"...i dvije će pokisle ptice sa tvoga oka prhnuti na jug..."
Dobila sam još jedan zadatak za obaviti, i naravno,
odazvala se sa velikim zadovoljstvom. Zadatak je
stigao od jednog meni vrlo dragogo blogera: Milice Šamšalović,
Od mene je zatražilada stihove T.H. Dide i njene,
upotpunim svojima i nastavim zajedničku pjesmu "Naša pjesma".
Nadam se da ću dostojno odraditi svoj zadatak.
Naša pjesma
Gledajući izrođenu liniju života na dlanu
Što tone u dubinu svoje prozračnosti
Pir za umrle pogled trese misli
U zrcalu ne vidim tebe
Noć stoji pred zatvorenim očima
I liniju života cijepa na dvije
Vrijeme stoji
Ali kiša lije
Pere povorku
Slomljenih mirisa
Slomljenih dodira
Slomljenih zvukova
Do posljednjeg počivališta u sjenama duše
Miliuje lica naša,
odijeljena tišinom.
Zamišljaš zvijezdu nad prvim pogledom na more
i sjećaš se stranaca
kako opijeni vinom
pješače pristaništima tvojih snova.
Ne znaš,
ne možeš znati,
koliko je tekućine potrebno iz očiju bogova
da te zanesu taktovi kapi
u susretu sa Zemljom.
Čuješ li molitvu krizantema
sa mjesta gdje snivaju duše predaka
nošene strašću i nemirom?
Kad utihnu poslijednji akordi
Vremena sreće i zasljepljenosti,
kakve nove tonove nam život sprema?
Čije se sjenke igraju po zidu uspomena
I na čijim ramenima anđeli sreće sjede,
Veselo pozdravljajući miljenike sudbine,
Dok mi, isposnički, čekamo razrješenje grijeha?
Nije svijet prestao postojati zato
Jer su se dva crna oka urotila protiv osmjeha.
To su se dvije kapi dugo skupljale i usudile,
Otkinuti sa srca, da otplove u vječnost,
Da zaliju duše nestale i neproživljene mladosti.
Autori: Tomislav H. Dida & Vedrana Jukičić & "miris dunje"