Pregled posta

BH Dani od 29.12.2006.

Hemonwood

Turistički Beograd


Piše: Aleksandar Hemon



Ovo pišem u Beogradu, gdje se nalazim po treći put nakon rata, ali prvi put a da u javnosti i medijima nije bilo nekog i nekakvog podsjećanja na zločine počinjene od strane Miloševićeve Srbije: kad sam ovdje bio 2001., upravo je bila otkrivena hladnjača puna albanskih leševa, kao i masovna grobnica u Batajnici. Ta otkrića su bila uvertira za izručenje Miloševića u Haag. Za vrijeme mog boravka prošlog ljeta, dominirali su snimci zločina koje su u Srebrenici počinili Škorpioni, koji su bili uvertira za još jedno neizručenje Mladića. Ovaj put nema nikakvih uvertira, osim za izbore u januaru, pa Beograd osjećam drugačije - kao turista u stranoj zemlji, što je relativno prijatan osjećaj.

Naravno, Beograd - kao dio Srbije u bilo kojoj državnoj formi - zvanično je strana zemlja još od 1992., ali smo u zadnjih petnaestak godina ostali uvezani zajedničkom predratnom prošlošću, kao i ratom - nemoguće je bilo biti Bosanac a da se nema neki i nekakav odnos prema gradu koji nije mogao (i dobrim dijelom još ne može) da se suoči sa onim što je počinjeno u Bosni. Otud sam u svojim prethodnim posjetama manje-više mjerio svoje odstojanje od Beograda, gdje mi je bilo neprijatno i neudobno, gdje sam neke stvari shvatao kao ličnu uvredu i imao potrebu da nekome - najčešće prijateljima koji nisu bili ni krivi ni dužni - objašnjavam neke važne stvari, koje su oni svakako već odavno znali. Ovaj put, odstojanje mi je momentalno bilo lako izmjeriti - bio sam turista u stranoj zemlji, nezainteresovan za lokalne prilike, zainteresovan za prijatan iako kratkotrajan boravak, prehrambene proizvode, ljepotu slučajnih prolaznica itd. I u toj, konačnoj, preobrazbi u turistu, pao mi je veliki teret sa neturističke grbače. Beograd više nije bio prijestonica zločinačke države, u kojoj sam se ja nekom greškom našao, nego grad u kojem mi je bilo neophodno da imam džepnu mapu da bih se snašao na ulicama.

Ta se transformacija desila iz više razloga. Jedan je što sam ovdje povodom izlaska moje knjige (Nowhere Man), pa dajem intrevjue i namještam se fotografima i potpisujem knjige - radim dakle ono što sam radio već nebrojeno puta u mnogim drugim zemljama, gdje sam, također, bio turista.

Drugi razlog je to što sam, nekako, bio učesnik u diskusiji o sarajevskoj rock sceni sa početka osamdesetih, sa posebnim osvrtom na Plavi orkestar. Za takvu diskusiju imam minimalne kvalifikacije (drugi učesnik je bio rock kritičar), osim što sam početkom osamdesetih pobožno išao na skoro sve svirke u Sarajevu, pa sam tako gledao i Plavi orkestar; bio sam nevažni svjedok. U jednom trenutku, na platnu iza učesnika bio je projeciran omot prve ploče Plavog orkestra Soldatski bal (koji je, naravno, briljantna varijacija na omot Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band), na kojem su umjesto značajnih svjetskih ličnosti poredane značajne ličnosti iz kulture i istorije svih jugoslovenskih naroda i narodnosti: od Miće Orlovića do Zuke Džumhura, od Lepe Brene do Dražena Petrovića, od Njegoša do Šabana Šaulića. Taj omot je bio kolekcija ličnosti oko kojih je - simbolički, semiotički - bila organizovana ta zajednička, jugoslovenska prošlost. Dok sam gledao taj omot, tačno sam izmjerio svoju udaljenost od svega toga i to mjerenje je bilo apsolutno lišeno svake nostalgije ili žala za mladošću.

Spomenuta nostalgija se često manifestuje tako da imam potrebu da zamišljam kako nekom, zamišljenom strancu objašnjavam šta je sve to što me je - što je nas - konstituisalo kao ličnost(i) sa ličnom, neprevodivom istorijom. Sklon sam bio, dakle, tome da nekom zamišljenom sugovorniku sa kojim ne dijelim nikakvu prošlost objašnjavam ko su Zuko Džumhur ili Bata Živojinović, da proizvodim dugačke fusnote pune potpuno najsitnijih detalja koji nekako osvjetljavaju taj bogati, komplikovani život koji smo vodili. Pošto se svaki ljudski život sastoji od beskonačnog broja detalja koji pojedinačno imaju malo značaja, ali zajedno predstavljaju sve što smo živjeli i proživjeli, recitujući zamišljenom protivniku sve te stvari koje je bolno lako zaboraviti, zapravo sam sebi objašnjavao sebe kako bih se mogao objasniti nekom drugom. Gledajući omot Soldatskog bala, nije mi bilo stalo da ikome išta objasnim, a neki likovi na omotu bili su mi - a i drugim prisutnim - potpuno izbrisani iz pamćenja. Prošlost - zajednička, moja - doslovno je izblijedila. Goodbye teens.

Niti sam imao ikakvu potrebu da išta objašnjavam beogradskim novinarima koji su me intervjuisali, iako su neki postavljali pitanja (a onda nisu objavili odgovore na njih) koja su se ticala rata, identiteta, Srebrenice, bosanskog jezika, Mladića i Karadžića itd. Govorio sam im, naravno, šta mislim, ali bez potrebe da ih natjeram da razumiju - ko te stvari do sad nije razbistrio niko mu ih, a najmanje ja, ne može razbistriti. Nisam imao nikakve potrebe (osim možda profesionalne) da komuniciram sa Beogradom, postavši tako, konačno, turista.

Svjestan sam da u tom, novom, turističkom stavu ima izvjesne oholosti, da može lako da izgleda kako mislim da me se ništa više ne tiče, da nisam svjestan da se po ovom svijetu ne može hodati laganim turističkim korakom. Ali sam se sjećam i dana u Chicagu u doba rata kad sam najednom shvatio da već dugo hodam pogrbljen i da mi je pogled konstantno uperen u zemlju, kao da na leđima nosim veliki teret. Taj teret, moram da priznam još uvijek nosim i to je, očigledno, teret nakupljen u životu u kojem je rat centralna činjenica i najvažniji, možda i jedini važan, događaj. Taj teret nosimo svi mi, iako je raspodjela tereta neravnomjerna i neravnopravna, iako ga jedni od drugih ne možemo preuzeti niti ga olakšati. Taj teret je sa mnom gdje god da idem i osjećam ga na Novom Zelandu i u Chicagu i Parizu i u Sarajevu (naročito u Sarajevu) i u Beogradu. Ali ovaj put, u Beogradu, nekako sam se uspio kutarisati tog tereta, barem na nekoliko dana, dovoljno da budem turista koji bez teškog prtljaga tumara po stranom gradu, čekajući da krene negdje drugdje.