Otkud vegetarijancima kuharica?
 Obično prenosim tekstove s kojima se slažem ili koje barem rado čitam. Slijedeći tekst ne pripada ni jednoj od tih dviju kategorija. Kad prelistavam "Jutarnji" redovito ga preskačem - jutarnja propovijed don Kustića nije namijenjena ateistima, kao što ni recept za teleći paprikaš nije namijenjen vegetarijancima. Slučajno međutim pročitah naslov i osjetih se lagano kao spomenuti vegetarijanac kome lokalni mesar hvali krckanje svinjskih rebaraca pod zubima. Što zna mesar o vegetarijanskim guštima? Što zna don Kustić o ateističkom poimanju moralnog zakona? Pogledajmo:  29.12.2006. JUTARNJA PROPOVIJED Piše: Živko Kustić Otkud ateistima moralni zakon?  Potresla me primjedba Denisa Kuljiša u TV emisiji “U sridu”. Ako sam dobro čuo (ako nisam, odmah se ispričavam!) naš jedinstveni svestrani kolumnist rekao je da ateisti sami znaju što je dobro a što zlo, dok vjernici moraju za to ići po mišljenje crkvenim predstojnicima, kao što su komunisti morali ići po mišljenje u općinski komitet SK. Je li moguće da Kuljiš zaista misli to što smo od njega čuli? Zar ateisti, oni koji ne vjeruju u Boga, doista mogu sami sigurno razlikovati što je moralno zlo a što dobro, što je čovječno a što nečovječno? Otkud njima takva sigurnost? Znači li da postoji prirodno razlikovanje dobra i zla, što je njima razvidno? Kamo sreće! Ali, otkud čovjek pojedinac zna to razlikovati? Jedino po glasu svoje savjesti. A savjest ne može biti njegova proizvoljna odluka, nego spoznaja, objektivnog razlikovanja dobra i zla. No, čim se dobro i zlo objektivno razlikuju, znači da postoji objektivni moralni zakon toga razlikovanja. Zašto bi takav zakon čovjeka obvezivao ako nema Boga koji ga određuje i sankcionira? Tko može pojedinca optužiti da čini zlo ako nema zakona za razlikovanje dobra i zla? Ako je taj zakon objektivan, to, naprosto, znači da ima Boga. Ateist to možda može drugačije izreći, ali svodi se na isto. Priznati da zakon razlikovanja dobra i zla ne ovisi o odluci pojedinca, ni države, ni ikoje skupine, znači uključno priznati da ima Boga. Ako vjernici u nekim prilikama misle da im nedostaje glas savjesti, nego da trebaju o tome čuti crkveno mišljenje, to samo znači da moralnu odgovornost ozbiljnije shvaćaju i ne žele da odluka bude proizvoljna. Parafrazirajmo tvrdnje iz članka: "Otkud hrvatskim vozačima prometni propisi? Kako oni znaju koje su radnje u prometu dozvoljene, a koje ne, koje sigurne, a koje riskantne? Otkud njima takva sigurnost? Znači li da postoji prirodno razlikovanje dobre i loše vožnje, što je njima razvidno? Kamo sreće! Ali otkud vozač zna to razlikovati? Jedino po svom osjećaju. A taj osjećaj ne može biti njemu prirođen, niti njegova proizvoljna odluka, nego spoznaja, objektivnog razlikovanja dobrih i loših radnji u prometu. No, čim se dobre i loše radnje motornim vozilom razlikuju, znači da postoji objektivni prometni zakon toga razlikovanja. Zašto bi takav zakon čovjeka obvezivao ako nema Boga koji ga određuje i sankcionira? Tko može pojedinca optužiti da vozi bijedno, ako nema zakona za razlikovanje dobre i loše vožnje? Ako je taj zakon objektivan, to, naprosto, znači da ima Boga." Sad naravno uviđamo promašenost don Živkova zaključivanja. Prometni propisi objektivno postoje, i to ne kao posljedica Božje volje, nego dogovora kojim se na temelju stoljetnog iskustva organiziranja prometa pokušava što optimalnije urediti odnose između sudionika u prometu. Njih ne stičemo rođenjem, nego im se učimo prvo kao pješaci, pa kao putnici i napokon kao pohađači auto - škole. Popisana su u priručnike, i polažemo ih da bismo stekli pravo upravljanja vozilom. Radi osiguranja provođenja prometnih pravila nad nama bdiju autoriteti prometne policije, koji će nas u slučaju prekršaja udaljiti iz prometa na sličan način kao što će nas nepridržavanje moralnih pravila udaljiti iz zajednice, bili mi svjesni svojih gafova ili ne. Postoji li jedan moralni zakon? Naravno da ne, kao što ne postoji ni jedinstven prometni zakon koji bi vrijedio za sve zemlje svijeta i svemira, kao i za sva prometala. Ni sami vjernici ove Zemlje nisu se suglasili da postoji samo jedan Bog, kao ni oko jedinstvenog moralnog zakona. Unatoč tome, zanimljivo, u gotovo sve religije ovog svijeta (tj. gotovo sve koje su preživjele test vremena) ugrađene su zdravorazumske odredbe o neprihvatljivosti ubijanja, krađe, prevare,... - ne zato što su bogovi i božanstva oko toga postigli konsenzus, nego zato što su društva koja nisu poštivala te odredbe naprosto neslavno propala, ne zbog gnjeva bogova, nego zato što nisu garantirala osnovnu sigurnost i zadovoljstvo svojih građana. Mogli su majanski ili astečki vlastodršci izmišljati ne znam kakva okrutna božanstva kako bi vladali svojim podanicima ili susjedima, krvavi rituali su ta društva toliko oslabili, da su se lako urušila pod unutrašnjim i vanjskim pritiskom. Zaključimo ovako: čovjek koji bi htio polemizirati s neistomišljenicima trebao bi se prvo dovinuti do elementarnog uvažavanja njihovih stavova kao domišljenih i iskustveno utemeljenih - jedino s takvim neistomišljenicima i možeš polemizirati. Čovjeku koji to nije apsolvirao namjera nije polemizirati - već, nažalost - samo popovati. |
