Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
ponedjeljak,30.04.2007.
Anđelu moje duše
Kad se očajnicki krik
Izvije iz punih grudi,
I ostavi ugriz tamo,
Gdje mu nije mjesto...
Onda postoji samo
Jedno biće na svijetu,
Koje može oprostiti,
Jer razumije i jer voli,
Koje preko svega prijeđe
I kad mu se nanesu boli.
Biće, u kojem za sve tuge
Postoji razumjevanja i lijeka.
Hvala ti, dušo, u tebi kuca
Srce takvog velikodušnog čovjeka.
* * *
Steglo me u grlu,
Po tko zna koji put.
Ždere me u dubini utrobe
Osjećaj izdaje prema tebi.
Naša je ljubav jaka i zbog toga,
Griješiti nikada smjela ne bih.
A tebe povrijedim, od drugih ranjena,
Mada to niti u snu ne bih htjela.
Na trenutak zaboravljam kako ti nisi,
Nimalo kriv za nečija tuđa nedjela.
Velikodušno moje i razumno,
Koliko ti se samo u svemu divim,
Što me prihvaćaš ovakvu kakva jesam,
Sa svim vrlinama i manama, sa kojima živim.
Na ispruženom dlanu nosiš
Razgolićenu i otkrivenu - mene.
Kao odraz ogledala,
Jasno se ocrtavam,
Čak i u svakoj konturi,
Sjenki na zidu vremena.
Dušu sam ti poklonila,
Srce je odavno već tvoje.
Tijelo je samo naziv nečega
Što rođenjem svoje ime nosi.
Želje i misli požudne, uronjene,
U modrozelene dubine tvog pogleda,
Nadahnuće tvojih vještih prstiju čekaju,
Negdje, u predvorju snova, sanjanih za dvoje.
Lepezasto se vuku niti paučine
Među spuštenim i zaspalim vjeđama,
Čekajući svetost jednog trenutka,
Da ih novim i ljepšim svitanjem probudi.
Zorama mirisnim ostavljaš
Poljupce po mojim mislima.
Osmjehom mi dane krasiš
I dahom ljubavi umotavaš me
U noći nezaboravnih trenutaka.
Uz tebe, život nije bajka,
Bajke se, uz tebe,
U stvarnost pretvaraju.
* * *
Tvoja smirenost i strpljenje
Nadjačali su sve nemire moje.
Nismo slučajni prolaznici
Što u trenu, na bljesak, zaplamte,
I onda u trenu neobuzdanom, sagore.
Mi smo se sreli, trežeći se,
Čekanjima svojim nadojeni,
I u željama davnim prepoznati.
Nama se život morao iskupiti,
Da nam ljubavlju čekanje isplati.
Uz tebe svaki strah u trenu prestaje,
I svaka tuga se umanjuje i nestaje.
Mi smo se jednostavno morali sresti,
Jednom, na ovoj nepreglednoj životnoj cesti.
Ne ograničavaj me
Ni prostorom,
Ni vremenom,
Ni riječima,
Niti mislima.
Ne guši u meni
Još onu jedinu sitnicu
Koja pripada samo meni.
Dozvoli mi, molim te,
Da bol, koju odboljevam,
Sama izbacim iz sebe.
Nije pošteno,
Da te još i time
Mučim i zamaram.
* * *
Pusti stihove neka teku
U svoj njihovoj silini.
Pusti ih neka kažu
Sve ono što osjećam.
Tu me traži, tu sam tvoja,
Tu je sva moja nada utkana
I svi biseri neokrunjene ljubavi
Tu su, srcem i dušom, nanizani.
Otvori dlanove, da utisnem snove,
Da ih zaljuljaš na svojim rukama
I u ljepotu stvarnosti pretočiš.
Kad poželiš, odmori se malo,
Na uzglavlju moje nesebičnosti.
Na izvoru moje putenosti
Slobodno se uvijek osvježi.
U okrilju mog ogromnog srca
Tvoje je mjesto uzvišeno.
Vladar si mojih želja i moje strasti,
Gospodar mog tijela, srca i duše,
Jedini vlasnik cijelog mog bića.
Samo me pusti, kad zaplačem,
Da gorčinu tužne prošlosti,
Isplačem, konačno, do kraja.
I ne sumnjaj nikada u moju ljubav,
Jer ona te sigurno neće iznevjeriti.
Vjeruj, nema te boli, dušo,
Zbog koje bih te
Mogla ikada zaboraviti.
Niti postoji nešto
Što bi nas moglo
Jednom, zauvijek razdvojiti.
Samo te želim poštediti
Svih svojih neizbačenih
I neisplakanih tuga.
Čitaj me onako
Kako to ti želiš.
Jer ja i jesam takva,
Dodirnuta prahom
Čarobne ljubavi tvoje.
Zauvijek i jedino tvoja,
Onakva, kakvu si
Oduvijek želio i tražio.
* * *
Čitaj me dušom,
Ne riječima sa usana.
Onako, između redova,
I sve ćeš tada znati.
Ako ti se ponekad učini
Kako sam drugačija nego inače,
Čitaj me srcem
I nećeš pogriješiti.
Jer svaki će ti odbljesak oka
Reći pravu istinu,
A svaki drhtaj tijela
Tu istinu potvrditi.
Čitaj me očima,
Vatrom u sebi,
Ognjem strasti
Raspaljenim u nama.
I miluj me pogledom
Do iskrenja zvijezda,
Što nas u savršenstvo
Bezvremenosti nose.
Poklonio si mi nesebično,
Većinu slobodnog vremena.
Vratio si mi osmijeh na lice,
Uklonivši sve naznake tuge.
Naučio si me uspravnom hodu,
Čista obraza i vedra čela,
Vratio si mi samopouzdanje,
Učinivši me najsretnijom
I najvoljenijom ženom na svijetu.
I onda me pitaš, nakon svega:
Mogu li te takvog prihvatiti?
* * *
Otkrile se neke davne želje,
Misli poletjele ususret zorama,
I sve se pretvorilo u svjetlost.
Čistoća tvoje duše sudarila se
Sa jasnoćom mojih htijenja.
Toplina tvoga srca dodirnula je
Uspavane nježnosti moje duše.
Iskra planula u trenutku,
Sigurno nije bila zanos.
Kad u nekoga stekneš povjerenje,
I pokloniš mu kompletnog sebe.
Kada ti netko sve tvoje tuge i boli
Spremi u kutiju i odvažno odloži,
Napisavši na njoj krupnim slovima,
JUČER
Onda tu ljubav ulazi na vrata,
Sigurna i spremna da zavlada,
I nema namjeru da se povuče.
Riječi se ne vraćaju
Kad ih pustimo iz sebe.
Samo jekom odzvanjaju,
I traju i djeluju i duže i jače,
Nego što bismo to željeli.
Jedino ti znaš i umiješ
Čitati i slušati između redova,
I opraštati, iskreno i nježno,
Kad to drugi inače ne mogu.
* * *
Tebe se zaista mora voljeti,
Jer si jedinstven i neponovljiv.
Jer znaš osjetiti i protumačiti
Točno ono što sam htjela reći.
Tvoje istine nikada ne bole,
Niti obećanja izgledaju lažno.
Ti uopće ni ne obećavaš,
Ono što ne možeš ostvariti.
Ti nikad nisi prošao podignute glave,
Dok sam plakala i klečala u preklinjanju.
Uvijek šutiš, dok drugi ubojito vrijeđaju,
I malo govoriš, ali sve duboko kažeš.
Nikada mi nisi rekao "volim te",
Ali si to, na sve moguće načine,
Djelima svojim, pokazao i dokazao.
U propupalim granama
Nevinog čekanja tebe,
U raskriljenom srcu,
Rastresito, java se osipala,
Kroz lijevak od prstiju.
Prošaranom kosom sudbine
Zaborav me mislio sustići.
I posustao, na pola puta.
Ljepljiva sjenka sumraka,
Naslutila je naše trajanje.
I prikrala nam se sa leđa.
Moji su koraci, usporeno,
Tvoje čvrste stope pratili.
Korak do ljubavi.
Korak do istine,
Korak do vječnosti.
A samo su dva koraka
Ostala izmedju razdvojenih,
A nepotrošenih, mene i tebe.
Čekali smo, bespomoćni,
Da i ovaj put, u ime isprike,
Vrijeme uradi nešto za nas.
Kroz prozorsko staklo
Svjetlost se čudno lomila,
Kao kroz razbijenu čašu.
Nemojmo dozvoliti, dušo,
Da nas i ovaj put život,
Nemilosrdnošću vremena
I čekanjem, pregazi.
Rukama smo doticali dan,
U nevjerici, je li došao.
Plamenim jezicima strasti,
Gasila sam vulkan u tebi.
Opijena uskovitlanom žudnjom,
Damarima čulnosti ispunjena,
I ljepotom užitka zadovoljena,
Zaspala sam ti na rukama,
Usidrena u sigurnosti tvoje duše.
Mojim se morem, bonacom,
Lađa tvoja provozala, opuštena.
Ni svi orkani i nevere u meni,
Nisu mogli poljuljati, nikada,
Spretnost tvojih zaveslaja.
Tamo, gdje ti konak pronađeš,
Meni će zvijezda oko vrata,
Pravi put do tebe pokazati.
Kad se pogledi susretnu,
Ruke nježno dodirnu
I prsti međusobno isprepletu.
Kad poljubac ostane,
Živo i snažno utisnut,
Na propupalim usnama.
Tada, tijela sama, zanosno,
Drhtajima strasti razgovaraju.
* * *
Ogrni me svojim godinama,
I nisu tako strašne i teške.
U dvoje ćemo ih lakše podnijeti,
I rosna jutra, strašću okrunjena,
Potvrdu će ti bezvremenosti dati.
Tvojim nježnim i osjetljivim prstima
Prebiri po naborima moje kože.
Probudi zaspalu putenost u meni
Snagom svoga pogleda i poljupca.
I onda me povedi na put do zvijezda,
Njihovim čistim sjajem mi obilježi oči
I užari me do usijanja njihove jezgre.
Silazak sa zvijezda ublaži zagrljajem,
Treperavim prstima u mojoj kosi
I osmjehom što vraća u život.
Mi trajemo, unatoč i uprkos godinama,
I tijela nam se ljube istom ljepotom,
Kao da ih je mladost prisustvom upotpunila.
Jer, što mogu godine, srcima koja vole?!
Kad si rukom, energično,
Razmaknuo sadašnjost,
Posložio u njoj razbacane
Trenutke sreće i tuge,
Odvojio sve ispremiješano
I načinio red i savršeni rez...
Ostala je nasukana želja
Na sprud zgusnutih snova.
Jača, od bilo čega, do sada,
Što me je ikada dotaknulo.
* * *
Rekao si mi kako u tebi
Razum vječno gospodari,
A srce, sve gleda iz sjene,
I čeka svoj trenutak iskoraka.
Uzeo si me za ruku i poveo
U neko neodređeno stanje,
Zbunjenu i spremnu da
Nadoknadim sve propušteno.
Ljubila sam ti, srčano, stope
Kojima svakodnevno hodaš.
I vlasi prošarane bjelinom,
Što si ih iza uha skrivao.
I onu boru ispod oka
Usnama sam dodirivala,
Da zacijeli, da nestane.
U tvom sigurnom i toplom naručju,
Sve je izgledalo potpuno drugačije.
Osjećala sam, ovo je naše vrijeme.
Tvoj razum, možda, izgledom vlada,
Ali je srce onaj pravi vladar iz sjene.
Razotkrila sam se
Pred tobom,
Ogolila potpuno.
Nagost svoju,
Srca, duše i tijela,
Izložila sam pogledu
Zeleno-plavih očiju.
Nije da ne želim,
Ja ne mogu zaustaviti
Vrijeme, što se provuklo,
Između početka i kraja.
Ono traje u prolaznosti,
Ondje, gdje smo mi, zajedno,
I naša volja, potpuno nemoćni.
* * *
Trebam te, tako očajnički,
Tebe i tvoj smireni zagrljaj.
Uzburkane emocije u meni,
Kao razlistale želje, čekaju te.
Nudim ti sebe, u raskoraku
Između sigurno lošeg jučer
I možda puno boljeg sutra.
Okrugla, zlatna lopta na nebu,
Što, neovisno o svemu, mjeri vrijeme,
Možda ti donese zrake poljubaca
I podsjeti te na ustreptalu, mene.
Sagni se, nakloni jutru obećavajućem,
Iz njedara pusti dušu, neka priča.
Nije se to galeb u visini krikom zanio,
Niti se začelo jedno novo saznanje.
To je moje srce samo tražilo,
Da ostaneš uz mene i onda,
Kada me budeš manje volio.
Kad osjetiš da te gušim ljubavlju,
Savijen pod ogromnom težinom
Mojih sunčanih poljubaca.
Tijelom mi se šire valovi topline,
Probuđeni trenuci jasne požude.
Ni travke pod nama ne spavaju,
Lelujaju se pod naletima drhtaja,
Isčekujući naše uzavrelo sjedinjenje.
* * *
Vrijeme nosim na ramenima,
Godine sklapaju otežale vjeđe,
Ali u duši mi bujaju cvjetne livade
I nezaspali proplanci ozelenjeni.
Drhtajem mi strasnim tijelo poručuje,
Da se ne obazirem na nesklad događaja.
U mojoj ljubavi, vječnoj, ne zamiru,
Treptaji iskrenog zanosa i nage čulnosti.
Odzvanjaju koraci života, po nama razapeti,
Ali je proljeće zadržalo nevinost trenutka.
Prkose poljupci i dodiri beskonačni,
Razjapljenoj nutrini gutajućeg vremena.
I kad anđeoska ruka skine težinu,
Sa lijevog ramena nadirućih godina,
Ti, sa svojom bezvremenom ljubavi,
Napojit ćeš žedno tijelo sladostrašćem.
U meni ne umire želja, niti se gase lampioni,
Zvonkih i dugovječnih primanja i davanja.
Tvoje ruke, rascvjetalim proljećem umivene,
Ne daju godinama da zatvore vrata vječnosti.
U jedno jutro
Stalno se vraćam,
Rosno i mirišljavo,
Pored samog izvora,
U ozračju maslačaka
I tvog toplog zagrljaja.
Načeti stihovi
Nestali u poljupcu
I kapima izvorske vode.
U odbljesku sunca,
Metamorfozirana stanja
Svega u nama i oko nas.
* * *
Neka se jutra, jednostavno,
Nikada ne zaboravljaju.
Ona niti ne prestaju,
Nastavljaju se u snovima,
U dodirima bezvremenosti,
U žutim laticama cvjetova,
Istim kao oni presovani,
Među stranicama knjige.
Još čuvam rosu tog jutra
Na svom zajapurenom licu,
I suze što si ih usnama
Brisao sa vlažnih obraza.
Spremila sam u kutijicu sreće,
I pohranila duboko u sebe,
Sve radosti i snove dosanjane.
I čekam tvoje nasmijane oči
Da me u modrinu neba odnesu,
Ili me urone u zelenilo vode.
Maslačkova glavica, kao znamen,
Odnjihana leži u srcu,
Tvog, nikad zaboravljenog,
Jedinog žutog cvijeta.
Znaš, najdraže moje,
Vladavina je maslačaka,
Boje u tvojim očima
I ozarenog i rosnog lica,
Našeg propupalog proljeća.
Prolaznost se paučinasto
Raširila prostorom nade.
Zaborav, kao prašina,
Zasuo me nespremnu.
Kad se misao pojavila,
Šutnja je progovorila
Jače od bilo koje riječi.
Hladnoća, naseljena
U obje komore srca,
Stegla je i izazvala grč.
Padinom prolaznosti
Klizili su trenuci sreće,
U nezaustavljivom hodu
Izlaska iz mog života.
Neumitnošću vremena,
Dosada je nadvladavala
Osjećaj prvotne zanesenosti.
Rekla sam ti davno,
Nikada neću zaplakati.
Niti kad osjećaj tuge
Bude gušio do bola.
Tvoja nesposobnost
I očita nespremnost
Trajanja u dvoje,
Pomješana sa mojom
Vjerom u vječnost ljubavi,
Možda se jednom sastanu,
Tek u iskonskom dodiru
Pokušaja i spoznaje:
Ti nećeš imati osjećaj grizodušja,
Jer si ipak pokušao, na žalost,
Zbog mene, ne i zbog sebe.
A ja ću još jednom shvatiti
Kako se, nakon velikog zanosa,
Uvijek sve jednako završava.
Kad se ponovo upale svjetla
U davno ugaslim očima,
Zauvijek onda prestaje
Ples sjenki tuge i samoće,
Po vlažnim zidovima duše.
Tada iz tvojih očiju
Isijavaju topli pogledi,
Što vraćaju osmijeh licu.
I bore postaju manje,
Neznatne, gotovo neuočljive.
Jesam li ti ikad rekla
Koliko volim tvoje drage,
Zeleno - plave oči,
Tako iskrene i nježne?
Plave, kad me ljubiš,
A svaki put kad odlaziš,
Zelenom ih bojom zamutiš.
Pomlađuješ me svojim dodirom,
Dok prstima lagano prelaziš
Zamišljenu crtu, što razdvaja
Mene na dvije polovine.
Jedna polovina mene si ti,
Druga je polovina ogromna,
Bezgranična ljubav prema tebi.
Mojim krvotokom odavno kolaš,
A vrtoglave moje misli, samo su
Refleksija tvojih neobuzdanih želja.
U mom srcu stanuješ,
Mojim mislima gospodariš,
Mojim žilama tečeš,
Tijelom se mojim razlijevaš.
Ti, stalan kao disanje
I neuhvatljiv, kao vrijeme.
Može li jedan tren biti dovoljan,
Da ti se otvore neke istine nove,
Da spoznaš kako sve prije toga
I nije zaslužilo životom da se zove?
Može li pogled, stisak ruke, šapat,
Probuditi u srcu davno ugaslu želju,
I treptaj se, valovima zadovoljstva učiniti,
Gušeći se u novootkrivenoj žudnji i veselju.
Priznat ću vam, može, spoznala sam,
Dok sam podrhtavala u naručju strasti.
Sve u nama skriveno, odjednom je eruptiralo,
I ljubav se pokazala kraljicom na vlasti.
I bila sam voljena i ljubljena, do nebeskih visina,
Činilo mi se, mogu odjednom cijeli svijet zaokružiti.
Sve ono što sam željela i sanjarila godinama,
On mi je u jednom trenutku sve uspio pružiti.
Hoćeš li me uvijek voljeti
Stidljivim bojama sumraka,
Ili će u tebi dugin spektar,
Odabrati svoje smirenje?
Hoće li ti ruka zastati
Negdje na pola puta,
Između sanjane i stvarne,
A iste osjećajne, mene?
Hoćeš li znati prepoznati,
Pogled oboren na pola koplja,
I suzu izdajničku, što stoji,
U uglu oka, među trepavicama?
Onda, kad ti kažem hrabro,
Kako uragani vladaju
Mojim požudnim tijelom,
Kako požari bjesne
Ispod nabora kože,
Kako vulkani nadiru
U svoj svojoj silini i moći.
Hoćes li me i tada voljeti,
Svakog jutra, dana i noći,
Dok budeš uranjao pogledom
U kozmičke dubine iskrene duše,
I u moje usplamtjele, a oborene oči?
Ili će ruka zastati na pola puta,
Između zajedničke večeri i jutra,
Jednom, kad oboje poželimo,
Promijeniti svoje danas u sutra?!
Mojim rukama klize
Neuhvatljive i kratke sreće.
Reci mi, kako ovaj put,
Završetka i bola biti neće.
Reci mi to, kad dugin pogled,
Uhvatim u tvojim zjenicama,
I preskočim labavu granicu
Između stvarnosti i snova.
Reci mi, kako ovo nije tek zanos,
Kad me guši ovoliko, razvaljuje me,
U prividu tvog božanskog zova.
Kad mi u stvarnosti budeš,
Poljupcima brisao suze iz oka,
Znat ćeš da sam zauvjek tvoja,
I da je ljubav čista, iskrena i duboka.
* * *
Spremila sam nove želje
U nacrte budućeg života.
Složila ih, pomilovala čeznutljivo,
I pohranila u mapu nekih davnih snova,
Što se trebaju jednom dosanjati.
Ime sam ti napisala na usnama,
Pa ti ga poljupcima utisnula,
U nezaborav naše ljubavi.
Daj mi samo trenutak jedan
Da nas pretvorim u vječnost.
Dozvoli očima nade da probiju,
Maglom ovite vrhunce beskonačnosti.
Umornom danu udahni smjelo
Još jedan trenutak vremena više,
Onoliko, koliko je potrebno,
Da nam se ruke dodirnu,
I stope u vječitom trajanju.
Danom te jasnim dozivam,
Privijajući želju i čežnju,
Na svoje grudi, bespomoćna.
Snovima te mirisnim zovem,
Mislima željnim prozivam,
Rukama ispruženim isčekujem,
Drhtajem treperavim tražim.
Mole te moje čulne usne,
Oživi uspavanu putenost,
Odvažno me zatalasaj
Da buknem do usijanja.
Onim svojim pogledom
Uznesi me do nebesa,
A na lice mi nabaci, osmjehom,
Izraz sreće i poželjnosti.
Ti, čarobnjače moćni,
Stvaraoče svih nježnosti
I strastvenih osjećanja.
Ako mi poslije svega
I leđa naglo okreneš,
Neću zažaliti, ni zaplakati,
Dajem ti svoju riječ.
Možda samo jedan
Preponosni žuti cvijet,
Uvene u međuprostoru,
Što ga neki, zaboravom, nazvaše.
"...i dvije će pokisle ptice sa tvoga oka prhnuti na jug..."
Dobila sam još jedan zadatak za obaviti, i naravno,
odazvala se sa velikim zadovoljstvom. Zadatak je
stigao od jednog meni vrlo dragogo blogera: Milice Šamšalović,
Od mene je zatražilada stihove T.H. Dide i njene,
upotpunim svojima i nastavim zajedničku pjesmu "Naša pjesma".
Nadam se da ću dostojno odraditi svoj zadatak.
Naša pjesma
Gledajući izrođenu liniju života na dlanu
Što tone u dubinu svoje prozračnosti
Pir za umrle pogled trese misli
U zrcalu ne vidim tebe
Noć stoji pred zatvorenim očima
I liniju života cijepa na dvije
Vrijeme stoji
Ali kiša lije
Pere povorku
Slomljenih mirisa
Slomljenih dodira
Slomljenih zvukova
Do posljednjeg počivališta u sjenama duše
Miliuje lica naša,
odijeljena tišinom.
Zamišljaš zvijezdu nad prvim pogledom na more
i sjećaš se stranaca
kako opijeni vinom
pješače pristaništima tvojih snova.
Ne znaš,
ne možeš znati,
koliko je tekućine potrebno iz očiju bogova
da te zanesu taktovi kapi
u susretu sa Zemljom.
Čuješ li molitvu krizantema
sa mjesta gdje snivaju duše predaka
nošene strašću i nemirom?
Kad utihnu poslijednji akordi
Vremena sreće i zasljepljenosti,
kakve nove tonove nam život sprema?
Čije se sjenke igraju po zidu uspomena
I na čijim ramenima anđeli sreće sjede,
Veselo pozdravljajući miljenike sudbine,
Dok mi, isposnički, čekamo razrješenje grijeha?
Nije svijet prestao postojati zato
Jer su se dva crna oka urotila protiv osmjeha.
To su se dvije kapi dugo skupljale i usudile,
Otkinuti sa srca, da otplove u vječnost,
Da zaliju duše nestale i neproživljene mladosti.
Autori: Tomislav H. Dida & Vedrana Jukičić & "miris dunje"
Svjetlošću iskonskom me obasja,
Poniznost mi usadi u dubinu grudi,
Poruku ljubavi prema svemu odasla,
I u hramu moga srca uskrsnut se probudi.
Na šum nježnog mahanja anđeoskih krila,
Okrenuh se smješkom ka umilnom zvonu.
On izbavi me potpuno iz životnog sivila
I podari mi čari proljeća u žutome tonu.
Nikakve fanfare dolazak ne navjestiše,
Ali u čistim srcima zaigra iskra sreće.
Misli se mnogih sumnjivaca osvijestiše,
I pokloniše mu se oni što mišljahu da nikad neće.
Uskrslim srcem, raskriljenih ruku,
Cijeli svijet zagrli i oprost nam pruži.
On, koji podnese zbog nas svoju muku,
U ovom svijetu kao spasenje nam se pridruži.
"miris dunje", 08. travnja 2007.
Neka svjetlo Uskrslog obasja životnu stazu
kojom kročite, te vam podari obilje mira,
zdravlja, sreće i zadovoljstva.
Neka uskrsne sve poljuljano i pretvori se u
radost života i pozitivne vibracije. Sretan Uskrs
želim vama i vašim najdražima.
"Uskrs je najveći blagdan kršćanstva.
To je spomendan uskrsnuća Isusova, to jest činjenice
da je Krist ponovno živ. On je raskinuo okove smrti i
slavno ustao iz groba, u novoj je i vječnoj egzistenciji.
K tome on je u slavi Boga Oca. Slavljenje Uskrsa uključuje
ispovijed vjere Isusovih učenika u uskrsnuće mrtvih
i život budućega vijeka, tj. u vlastito uskrsnuće.
Blagdan Uskrsa ima svoju pripravu, jer slavljenju
otajstva Uskrsa predstoji i spomen Isusove muke
i smrti. Sveukupno vrijeme priprave naziva se korizma,
a vrijeme neposredno prije Uskrsa Veliki tjedan ili
Tjedan Isusove muke. On počinje Cvjetnicom,
zatim su osobito važni dani Veliki četvrtak,
Veliki petak i Velika subota u kojoj tzv. Vazmenim
bdjenjem već počinje neposredno slavljenje
samoga Uskrsa.
Sonet raspetom Kristu
To da te ljubim Bože po sve dane,
ne nuka mene slava, drugog svijeta,
niti me nuka strah od pakla svijeta,
da grijehe napuštam i mane.
Ti me na ljubav nukaš jer me gane
kada te vidim na križu raspeta,
nuka me muka tvoja i smrt sveta,
i nukaju me tvoje ljute rane.
Tvoja mi ljubav takvu snagu stvara,
da bih te ljubio i da neba nije,
plašio te se bez paklenog jara.
Za ljubav svoju ja ne tražim dara,
pa i da nije nade što me grije
ljubio bih te sa jednako žara
Ti me na ljubav nukaš jer me gane
kada te vidim na križu raspeta,
nuka me muka tvoja i smrt sveta,
i nukaju me tvoje ljute rane.
Tvoja mi ljubav takvu snagu stvara,
da bih te ljubio i da neba nije,
plašio te se bez paklenog jara.
Za ljubav svoju ja ne tražim dara,
pa i da nije nade što me grije
ljubio bih te sa jednako žara
GLAZBA: Luka Balvan
TEKST: Nepoznati autor
(Franjevački samostan
"Župa sv. Filipa i Jakova"
Vukovar)
Korizma
Korizma je vrijeme priprave za Uskrs. Naziv dolazi od latinske riječi
"quadragesima", tj. četrdeset, jer traje 40 dana, od Pepelnice ili Čiste
srijede pa do Uskrsa. Stoga se u nekim hrvatskim krajevima uz izraz
"korizma" uobičajio i naziv Četrdesetnica. Broj tih dana uskrsne priprave
uvjetovan je Isusovim četrdesetodnevnim postom u pustinji prije početka
njegova propovijedanja, naviještanja Evanđelja. Stoga je korizma vrijeme
posta i nemrsa, odricanja, pokorničkih djela i molitve. Ove vanjske izraze
korizme pratilo je osobito crkveno korizmeno događanje, koje potvrđuju
osobite korizmene pjesme s ozbiljnim napjevima i porukom koja izražava
Isusovu muku, ali i vjerničko suživljavanje s njegovom mukom i smrću.
Isti je sadržaj i pučkih korizmenih pobožnosti, u nekim krajevima
pokorničkih procesija, i pučko pjevanje dirljive pjesme Plač Gospin,
gdje je pažnja usredotočena na žalost i bol Isusove majke Marije
koja prati Isusa sve do križa na kojem je umro poslije razapinjanja.
Te događaje Isusove muke i smrti nekoć su naši stari slavili tzv.
pasionskim igrama. U naše je vrijeme opća korizmena pobožnost
Križni put kao izraz suživljavanja s Kristovom mukom i smrću.
Veliki četvrtak
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se
nisu obavljali težački poslovi na polju. Sam Veliki četvrtak dan je
spomena na Isusovu Posljednju večeru, koju je prije muke
proslavio sa svojim učenicima, kad je učenicima ostavio trostruki dar:
prvi dar je euharistija, tj. misa i pričest, drugi je dar svećeništvo
u Crkvi, a treći je simbolička pouka o važnosti bratske ljubavi.
Na taj dan svećenici u mnogim crkvama neposredno podsjećaju
na Isusovo pranje nogu apostolima tako što i sami peru noge
dvanaestorici muškaraca, tzv. "apostola".
Kako kroz dane Svetog trodnevlja ne zvone crkvena zvona,
uvriježio se običaj da muška djeca idu naseljem pa drvenim
škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje
molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja.
Predkršćanskog je podrijetla običaj šibanja. Poznat je u Istri i
u Slavoniji, gdje se naziva "šibarine". Kršćanski sadržaj tom je
običaju dan u Dalmaciji gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u
sve dane Svetog trodnevlja, udara šibama po crkvenim klupama
tako dugo dok se ne izlome, a čin se naziva "tući barabana" pa
naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred
rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom.
Veliki petak
Veliki petak je spomendan Isusove muke i smrti. Spomen u crkvi
sadrži tri dijela. Prvi je Služba riječi koja uključuje izvještaj o
Isusovoj muci evanđeliste Ivana, Isusovog "ljubljenog učenika",
a završava svečanom molitvom vjernika. Drugi dio je Klanjanje
križu s ljubljenjem križa i pjevanjem tužaljki.
Treći pak dio bogoslužja je sveta Pričest. Osobito je dojmljivo
klanjanje križu i ljubljenje križa. Sve do prije tri desetljeća valjalo
je kleknuti i pružiti se uz križ koji je bio položen na pod da ga se
poljubi, redovito na mjesto Isusovih rana. Raznositelji vijesti o
Isusovoj muci i smrti, tzv. "raspetnici", nosili su križ od kuće do
kuće i nudili ga na ljubljenje, napose onima koji zbog bolesti ili
visoke dobi nisu više mogli dolaziti u crkvu.
Vjerski sadržaj je duboko obilježio taj dan postom, molitvom
i osobitom ozbiljnošću koja se izražavala odlaženjem na
Isusov grob, podignut u crkvama. Taj "grob" bi redovito čuvali
"stražari", tj. mladići, članovi bratovština i crkvenih društava
pa i vatrogasci.
Velika subota
Velika subota dan je Isusova počinka u grobu. No, prije pola noći
slavi se Isusovo uskrsnuće, tzv. Vazmenim bdjenjem. U nas su se
još zadržali običaji da obredi priprave za Uskrs počinju ujutro na
Veliku subotu.
Sada se oni slave u kasno popodne ili na večer, a zovu se
Vazmeno bdjenje. Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve,
a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja
Krista, biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja,
blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća. Sve te
sastavnice Vazmenog bdjenja nemaju odjeka u narodnim običajima,
ali se u njima prije svega očituje blagoslov ognja i proslava
događaja uskrsnuća.
Naime, hrvatski su se teolozi zauzeli za riječ vazmeno, jer je riječ
uskrs preuska, ne obuhvaća sve presudne događaje iz Isusova
otkupiteljskog djela: muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i slanje
Duha Svetoga. Riječ Vazam uključuje događaje od Velikog
četvrtka do Uskrsa u najužem smislu, a u širem uključuje sve
što Crkva slavi od početka korizme pa sve do Duhova:
korizma podsjeća na Isusov post kroz 40 dana u pustinji,
Veliki četvrtak spomen je na Posljednju večeru i na uhićenje
u Maslinskom vrtu, Veliki petak na osudu i smrt, a Velika subota
je dan mirovanja koje Vazmenim bdjenjem prelazi u veliki obrat,
u iznenađenje Isusova uskrsnuća; ono se od davnina slavilo
u uskrsnoj noći. Taj veliki obrat uskrsnuća slijedio je Isusovo
uzašašće i slanje Duha Svetoga, koje spominjemo 50 dana
poslije Uskrsa, na blagdan Duhova.
Narodni velikosubotnji običaj o obnovi kućne vatre u najužoj
je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, naime
blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu. Blagoslov
vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio
izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime:
"Ja sam koji jesam". Od te vatre svećenik pali uskrsnu
svijeću koja označava uskrslog Krista.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih
krijesova - vuzmenki. U mnogim našim krajevima ljudi
pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda
pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim
paljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako
da je potpaljivao gubu - koja raste po panjevima i na
starom drveću - i zatim naslagana drva. Postojao je još
stariji običaj da se vatra izaziva i guba pali trenjem drveta
o drvo; to je tzv. živa ili sveta vatra. Kad je završio blagoslov
vatre i narod ušao u crkvu, onda bi dječaci ili momci palili svoj
komad gube na blagoslovljenoj i nosili kući da ponovno
potpale vatru na vlastitom ognjištu. Domaćica bi prije potpuno
ugasila vatru u kući, očistila peć. Sve je to izraz želje da i u kući
gori "sveta vatra". Premda je takvo održavanje vatre na ognjištu
bila pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Evropi i kod Hrvata
postao opći crkveno-narodni običaj s jasnim kršćanskim
značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima
treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući.
Slavljenje Uskrsa
Slavljenje Uskrsa iskazuje se slojevito. Kršćani ga, naravno,
najprije doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja
i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Stoga ga slave svojim
okupljanjima u crkvama, nastavljaju ga slaviti u svojim domovima,
a narodni običaji upozoravaju na to kako se nekoć, a još
i danas, slavi u javnosti.
Samo ime blagdana - Uskrs - nameće pitanje: odakle naziv Uskrs?
Riječ je puna poruke jer upozorava na veliki preobrat u Isusovu
životu koji nije završio smrću na križu. Istodobno razotkriva odjek
toga preobrata u stvaranju zajednice Isusovih učenika, na krštenje,
pa valja vidjeti tu vezu između Uskrsa i krštenja, ali i slavljenje
Uskrsa i krštenja svake nedjelje. Tako ime Uskrs naglašava
dvostruku poruku: ističe sam događaj uskrsnuća jer Isus je živ,
a bio je mrtav; zatim upozorava da njegovim uskrsnućem počinje
novi poredak, novi život za ljude; za sve one koji se krste, jer oni
postaju dionici Isusove sudbine; oni se, naime, "kriste". Povezanost,
pak, Uskrsa s prethodnom povijesti spasenja izriče i ime Vazam
ili Vuzem, čest naziv toga blagdana u nekim hrvatskim krajevima.
Odjek slavljenja Uskrsa u javnosti potvrđuju nekadašnji i suvremeni
uskrsni običaji: npr. uskrsna jaja, uskrsni krijesovi, ophod tzv.
raspetnika, blagoslov jela, šibanje i polijevanje vodom, sklapanje
posestrimstva te uskrsna kola. Ti običaji, ako i imaju pretkršćansko
podrijatlo, bitno su uvjetovani slavljenjem Uskrsa i danas podsjećaju
na Uskrs. Brojem su uskrsni običaji siromašniji od božićnih, ali su
crkveniji od njih. Svakako, temeljno im je usmjerenje povećati slavljenje
Uskrsa, posebno obiteljsko blagovanje, a žele i potaknuti na uskrsno
čestitanje i tako obnoviti dobre odnose među rođacima, susjedima
i ostalim bližnjima. Običaj sklapanja posestrimstva znak je uskrsnog
kršćanskog bratstva među ljudima pa ima duboku socijalnu poruku
i vrijednost. Sve bi to trebalo imati odjeka i u običaju i u uskrsnom
čestititanju."
Zahvaljujem blogeru gabelkre na ustupljenoj fotografiji
pisanica u korpi. Na svom blogu ima jako lijep post o
pisanicama, vrijedi pogledati i pročitati.
Svim vjernicima Katoličke vjeroispovjesti želim
sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje zdravlja,
sreće, mira i zadovoljstva.
Svim vjernicima Pravoslavne
vjeroispovjesti čestitam Vaskrs
tradicionalnim pozdravom:
Hristos Vaskrese! Vaistinu Vaskrese!
Kao pepeo sagorenih lažnih iluzija,
Snovima plutaju odgrisci vremena,
Komadići što se mrve u prašinu,
Prošlost odboljevana i preboljena.
Uljuljkivana dugo u svoje zablude,
Prosvjetljenje mi je donio tvoj glas.
Oplemenio si me svojim osmjehom,
I most iskrenosti postavio među nas.
Sunčanim danima zrakama me ljubiš,
U sivilu oblaka miluješ me kapima kiše.
Ni dah noći, ni jutarnja rosa nedirnuta,
Ne podsjećaju me na samoću nikada više.
Životom plove osmjesi novih dana,
Nazirem stručak stidljivosti u sebi.
Poljubi me, za početak će biti dovoljno,
Od tog poljupca znat ćeš da pripadam tebi.
Što mogu svi dani ogrnuti nemirima teškim,
Osim pobjeći pred iskrenošću tvog pogleda.
Uz tebe, neke se nove nade u srcu množe,
Novi život započinje i nova sreća se ogleda.
Ne trebam ti pričati,
Sve mi piše na usnama.
I sve su boje skupljene
U šarenici oka.
Čitaj me, gledaj
I slušaj srcem.
Razlij se mojim tijelom,
Preplavi me osjećajima.
Uroni u mene čitavu
Svojim božanskim mislima.
I putanja neka ti bude
Svaki nabor moje kože,
A izranjaj u porama
Čulnosti i jedrine.
Na sastavcima
Zbilje i mašte,
Ugradi me u sebe.
Neka trajem i cvjetam
Onoliko, koliko me budeš
Ljubavlju svojom zaljevao.
Otisak srca na dlanu,
Pogled zarobljen u trenu,
Osmijeh radošću uzvraćen,
Poljubac kao potvrda sreće.
Pa meni ne treba u životu
Zapravo ništa više, a ni veće.
* * *
Ruka u ruci, dodir mek i nježan
I šetnja proplancima vječne mladosti.
Rascvale grane, kao krune ljubavi,
Dodiri drhtavi, puni nove radosti.
Toplina tvog žuborastog glasa,
Što žudno zaziva sunčevu vlast.
Osrebrenjene vlasi, dugim čekanjem,
Ne ogriješiše se o lakomost i strast.
Lagano, poput paperjastog sumraka,
Prebireš prstima po godinama mojim.
Pazeći da tijelo još neistrošeno življenjem,
Ne oskrnaviš požudnim dodirima svojim.
Čekanje se moje, tvojim tijelom krstilo,
Uzimaš me drhtavu u svoje meke ruke.
Na krilima čednim vodiš me do zvijezda,
A ja slušam anđeoskih lira umilne zvuke.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
