Mosor2

Feral Tribune od 3. siječnja, 2007.

CAFÉ NOSTALGIJA

POPIVANJE



Piše: Mile Stojić



Na Badnjak sam sahranio oca Jozu, čiji je nadimak bio Popivanje. Imao je sedamdeset osam, a umro je nakon iznenadne upale bronhija, sklopio oči u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu. Zbog nastupajućih božićnih bakanalija i novogodišnjih kalenda moralo se požuriti s ukopom. Bio je blag, vedar dan i Hercegovina mi se učinila slična Odisejevu zavičaju... Na sahrani se okupilo mnoštvo ljudi, jer je moj otac bio omiljen među mještanima, a i moja sestra, liječnica, kao pripravnica radila je u rodnom mjestu, te stekla poštovanje žitelja cijelog tog kraja.

Kad sam ušao u kuću moj stari je mirno ležao, ne opazivši me, ponešto mrk i po prvi put bešćutan i nijem za moju bol. Vjerovao je da muškarci ne smiju plakati: "Šuti plačko, bolje mi je nego tebi!", kao da sam čuo njegove nijeme riječi s odra. Ja sam ga vidio svega jednom da je pustio suzu - bilo je to u travnju 1979., kad je umrla majka. Dugo je nakon njene smrti živio sâm, da bi se ponovno oženio prije desetak godina. Nisam ga nikad pitao o tome, mada mi se prošle godine potužio kako u braku nema sreće. Dan se lio u Brotnju kao žeženo zlato kada je Jozija prelazio rijeku Stiks. "Zemlja pod lopatom bila je rahla" (Benn).

Nadimak Popivanje dobio je još kao mladić, jer je volio pjevati. Pjevao je i popijevao na obiteljskim veseljima i svadbama, ponekad i u kavani, trijezan i pijan, pjevao bećarce, gange, ojkalice, starogradske, ali najviše je volio pjevati sevdalinke. "Da nije sevdalinki, za mene bi svaka pjesma bila obično revanje", jednom je rekao u ljutnji osporavajući plošnost i prostotu aktualnih šlagera. Ni prema rock-muzici, koju smo brat i ja u djetinjstvu preglasno navijali, nije bio puno obazriviji - tad popularne Indekse zvao je "insekti", a Korni-grupu - "konji grupa". Za tadašnju nacionalnu zvijezdu Ivu Robića rekao je da je najveći pjevač kad šuti.

Sjećam se njegove pjesme u blagim sumracima i tajanstvenim noćima djetinjstva, pjesme u kojima je grgoljilo mlado vino, u kojima je majka uzaludno budila kćerku Sejdefu, a rijeka Vrbas šumorila, noseći stablo jablanovo na svojim valovima. Ja nisam nikako mogao zamisliti kako taj tajanstveni kujunžija može kovati na stablu što ga nosi pomahnitala rijeka, ali u narodnim je pjesmama besmisleno i tražiti smisao. Pa ipak, najviše je volio pjevati tugovanku o tuđoj zemlji koja je već po sebi jedna "tuga pregolema", o gajtan-travi što je rasla "s one strane Plive".

Ta ga je pjesma podsjećala na dane mladalačkog progonstva, kasnije na devet gastarbajterskih godina što ih je proveo na njemačkim bauštelama. Građevinske tvrtke Gustav Epple ili Baustelle Arge bila su tajanstvena mjesta odakle su nam redovito stizala pisma u drugoj polovici šezdesetih. Brat i ja djetinjstvo smo provodili s majkom, željno čekajući Božić i zimski urlap, kad se pojavljivao s ogromnim koferima na prašnjavom horizontu. Mili bože, kakvih li je sve darova bilo u tim škrinjama od tvrdog kartona! Još nije bio ni sjeo, a mi smo već otvarali te tajanstvene kovčege, tražeći u njima dar koji smo bili u pismu naručili, ili potajno priželjkivali:

Perlonske košulje, baterijska svjetiljka na električno punjenje, škare za obrezivanje loze marke Solingen, britva Wilkinson, usna harmonika Hohner, komplet lokota i ključeva Wertheim, električna bušilica Bosch, reklamni otvarači flaschenöffner i korkenzieher, tranzistorski aparat s ugrađenim gramofonom i minijaturnim televizijskim ekranom, traperice raznih vrsta, fotoaparat Agfa, ručni sat na kinetični pogon, kemijska olovka s kölnskom katedralom preko koje pada snijeg, upaljači na plin, gramofonske ploče Petera Holma ili Uda Jürgensa, paketić cigareta Batavia, boca konjaka marke Asbach, šuškavac s kapuljačom za majku, za brata komplet bojica, a za mene naliv pero ("filfeder") Pelikan...

Tuđinu je doživljavao teško. Radio je u Kölnu, Düsseldorfu i Bonnu kao tesar i steinmaurer, a početkom sedamdesetih premjestio se bio u Frankfurt, na Messegelände, gdje je sudjelovao u izgradnji nekih hala i sajamskog nebodera. Kad sam kao mlad novinar, ili kasnije, kao afirmiran pisac, posjećivao Sajam knjige, ponekad bih ugledao njegov lik na tim bešćutnim fasadama. Strah od visine bio je povod za njegovu odluku da se definitivno vrati kući. "Nisam ja stvoren za tuđinu", govorio nam je, "niti volim Njemačku, jer mi njeni cvjetovi ne mirišu... Njemačka ljepota nije namijenjena nama, već nekim drugim ljudima". Radio je da bismo se mi školovali.

Polovicom sedamdesetih otišao je privremenu mirovinu i to zahvaljujući tuđoj zlobi. Zemljaci i rođaci koji su radili s njim na povratku kući podizali su novac izdvojen za Sozialversicherung, ne govoreći njemu da postoji i takva mogućnost. Kad su stigle godine, jedini je on mogao imati mirovinu, jer su izdvajanja za mirovinski fond njegovi rodijaci odavna bili potrošili. Kad bi dolazio u Sarajevo kod mene po cijeli dan bi sjedio i pušio, objašnjavajući: "U Sarajevu bi svaki čovjek morao pušiti, jer ako je već zrak zagađen, onda bar biraj zagađenje."

Nakon povratka iz Njemačke bio se posvetio uzgoju vina, svoju primitivnu poljodjelsku opremu obogatio je motornim frezama, prskalicama, bijaše zasadio vinograd, na koji je posadio betonske stupove i na rubu kojeg bijaše napravio betonski rezervoar za modru galicu. Podrum je obogatio novim bačvama od slavonske hrastovine. Pazio je na kvalitetu i čistoću svojih proizvoda, jer ih je najviše sam i konzumirao. Početkom devedesetih priznao mi je da se ne sjeća kad je popio čašu vode.

U zadnjim godinama života tonuo je u alkohol i melankoliju, pjevajući sevdalinke u samoćama, kao tugovanke za u svijet otišlom djecom. Sve više se odvajao od ljudi. Tokom rata namjeravao me je posjetiti u Beču, ali mu je bio problem izvaditi vizu, pa smo se sreli u Zagrebu, u stanu moje sestre. S mojim prijateljem Ladurnerom razgovarao je na prilično jadnom, ali ipak komunikativnom njemačkom, a vino koje je sobom tad donio u staklenoj pletenci prijalo mi je tad kao iscjeliteljski eliksir u boli rata i stranstvovanja. Napisao sam jednom da je išao u Njemačku kako bih ja mogao biti sretan, ali sam u zrelim godinama kao ratni izbjeglica morao njegovim stopama.

U kavani bi se često hvalio činjenicom da mu je sin pisac, ali nije odobravao moje novinske pisanije - "Mani se ti politike, nije to za tebe, jebena su vremena, istina danas nikom ništa ne znači", govorio je, brinući se za moj život. Sjećao sam se tih njegovih upozorenja često, naročito zadnjih godina kad su predstavnici ratnohuškačkog ološa nasrnuli na mene i moju obitelj. Kad sam ga posljednji put posjetio prošlog ljeta, spremio mi je nekoliko boca vina, ali sam bio u žurbi i hektici zbog nekakva književnog nastupa u Mostaru, pa sam te darove zaboravio.

Sad sam ga gledao na odru - bio je nekako blag, a bjelina satena na kojeg su ga postavili činila je njegovo lice još više mrkim. Učinilo mi se maleno to tijelo iz kojeg sam nikao, ta usamljena stijena neprestano šibana nevremenom. Počivaj u miru stari moj, pomislio sam, posljednji put ga gledajući, a kroz glavu su mi se rojili Marunini stihovi: "To je moj otac, moj otac u svim sadašnjim i budućim odajama pod zemljom, moj otac za cijelu vječnost." Sjetio sam se jedne njegove priče o tome da su ga u zlu tukli i ponižavali, a on bio nemoćan da se brani. "To je najgori osjećaj!", govorio je. Među stvarima koje su s njim došle iz bolnice bio je i novčanik, u čijem se plastičnom prozorčiću nalazila fotografija moje djece i moja bečka vizitkarta, na kojoj je uz moje ime stajalo Schriftsteller.

Dok je pogrebna povorka kretala prema drevnom krstjanskom groblju, truba je svirala Amazing Grace, potom El silenzio. Dan se lio kao zlato po stećcima i kamenim grobovima u času kad smo ga spuštali u raku. Na trenutak su pinije zatreperile. Kad smo krenuli za Sarajevo, brat mi je rekao: "Nemoj zaboraviti staviti u prtljažnik ono vino od ljetos." Iste večeri I. mi je poslao brzojav sa sljedećim riječima: "Tvomu Jozi pokoj duši. Ako u smrti ima veličine, on ju je sebi priskrbio. Između ostaloga, legavši na svoju, na plemenitu... Tko zna koji će vjetri nas, i kuda, razbacati. Zapravo, već su nas razbacali".

Za Silvestrovo ostao sam sâm u stanu. Otvorio sam i posljednju bocu očevog vina i učinilo mi se da na tren čujem njegov neumrli glas. Vani je urlala rulja, ispaljivala rakete i petarde, grad je ječao i brenčao poput pijana prosjaka. Mislio sam o vjetrovima koji su nas razbacali. Vino koje se razlijevalo po mojim ustima i tijelu imalo je žarki okus, krijepilo me kao sunce promrzloga. To vino zadnje je plemenito djelo njegovih ruku, mislio sam, tih dragih i vrijednih ruku, koje su u hercegovačkoj rahloj zemlji već počeli nagrizati crvi.