Pregled posta

BH Dani od 19.01.2007.

Hemonwood

Pod zastavom dijaspore


Piše: Aleksandar Hemon



Već godinama maštam o karti svijeta na kojoj bi u svako mjesto gdje ima Bosanaca i Hercegovaca bila zabodena mala zastava. Crvene zastavice bi obilježavale boravišta ljudi koje ili lično poznajem ili ih lično poznaje neko od mojih poznanika. Plave bi bile za one koji, za sada, postoje samo u glasinama ili njihovo postojanje nije potvrđeno. Žute bi se vile nad mjestima gdje imaju velike bosanskohercegovačke zajednice. Zelene bi obilježavale moju razbacanu rodbinu. Tako bi se naše zastave šarenile i lepršale nad Montrealom, Quebec Cityem, Torontom, Hamiltonom, Calgaryem, Edmontonom, Vancouverom u Kanadi; nad New Yorkom, Philadelphiom, Washingtonom, Atlantom, Detroitom, Chicagom, Los Angelesom, San Franciskom, Seattleom i nebrojenim drugim mjestima u Sjedinjenim Američkim Državama. U Srednjoj i Latinskoj Americi smo slabi: u ovom trenutku potvrđena je samo Havana, mada mi se čini da sam čuo za nekoga ko je u Sao Paolu i Buenos Airesu. U Zapadnoj Evropi gustina zastavica bi bila najveća: Oslo, Stavanger, Bergen, Stockholm, Getteborg, Copenhagen, Helsinki, Rejkjavik, Roterdam, Amsterdam, Dublin, London, Liverpool, Paris, Lyon, Nice, Strasbourg, Geneva, Zurich, Berlin, Stutgart, Milano, Venezia, Madrid, Kanarska ostrva, Beč, Ljubljana, Moskva, Atena, Prag, Bratislava. U Africi je najteža situacija: gotovo da nema nikoga između Kaira i Johannesburgha. U Aziji je nešto bolje, počevši od Istambula - ima nas također u Bakuu, Tokiju, Jakarti, a čuo sam i za neke u Koreji. Na Novom Zelandu ima raje u Aucklandu, a Australija je izbocana zastavicama: Sydney, Melbourn, Perth, dok moj stari ima jarana u Hobarthu, na slobodarskoj Tasmaniji. Gorepomenuta mjesta su izlistana direktno iz moje ćoškovite glave, bez nekog raspitivanja ili istraživanja, što će reći da na mapi vascijelog dunjaluka sigurno ima još mjesta za zastave bosanskohercegovačke dijaspore. A kako li bi tek bilo šaroliko kad bi se sve te tačke povezale raznobojnim linijama, bilo punim, bilo isprekidanim, kao kroj u Burdi - čitav svijet bi bio išaran mrežom naših veza, čitav svijet bi bio dijaspora.

Zamislim tako jednu takvu kartu svijeta pa mi ne izgleda samo kao lijep ukras, nego i kao izraz izvanrednog potencijala. U svim tim gradovima naš svijet radi i uči i priča najmanje dva jezika, a djeca im se školuju i furaju sa lokalnim stanovništvom i pričaju tečno lokalni dijalekt. U toj dijaspori se studira i štedi i vadi novi pasoš za koji ne treba viza. Šta bi bilo, čovjek se upita, kad na vlasti u Bosni i Hercegovini ne bi bila spektakularna kombinacija zločinaca, nesposobnjakovića, budala i ratnih profitera, nekad sabrana u jednoj osobi? Šta bi bilo da Bosna i Hercegovina nije dejtonska lakrdija u kojoj su vladini službenici, čija je glavna kvalifikacija etnički prepoznatljivo prezime, spremni zakinuti svoju državu za milione maraka kako bi sebi kupili novu mašinu za veš? Šta bi bilo kad nastavni programi ne bi bili zasnovani na mitovima i legendama i propagandnim materijalima, kad bi pismenost bila neophodni uslov za akademsko djelovanje? Šta bi bilo kad bi u etnički očišćenim krajevima neko shvatio da je možda bolje živjeti na višenacionalnom asfaltu, nego u monolitnom blatu? Šta bi bilo kad se vladajuće kleptokratske strukture ne bi bojale dijaspore i njihovog povratka? Šta bi bilo kad bi dijaspora imala dovoljno povjerenja da ulaže svoj novac, znanje, tijela, djecu, budućnost u državu koju neće raskućiti turbolopovi? Šta bi bilo kad bi se dijaspora i domovina ujedinili u zajedničkom cilju, a koji nije rasturanje domovine? Ne znam šta bi bilo, ali sigurno bi bilo bolje.

Ali kad se pogleda ta imaginarna mapa, ne bljesne samo utopijska mogućnost drugačije Bosne i Hercegovine - ukaže se i svijet koji je značajno obilježen, da ne kažem obojen, prisustvom ljudi koji su definisani bosanskohercegovačkim iskustvom, što uključuje iskustvo izmještanja i dijaspore, što je, bez obzira šta kaže Dnevni avaz i Veliki brat, najvažnije i najrasprostanjenije iskustvo današnjice. Drugim riječima, naša dijaspora, istovremeno tipična i posebna, posjeduje teško stečeno znanje o današnjem svijetu i u poziciji je da - nekako, jednom, što prije - iz te pozicije zamisli bolji svijet, u kojem bi, za njih, centralno mjesto zauzimala bolja Bosna i Hercegovina. Na mapi boljeg svijeta te linije koje pokrivaju svijet, te koordinate budućnosti, presijecale bi se negdje kod Ilidže.

Jedna od budućnosti Bosne i Hercegovine (i svijeta) leži u dijaspori, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u ovom trenutku matičnu budućnost krčme matični patrioti i idioti. Problem je u tome što dijaspora neće čekati da se matica uhaviza - odrast će nove, jednojezične generacije za koje će Bosna i Hercegovina biti samo pozornica na kojoj se odvijaju poluizmaštane priče iz djetinjstva i mladosti njihovih jezički neprilagođenih roditelja. Te nove generacije, rođene u svojim novim domovinama, neće se osjećati izmještene i biće mnogo više zainteresovane za lični, za razliku od kolektivnog, suverenitet, imaće distancu o odnosu na nacionalni identitet iz proste činjenice da će njihov biti komplikovan. Njima Bosna i Hercegovine neće trebati za bolji svijet, ali će oni njoj biti neophodni.

Kćerka jedne moje prijateljice u Sarajevu, već u desetoj godini izmaltretirana nacionalnim identitetima i suverenitetima, izmislila je sebi zemlju, koja se, ja mislim, zove Flaška. U Flaškoj se, naravno, priča flaški, jezik koji je ona izmislila i koji tečno priča, najčešće sama sa sobom. Ona je, također, neprikosnoveni flaški suveren - nekad je predsjednica, nekad kraljica, a često princeza. Flaško državljanstvo se u ovom trenutku može dobiti samo milošću suverena i zavisi od toga šta ona misli o kandidatu, pa je stanovništvo malobrojno i nestabilno. Nema, međutim, dijaspore, nema izbjeglica, zato što nema rata, a rata nema zato što svako može sebi osnovati malu vlastitu državu ako mu se Flaška ne sviđa - primjer Flaške pokazuje da svako može biti svoj suveren, samo ako se tako odluči. Flaška princeza u svojoj desetoj godini već zna ono što bosanskohercegovačke kleptokratske strukture kriju od svog porobljenog stanovništva i od dobrog dijela dijaspore - da su kolektivni suverenitet i nacionalni identitet šarene laže u kojima su dominantne boje siva i krvava. Zbog toga Njeno flaško Veličanstvo odrasta unutar vlastite nove domovine, u unutrašnjoj dijaspori nad kojom se vije ponosna zastava njene ličnosti, dokazujući tako ono što bi svi trebali znati - dijaspora nam je sudbina.