je razlika samo u stepenu urlanja u različitim dijelovima - u lirskim pasažima imali su vremena da malo udahnu i progutaju pola svoje pinte. Meni je, moram priznati, bilo pomalo neugodno pored njih, ne samo zato što se nisam mogao koncentrisati na utakmicu Liverpoola, nego i zato što su mi instinkt i iskustvo odrastanja na ulicama Sarajeva govorili da je svaka grupa pretjerano uzbuđenih muškaraca potencijalno nasilna. Pa ipak, nisam mogao odoljeti radoznalosti - čisto antropološke prirode - te sam ih zdušno posmatrao.

Većina je bila u svojim tridesetim ili ranim četrdesetim, dobar dio njih kratko ošišan i sa obrijanom glavom, plus minđuše i tetovaže, što je sugerisalo izvjesno huligansko iskustvo. Naslanjali su se i stavljali svoje čaše na klavir na kojem je pisalo da se čaše ne smiju stavljati na klavir. U svakom trenutku svaki od njih je imao pivu u ruci, a tu i tamo bi jedan od njih iz džepa izvadio malo magičnog praha i dodao ga jednom od ahbaba koji bi onda to ušmrknuo sa zgloba kažiprsta. Ako bi kroz njihovu teritoriju prošla žena (jedna od tri u pabu, uključujući i Teri, koja nije išla na tu stranu), malo bi se udrvenjeli, jer ne znaju tačno šta bi jednoj ženi mogli reći, ali bi je zato od glave do pete prozentali. Kad je među njih zabasao prodavac ruža vidljivo južnoazijskog porijekla, oni su ga okružili, unijeli mu se u lice i na engleskom sa glasgovskim akcentom vikali: Are you a Paki? Are you a Paki?- "Jesi li ti Paki?" (Paki je pogrdno ime za Pakistance). Prodavac cvijeća se, mučenik, nemoćno smiješio, dok mu je jedan od rendžera na uho vikao da svi njegovi prisutni jarani imaju velike kurce. Prodavač cvijeća se onda nekako izvukao iz te situacije i nastavio da po pabu beznadežno nudi crvene ruže, ali onda se neobjašnjivo ukazao još jedan prodavač cvijeća, također južnoazijskog porijekla, koji im je bio nešto manje zanimljiv, pa su mu samo ukrali jedan cvijet. Jedan rendžer je od njega zahtijevao da se izjasni da li zna za Johna Carewa, tamnoputog Norvežanina, pod pretpostavkom, činilo se, da svi ljudi tamnopute kože potiču iz istog, malog, neškotskog sela.

Problemi porijekla i identiteta su ih jako zanimali, pa bi tako tu i tamo jedan od njih podviknuo: Sieg heil! valjda u čast bremenskog Werdera koji je vodio protiv Chelsea. Taj je nacistički pozdrav bio upotrebljiv i za provociranje navijača Rome - uz skandiranje: "Lazio!Lazio!" - koji su pored njih prolazili do šanka. U jednom trenutku, jedan je od mene zahtijevao da sa njim zapjevam jednu navijačku pjesmu Rangersa, što sam ja potpuno ignorisao, odolijevajući sa velikim naporom iskušenju da se iz inata izjasnim kao ljubitelj Celtica. Poslije je par njih zabasalo u ženski WC, jedan se skinuo go do pasa da pokaže svoje tetovaže, i ko zna šta se sve desilo te noći - trenutak nakon što je utihnuo posljednji zvižduk sudije na utakmici u Liverpoolu, Teri i ja smo bili preko vrata.

Ja nisam hrabar čovjek - naprotiv - ali ni jednog trenutka me te noći nije bilo strah goreopisanih rendžera, zato što mi je bilo jasno da je u pitanju bila idiotska muško-navijačka koreografija potaknuta pivom i rutinom pseudonacionalističkog navijanja. Oni su, drugim riječima, vježbali grupnu lojalnost i kurčenje, igrali se borbe sa zamišljenim neprijateljem. Bili su to pijani ratnici koji, za sada, svoje ratove sa Finijancima ili Pakijima vode posredno ili verbalno.

Pa ipak, ono čemu sam prisustvovao i možda izmakao, bio je, nekako, početak nekog stvarnog belaja - sve što je rendžerima trebalo da budu patriotska vojska je Arkan ili vožd, neko ko im ne bi dao niti da se previše napiju niti da se ikad otrijezne, a ne bi zgoreg došao ni konkretniji neprijatelj koji na uvrede ne odgovara nemoćnim osmijehom. I naravno, treba im zajednički projekat: odbrana vjere ili nekih "vrijednosti" (škotskih, protestantskih, britanskih, zapadnih), nešto što bi ih dugoročno opijalo umjesto pive.

U ovom i ovakvom svijetu čovjek nikad ne zna gdje jedan rat prestaje, a drugi počinje.

- 09:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.12.2006., nedjelja

Još malo golih guza (2)


http://hosted.met-art.com/Trial_met-art_err_73_638/full/met-art_err_73_8.jpg

http://hosted.met-art.com/Trial_met-art_err_70_920/full/met-art_err_70_1.jpg

http://hosted.met-art.com/Trial_met-art_tf_53_256/full/met-art_tf_53_8.jpg

http://hosted.met-art.com/Trial_met-art_AF_447_886/full/met-art_AF_447_16.jpg
- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.12.2006., subota

Navika i zabuna





Davnih mi je dana, devedesetih, prijateljica usporedila naš život na x-U prostorima sa životom žabe u loncu vode, kojoj lagano podižu temperaturu - sve dok se žaba ne skuha. Poanta je - da smo žabu ubacili u vrelu vodu, pokušala bi se spasiti, a možda, unatoč opeklinama, i preživjela. U prvom slučaju, međutim, žaba primijeti da nešto ne valja tek kad je prekasno.

Navika je gadna stvar. I danas živimo u lošim uvjetima, većinom na granici siromaštva, ulažemo većinom samo u prostu reprodukciju, bez mogućnosti investiranja u sigurniju budućnost, na kredit, u korumpiranoj, opljačkanoj državi slabih perspektiva. Da smo kao turisti došli u Hrvatsku (i to ne baš iz Libanona), nikad nam ne bi palo na pamet da se tu trajno naselimo. Ali poput žabe iz pokusa, mi smo na ovo stanje trajnog beznađa i rasula navikli, tromost nas zadržava ovdje i prihvaćamo kako su naše svakodnevne prilike normalne. U normalnim prilikama, međutim, naš bi rad bio pravedno nagrađen, i materijalna baza bi nam se povećavala. Bili bismo zadovoljniji i zdraviji, bolje bismo se hranili i brinuli jedni za druge. Bavili bismo se stvarno važnim pitanjima - kako da iskoristimo ovaj naš jedini i jedinstveni život i ostavimo trag među ljudima koji su nam dragi - umjesto da pizdimo oko lupeža, ratnih profitera i smradova opće prakse.

U normalnoj državi nitko razuman ne bi jednog notornog Šeksa usporedio s profesorom Baltazarom. Glavaš bi odavno čamio u zatvoru, a njegov bi se štrajk glađu prosječnog građanina Hrvatske ticao upravo koliko i Šešeljev. Je, Šešelj također štrajka glađu, niste znali? Svaka javna ličnost suočila bi se s posljedicama svog javnog djelovanja. Političari i novinari posebno. Sanader, ali i Robert Pauletić. Koliko god meni vrli enigmat bio simpatičan kao bistar svjetski putnik i vršnjak, ne mogu mu zaboraviti da je novinarsku karijeru počinjao u groznom Božićevom ST - tjedniku, sastavljajući spiskove nepoželjnih sugrađana. Da bi se u normalnoj zemlji mogao nastaviti pojavljivati u javnosti, makar enigmatskoj, morao bi se pokajati zbog toga i suočiti sa žrtvama i štetom koje su njegovi članci prouzročili.

Ne bi vladala zbrka oko toga što je pošteno, a što ne, kao u nedavnoj emisiji glupače Hrge, koja ugosti bivšeg pretvorbenog tajkuna Gucića i povlađuje mu kad kaže da mu prvi kapital nije poklonila Tuđmanova vrhuška, već ju je sam "pošteno" stekao sedamdesetih, švercajući zlato i devize preko granica SFRJ, zbog čega je i morao pobjeći u SR Njemačku. Pazi kurca, Gucić je bio pošten, jer kao nije opljačkao nas, nego samo naše starce, koji su također bili građani SFRJ, ali im eto, valjda zbog manjka poduzetničkog duha, nije palo na pamet da krše zakon.

U normalnom društvu svi mutni likovi što nam zagađuju životni prostor zvali bi se pravim imenom. Stoka.
- 10:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

08.12.2006., petak

Liječnici, azbestoza i drugo





Prije nekog vremena, mome je znancu, inače liječniku, poznati splitski specijalist i profesor na tamošnjem Medicinskom fakultetu za magistarsku radnju ponudio temu o utjecaju bombardiranja Splita iz 1991. na povećanje broja koronarnih oboljenja stanovništva tog grada. Na stranu što je tema statistički neobradiva (bar ne na korektan način), pošto je vremensko razdoblje prekratko, a medicinska dokumentacija oskudna i nepotpuna, na stranu čak i to da bi se radilo o preradi već objavljenog članka izraelskih liječnika (koji se, uzgred, bavi dvadesetogodišnjim razdobljem i stvarnim ratom - u Splitu se naime osim sitnijih čarki oko evakuacije vojarni zapravo i nije ratovalo), u oči upada način na koji se u nas prečesto pišu znanstveni radovi - bez stvarne volje, bez prave svrhe, radi pukog zadovoljavanja (usto, niskih) kriterija.

A nije da tema manjka. Spomenimo onu nesretnu azbestozu - pulmolozi tvrde da je njome ugroženo široko područje oko Splita, sve do Brača, iznose alarmantne brojke o smanjenom kapacitetu pluća u djece i omladine - ali ne mogu iznijeti konkretne podatke, stvarne uzroke, zato što podrobna mjerenja i statistička istraživanja nikad nisu izvršena. Možete li to pojmiti - naši znanstvenici plagiraju tuđe teme, umjesto da mlade kolege uposle na konkretnim programima ispitivanja ugroženosti stanovništva.

Prije dvije godine umrla je od non - Hodgkinova oblika raka limfnih žlijezda sestra moje dobre prijateljice. Mlada cura, tek je bila diplomirala. Specijalist koji ju je liječio, bivši dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, spomenuo je obitelji kako je samo u Dalmaciji ta vrsta raka u porastu od 400% u odnosu na predratne godine. Zašto je to tako, i kakva je situacija u drugim krajevima Hrvatske, pogađate, ne zna se, jer podaci nikad nisu sređeni i na pravi način proučeni.

Pa onda povika na odašiljače mobilnih operatera (na krovu jedne od zgrada gdje radim su četiri): jedni se bune protiv njih, drugi umanjuju njihov utjecaj, ali stvarnih istraživanja o njihovoj štetnosti u Hrvatskoj također nema - što znači da u potpunosti ovisimo o stranim podacima.

Statistika je jako oruđe medicine. Korištenjem statističkih metoda, liječnici mogu istražiti djelovanja i međuinterakcije lijekova, povezanost simptoma i mogućih dijagnoza, koreliranost utjecaja okoline i bolesti kod ljudi. Takvim istraživanjima je na primjer krajem sedamdesetih ukazano na moguću vezu između stanovanja u blizini dalekovoda i pojave malignih bolesti. Statistika je prepoznala i vezu između plućnih oboljenja i radnih mjesta u proizvodnji i preradi azbesta. Problem je što današnja istraživanja treba provoditi na velikim uzorcima, i zato je suradnja međunarodnih timova važna. Našim pak akademskim institucijama uglavnom je važno zadovoljiti nužne uvjete Ministarstva znanosti radi osiguranja financiranja i održanja statusa quo - ključnog pojma za razumijevanje današnjeg stanja u našoj zemlji. Znanstvena znatiželja i plemeniti porivi osobine su manjeg broja mladih znanstvenika, koji ne uspijevajući izdržati učmalost, nepotizam, korumpiranost, moralnu bijedu sredine uglavnom bježe van, ili se utapaju u prosječnost, učeći na teži način kako se talasati ne isplati. Sve to zapravo nije ni čudno kad znate da barem polovina mladih liječnika specijalizanata biva primljena preko veze, što više nije ni javna tajna: a znamo, kad se jednom prodaš, zauvijek si kupljen.

P. S. Preklani je u zimskom broju Liječničkih novina, strukovnom glasilu liječničke Komore, izišla kratka crtica o ozonskoj rupi koja je pola godine ranije, u srpnju, prošla iznad Hrvatske. Pogađate, o tome u dotično vrijeme niste mogli čuti ni zuc (osim ako ste pratili strane novine) - jer je netko odlučio žrtvovati nevažne građane za dobrobit svete turističke sezone. A u liječničkom glasilu ni spomena o moralnim - i kriminalnim implikacijama te odluke, a kamoli da netko te jebene građane pokuša uzeti u zaštitu i prozove utajivače informacija. Česi su, Nijemci i Austrijanci, na primjer, i ove godine svoje turiste pravovremeno informirali o sličnom ozonskom fenomenu. Kod nas, na svim nivoima - mrtvilo i muk.
- 09:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.12.2006., četvrtak

Još jedan članak

Kao uvod u neke ekonomske teme, evo članka iz zadnjeg Ferala:





Dr. ŽARKO PRIMORAC, EKONOMSKI ANALITIČAR, GOVORI O PRORAČUNU ZA 2007., VLADINU OTKAZIVANJU MMF-u, PRIVATIZACIJI INA-e I NASTAVKU ZABRINJAVAJUĆEG RASTA JAVNE POTROŠNJE

HRVATSKO POTROŠAČKO LUDILO
Vedran MARJANOVIĆ
30. studenoga, 2006.


Sudeći prema medijskim izvještajima s tradicionalnog okupljanja hrvatskih ekonomista u Opatiji, taj nekoć utjecajan i kritički nastrojen skup poslužio je ove godine ponajviše kao pozornica za emitiranje pozitivnih i ohrabrujućih informacija o stanju u hrvatskom gospodarstvu od strane najviših Vladinih dužnosnika. S jednim od sudionika opatijskih događanja, ekonomskim analitičarem i savjetnikom ugledne konzultantske kuće "Delloite Touche" dr. Žarkom Primorcem razgovarali smo, među ostalim, i o Vladinoj interpretaciji ekonomskog stanja u zemlji, odnosno o onome što je u njoj prešućeno.

- Kako gledate na makroekonomske pokazatelje na kojima se temelji optimizam službene politike, ali i državni proračun za 2007., poput rasta BDP-a od 4,5 posto, rasta industrijske proizvodnje, smanjivanja vanjskotrgovinskog i budžetskog deficita?

- Kada se govori o hrvatskom gospodarstvu u posljednjih pet-šest godina, a to je razdoblje za koje je moguće dobiti nešto objektivniju sliku, dolazi se do ocjena koje su, u najmanju ruku, proturječne. S jedne strane, istina je da ima pozitivnih pomaka. Ostvaren je relativno zadovoljavajući rast GDP-a – oko 4,5 posto, što je u rangu tranzicijskih zemalja, osim onih najbrže rastućih kakve su Estonija, Slovačka, Litva. Nadalje, smanjuje se deficit državnog budžeta, ostvaruje se određeni rast izvoza, povećavaju se plaće i produktivnost rada. I konkurentnost ukupnog sustava se, barem prema mjerenju Nacionalnog vijeća za konkurentnost, nešto povećava. Zaposlenost zaslužuje širi osvrt. Premda se skromno smanjuju i pokazatelji nezaposlenosti, pokazatelji zaposlenosti ne pokazuju neki rast.

S druge strane, fundamentalne neravnoteže ekonomskog sustava se produbljuju. Najjednostavnije rečeno, geneza naših problema proizlazi iz deficita: budžeta i platne bilance. Oba deficita, posebno ovaj platne bilance, pokazuju da ukupni sustav troši više nego što stvara. Dakle raspoloživi društveni proizvod je veći od onoga koji se stvara u zemlji. Razlika je deficit koji se plaća zaduživanjem u inozemstvu. I tu smo na prvom velikom problemu, a to je inozemni dug. On je prešao kritičnu granicu. U posljednjih pet godina porastao je s oko 12 na 27 milijardi eura. Gore od visine inozemnog duga je tendencija njegova rasta. Naime, ekonomski sustav je razvio kapacitet potrošnje koji nije moguće pokriti iz sadašnjeg nivoa proizvodnje. Rezultat je deficit, koji će se opet pokrivati zaduživanjem. Kako to u praksi izgleda, ne treba ići daleko. Pogledajmo prijedlog budžeta za narednu godinu.

Umjesto da dobro punjenje budžeta iskoristimo za smanjivanje potrošnje, za redistribuciju budžetske potrošnje, mi dalje razvijamo postojeća prava na potrošnju i najavljujemo nova. Što ćete, izborna je godina, ali prema rastu potrošnje, u nas je svaka godina izborna!

Ozbiljna zamka

- Vlada ne samo da ne govori o strukturi prihoda u budžetu, nego ističe i sve bolje njegovo punjenje.

- Kada se radi o dobrom punjenju budžeta, mora se istaknuti jedna ozbiljna zamka koja se izvodi iz povezanosti budžetskih prihoda i deficita trgovinske bilance. Naime, jedan dobar dio prihoda budžeta dolazi iz tzv. deficitarnog financiranja, odnosno iz prihoda na uvoz roba (PDV, akcize, carine) čime se stvara deficit trgovinske bilance. Tako dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju: što je veći deficit trgovinske bilance, to je bolje punjenje državnog budžeta. A cijena koju, na dugi rok, plaćamo je rast inozemnog zaduživanja, jer jednostavno deficit trgovinske bilance se mora platiti.

Pogledajmo još jedan paradoks. Država je smanjila svoje zaduživanje u inozemstvu i orijentirala se na zaduživanje na domaćem financijskom tržištu. No, državni udio u inozemnom dugu nije oko 25, 26 posto, kako se obično govori, nego oko 40 posto, kada se uzmu u obzir dugovi javnih poduzeća za koje jamči država. Ako se vratimo tijeku zaduživanja, vidimo da pojavno smanjivanje državnog duga prati rast zaduživanja poduzeća, uglavnom onih koja su u državnom vlasništvu. Ta poduzeća ne mogu dobiti kredite po istim kondicijama kao i država. Za njih su inozemni krediti skuplji. Tako dolazimo do paradoksa: umjesto države, u inozemstvu se, uglavnom, zadužuju njezina poduzeća koja plaćaju skuplja inozemna sredstva i rezultat je - ukupno skuplje nacionalno zaduživanje.

- Kakva je na ovom primjeru, i uopće kada govorimo o stanju vanjskog duga, odgovornost bankarskog sustava u Hrvatskoj, kakva Hrvatske narodne banke, a kakva izvršne vlasti?

- Mnogi od nas su skloni vjerovati da sve teškoće dolaze od banaka koje su u inozemnom vlasništvu. Obično se kaže da su banke te koje forsiraju zaduživanje, one preferiraju zaduživanje za dobra iz zemalja svojih matica, one nas tjeraju u dugove. Ima svega toga pomalo, ali to nije meritum stvari.

- Bi li se banke ponašale drugačije da su u domaćem vlasništvu?

- Ne bi. Svaka banka je "obična" trgovina novcem. Jeftinije nabavlja novac (koji je roba sui generis) i skuplje ga prodaje. Pri tome teži što više prodati svoje robe, odnosno novca, i tako više zaraditi. To što im ekonomska politika pruža mogućnost da unose velike količine jeftinijeg, inozemnog novca i "prodaju" ga na domaćem tržištu najmanje su one krive. Ovime ne opravdavam sadašnju strukturu vlasništva u hrvatskim bankama. U tom pogledu, vjerojatno, nismo mogli izbjeći glavni trend. Međutim, izvan svake je sumnje da smo, uz malo više pameti i strategije, mogli mnogo bolje uraditi posao, tj. privatizirati domaće banke. E sada, te banke nastoje uzeti što više inozemnih kredita, a HNB ih ograničava.

Bankarski rizici

- Može li HNB još dugo biti uspješan u ograničavanju vanjskog zaduživanja banaka?

- Taj sistem kočenja može ići do izvjesne granice, ali ne mnogo dalje od sadašnje situacije. Ako zahuktala potrošnja bude i dalje usisavala inozemne kredite, banke će naći načina da to financiraju. Bez obzira u čijem su vlasništvu. Dakle, problem je strukturne naravi, a ne u ponašanju banaka. Opet kažem, ne branim banke; one iznose dosta akumulacije iz ove zemlje, bankarske usluge kod nas su među najskupljima, ali se mora priznati da su u financijskom sustavu te banke nešto i unaprijedile.

Ovdje se mora istaknuti da i bankarski rizici rastu, usporedo s produbljavanjem fundamentalnih neravnoteža u ekonomskom sustavu. Rizici su valutne prirode, jer je zemlja vrlo ranjiva na vanjske šokove, zatim tu su i rastući rizici stanovništva koje je visoko zaduženo i ima visoku sklonost daljnjem zaduživanju. Nadalje tu je i devizni rizik, jer je devizna bilanca zemlje prenapregnuta.

Spomenimo još jedan rizik koji se rijetko ističe. Naime, nije poznato kako bi se ponašale inozemne centrale naših banaka u slučaju neke krize. Nema mnogo takvih iskustava ni u ostalim tranzicijskim zemljama, premda kod nas postoji jedan primjer koji je dosta indikativan. Njemačka Bayerische Landensbank, bivši vlasnik Riječke banke, ubrzano je napustila svoju banku u Rijeci kada je ova došla u krizu. Brzo ju je, dakle, vratila hrvatskoj državi za jednu kunu naknade. Srećom, ta se kriza jedne banke nije pretvorila u sistemsku krizu. Ovaj slučaj upozorava na još jednu dimenziju rizičnosti bankarskog sustava o kojoj bi trebalo voditi računa.

- Kako gledate na podatak da je Hrvatska jedina među zemljama tranzicije koje su ušle u Europsku Uniju, ili se u nju spremaju ući, koja nije dostigla svoj GDP iz 1989.?

- Najprije mala ispravka, Hrvatska je dosegnula predratni nivo GDP-a u 2004. godini, što je dosta iza naprednijih tranzicijskih zemalja. Hrvatska, međutim, još nije dosegnula predratni nivo industrijske proizvodnje. Sada smo negdje na nivou od 80 posto. Kakva je sadašnja dinamika rasta industrijske proizvodnje, ne izgleda da ćemo predratni nivo dosegnuti i u narednih nekoliko godina. I to je jedan od najlošijih pokazatelja naše poslijeratne transformacije. Postoji više razloga zašto je tome tako. Neke bismo mogli svrstati u objektivne, dakle na one na koje nismo mogli utjecati. To je svakako rat i agresija. U ratu je oštećeno ili izgubljeno mnogo proizvodnje i radnih mjesta.

Uz to dolazi grupa uzroka na koju smo mogli i morali utjecati. Nema nikakve sumnje da je ekonomska politika zemlje u devedesetim ubrzavala destrukciju nacionalne ekonomije. U sklopu tadašnjih politika istaknuo bih samo dvije, koje su bile prilično pogubne: privatizacija i politika deviznog tečaja. Bespredmetno je ponavljati što je sve izgubljeno u jednom grabežnom obliku privatizacije. Najgore je što se danas teško nešto ozbiljno može popraviti. Nestale su proizvodnje, poduzeća, radna mjesta. Čak i dobar broj onih koji su bili dograbili veliki dio nacionalnog bogatstva su, uglavnom, nestali s ekonomske pozornice. Tako to obično biva. Sve što je stečeno na neregularan način, lako se, iz neznanja ili oholosti, izgubi. Štoviše, gledao sam na televiziji neki dan jednog od "vitezova" hrvatske privatizacije, koji prijeti da će tužiti hrvatsku državu za milijardu kuna, jer mu je onemogućila da do kraja "uništi" sve što je bio uzeo.

Kada je u pitanju politika deviznog tečaja, drugi bitan razlog koji sam spomenuo, podsjetio bih da je bilo nužno provesti stabilizaciju u ranim devedesetim i politikom fiksnog, deviznog tečaja. To ne treba dovoditi u pitanje.

Najteža posljedica

- Gdje je onda nastupio problem s deviznim tečajem?

- Problem je što se nije, istovremeno, trasirala i strategija razvoja u kojoj bi politika deviznog tečaja bila u funkciji razvoja. Umjesto toga, ostalo se samo na tečajnom sidru – fiksnom tečaju koji je ozbiljno smanjivao konkurentnost izvoza, slabio izvozni sektor, doprinosio enormnom rastu uvoza i zaduženosti. Najgore od svega je da se deformirala struktura nacionalne ekonomije. Njezina struktura se sada temelji na potrošnji i uvozu, umjesto na proizvodnji i izvozu. I to je najteža posljedica nerealnog deviznog tečaja, jer će zahtijevati najviše napora i vremena da se nešto ispravi.

Istina, imali smo kroz sve ove godine i relativnu stabilnost cijena, najviše zahvaljujući politici fiksnog tečaja i enormnom uvozu koji je kompenzirao rastuće domaće troškove usluga. Ali unutrašnju stabilnost, postignutu putem ovog sidra, plaćamo, i plaćat ćemo, godinama kroz deficite trgovinske bilance, visoku domaću potrošnju, poremećenu strukturu nacionalne ekonomije i rast inozemne zaduženosti.

- Može li se Hrvatska, kako neki stručnjaci i jače političke opcije smatraju, osloniti u svom razvoju na uslužne djelatnosti turizma i tranzita, bez razvijanja pojedinih industrijskih grana?

- Orijentacija da naša razvojna kralježnica mogu biti usluge i/ili turizam je dosta diskutabilna. Naime, Hrvatska zaista ima veliki potencijal za razvoj turizma i drugih, vrhunskih usluga. I tu razvojnu priliku treba maksimalno koristiti. Međutim, i u takvim uvjetima industrija, posebno sofistificirane suvremene industrije, ostaje osnovnim razvojnim stupom svake moderne zemlje. Pokušajte u Europi pronaći i jednu razvijenu zemlju, osim možda Cipra, u kojoj su usluge razvojna kralježnica. Nećete je naći, jer je industrija u njima svima djelatnost koja "nosi" sve ostale. Ona je ta putem koje se transferira suvremeni know-how, razvijaju znanja i kadrovi, podiže tehnološki nivo i stupanj modernosti, pa ako hoćete, i civilizacijski nivo neke zemlje. Zbog svega toga, Hrvatska ne može bez industrije. Zato treba stvoriti moderni koncept reindustrijalizacije Hrvatske i uporno ga realizirati.

- Je li privatni sektor u Hrvatskoj, ovakav kakav sada imamo, sposoban riješiti problem reindustrijalizacije, ali i nezaposlenosti i siromaštva, bez obzira na razilaženje oko stvarnog razmjera dotičnih problema u ovoj zemlji?

- Kad je riječ o reindustrijalizaciji, odnosno o tome tko treba nositi glavnu ulogu u tome procesu – privatni ili javni sektor, odnosno država, ne postoji sumnja u to da je privatni sektor značajan. Domaći privatni kapital u zajedničkim pothvatima s inozemnim tvrtkama koje donose kapital, tehnologiju, znanje. Tako je i u drugim zemljama. Uloga države je da osigura najpovoljniji poslovni ambijent: stimulativne poreze, jednostavnu administraciju, pravnu sigurnost, efikasno sudstvo, dobro upravljanje prostorom i efikasnu konkurenciju. Posebna uloga države je u jačanju i razvijanju znanja i suvremenog obrazovanja potrebnih modernim industrijama.

U našim uvjetima, uloga države se ne iscrpljuje samo osiguravanjem općih uvjeta. Ona mora i direktnije sudjelovati u procesu reindustrijalizacije. Ponajprije u procesu restrukturiranja "starih" industrija kao što su: brodogradnja, aluminijska industrija, metaloprerada, proizvodnja umjetnih gnojiva i slično. Taj sklop industrija treba restrukturirati, privatizirati i podržavati dok se osposobe za normalnu tržišnu utakmicu. Nadalje, državna uloga je i u stvaranju održive industrijske politike koja, pored već rečenog, sadržava i druge važne elemente.

Raskid s MMF-om

Koliko je za njezinu ekonomsku politiku i perspektive izlaska iz sadašnjeg ekonomskog stanja u kojem se nalazi, za Hrvatsku uopće relevantno odustajanje od novog stand-by aranžmana s MMF-om?

- Izlazak Hrvatske iz stand-by aranžmana s MMF-om je, u suštini, dobra stvar. Taj čin pokazuje da smo postigli odgovarajući stupanj stabilnosti i pouzdanosti; drugim riječima, zrelosti. Nama suštinski nije ni trebao stand by aranžman, pod uvjetom da smo bili dovoljno samodisciplinirani i imali jasnu strategiju. Ali budući da nismo, MMF je bio neka vrsta supervizora koji vrši pozitivan pritisak da se reforme energičnije provode.

Prestanak ovog oblika suradnje s MMF-om ne znači da smo sasvim oslobođeni od svih pozitivnih pritisaka. Sada će tu ulogu igrati financijsko tržište. Ako se uvjeti našeg zaduživanja budu pogoršavali, to će biti znak da ne ispunjavamo ciljeve koje smo bili uspostavili u dosadašnjoj suradnji s Fondom. Pomalo se pribojavam naše odgovornosti. Mnoge reforme su tek započete, poslovno okruženje nije najbolje, potrošnja buja. Ubrzo ćemo vidjeti reakciju financijskog tržišta.

- Kako komentirate aktualnu medijsku pompu o privatizaciji INA-e, odnosno zov koji Vlada upućuje građanima da upišu dionice te kompanije?

- Privatizacija INA-e je pozitivna stvar. Treba nastaviti i privatizirati i druge tvrtke iz javnog sektora: energija, metaloprerada, poljoprivreda, turizam, komunalna infrastruktura. Pametni programi restrukturiranja i privatizacije mogu poboljšati efikasnost tih sektora. Vladina velika angažiranost da hrvatski građani kupuju INA-ine dionice je pomalo predizborna kampanja. Cilj te kampanje je da se pokaže da hrvatska firma ostaje u rukama hrvatskih građana. U osnovi je ta mjera popularna, ali će sutra tržište određivati tko će biti glavni kupac INA-inih dionica i stvarni vlasnik INA-e. Bitno je da se INA modernizira i podigne svoju efikasnost. U tome ona dosta kasni. Usput, INA je ispustila veliku prednost koju je u devedesetima imala pred svojim konkurentima i sadašnjim (i budućim) vlasnicima. Ona je imala predispoziciju i snagu da bude regionalni lider. To je ispušteno, kao što su i neke naše druge firme ispustile svoje pozicije.

Nedostatak strategije i autarhičnost ekonomske politike u devedesetim je umnogome smanjilo naše potencijale i konkurentsku prednost. To bi se moglo reći, osim za INA-u, za farmaceutiku, brodarstvo, agrokombinate, neke firme iz metaloprerade i druge. Ali to je, nažalost, prošlost, koja se više ne da popraviti.

- 09:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.12.2006., srijeda

The Beatles and the Stones (made it good to be alone)

Evo su neku večer u mojoj mahali, na Gripama, valjda svirali Prljavo Kazalište i Miroslav Škoro, na humanitarnom koncertu u organizaciji HVIDR-e i NK Hajduk. Na koncertu nisam bio, pošto mi se Škoro gadi, Prljavce ne slušam već više od dvadeset godina, a organizatori me unisono nerviraju.

Pretpostavljam da je bila masa svijeta i ne mogu da se ne sjetim slike iz 1989. godine, kad je Kazalište na Trgu sviralo onaj otužni cvjećarski hit (koji je ipak bio za klasu bolji od njihovih kasnijih "stvari"). Tada smo još studirali u Zagrebu - mislim da smo to veče moja ekipa i ja bili među rijetkima koji su išli Ilicom u suprotnom smjeru od rijeke koja se slivala na koncert; sasvim ugodan osjećaj, ako mene pitate.

Možda je razlog što sam tako kritičan prema Houri i društvu taj što sam u početku (u doba prvih par albuma) volio band - još uvijek mislim da je "Zagreb" jedna od najboljih pjesama posvećenih tom gradu. Iako je Houra uvijek imao dara za prepisivanje uzora (što ne mora biti loše) - nije mi bilo jasno kako je mogao toliko potonuti u inspiraciji i ukusu - vjerojatno je od početka kopirao samo formu, a tek uzgred i sadržaj.





Samo je jedan roker s naših prostora svoju reputaciju i autorski kredibilitet zajebao gore od Jasenka Houre - radi se o Bori Đorđeviću.





Riblja Čorba nikad nije bila među meni najdražim grupama, iako su mi neke njihove stvari bile stvarno dobre, ali Bora je imao karizmu rokera bez dlake na jeziku, i stvarno je imao dara s riječima. Nažalost se kasnije pokazalo da je i ta karizma bila samo privid; ispod je ležao povodljivac i oportunist, koji je uskočio u prvi vlak nacionalističke euforije. Nejasno je kako je netko tko je napisao "Neću da budem član mafije" tako radosno pozdravio stvaranje prve autentične mafije na ovim prostorima (u pravom i prenesenom smislu), kako je onaj koji je pjevao:

"Kosa gori ispod šlema,
valjamo se po prašini,
od nas niko pojma nema
da smo davno u mašini.
Kako je lepo biti glup!"

postao tako oduševljen pobornik oružja - štoviše, za izrigat se, arkanoid i četnik. To svjedoči koliko je tanak sloj civiliziranosti i integriteta na nama, samo što sramnim izdajama većine nas ne svjedoče mediji.

Hourin pad je bio manje spektakularan - kao manje talentiran i vjerojatno kreativno ispražnjen, promišljeno je prodao ostatke urbanog identiteta za radno mjesto gradskog Škore. Škoro, bezbojni pjevač mlitavih domoljubnih pjesmuljaka u tom trenutku nije ni postojao, a danas na zajedničkim koncertima figurira kao prva atrakcija - ali to je dio cijene koja se plaća u aranžmanima s đavlom.

Jajo i Bora - nekad su ih uspoređivali sa Springsteenom i Lennonom. Čudnih li krajeva i kultura, gdje Springsteen svira tamburicu, a Lennon nosi kokardu.
- 10:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.12.2006., utorak

Pregled strane štampe


Evo članka iz bosansko - hercegovačkog Pulsa demokratije, koji (na malko intelektualnijem nivou doduše) problematizira lik dobrog političara. Članak je napisan iz BH perspektive, užežin nedavnih izbora, ali tema je vrrrlo poznata, zar ne?





http://www.pulsdemokratije.net/

Dobar političar: Između kontradikcije i utopije




Autor: Svjetlana Nedimović
Datum: 01.09.2006. 12:55


Česti su ovih predizbornih dana glasovi iz onog politički najzanimljivijeg dijela građanstva – o neodlučnim ili, možda vjerodostojnije, neodlučenim je riječ – da na izbore neće izaći jer nemaju za koga glasati. Ovaj stav, međutim, nije specifičnost bosanskohercegovačke političke stvarnosti. Uloga i profil političara predstavljaju problem za promišljanje političke sfere od samog nastanka moderne republike, čime se nepovratno fragmentira jedinstvo interesa zajednice, podanika i vladara, odnosno nestaje poistovjećenje interesa zajednice i podanika s interesima vladara, čiji autoritet je, prije početka historijskog vremena, utemeljen na božjim zakonima. Moderni političar tako se formira kao medijatorska figura, te otud poređenja s trgovcem nisu bez osnove, i to u društvu koje prevashodno karakteriše rastući pluralizam političkih subjekata u sprezi sa, kako ističe jedan od savremenih teoretičara moderniteta Peter Wagner (Theorizing Modernity: Inescapability & Attainability in Social Theory), principom autonomije svakog od njih. Imamo li u vidu tako zahtjevno političko okruženje, nameće se pitanje šta je to uopšte dobar političar?

Ovdje kriterij dobrote, međutim, ne treba poistovjetiti s etičkom dobrotom, kriterijem u jednom momentu nametnutim politici, na koncu antike. Od tog momenta  historijskog, dakle, ne pukog hronološkog  do Machiavellija, sasvim je izblijedilo uvjerenje na kojem je bila zasnovana politička zajednica u antičkom svijetu evropskog Mediterana, uvjerenje da je istinski dobar život, život vrijedan življenja, samo onaj koji se živi među sebi ravnima u neprekidnoj političkoj diskusiji i političkom djelovanju, te su otud etika i politika neodvojive.


Razdvajanje etike i politike nije, ipak, značilo odsustvo svakog dodira između njih. Do renesansnog doba teistička etika dominira i političkom sferom, barem na nivou ideja. Drugim riječima, političko djelovanje se vrednuje etičkim normama. Zato kad Machiavelli (Il Principe) savjetuje vladaru da ne bude dobar, odnosno da se ne bi smio rukovoditi etičkim normama, normama etički dobrog, već normama dobre politike, to se ne može prevesti onim već vulgarizovanim da “cilj opravdava sredstvo”  stavom koji mu je pribavio slavu ali i sveopšte nerazumijevanje (ili slavu upravo zbog sveopšteg nerazumijevanja) – i tek površno gledano se da tumačiti nekakvim nemilosrdnim utilitarizmom. Ovaj savjet je samo filozofski trag koji ostavlja jedan drugi Machiavelli, historičar republikanske Firence (History of Florence). Taj Machiavelli govori o hrabrosti onih koji su spremni žrtvovati spas duše za spas svijeta, svijeta ovdje u smislu političke zajednice. Tu se Machiavellijev makijavelizam pokazuje ne kao beskrupulozna kalkulacija interesa, ciljeva i sredstava, već kao otpor renesansnog građanina dominaciji ranokršćanskog duha u političkoj sferi.


Nakon rastakanja antičkog svijeta, rano kršćanstvo politiku podvrgava nepolitičkim ili vanpolitičkim normama vlastitog etosa, koji zagrobni život pretpostavlja ovozemaljskom svijetu. Naravno, mora se naglasiti da se kršćanska filozofija ne da svesti na ovo pojednostavljeno shvatanje svijeta i ovozemaljskog života. Tako se, da pomenemo samo njega, Augustinova misao hvata u paučinu nedoumica za kršćanina na ovom svijetu – kako živjeti u svijetu kojeg se odričeš, ili kako živjeti ovdje a za ono tamo, s one strane života. Međutim, nijansiranost filozofske misli ne ogleda se u određenom svjetonazoru utoliko što je filozofija uvijek složenija, otud i maglovitija od raznoraznih „priručnika“ za življenje (Heidegger, The Basic Problems of Phenomenology); i po tim priručnicima, u ovom slučaju, hijerarhija je jasna: ovaj svijet se ima tretirati kao manje vrijedan od onog. Ovaj svijet možda jeste ključ za onaj, ali – kako je upozoravao Machiavelli – kad dođe trenutak ili-ili, vrlo čest u politici, kršćanski nazor nalaže žrtvovanje ovog svijeta u ime spasenja duše na onom svijetu.


Machiavelli je dobro znao da su rijetke političke odluke u kojima se sjedinjuju i prožimaju etično i politično. Upravo zato se toliko često pominje Brandtovo izvinjenje žrtvama Holokausta. Politička svijest  dakle, svijest o zahtjevima konkretnog trenutka u društveno-historijskoj stvarnosti, kao i o implikacijama i mogućim posljedicama političkog djelovanja  i moralna savjest češće su, znatno češće suprotstavljene. Pri tome nije bespotrebno naglasiti da ovaj antagonizam nije uzrokovan nekakvom moralnom iskvarenošću političke sfere, nego time da je etički ispravno često politički pogubno. Drugim riječima, da je ”put u pakao popločan dobrim namjerama” možda je najtačnije upravo u politici, o čemu ponajprije svjedoči mnogo slavljena Francuska revolucija, kada je pokušaj rješenja socijalnog pitanja, odnosno problema siromaštva (što se shvatalo ne kao ekonomski već kao moralni problem) doveo do političkog kraha, iako ne historijskog, same revolucije. (Hannah Arendt, On Revolution)


Nije ovdje riječ o izmještanju političkog djelovanja van sfere etičnosti ili o pokušaju potpunog razdvajanja dvije sfere. Ključ je u priznavanju političkog etosa, koji nije van domašaja kategorija dobra i zla, ali su te kategorije – kategorije političkog dobra, odnosno zla. Čuvajući se dobro iskušenja da ovdje ne zagazimo u tako snažnu filozofsku maticu kakvo je definisanje političkog dobra i zla, jedino što o ovim kategorijama možemo reći jeste da je svaki takav pokušaj apriornog i vanhistorijskog utvrđivanja političkog dobra i zla nasilje nad politikom uopšte i konkretnom političkom zajednicom, za koju je konkretan historijski trenutak, historijska stvarnost dakle, a ne bilo kakav apsolut, najveće ograničenje, ali podjednako i izvor za mogućnosti promjene.


Weber u Politici kao pozivu ovaj problem odnosa etičkog i političkog dobra pokušava riješiti opreznim podsjećanjem na potrebu dinamičnog nadopunjavanja etike uvjerenja i etike odgovornosti u političkom djelovanju, uvijek iznova upozoravajući da niko političaru ne može dati recept kada da djeluje iz uvjerenja a kada iz odgovornosti. Nekakav podtekst njegovih opservacija ipak svjedoči da je etika odgovornosti primjerenija politici, a da etika uvjerenja sama po sebi karakteriše „vjetropire koji nemaju realan osjećaj za ono što preuzimaju na sebe, nego se opijaju romantičnim senzacijama.“


Čini se banalnim ponavljati da političar odgovara onima koji su ga izabrali. Ali politička odgovornost ima i jednu drugu dimenziju: u momentu preuzimanja vlasti, uslovno rečeno ovim donekle realpolitičkim idiomom, kada političar borbu za vlast treba da zamijeni službovanjem javnosti, njegova odgovornost više ne može biti odgovornost advokata prema svojim klijentima, bez obzira na sve ostale učesnike u procesu. Politička odgovornost ne može se svesti na odgovornost prema svojim biračima. Vrijedi se prisjetiti govora Georga W. Busha 2004. i Romana Prodija 2006. godine, nakon dramatičnih izbora na kojima su se Amerika i Italija podijelile na gotovo jednake dijelove, što je obje izborne pobjede učinilo neuvjerljivim. Zanemarićemo na trenutak problematične političke karijere i jednog i drugog i reći da su se obojica u govorima obraćali cjelokupnoj političkoj zajednici, ne samo onima koji su za njih glasali, preuzimajući u tom momentu odgovornost za zajednicu kao cjelinu, sa svim njenim raznolikim a i suprotstavljenim segmentima.


Za političara koji preuzima određenu funkciju u javnim institucijama najbitnije je da je dobar političar, dobar predstavnik svog polisa kao cjeline. To podrazumijeva da je sposoban pregovarati s onima koji ne misle kao on i koji ne vjeruju u isto što i on, ali su dio te cjeline, što nekad zahtijeva i odstupanje od vlastitih pozicija i uvjerenja, jer se političar u svemu tome uvijek mora rukovoditi sviješću kako o grupi koju zastupa tako i o cijeloj političkoj zajednici koju vodi.


Ali etika odgovornosti podrazumijeva još šire tumačenje pojma odgovornosti kao odgovora ili odgovaranja na situaciju zajednice čak i kada se čini (a ovome se ne može odreći donekle surov rusoovski prizvuk) da ta zajednica nije svjesna svoje situacije, a možda nije ni odgovorna spram same sebe. Politički akt, prije svega, mora biti odgovor na otvoreno pitanje kakvo je situacija, u smislu vremena ili historijskog trenutka i u smislu prostora, konkretnog ovdje jedne zajednice. U tom odgovaranju uvjerenja mogu biti neka vrsta okvira, ali se ne smiju shvatiti kao kakva precizna mapa puta, jer mape nastaju upravo u sudaru sa stvarnošću, dok uvjerenja tom sudaru prethode.


Jedan od zanimljivih primjera u smislu odgovornog političkog djelovanja može se pronaći u donekle zapostavljenom kutku naše moderne političke historije. Naime, ono čega se neki danas odriču jeste upravo političko, na stranu ideološko, nasljeđe partizanskog pokreta. Odluka o oružanom otporu i formiranju tog pokreta u tom momentu jeste politička odluka par excellence, u smislu već pominjane odgovornosti kao odgovora na otvoreno pitanje koje politička situacija uvijek jeste, a bez oslonca u etici uvjerenja i direktno protiv etike koju nalaže elementarna empatija. Naime, ukoliko se uopšte ima smisla upuštati u tu vrstu perverzne matematike, razmjere odmazde fašista nad civilnim stanovništvom, bar u početku, uveliko su nadmašivale razmjere i značaj štete koju su partizanske snage nanosile okupacijskim vojnim i administrativnim strukturama. Istovremeno, cjelokupno vođstvo partizanskog pokreta odgovara po partijskoj liniji Moskvi, odnosno Staljinu, koji je izričito bio protiv bilo kakvog nezavisnog vojnog djelovanja u tadašnjoj Jugoslaviji uprkos potencijalnoj koristi od takvih akcija za prvobitno nimalo zavidnu vojnu poziciju Sovjetskog Saveza. Odluka o pokretanju i održavanju oružanog otpora je tako jasno i očigledno s one strane etičke (i etične) etike – narod je u neku ruku žrtvovan, a žrtvovana je i komunistička linija komandovanja utoliko što su prenebregnuti ciljevi globalnog komunističkog djelovanja koji su u tom momentu definisani u apsolutnoj saglasnosti s političkim ciljevima Sovjetskog Saveza. Međutim, za one koji su Jugoslaviju tada doživljavali kao vlastitu političku zajednicu to je bila jedina politički legitimna odluka, odluka o političkom dobru jedne zajednice, definisanom kao održavanje te zajednice kao političkog subjekta u međunarodnim okvirima na platformi otpora fašizmu. Na stranu već pomenut, željen ili neželjen ideološki prtljag, ali ovdje je u pitanju politički akt u svim dimenzijama kompleksnosti i u svim procijepima politike koja nikada ne nudi nikakve garancije i uvijek je „korak u otvoreno“, korak kojim se preuzima rizik kako (u eksplicitno deridijanskom duhu) govori Žižek (Welcome to the Desert of the Real), rizik promjene paradoksalno zasnovane na prihvatanju postojećeg.


Weber u ovaj rizik ne zadire; njemu je u njegovom historijskom momentu još uvijek više nego blizak optimističan protestantski okvir u kojem nema nerješivih problema, bar ne u praksi, pa se tako oslanja na nekakvu „mjeru unutrašnjeg težišta“ koja vodi političara. Žižek, međutim, nastupa s pozicije postmodernih magli bez orijentira – rizik je za politiku ontološka činjenica, neotklonjiv, rizik jeste politika. Prihvatanje takvog rizika  što nije samo gest nego podrazumijeva nošenje tog rizika, a to može trajati onoliko dugo koliko i posljedice datog političkog čina kojim je rizik preuzet  karakteriše veberijanski tip političara, kod kojeg postoji poziv za politiku, za razliku od onog kojem je politika poziv. Weber je vjerovao da ovo drugo bez prvog nije moguće i da onaj koji tek ”obavlja” politiku jeste činovnik, možda i dobar činovnik, ali nikako nije političar.


Nepošteno bi ipak bilo okončati ovaj tekst ovdje, slavodobitno mašući Weberovom perjanicom pojmovne distinkcije (donekle nejasne upotrebne vrijednosti u političkoj praksi), a pritom kukavički ne priznati da sva ova filozofija ipak ne rješava niti zatvara pitanje  šta s onom instinktivnom odbojnošću koju u nama izazivaju pojedini ili, vjerovatnije, mnogi politički likovi? Šta je s onim glasovima i licima na koje naši želuci sve burnije reaguju, od izbora do izbora? Šta je, na kraju krajeva, s onim koji su predstavnici nama najbližih političkih opcija, ali jednako padaju na ovom „želučanom testu“ kao i oni drugi, ne-naši uslovno rečeno, jer za sobom vuku isti, dug i olinjao rep skandala? Filozofija ne bi trebala niti smjela na ovo odgovarati, ali zato može podsjetiti na to da bi isti osjećaj odgovornosti, prihvatanja stvarnosti, ali i preuzimanja rizika promjene, trebalo da karakteriše i dobrog građanina kao politički subjekt, a ne samo dobrog političara. Šta to može (radije nego treba) značiti u ovom trenutku bosanskohercegovačke politike, možda je najprije tretiranje ponuđenih nam političkih likova kao političkog materijala, ne kao gotovih političara, koji tek građanskim djelovanjem možda možemo oblikovati po ovdje naznačenom modelu dobrog političara. Samo valja imati na umu da materijala ima i boljeg i lošijeg.

- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.12.2006., ponedjeljak

Jad

http://pubwww.st.carnet.hr/pd-mosor/arhiva/kozik2005/P1231355.JPG



U pretprošlu nedjelju je bio krasan, sunčan dan, pa smo pokupili nešto prijatelja - roditelja s dječurlijom i napravili penzionerski đir na Mosor - u podnožje Kozika. I baš bi lijepo bilo - djeca su se istrčala, mi smo se stari prdonje prošetali i napričali, ispekli mesa i ribe i nadisali friške arje - da na početku puta, na uzvisini iznad sela Dubrava, tik uz pješački put, nismo naišli na skoro dovršenu novogradnju nekog lokalnog šerifa. Sve je bilo tu osim vlasnika: osama i tišina, reprezentativna kvadratura, bijesni arhitektonski stil, skupi aluminijski prozori, blindo vrata, centralno grijanje, brački kamen, septička jama, parkirna mjesta i rubnici (putu se očito sprema proširenje i asfaltiranje). A meni su došle suze, došlo mi je da mu utiran bovan u ponistru.

Svitu moj dobri, ja nisam divljak, mogu puno istrpit, ali ovakvo nasilje, ovakvo arčenje i kretenizam stvarno ne mogu. Godinama i godinama dolazimo tamo - radi se o prelijepoj šumici, sa nekoliko izvora, planinarski je vrlo atraktivno područje, i to (provjereno) van građevinske zone. Zašto, zašto, zašto to uništiti? Tko to može dozvoliti ili tolerirati? Kakva je ovo kretenska država, koji smo mi jebeni zombiji, koliko još govana moramo pojesti?

Znam samo jedno: u bilo kojoj raspravi oko bespravno sagrađenih objekata, zauzimam sasvim rigidno stajalište: ako je van građevinske zone: ruši! Ako je na zaštićenom području: ruši! Ako ne zadovoljava sve kriterije: ruši! Ako je bespravno, a zadovoljava sve kriterije i na građevinskoj je parceli: legaliziraj, ali krvavo globi! Neka se radi po zakonu, pa makar nebo palo. Dosta je već opravdanja: oni krše zakon, jer je spor, njima je obećano iz općine da će se srediti, oni su siromašni, glupi i blesavi. Ako se zakoni donose i provode sporo, ako vas lažu i jebu političari, izaberite druge, učinite nešto za tu posranu Hrvatsku u koju se kunete, šupci. Ali neka nema opravdanja za kršenje zakona, neka se zakoni provode nemilice.

Za kraj, jedna digresija. Osamdesetih, dosta sam putovao po bivšoj Jugoslaviji, često po planinama - jednom smo zanoćili u katunu na planini Vranici (oko 1700 m n. v.), nekih tridesetak kilometara zračne linije od Sarajeva, uz Prokoško jezero. Tada je to bilo dosta popularno izletište Sarajlija, koji su sagradili i nešto vikendica. Kvadratura, stil i materijal vikendica, međutim, bili su striktno propisani, i svi su se morali toga držati - pored ostalih, tamo je kućicu (drvenu, planinsku, malenu, jednaku ostalima) imao i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević - ni on nije izbjegao pravilima. Slično, Stara Podstrana, ali i drugi primjeri očuvanih ambijentalnih cjelina u Dalmaciji bili su zaštićeni od devastacije kao spomenici kulture - pamtite li barem to?

Kako je onda moguće da u navodno slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj vladaju puno gori standardi zaštite zajednčkih dobara - dakle prava građana? A da probamo stvari konačno nazvati pravim imenom?

Nisam imao živaca snimati ono zdanje, evo vam umjesto toga izgled pješačkog puta uz koji je zdanje niklo (gore), te pogled s vrha Kozika (dolje).




- 09:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.12.2006., nedjelja

Još malo golih guza


http://hosted.met-art.com/Full_met-art_sg_86_751/full/met-art_sg_86_5.jpg

http://hosted.met-art.com/Full_met-art_ms_60_65/full/met-art_ms_60_7.jpg

http://hosted.met-art.com/Trial_met-art_err_38_187/full/met-art_err_38_7.jpg

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2006., subota

Recimo...




Udarna TV vijest i najdeblji naslov u novinama: Branimiru Glavašu je ponovo pozlilo. Uz svu suosjećanje prema patnji i bolesti drugog čovjeka: ne, ne mogu reći da mi je žao. Ne radi se samo o tome da mi je antipatična njegova medijska slika (tj. slika o njemu koju imam iz medija, pošto čovjeka ne poznam), pa ni o tome da sam prilično uvjeren kako je kriv za ono za što ga optužuju, i još mnogo više (zbog same prirode njegove funkcije neprikosnovenog lokalnog moćnika, dakle još jednoga koji u svojoj maloj nahiji "sviša i obiša", kako bi rekao Vice Vukojević) - prepuštam sudu da ocijeni njegovu eventualnu krivnju i odgovornost. Međutim, Glavašu je pozlilo zato što je izabrao da štrajka glađu.

Štrajk glađu je legitiman oblik političke borbe čovjeka kojemu ništa drugo nije ostalo u srazu s premoćnim državnim aparatom, kao ultimativan čin oklade s mogućim fatalnim ishodom. Melodramatično, ako odustaneš, gubiš čast, ako izdržiš, možda izgubiš život ili zdravlje. U njega se ulazi s punom sviješću o mogućim posljedicama, i za tako nešto moraš imati čvrst karakter ili biti jako kivan na nekoga.

Glavaš je počeo štrajkati glađu kao protest zbog toga što mu nisu omogućili da se brani sa slobode, nije mu pravo ni što su mu skinuli saborski imunitet, a pogotovo što su to sve pokrenuli njegovi dojučerašnji kompanjoni iz HDZ, za koje je po svemu sudeći u doba međusobne ljubavi obavio dosta prljavih poslova. Dakle, ne štrajka zato što bi njegova prava kao građanina RH bila ugrožena: svatko od nas može biti priveden pod sumnjom, zadržan u pritvoru i suđen, a pravna država ne postoji zbog našeg komfora, nego da svakome osumnjičeniku omogući pravedne uvjete iznošenja obrane i pravnu zaštitu. Radi se o tome da bi Glavaš za sebe htio prava koja drugi nemaju, i zato koristi svoj medijski status, busa se činom i zaslugama i preko svojih predstavnika diže svaku moguću buku. Možda se on zaista patološki osjeća pravednikom, možda misli da će njegova žrtva ugroziti njegove bivše prijatelje, a možda mu je stvarno dosta života.

Za mene je ovaj njegov štrajk glađu čin običnog patetičnog cmizdrenja. Pa zar vam već nije dosta svih tih velikih domoljuba koji stalno nešto izvoljevaju? Ako Branimir Glavaš zaista voli Hrvatsku, i smatra da se ona pretvorila u kriminalnu i nakaradnu državu (u potonjem bih se valjda jedino složio s njim), neka se prestane baviti glupostima i:

1. izvoli poštovati redovnu sudsku proceduru kao i svaki običan građanin,
2. ispriča i dokumentira svoju ulogu u događajima za koje ga terete,
3. svjedoči o svim kriminalnim i nakaradnim radnjama o kojima govori ili ima saznanja.

Postoje sud i policija, postoje novinari, postoji javnost. Ništa se manje ne bi očekivalo od bilo koga od nas. Sve dok to ne učini, za mene je samo neiskreni seronja, koji pokušava izvući vlastitu guzicu na račun naivne raje. Ali i raja sve manje pada na jeftine folove, jer u raje je opasno tanak novčanik, a s njime i volja da se još jednom naguzi za "opće dobro" - izabranih pojedinaca.
- 15:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.12.2006., petak

Hemonwood

Ponovo citiram jedan članak mog BH vršnjaka. Teško da napisanom treba išta dodati.


http://www.bhdani.com/default.asp?kat=kol&broj_id=492&tekst_rb=21


BH Dani od 17.11.2006.

Hemonwood

Donald Rumsfeld


Piše: Aleksandar Hemon



Prije otprilike mjesec dana, vozio sam se taksijem u Washington DC-u, na kratkom putu od nemila do nedraga. Mada ja volim da proćakulam sa taksistima, spočetka ništa nismo pričali, dijelom zbog nedostataka kofeina u mom organizmu, a dijelom zato što smo slušali radio na kojem su dvojica stručnjaka (Mr. Nemio i Mr. Nedrag) raspravljali o tome hoće li Donald Rumsfeld dati ostavku. Mr. Nemio je rekao da hoće, a Mr. Nedrag da neće, pošto su u ta doba Mr. Rumsfeldu otvoren otpor pružali raznovrsni američki đenerali. U toj diskusiji su citirali Mr. Rumsfelda i puštali snimke njegovih vrsnih nebuloza, dovodeći u pitanje njegove sposobnosti vođe (leadership), pošto je, prema mišljenju đenerala i Mr. Nedraga, usrao rat u Iraku, koji bi inače išao kao pjesma.

Na šta se moj takstista sav uznemirio i odjednom ljutito rekao: "Kako te ljude nije sramota? Kako mogu?" Na šta sam mu ja dao svoj uobičajeni odgovor na slična moralno-politička pitanja: "Ne znam." "Kako ti ljudi mogu odlučivati o tuđim životima?", nastavio je taksista. "Odakle Rumsfeldu pravo da šalje tuđu djecu u rat?" Ni na ta pitanja nisam znao odgovor, što sam mu i rekao. "Imaš li ti djece?", pitao me je. Na to pitanje sam znao odgovor pa sam rekao: "Nemam." On je imao dvoje: "Ti ljudi ni ne znaju kako je teško podići dijete, a tuđu djecu šalju u rat. Znaš li ti kroz šta je sve tvoja majka prošla da te podigne?" O tome sam nešto znao - da joj, recimo, nije bilo lako.

Taksista je bio iz Eritreje ili Etiopije (nisam ga pitao), u svakom slučaju iz ratnog područja. Rekao mi je da je bio u ratu i da je vidio strašne stvari i da tako zna da nema ništa što je vrijedno ljudskog života. Ti ljudi - koje, prećutno smo se složili, predstavlja Rumsfeld - ne znaju ništa o vrijednosti ljudskog života, ne cijene ga, njima su ljudi teoretska kategorija itd. Taman sam i ja počeo pjeniti kad smo stigli do željezničke stanice, odmah pored nedraga i tu smo se srdačno oprostili.

Pa sam onda razmišljao: kako to da jedan obični taksista zna ono što gotovo niko u Washingtonu DC ne zna i neće da zna - da rat nije zajebancija ili teoretski problem, da rat neizbježno dovodi do zagađenja ljudskosti čak i kod onih koji se ratu protive, da se, uprkos propagandi i prekrajanju historije, neće zaboraviti ono što je u ratu počinjeno, da zločini uvijek rađaju nove zločine. Sve što treba da se to zna je izvjesna doza ljudskosti, malo sposobnosti sućuti - čega su Rumsfeld i njegovi ahbabi patološki lišeni. Pod povećalom te ljudskosti i sućuti, nekako dostupnom taksisti ali nedostupnom bogobojaznim kongresmenima koji jecaju nad fetusima, jasno je da je Donald Rumsfeld ratni zločinac, da mu je um zločinački i da bi, da je kojim slučajem živio prije šezdesetak godina i zvao se Helmut, bio jedna od zvijezda Nirnberškog procesa.

To što su demokrati pobucali republikance na izborima i to što je Rumsfeld dao ostavku - sve je to lijepo i krasno. Ali Rumsfeldova ostavka je prihvaćena ne zato što se neko konačno pokajao i dosjetio da je on jedan od arhitekata zločinačke ratne strategije koja uključuje Abu Ghraib, Guantanamo Bay i tajne logore u koje CIA smješta američke neprijatelje, niti čak ni to što je aktivno učestvovao u friziranju obavještajnih podataka koje je služilo kao lažna pretpostavka za rat. Po onome što čovjek može pročitati po novinama, Rumsfeld je dao ostavku zato što je on profesionalac koji je profesionalno obavljao svoj posao, ali kad se nisu ukazali željeni rezultati, bilo je vrijeme za smjenu - što je uobičajena praksa u svakoj osrednjoj kapitalističkoj firmi. U Rumsfeldovoj ostavci nema ni sjene pokajanja ili osjećaja odgovornosti za moralnu katastrofu vezanu za irački rat. On je - kao i ostali u američkoj vrhuški - imao dobre, patriotske namjere, samo je malo uprznio izvedbu. Sad će neko drugi da proba, pa ako i on uprzni, nije problem: količina patriotskih profesionalaca je praktično neograničena, kao što je to i količina tuđe djece koja će u tim profesionalnim izvedbama izginuti.

Lijepo je, dakle, što su glasači naružili republikance, njihovo licemjerje i zločinačke sklonosti. Ali, jebemliga, nekako je prekasno - nakon šest godina bušijade, tri godine nakon invazije Iraka, kojoj je prethodila godinica spektakularnog maslanja, nakon neizbrojanih iračkih žrtava i oko tri hiljade američkih, nakon serije katastrofalnih strateških i taktičkih odluka vidljivih u svakodnevnim masakrima u Iraku - dosjetili se glasači da nešto nije u redu. U nekom trenutku u nedavnoj prošlosti, ispalo je da za uspješan rat nisu dovoljne naizgled dobre namjere i tu su se američki patriotski glasači najedili i rekli to historijsko "Ne!". Nakon šest godina, stigao im je rat na kućna vrata, ali ako sve bude išlo kako treba, ako demokrati budu pametni, vratiće se rat tamo daleko, tamo daleko kraj mora i neće nas više previše gnjaviti.

Ono što eritrejsko-etiopski taksista bez sumnje zna, a ja nisam uvjeren da dovoljan broj Amerikanaca zna, to je da je rat rak i da se širi i da proždire američku (a i šire) ljudskost i djecu, da to neće stati zato što je profesionalni Rumsfeld dao ostavku, a Bush priznao da su počinjene izvjesne greške. Za moralno-politički opravak Amerike potrebna je ne samo deramsfeldizacija, nego i debušizacija. Treba neko da bude u stanju da se suoči sa činjenicom da problem sa Guantanamom i Abu Ghraibom i eskadronima smrti u uniformama iračke vojske nije problem profesionalne izvedbe nego problem moralne korumpiranosti čitavog ratnog projekta i - implicitno i očigledno - bušovske Amerike, uključujući i prevrtljive glasače. Taj je problem postao akutan ne kad je broj američkih žrtava prešao granicu prihvatljivog, nego u prvoj minuti planiranja iračke invazije, uz veliku podršku istih onih američkih glasača koji su se netom predomislili. Problem je postao praktično nerješiv kad je američka javnost prihvatila da im šupak kao Rumsfeld šalje djecu u rat, nešto što moj dobri taksista nikad ne bi prihvatio.



- 12:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2021 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.


mosorov blog-brojač

blog counter
seedbox vpn norway

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.