Navika i zabuna
 Davnih mi je dana, devedesetih, prijateljica usporedila naš život na x-U prostorima sa životom žabe u loncu vode, kojoj lagano podižu temperaturu - sve dok se žaba ne skuha. Poanta je - da smo žabu ubacili u vrelu vodu, pokušala bi se spasiti, a možda, unatoč opeklinama, i preživjela. U prvom slučaju, međutim, žaba primijeti da nešto ne valja tek kad je prekasno. Navika je gadna stvar. I danas živimo u lošim uvjetima, većinom na granici siromaštva, ulažemo većinom samo u prostu reprodukciju, bez mogućnosti investiranja u sigurniju budućnost, na kredit, u korumpiranoj, opljačkanoj državi slabih perspektiva. Da smo kao turisti došli u Hrvatsku (i to ne baš iz Libanona), nikad nam ne bi palo na pamet da se tu trajno naselimo. Ali poput žabe iz pokusa, mi smo na ovo stanje trajnog beznađa i rasula navikli, tromost nas zadržava ovdje i prihvaćamo kako su naše svakodnevne prilike normalne. U normalnim prilikama, međutim, naš bi rad bio pravedno nagrađen, i materijalna baza bi nam se povećavala. Bili bismo zadovoljniji i zdraviji, bolje bismo se hranili i brinuli jedni za druge. Bavili bismo se stvarno važnim pitanjima - kako da iskoristimo ovaj naš jedini i jedinstveni život i ostavimo trag među ljudima koji su nam dragi - umjesto da pizdimo oko lupeža, ratnih profitera i smradova opće prakse. U normalnoj državi nitko razuman ne bi jednog notornog Šeksa usporedio s profesorom Baltazarom. Glavaš bi odavno čamio u zatvoru, a njegov bi se štrajk glađu prosječnog građanina Hrvatske ticao upravo koliko i Šešeljev. Je, Šešelj također štrajka glađu, niste znali? Svaka javna ličnost suočila bi se s posljedicama svog javnog djelovanja. Političari i novinari posebno. Sanader, ali i Robert Pauletić. Koliko god meni vrli enigmat bio simpatičan kao bistar svjetski putnik i vršnjak, ne mogu mu zaboraviti da je novinarsku karijeru počinjao u groznom Božićevom ST - tjedniku, sastavljajući spiskove nepoželjnih sugrađana. Da bi se u normalnoj zemlji mogao nastaviti pojavljivati u javnosti, makar enigmatskoj, morao bi se pokajati zbog toga i suočiti sa žrtvama i štetom koje su njegovi članci prouzročili. Ne bi vladala zbrka oko toga što je pošteno, a što ne, kao u nedavnoj emisiji glupače Hrge, koja ugosti bivšeg pretvorbenog tajkuna Gucića i povlađuje mu kad kaže da mu prvi kapital nije poklonila Tuđmanova vrhuška, već ju je sam "pošteno" stekao sedamdesetih, švercajući zlato i devize preko granica SFRJ, zbog čega je i morao pobjeći u SR Njemačku. Pazi kurca, Gucić je bio pošten, jer kao nije opljačkao nas, nego samo naše starce, koji su također bili građani SFRJ, ali im eto, valjda zbog manjka poduzetničkog duha, nije palo na pamet da krše zakon. U normalnom društvu svi mutni likovi što nam zagađuju životni prostor zvali bi se pravim imenom. Stoka. |
