Mosor2

BH Dani od 22.12.2006.

Riječ u fokusu

Snijeg



Piše: Mile Stojić



Nakon duge, sušne jeseni, stiže zima s prvim kišama i snijegom. Dok gledam prve snježne pahuljice na zamagljenom prozoru, obuzme me ona šantićevska pretpraznička sjeta, kad se ređaju slike zimske idile. Snijeg. Teško se radovati zimi bez njega.

Čitam bizarnu vijest da je ovih dana općinsko vijeće grada Lepa, na jugu Španjolske, "dekretom" odredilo da će tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, sve do šestog siječnja, na glavnom gradskom trgu 15 minuta padati snijeg. Stanovnici tog andaluzijskog gradića, naime, nisu mogli zamisliti još jedan Božić bez snijega, kojeg nisu vidjeli već više od pola stoljeća, pa su gradski oci odlučili to promijeniti. Na hotelski balkon u središtu grada instalirani su topovi koji će svaki dan navečer, između 20 i 20.15 sati trg bombardirati pahuljicama od sintetičke pjene. Nekoliko tisuća ljudi oboružanih kišobranima zaposjelo je trg kako bi promatralo prvi "snijeg" ove godine.

Kako bi zimska čarolija bila potpuna, središnji trg je pretvoren u klizalište. Jer i sa umjetnim bolje je nego bez ikakva snijega. Jer bez snijega sve je nekako nedorečeno. Dočeci Nove godine i Božića su bez štimunga i ljepote. Poljoprivrednici strahuju za pšenicu, djeca plaču jer nema sanjkanja i grudanja. Bez snijega bi bilo teško organizirati i zimske sportove; sjećam se da je zima 1984., kad je u Sarajevu organizirana Zimska olimpijada, bila suha i bez snijega sve do časa paljenja olimpijske vatre, kad se nebo najednom otvorilo i istreslo na naše glave tisuće tona bijelih pahuljica.

Snijeg srećemo u više oblika, ovisno o temperaturi. Što je temperatura niža, snijeg je sitniji. Pri niskim temperaturama pada pršić, koji sadrži tri do pet posto vode. Snijeg s oko 10 posto vode Slovenci nazivaju "južen", a mokrim se naziva snijeg s 15 i više posto vode. Vele da pojedina afrička plemena na Ekvadoru nemaju imenice koja obilježava snijeg, dok Eskimi imaju desetak snježnih sinonima.

Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio je roman pod naslovom Snijeg, turskog pisca Orhana Pamuka. Taj roman objavljen 2002. godine jedini je Pamukov politički roman, knjiga o kojoj se u Turskoj i u svijetu najviše govorilo. Progovarajući o turskom političkom životu devedesetih godina prošloga stoljeća, Pamuk u Snijegu zapravo obuhvaća cjelokupan proces modernizacije turske države i stradanje Armena za vrijeme raspada imperija. Narodna poslovica kaže da ne pada snijeg da pokrije svijet, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Zima bez snijega to vam je kao vino bez alkohola i život bez ljubavi, veli jedan suvremeni kroničar.

Odrastao sam u besnježnom hercegovačkom zavičaju, tako da su mi zimske radosti prilično strane i bolje mi prijaju snježne padavine kad sam pored tople peći. Tad mi se kroz glavu roje slike iz prošlosti, sva draga lica iščezla odavno iz mog života, tako da mi rojevi pahuljica u zimskoj noći izmame koju skrivenu suzu.

Feral Tribune od 20.12.2006.

CAFÉ NOSTALGIJA

DIVLJI ZAPAD



Piše: Mile Stojić



"Tražili ste Zapad, a dobili divlji", jedan je od najpronicljivijih grafita koje sam pročitao na sarajevskim ulicama. Poprilično se, naime, ohladila žarka ljubav prema Abendlandu nakon što je zemlju nagazila nezasitna i krvoločna aždaha divljeg kapitalizma. U Hrvatskoj, kao i u Mađarskoj i Poljskoj, raste euroskepticizam, a u Srbiji nikad nije ni posustajao. A još jučer, u carstvu socijalizma i radničke klase, Europa nam se činila kao spas i eshaton. Utopije o radničkome bratstvu pogazio je bešćutni egoizam gospodarskih mogula, napravivši od tisuće tvornica tek krš, staro željezo, a od nekadašnjih socijalističkih samoupravljača nove parije i prosjake.

Diljem Bosne i Hercegovine otpušteni radnici štrajkaju glađu. Ljevaoničari Zeničke željezare, radnice tvornice čokolade "Sarabon", obespravljeni seljaci, ražalovani policajci i s njima ministar izbjeglica i ljudskih prava Kebo štrajkuju glađu, a jugonostalgija cvate kao ladolež na đubrištu lošeg života. Od Europe još su nam jedino preostali hoteli s njenim imenom. O toj "hotelskoj" čežnji za Europom brojni su naši umjetnici stvorili vrijedna djela – Slavenka Drakulić je pod nazivom "Cafe Europa" objavila pronicljive oglede o životu nakon komunizma, ironično navodeći da je svaka socijalistička provincija imala prenoćište ili kafanu s imenom božice na biku, makedonski umjetnik Goran Stefanovski napisao je dramu "Hotel Europa"...

Doista, Europa je bila veliki opijum za socijalistički narod. Prag, Ljubljana, Sarajevo, Kruševac, Podgorica, Celje – samo su neka od mjesta što su u centru imala (i još imaju) hotelsko zdanje kršteno europskim imenom, kao vidikovcem s koga se bar malo mogao nazrijeti marcipan nekog boljeg a nedostižnog života. U sarajevskom je hotelu "Evropa", tako, centralno mjesto zauzimao tzv. Bečki restoran, gdje su se uz kavu i čaj mogle naručiti tradicionalne bečke slastice, kao sjećanje na aristokratska vremena Monarhije. Apfelštrudl i kuglof (austr. Guglhupf) bili su zaštitni znakovi ovog hotela, koji je dugo vremena služio kao bedem obrane od sveopćeg egalitarizma radničkih menzi i sindikalnih prenoćišta. Taj centralni sarajevski hotel u ratu je potpuno uništen, a zbog neriješenih imovinskih prava, njegove razvaline još uvijek strše kao crna rupa u novokomponiranom blještavilu sarajevskog oldtowna.

Istini za volju, hotel "Europa" podignut je za vrijeme Austro-Ugarske, baš kao i veliki hotelski kompleks na Ilidži, koji su nekad sačinjavali hoteli "Srbija" i "Bosna", a danas je, u skladu s vremenom i običajima, ovaj prvi preimenovan u "Austrija". U ilidžanskom hotelu "Bosna" svoju posljednju bračnu noć su prespavali prestolonasljednik Ferdinand i njegova supruga Sofija, o čemu su u Sarajevu i danas žive brojne anegdote. Kazališni i filmski scenograf Kemal Hrustanović u svome ateljeu i dandanas drži tu carsku postelju, odakle se nadvojvoda sa suprugom uputio neposredno u veliki prasak prvoga svjetskog rata.

No, najpoznatiji hotel s bosanskim imenom ocvali imperij bijaše izgradio u Banjoj Luci, daleke 1885. godine. Podignut u samom gradskom epicentru, hotel "Bosna" je za vrijeme Austrije i Kraljevine Jugoslavije bio stjecište banjalučkog kulturnog i javnog života, a bijaše ušao i u brojne kronike, putopise, priče i pjesme. U strahovitom zemljotresu 1969. godine, hotel je bio srušen do temelja, ništa od njega nije ostalo nego ulazni portal izgrađen u neoklasicističkome stilu s velikim latiničkim natpisom "Bosna". Hotel je ponovno izgrađen polovicom sedamdesetih u obliku moderne arhitektonske građevine, projektirane da zadovolji visoke hotelske standarde. Međutim, arhitekt je na ulazu ostavio taj stari portal, da svjedoči o tradiciji ovog hotela, o vremenima koje je strašni potres samljeo u prah i pepeo.

Početkom devedesetih banjalučka "Bosna" postaje ponovo centrom političkog života i epicentrom novog potresa, izazvanog srpskom secesionističkom politikom, predvođenom Radovanom Karadžićem. Paljanski psihijatar je dekretom, na području koje je osvojio ognjem i mačem, bio izbrisao svako mjesto koje nosi bosansko ime, te ga preimenovao, pokušavajući stablo vremena posjeći sjekirom zaborava. Pod njegovom vladavinom tako Bosanski Brod postaje Srpski Brod, Bosanska Gradiška samo Gradiška, Bosanski Šamac samo Šamac, Bosanski Novi – Novi Grad, a skinuta je bila i neonska reklama sa centralnog banjalučkog hotela. Jedino što je od Bosne i njezinog imena bilo ostalo u Republici Srpskoj bio je stari austrougarski portal ispred banjalučkog hotela, na kome je stajao natpis "Bosna".

Nakon gotovo dvadeset i pet godina prenoćio sam prije desetak dana ponovno u tom banjalučkom hotelu, kao gost Kočićeve zadužbine, koja me ove godine ovjenčala svojim književnim priznanjem. Ispred hotela nalaze se još biste heroja NOR-a, među kojima prepoznajem i imena Ivice i Josipa Mažara, Karla Rojca i Vahide Maglajlić, prezimena kojih nakon najnovije nacionalne "revolucije" u gradu više nema. Hotel "Bosna" je isti kao i nekad – restoranski prostori su ponešto renovirani, ali su sobe zapuštenije nego prije dva desetljeća. U sobi se osjećao jak miris duhana i kuhinjskih isparenja. Na zidovima su visile iste one apstraktne grafike, požutjele od duhanskog dima i laganog hoda godina.

Noćivao sam tu više puta, kao student i mladi književni bog, očaran banjalučkim nimfama, ili kao urednik koji je svoje spisateljske projekte ostvarivao u tiskari Glas, potom sudionik književnih susreta, na kojima su se veličale čari bratstva i jedinstva, revolucije koja teče. Zadnje moje noćenje u hotelu dogodilo se početkom travnja 1981. godine, kad me H. s trbuhom do zuba i jednosmjernom voznom kartom dopratila u ogromnu banjalučku kasarnu "Kozara". Predao sam se tad sivomaslinastoj beskonačnosti kasarne, vjerujući da socijalizam koji smo uživali zaslužuje naše žrtve, ni ne sluteći da će te žrtve biti tako strašne i krvave.

Nisam mogao zaspati u toj romboidnoj sobi s tamnomodrim mobilijarom, rojila su se u mojoj glavi lica s kojima sam nekad bio blizak, što su danas zavijana u progonstvu i grobu. Svijet koji sam spoznao i živio nalazi se pred potonućem, ali još se grčevito drži i otima o žalo mog pamćenja. Stari hotelski portal s natpisom "Bosna" tek je preostali krajputaš prema zemlji nazvanoj Misir, ili Atlantida.