Ne ograničavaj me
Ni prostorom,
Ni vremenom,
Ni riječima,
Niti mislima.
Ne guši u meni
Još onu jedinu sitnicu
Koja pripada samo meni.
Dozvoli mi, molim te,
Da bol, koju odboljevam,
Sama izbacim iz sebe.
Nije pošteno,
Da te još i time
Mučim i zamaram.
* * *
Pusti stihove neka teku
U svoj njihovoj silini.
Pusti ih neka kažu
Sve ono što osjećam.
Tu me traži, tu sam tvoja,
Tu je sva moja nada utkana
I svi biseri neokrunjene ljubavi
Tu su, srcem i dušom, nanizani.
Otvori dlanove, da utisnem snove,
Da ih zaljuljaš na svojim rukama
I u ljepotu stvarnosti pretočiš.
Kad poželiš, odmori se malo,
Na uzglavlju moje nesebičnosti.
Na izvoru moje putenosti
Slobodno se uvijek osvježi.
U okrilju mog ogromnog srca
Tvoje je mjesto uzvišeno.
Vladar si mojih želja i moje strasti,
Gospodar mog tijela, srca i duše,
Jedini vlasnik cijelog mog bića.
Samo me pusti, kad zaplačem,
Da gorčinu tužne prošlosti,
Isplačem, konačno, do kraja.
I ne sumnjaj nikada u moju ljubav,
Jer ona te sigurno neće iznevjeriti.
Vjeruj, nema te boli, dušo,
Zbog koje bih te
Mogla ikada zaboraviti.
Niti postoji nešto
Što bi nas moglo
Jednom, zauvijek razdvojiti.
Samo te želim poštediti
Svih svojih neizbačenih
I neisplakanih tuga.