Mosor2

BH Dani od 21.04.2006.


Slava ateizmu





Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih naslijeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?



"Bezbožni" nihilizam

Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u Braći Karamazovima i drugim svojim djelima, upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeći zapravo da ako Bog ne postoji - sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann čak je i primijenio dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu Dostojevski na Manhattanu.

Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da ako Bog postoji, onda je sve, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, dozvoljeno - pa makar samo onima koji tvrde da djeluju izravno u ime Boga budući da, očito, direktna veza s Bogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se više ne razlikuju od "bezbožnih" staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da su sebe doživljavali kao direktne instrumente njezina božanstva Povijesne Nužnosti Napretka Prema Komunizmu.

Tijekom sedmog križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj je gorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica mu je odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasiti Paklene vatre: "Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog straha od Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu." Danas ovo ispravno kršćansko etičko stajalište živi uglavnom u ateizmu.

Dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božiju volju i zavrijedili spasenje, a ateisti jednostavno zato što je to ispravno. Zar to nije naše najelementarnije iskustvo morala? Kad radim dobro djelo, ne činim to pogledavajući prema Bogu, zato da bih zaslužio Božiju milost, već to radim zato jer inače sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu. Moralan čin je po definiciji sam sebi nagrada. David Hume, koji je sam bio vjernik, poantirao je to vrlo oštro kad je napisao da je jedini način kako se Bogu može odati istinsko poštovanje - djelovati moralno, ignorirajući pritom Božije postojanje.

Europsko naslijeđe ateizma

Prije dvije godine Europljani su raspravljali da li bi preambula Europskog ustava trebala spominjati kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa. Kao i obično, pronađeno je kompromisno rješenje u vidu reference na općenite pojmove "religijske baštine" Europe. Ali što je s najdragocjenijim suvremenim europskim naslijeđem - ateizmom? Ono što modernu Europu čini jedinstvenom jest to da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunosti legitimna opcija, a ne prepreka za obavljanje javnih dužnosti.

Ateizam je jedino europsko naslijeđe za koje se vrijedi boriti, i to ne samo zato što osigurava siguran javni prostor za vjernike. Prisjećam se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, moje domovine, dok je ključala kontroverza oko Ustava: da li bi muslimanima (većinom useljenicima iz bivših jugoslavenskih republika) trebalo dozvoliti da izgrade džamiju? Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturoloških, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalni tjednik Mladina uporno je zagovarao izgradnju džamije, imajući na umu prava osoba iz drugih jugoslavenskih republika.

S obzirom na liberalni stav Mladine, ne iznenađuje da je taj tjednik bio me u rijetkim publikacijama u Sloveniji koje su prenijele ozloglašene Muhammedove karikature. I, sukladno tome, oni koji su izrazili najveće "razumijevanje" za nasilne muslimanske proteste izazvane tim karikaturama bili su isti oni ljudi koji redovito izražavaju svoju zabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.

Uvažavanje, ali uz dozu kritike

Ti čudnovati savezi suočavaju europske muslimane s teškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svog religijskog identiteta su "bezbožni" ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenoj praksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu su i njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks leži u tome da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavili karikature zbog efekta šoka, nego oni koji su, u znak podrške idealu slobode izražavanja, reprintali te karikature.

Pravi ateist nema potrebe hvalisati se svojim stavovima provocirajući vjernike blasfemijom, ali i odbija svesti problem Muhammedovih karikatura na pitanje uvažavanja tuđih uvjerenja. Uvažavanje tuđih uvjerenja kao najviša vrednota može značiti samo jednu od ove dvije stvari: ili drugog tretiramo patronizirajuće te izbjegavamo da ga povrijedimo kako ne bismo uništili njegove iluzije, ili prihvaćamo relativistički stav o višestrukim "režimima istine", te diskvalificiramo, kao nasilno nametanje, bilo kakvo jasno inzistiranje na istini.

Ali što je s podvrgavanjem islama - skupa sa svim ostalim religijama - uvažavajućoj, ali istodobno ne manje nemilosrdnoj kritičkoj analizi? To, i samo to je način na koji možemo iskazati istinsko poštovanje prema muslimanima: tretirati ih kao ozbiljne, odrasle osobe koje su odgovorne za svoja uvjerenja.