Kad se ponovo upale svjetla
U davno ugaslim očima,
Zauvijek onda prestaje
Ples sjenki tuge i samoće,
Po vlažnim zidovima duše.
Tada iz tvojih očiju
Isijavaju topli pogledi,
Što vraćaju osmijeh licu.
I bore postaju manje,
Neznatne, gotovo neuočljive.
Jesam li ti ikad rekla
Koliko volim tvoje drage,
Zeleno - plave oči,
Tako iskrene i nježne?
Plave, kad me ljubiš,
A svaki put kad odlaziš,
Zelenom ih bojom zamutiš.
Pomlađuješ me svojim dodirom,
Dok prstima lagano prelaziš
Zamišljenu crtu, što razdvaja
Mene na dvije polovine.
Jedna polovina mene si ti,
Druga je polovina ogromna,
Bezgranična ljubav prema tebi.
Mojim krvotokom odavno kolaš,
A vrtoglave moje misli, samo su
Refleksija tvojih neobuzdanih želja.
U mom srcu stanuješ,
Mojim mislima gospodariš,
Mojim žilama tečeš,
Tijelom se mojim razlijevaš.
Ti, stalan kao disanje
I neuhvatljiv, kao vrijeme.