Mosor2

Dr. ŽARKO PRIMORAC, EKONOMSKI ANALITIČAR, GOVORI O PRORAČUNU ZA 2007., VLADINU OTKAZIVANJU MMF-u, PRIVATIZACIJI INA-e I NASTAVKU ZABRINJAVAJUĆEG RASTA JAVNE POTROŠNJE

HRVATSKO POTROŠAČKO LUDILO
Vedran MARJANOVIĆ
30. studenoga, 2006.


Sudeći prema medijskim izvještajima s tradicionalnog okupljanja hrvatskih ekonomista u Opatiji, taj nekoć utjecajan i kritički nastrojen skup poslužio je ove godine ponajviše kao pozornica za emitiranje pozitivnih i ohrabrujućih informacija o stanju u hrvatskom gospodarstvu od strane najviših Vladinih dužnosnika. S jednim od sudionika opatijskih događanja, ekonomskim analitičarem i savjetnikom ugledne konzultantske kuće "Delloite Touche" dr. Žarkom Primorcem razgovarali smo, među ostalim, i o Vladinoj interpretaciji ekonomskog stanja u zemlji, odnosno o onome što je u njoj prešućeno.

- Kako gledate na makroekonomske pokazatelje na kojima se temelji optimizam službene politike, ali i državni proračun za 2007., poput rasta BDP-a od 4,5 posto, rasta industrijske proizvodnje, smanjivanja vanjskotrgovinskog i budžetskog deficita?

- Kada se govori o hrvatskom gospodarstvu u posljednjih pet-šest godina, a to je razdoblje za koje je moguće dobiti nešto objektivniju sliku, dolazi se do ocjena koje su, u najmanju ruku, proturječne. S jedne strane, istina je da ima pozitivnih pomaka. Ostvaren je relativno zadovoljavajući rast GDP-a – oko 4,5 posto, što je u rangu tranzicijskih zemalja, osim onih najbrže rastućih kakve su Estonija, Slovačka, Litva. Nadalje, smanjuje se deficit državnog budžeta, ostvaruje se određeni rast izvoza, povećavaju se plaće i produktivnost rada. I konkurentnost ukupnog sustava se, barem prema mjerenju Nacionalnog vijeća za konkurentnost, nešto povećava. Zaposlenost zaslužuje širi osvrt. Premda se skromno smanjuju i pokazatelji nezaposlenosti, pokazatelji zaposlenosti ne pokazuju neki rast.

S druge strane, fundamentalne neravnoteže ekonomskog sustava se produbljuju. Najjednostavnije rečeno, geneza naših problema proizlazi iz deficita: budžeta i platne bilance. Oba deficita, posebno ovaj platne bilance, pokazuju da ukupni sustav troši više nego što stvara. Dakle raspoloživi društveni proizvod je veći od onoga koji se stvara u zemlji. Razlika je deficit koji se plaća zaduživanjem u inozemstvu. I tu smo na prvom velikom problemu, a to je inozemni dug. On je prešao kritičnu granicu. U posljednjih pet godina porastao je s oko 12 na 27 milijardi eura. Gore od visine inozemnog duga je tendencija njegova rasta. Naime, ekonomski sustav je razvio kapacitet potrošnje koji nije moguće pokriti iz sadašnjeg nivoa proizvodnje. Rezultat je deficit, koji će se opet pokrivati zaduživanjem. Kako to u praksi izgleda, ne treba ići daleko. Pogledajmo prijedlog budžeta za narednu godinu.

Umjesto da dobro punjenje budžeta iskoristimo za smanjivanje potrošnje, za redistribuciju budžetske potrošnje, mi dalje razvijamo postojeća prava na potrošnju i najavljujemo nova. Što ćete, izborna je godina, ali prema rastu potrošnje, u nas je svaka godina izborna!

Ozbiljna zamka

- Vlada ne samo da ne govori o strukturi prihoda u budžetu, nego ističe i sve bolje njegovo punjenje.

- Kada se radi o dobrom punjenju budžeta, mora se istaknuti jedna ozbiljna zamka koja se izvodi iz povezanosti budžetskih prihoda i deficita trgovinske bilance. Naime, jedan dobar dio prihoda budžeta dolazi iz tzv. deficitarnog financiranja, odnosno iz prihoda na uvoz roba (PDV, akcize, carine) čime se stvara deficit trgovinske bilance. Tako dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju: što je veći deficit trgovinske bilance, to je bolje punjenje državnog budžeta. A cijena koju, na dugi rok, plaćamo je rast inozemnog zaduživanja, jer jednostavno deficit trgovinske bilance se mora platiti.

Pogledajmo još jedan paradoks. Država je smanjila svoje zaduživanje u inozemstvu i orijentirala se na zaduživanje na domaćem financijskom tržištu. No, državni udio u inozemnom dugu nije oko 25, 26 posto, kako se obično govori, nego oko 40 posto, kada se uzmu u obzir dugovi javnih poduzeća za koje jamči država. Ako se vratimo tijeku zaduživanja, vidimo da pojavno smanjivanje državnog duga prati rast zaduživanja poduzeća, uglavnom onih koja su u državnom vlasništvu. Ta poduzeća ne mogu dobiti kredite po istim kondicijama kao i država. Za njih su inozemni krediti skuplji. Tako dolazimo do paradoksa: umjesto države, u inozemstvu se, uglavnom, zadužuju njezina poduzeća koja plaćaju skuplja inozemna sredstva i rezultat je - ukupno skuplje nacionalno zaduživanje.

- Kakva je na ovom primjeru, i uopće kada govorimo o stanju vanjskog duga, odgovornost bankarskog sustava u Hrvatskoj, kakva Hrvatske narodne banke, a kakva izvršne vlasti?

- Mnogi od nas su skloni vjerovati da sve teškoće dolaze od banaka koje su u inozemnom vlasništvu. Obično se kaže da su banke te koje forsiraju zaduživanje, one preferiraju zaduživanje za dobra iz zemalja svojih matica, one nas tjeraju u dugove. Ima svega toga pomalo, ali to nije meritum stvari.

- Bi li se banke ponašale drugačije da su u domaćem vlasništvu?

- Ne bi. Svaka banka je "obična" trgovina novcem. Jeftinije nabavlja novac (koji je roba sui generis) i skuplje ga prodaje. Pri tome teži što više prodati svoje robe, odnosno novca, i tako više zaraditi. To što im ekonomska politika pruža mogućnost da unose velike količine jeftinijeg, inozemnog novca i "prodaju" ga na domaćem tržištu najmanje su one krive. Ovime ne opravdavam sadašnju strukturu vlasništva u hrvatskim bankama. U tom pogledu, vjerojatno, nismo mogli izbjeći glavni trend. Međutim, izvan svake je sumnje da smo, uz malo više pameti i strategije, mogli mnogo bolje uraditi posao, tj. privatizirati domaće banke. E sada, te banke nastoje uzeti što više inozemnih kredita, a HNB ih ograničava.

Bankarski rizici

- Može li HNB još dugo biti uspješan u ograničavanju vanjskog zaduživanja banaka?

- Taj sistem kočenja može ići do izvjesne granice, ali ne mnogo dalje od sadašnje situacije. Ako zahuktala potrošnja bude i dalje usisavala inozemne kredite, banke će naći načina da to financiraju. Bez obzira u čijem su vlasništvu. Dakle, problem je strukturne naravi, a ne u ponašanju banaka. Opet kažem, ne branim banke; one iznose dosta akumulacije iz ove zemlje, bankarske usluge kod nas su među najskupljima, ali se mora priznati da su u financijskom sustavu te banke nešto i unaprijedile.

Ovdje se mora istaknuti da i bankarski rizici rastu, usporedo s produbljavanjem fundamentalnih neravnoteža u ekonomskom sustavu. Rizici su valutne prirode, jer je zemlja vrlo ranjiva na vanjske šokove, zatim tu su i rastući rizici stanovništva koje je visoko zaduženo i ima visoku sklonost daljnjem zaduživanju. Nadalje tu je i devizni rizik, jer je devizna bilanca zemlje prenapregnuta.

Spomenimo još jedan rizik koji se rijetko ističe. Naime, nije poznato kako bi se ponašale inozemne centrale naših banaka u slučaju neke krize. Nema mnogo takvih iskustava ni u ostalim tranzicijskim zemljama, premda kod nas postoji jedan primjer koji je dosta indikativan. Njemačka Bayerische Landensbank, bivši vlasnik Riječke banke, ubrzano je napustila svoju banku u Rijeci kada je ova došla u krizu. Brzo ju je, dakle, vratila hrvatskoj državi za jednu kunu naknade. Srećom, ta se kriza jedne banke nije pretvorila u sistemsku krizu. Ovaj slučaj upozorava na još jednu dimenziju rizičnosti bankarskog sustava o kojoj bi trebalo voditi računa.

- Kako gledate na podatak da je Hrvatska jedina među zemljama tranzicije koje su ušle u Europsku Uniju, ili se u nju spremaju ući, koja nije dostigla svoj GDP iz 1989.?

- Najprije mala ispravka, Hrvatska je dosegnula predratni nivo GDP-a u 2004. godini, što je dosta iza naprednijih tranzicijskih zemalja. Hrvatska, međutim, još nije dosegnula predratni nivo industrijske proizvodnje. Sada smo negdje na nivou od 80 posto. Kakva je sadašnja dinamika rasta industrijske proizvodnje, ne izgleda da ćemo predratni nivo dosegnuti i u narednih nekoliko godina. I to je jedan od najlošijih pokazatelja naše poslijeratne transformacije. Postoji više razloga zašto je tome tako. Neke bismo mogli svrstati u objektivne, dakle na one na koje nismo mogli utjecati. To je svakako rat i agresija. U ratu je oštećeno ili izgubljeno mnogo proizvodnje i radnih mjesta.

Uz to dolazi grupa uzroka na koju smo mogli i morali utjecati. Nema nikakve sumnje da je ekonomska politika zemlje u devedesetim ubrzavala destrukciju nacionalne ekonomije. U sklopu tadašnjih politika istaknuo bih samo dvije, koje su bile prilično pogubne: privatizacija i politika deviznog tečaja. Bespredmetno je ponavljati što je sve izgubljeno u jednom grabežnom obliku privatizacije. Najgore je što se danas teško nešto ozbiljno može popraviti. Nestale su proizvodnje, poduzeća, radna mjesta. Čak i dobar broj onih koji su bili dograbili veliki dio nacionalnog bogatstva su, uglavnom, nestali s ekonomske pozornice. Tako to obično biva. Sve što je stečeno na neregularan način, lako se, iz neznanja ili oholosti, izgubi. Štoviše, gledao sam na televiziji neki dan jednog od "vitezova" hrvatske privatizacije, koji prijeti da će tužiti hrvatsku državu za milijardu kuna, jer mu je onemogućila da do kraja "uništi" sve što je bio uzeo.

Kada je u pitanju politika deviznog tečaja, drugi bitan razlog koji sam spomenuo, podsjetio bih da je bilo nužno provesti stabilizaciju u ranim devedesetim i politikom fiksnog, deviznog tečaja. To ne treba dovoditi u pitanje.

Najteža posljedica

- Gdje je onda nastupio problem s deviznim tečajem?

- Problem je što se nije, istovremeno, trasirala i strategija razvoja u kojoj bi politika deviznog tečaja bila u funkciji razvoja. Umjesto toga, ostalo se samo na tečajnom sidru – fiksnom tečaju koji je ozbiljno smanjivao konkurentnost izvoza, slabio izvozni sektor, doprinosio enormnom rastu uvoza i zaduženosti. Najgore od svega je da se deformirala struktura nacionalne ekonomije. Njezina struktura se sada temelji na potrošnji i uvozu, umjesto na proizvodnji i izvozu. I to je najteža posljedica nerealnog deviznog tečaja, jer će zahtijevati najviše napora i vremena da se nešto ispravi.

Istina, imali smo kroz sve ove godine i relativnu stabilnost cijena, najviše zahvaljujući politici fiksnog tečaja i enormnom uvozu koji je kompenzirao rastuće domaće troškove usluga. Ali unutrašnju stabilnost, postignutu putem ovog sidra, plaćamo, i plaćat ćemo, godinama kroz deficite trgovinske bilance, visoku domaću potrošnju, poremećenu strukturu nacionalne ekonomije i rast inozemne zaduženosti.

- Može li se Hrvatska, kako neki stručnjaci i jače političke opcije smatraju, osloniti u svom razvoju na uslužne djelatnosti turizma i tranzita, bez razvijanja pojedinih industrijskih grana?

- Orijentacija da naša razvojna kralježnica mogu biti usluge i/ili turizam je dosta diskutabilna. Naime, Hrvatska zaista ima veliki potencijal za razvoj turizma i drugih, vrhunskih usluga. I tu razvojnu priliku treba maksimalno koristiti. Međutim, i u takvim uvjetima industrija, posebno sofistificirane suvremene industrije, ostaje osnovnim razvojnim stupom svake moderne zemlje. Pokušajte u Europi pronaći i jednu razvijenu zemlju, osim možda Cipra, u kojoj su usluge razvojna kralježnica. Nećete je naći, jer je industrija u njima svima djelatnost koja "nosi" sve ostale. Ona je ta putem koje se transferira suvremeni know-how, razvijaju znanja i kadrovi, podiže tehnološki nivo i stupanj modernosti, pa ako hoćete, i civilizacijski nivo neke zemlje. Zbog svega toga, Hrvatska ne može bez industrije. Zato treba stvoriti moderni koncept reindustrijalizacije Hrvatske i uporno ga realizirati.

- Je li privatni sektor u Hrvatskoj, ovakav kakav sada imamo, sposoban riješiti problem reindustrijalizacije, ali i nezaposlenosti i siromaštva, bez obzira na razilaženje oko stvarnog razmjera dotičnih problema u ovoj zemlji?

- Kad je riječ o reindustrijalizaciji, odnosno o tome tko treba nositi glavnu ulogu u tome procesu – privatni ili javni sektor, odnosno država, ne postoji sumnja u to da je privatni sektor značajan. Domaći privatni kapital u zajedničkim pothvatima s inozemnim tvrtkama koje donose kapital, tehnologiju, znanje. Tako je i u drugim zemljama. Uloga države je da osigura najpovoljniji poslovni ambijent: stimulativne poreze, jednostavnu administraciju, pravnu sigurnost, efikasno sudstvo, dobro upravljanje prostorom i efikasnu konkurenciju. Posebna uloga države je u jačanju i razvijanju znanja i suvremenog obrazovanja potrebnih modernim industrijama.

U našim uvjetima, uloga države se ne iscrpljuje samo osiguravanjem općih uvjeta. Ona mora i direktnije sudjelovati u procesu reindustrijalizacije. Ponajprije u procesu restrukturiranja "starih" industrija kao što su: brodogradnja, aluminijska industrija, metaloprerada, proizvodnja umjetnih gnojiva i slično. Taj sklop industrija treba restrukturirati, privatizirati i podržavati dok se osposobe za normalnu tržišnu utakmicu. Nadalje, državna uloga je i u stvaranju održive industrijske politike koja, pored već rečenog, sadržava i druge važne elemente.

Raskid s MMF-om

Koliko je za njezinu ekonomsku politiku i perspektive izlaska iz sadašnjeg ekonomskog stanja u kojem se nalazi, za Hrvatsku uopće relevantno odustajanje od novog stand-by aranžmana s MMF-om?

- Izlazak Hrvatske iz stand-by aranžmana s MMF-om je, u suštini, dobra stvar. Taj čin pokazuje da smo postigli odgovarajući stupanj stabilnosti i pouzdanosti; drugim riječima, zrelosti. Nama suštinski nije ni trebao stand by aranžman, pod uvjetom da smo bili dovoljno samodisciplinirani i imali jasnu strategiju. Ali budući da nismo, MMF je bio neka vrsta supervizora koji vrši pozitivan pritisak da se reforme energičnije provode.

Prestanak ovog oblika suradnje s MMF-om ne znači da smo sasvim oslobođeni od svih pozitivnih pritisaka. Sada će tu ulogu igrati financijsko tržište. Ako se uvjeti našeg zaduživanja budu pogoršavali, to će biti znak da ne ispunjavamo ciljeve koje smo bili uspostavili u dosadašnjoj suradnji s Fondom. Pomalo se pribojavam naše odgovornosti. Mnoge reforme su tek započete, poslovno okruženje nije najbolje, potrošnja buja. Ubrzo ćemo vidjeti reakciju financijskog tržišta.

- Kako komentirate aktualnu medijsku pompu o privatizaciji INA-e, odnosno zov koji Vlada upućuje građanima da upišu dionice te kompanije?

- Privatizacija INA-e je pozitivna stvar. Treba nastaviti i privatizirati i druge tvrtke iz javnog sektora: energija, metaloprerada, poljoprivreda, turizam, komunalna infrastruktura. Pametni programi restrukturiranja i privatizacije mogu poboljšati efikasnost tih sektora. Vladina velika angažiranost da hrvatski građani kupuju INA-ine dionice je pomalo predizborna kampanja. Cilj te kampanje je da se pokaže da hrvatska firma ostaje u rukama hrvatskih građana. U osnovi je ta mjera popularna, ali će sutra tržište određivati tko će biti glavni kupac INA-inih dionica i stvarni vlasnik INA-e. Bitno je da se INA modernizira i podigne svoju efikasnost. U tome ona dosta kasni. Usput, INA je ispustila veliku prednost koju je u devedesetima imala pred svojim konkurentima i sadašnjim (i budućim) vlasnicima. Ona je imala predispoziciju i snagu da bude regionalni lider. To je ispušteno, kao što su i neke naše druge firme ispustile svoje pozicije.

Nedostatak strategije i autarhičnost ekonomske politike u devedesetim je umnogome smanjilo naše potencijale i konkurentsku prednost. To bi se moglo reći, osim za INA-u, za farmaceutiku, brodarstvo, agrokombinate, neke firme iz metaloprerade i druge. Ali to je, nažalost, prošlost, koja se više ne da popraviti.