Studentska posla
|
Netko pored posla radi u fušu, netko tuče prekovremene, netko šverca, a ja povremeno dajem repeticije. Uglavnom za studente, pošto sam još prije petnaestak godina uočio kako su oni znatno ozbiljniji i odgovorniji od srednjoškolaca. U srednju školu se ipak ide pod određenom prisilom, zato srednjoškolcu kojem škola ne ide treba mrvica pedagogije, ponekad treba proučiti njegove probleme, psihologiju, porodičnu situaciju, okruženje, treba ga zainteresirati, ohrabriti, razgovarati s roditeljima,... dok student najčešće ne treba motivaciju, pošto je već punoljetan, odrastao i samostalan čovjek koji studira po vlastitoj odluci ono što je sam izabrao i što ga zanima. Uglavnom, sa srednjoškolcima je puno više posla za manje love. Hm, barem u teoriji. U posljednjih nekoliko godina stvari su se naime prilično izmijenile. Sve je više roditelja koji ugovaraju instrukcije umjesto svojih studenata, dovoze ih i odvoze iako se radi o sasvim sposobnoj, zdravoj, pokretnoj i prilično bistroj djeci. Sve češće roditelji nakon tjedan - dva dana nazivaju i raspituju se za svog akademskog građanina uz obavezno: "Znate, zovem Vas, ali molim Vas, nemojte reći da sam zvala/zvao..." Sve više je djece koja nekako kao da nisu načisto žele li uopće studirati ili ne, kao da ih je netko drugi mimo njihove volje upisao na faks.  Iznenađujuće, dvadesetogodišnji studenti koji mi dođu na repeticije odjednom trebaju poticaj, traže razloge da bi studirali - kao da išta drugo mogu sa sobom, nisu svjesni kako je pred njima pedeset godina radnog staža (ako budu imali sreće), skore konkurencije obrazovane ali siromašnije radne snage koja će ih pomesti čim uđemo u Evropu, neizvjesnosti same egzistencije čim se svedu računi našeg petnaestogodišnjeg propadanja. Boli nezahvalnost i neshvaćanje jednostavne i osnovne činjenice - da se netko žrtvuje kako bi oni danas mogli nešto učiniti od sebe - što im je vjerojatno posljednji vlak za negdje. Poznajem doduše dosta starijih ljudi koji uspješno studiraju uz rad i obitelj, ali to je prilično zahtjevno - a ne čini mi se da će komotna, gotovanska generacija koja stasava u njihovim godinama pronaći volju za to. Ima i komičnih situacija: imućni roditelji plaćaju nezaposlenog rođaka - diplomiranog inženjera da s njihovim sinom upiše višu školu, kako bi zajednički radili i pripremali ispite. Ili, studentici iz prigradskog mjesta roditelji kupe stan u gradu, a ona nakon nekoliko mjeseci izjavi kako ne može podnijeti živjeti sama, pa je sada svakodnevno vozikaju na fakultet i natrag. Živom i zdravom momku od dvadeset pet godina otac (penzioner) skuplja potpise. Drugima mame obilaze profesore i moljakaju.  Novine nas informiraju kako su danas na svim nivoima obrazovanja poduke mnogo učestalije nego prije dvadesetak godina. Nastavnici u osnovnoj školi otvoreno potiču roditelje da rade s djecom ili im plate stručnu pomoć - negdje sam pročitao kako u nas već preko polovina trinaestogodišnjaka povremeno ili redovito pohađa poduke iz jednog ili više predmeta. Zvuči li to vama normalno? (S druge strane, profesori se na fakultetima žale kako je interes za tehničke studije nizak, a nivo znanja i sposobnosti novih studenata u stalnom opadanju.) Čini mi se da su roditelji s jedne strane popustljiviji, a s druge zauzetiji poslom nego prije, a djeca imaju više materijalnih stvari, ali sve manje volje i interesa. Kao da su zasićena, pasivna - priznajem da me ta blaziranost na početku života nervira. Gdje su velike teme: seks, muzika, filmovi, knjige, putovanja, ekipa, izlasci, zajebancija? Mislim, bili smo i mi tinejžderi, bili smo ljuti, nesigurni, ružni i naopaki, ali nas nitko nije trebao motivirati za život - frustrirao nas je manjak života, a ne njegov višak.  Pa onda politička dimenzija - studentska populacija u svakoj je zemlji mažena i pažena od vlasti - jer su studenti relativno obrazovana, pokretna, i glasna, a opet najteže potkupljiva kategorija ljudi, pošto ih nemaš čime ucijeniti - ništa i nemaju, a dovoljno su mladi, jaki i neustrašivi da izguraju sve što požele. Kod nas, izgleda da i nisu od nekih želja, vlast si može priuštiti da ih praktički ignorira u svemu osim možda u iznosu subvencija. Ponekad kad slušaš nezadovoljne penzionere u autobusu, prestraši te slika u kojoj su avangarda našeg društva prije penzioneri nego omladina. |
